Predragovo ćoše














 May 01, 2011 Sretan vam Prvi Maj!
April 29, 2011 KRALJEVSKO VJENCANJE

April 23, 2011 Moze jedan osmijeh?!

 April 22, 2011 22. APRIL - DAN BANJALUKE

April 19, 2011 ZLOCIN I KAZNA

April 18, 2011 MASA: BUENOS AIRES

April 14, 2011 TV debata pred vanredne izbore u Kanadi

 April 13, 2011 NUKLEARKE

 April 12, 2011 JURIJ GAGARIN

April 05, 2011 MASA: URUGVAJ I BRAZIL

 April 02, 2011 Banjaluka, krajem marta 2011 (2)

, March 30, 2011 Banjaluka krajem marta 2011

March 26, 2011 MASA: SUMA

 March 23, 2011 DOKTORATI

March 21, 2011 MASA : BOLIVIA

 March 20, 2011 "Ne ljuti se covjece!"

March 17, 2011 KATASTROFA U JAPANU

March 13, 2011 MASA: PATAGONIA

 March 12, 2011 GENERAL JOVAN DIVJAK

 March 10, 2011 IMELA

March 06, 2011 Evo nama nase Mase!

March 04, 2011 UZ PRVI RODJENDAN PARKICA

 February 27, 2011 Kako znate da zivite 21. stoljecu

February 26, 2011 Irma Markulin, banjalucka slikarka iz Belina

February 23, 2011 ESAD ART

February 22, 2011 George Chuvalo

February 21, 2011 PONEDJELJAK

 February 18, 2011 VOZACI

 February 16, 2011 MRENA

February 14, 2011 VALENTINOVO - DAN ZALJUBLJENIH

February 10, 2011 Kako spasiti diktatora

February 08, 2011 UCITELJICA JANJA ZORIC

February 06, 2011 COKOLADA

 February 05, 2011 USA pregovara skori odlazak Mubaraka!?

February 01, 2011 BOSNA KOJE NEMA

 January 31, 2011 "Ova gubi – ova dobija" u Nju Jorku

January 29, 2011 DEMONSTRACIJE

 January 27, 2011 27. januar - Srdjanov dan

January 23, 2011 Pozorisna publika na (divljem) zapadu

 January 18, 2011 "Kakvo glupo pitanje!!!"

January 12, 2011 BRODVEJ: TRGOVAC IZ VENECIJE

 January 08, 2011 Kad zima dodje

January 07, 2011 „Sto sakrivas? Svi placaju!“

 January 04, 2011 NEW YORK - OVIH DANA

January 03, 2011 VRATILA SE MASA

January 02, 2011 POSLIJE FESTE

January 01, 2011 AMELIJA UCI CITATI

Friday, December 24, 2010

"SRETNI VAM NASTUPAJUCI PRAZNICI"



Ovako je godinama moj otac Veljko cestitao Bozic i Novu Godinu porodicama Abramovic i Beric, koje su zivjele u Prijedoru, i porodicama Rebic i Zatezalo, iz Vinkovaca. Dugo nisam razumio zasto su cestitke koje su se slale ovim porodicama malo drugacije od ostalih kojima se zelilo sve najbolje u Novoj godini. Kad sam malo porastao, shvatio sam da su 'nastupajuci praznici' sifra koju su svi koristili da u Novu godinu ukljuce i Bozice. Divno smisljeno. Niko nista ne kuzi. Ali OZNA sve dozna. I pred toga cestitke stignu i obraduju...
Sada, kada sifre vise nisu potrebne, ja ih se sjecam sa sjetom...
Jer, i pored OZNE, i pored sifri,  uvijek su se cestitke pisale, slale i stizale. Uvijek su se jelke kitile sredinom decembra i ostajale okicene do kraja januara.
Tako se nekada zivjelo u Banjaluci. I zato, dragi moji, uz sjecanje kako je nekada bilo

ZELIM VAM SRETNE NASTUPAJUCE PRAZNIKE

Monday, December 20, 2010

STROSMAJEROVA 13


S lijeva, drugi red: nepoznata osoba, moja majka Zora, Ivanka Blazevic, Janja Zoric, Ante Zoric (previsok za fotografa)
Prvi red: Nadica Blazevic, ja, Zeljko Zoric, Mladen Zoric
Slika kao slika. Vi cete je pogledati,  vecina vas vjerovatno nikoga nece prepoznati.  A i zasto bi?
Ja sam se, gledacu ovu sliku,  vratio u rano djetinjstvo prozivljeno u Strosmajevoroj 13.
Poslao mi je, kao najljepsu cestitku za Novu godinu  moj drug i prijatelj Mladen Zoric, koji danas sa svojom Stankicom, sinovima Dinkom i Antom zivi u Holandiji. U njihovoj blizini zivi i njegova majka Janja, uciteljica mnogim generacijama banjalucana, medju njima i mojoj sestri Bobi. Slika je iz 1955. ili 1956 nakon neke od parada. Znam da tada jos nisam bio pionir, ali sam nosio maramu jer sam je toliko zelio i toliko navaljivao, pa mi je mama morala sasiti. Sjecam se da su mi pricali da sam ljut na ovoj slici jer sam bio razocaran sto mi nisu dozvolili da ucestvujem u paradi. A imao sam maramu!
Sa Blazevicima smo nekada stanovali na kraju Strosmajerove, u poslednjoj kuci na cosku sa Alejom uzdisaja. Ta kuca na cosku je ne pomijerajuci se mijenjala brojeve. U pocetku je bila broj 13, a zavrsila kao broj 25. Na svojoj fasadi je, sve do zemljotresa, cuvala rupe od ulicnih borbi u drugom svjetskom ratu. I niko to nije popravljao, jer kuca je do rata pripadala nekom, zaboravio sam mu prezime, koji se u ratu opredijelio na pogresnu, gubitnicku stranu, pa su mu je partizani, nakon rata nacionalizovali, to jest oduzeli, upisali u svoj opstinski fond i dijelili onima koji su u ratu bili na pobjednickoj strani. Ili su na vrijeme izvadili potvrde ili imali jake svjedoke o svom opredjelenju. Kasnije, nakon duge borbe po sudovima, pred zemljotres 1969, tu ce kucu dobiti nazad u vlasnistvo nasljednici,  supruga i kcerke, kazu ubijenog " narodnog neprijatelja". To ce i biti razlog sto je kuca, nakon zemljotresa iako oznacena 6/1, sto znaci neupotrebljiva, jos dugo, dugo ostati nepopravljena, sve dok je nije otkupila Krivaja, sredila, jedan sprat dogradila...

Kuca, tada,  na dva sprata - tri stana  plus poslovni prostor. Tri velika stana. I valjda zato sto su bili veliki ili jos vjerovatnije, zato sto nije bilo dovoljno stanova za svaku porodicu, po tadasnjem standardu, te stanove je dijelilo vise porodica. Zapravo samo stanove na prvom i drugom spratu. Onaj u prizemlju uzivala je viseclana porodice Kulenovic i Bostandzic, dvije nene, njihove dvije kcerke, i od jedne kcerki kcerka, prelijepa Agnesa. Nigdje muskarca. Samo oni koji su se bezuspjesno motali oko lijepe Agnese.
U preostala tri stana ove kuce, onog sa prvog, drugog sprata i kao i poslovnog prostora koji je koristen kao stan, smjenjivale su se mnoge porodice. Jedni su dolazili, drugi odlazili. Stanovi su se mijenjali, tako da smo mi poceli u poslovnom prostoru a zavrsili na drugom spratu. Sjecam se samo nekih od porodica: Blazevici, Trajkovski, Kulenovici, Bostandzici, Jocici, Djordjevici, Malici... Jedno, kratko vrijeme stanovala je tu  moja tetka, znaci Vokici. Neke sam sigurno i zaboravio.
Bilo je to doba kada je ta kuca bila blizu jevrejskog groblja, pa su nas djecu zvali 'grobljanska raja'. Groblje je bilo puno ogromnih rupa od bombi koje su bile divna mjesta za sakrivanje. Kasnije su, na zalost 'grobljaske raje', groblje ispraznili, povadili kosti. Mi djeca smo to uredno nadgledali. Sve kosti, pa i lobanje su bile boje zemlje tako da ih se nismo mnoo bojali. Jednog dana su jednu lobanju zaboravili u cosku groblja tamo gdje su stanovali Toni i Irena Ljevar. Mi smo je nasli i Toni je, kao najveci, odnio radnicima. Poslije nam je pokazivao ruke. Okretao dlanove i kazao: " Nista!" Neko, stariji od nas, nam je rekao da  ce onaj koji se igra lobanjom umrijeti u toku noci. Te noci smo tesko zaspali zabrinuti za Tonija. Sutradan, rano nas je probudila Irena, Tonijeva sestra, i sva sretna uzviknula:" Nista mu nije! Ziv je!" Bili smo sretni za Tonija, jer on nam je bio dobar drugar, a i zastitnik.
Lijepa sjecanja na taj period zivota budi mi divno druzenje i prijateljstvo sa porodicom Blazevic.  Stipe i Ivanka imali su dvije kcerke, Dinu, vrsnjakinju moje sestre i Nadicu, malko mladju od mene, kao i babu Maru, Stipinu mamu, krupnu zenu sa Korduna, koja je nama djeci svojim krupnim glasom i rukama podbocenim na kukove ulijevala strah u kosti. Meni posebno. S razlogom. Nije me posebno volila jer sam se stalno motao oko njene Nadice, drzao je za ruku i nisam krio svoju zaljubljenost. Nadica je ispunila moje srce nakon sto su Trajkovski odselili u Titanik i odveli Lenu, do tada stanovnicu moga mladog srca, koju sam, na nagovor starijih mangupa iz komsiluka, sa svoje tri-cetiri godine, obecao odvesti na 'pudu' (prugu) i ozeniti. U mojoj porodici je ta izjava ostala zapamcena do danasnjih dana.
Sa jednog od izleta sa Blazevicima iz tih dana
 Ja sam bolje zapamtio baba Maru, kojoj je drzanje za rukice Nadice i mene izgleda prekipilo, pa me je jednom uvela u svoju sobu gdje je Nadica vec oplakivala batine. Ja sam prosao bolje, nije me tukla, tudje sam dijete, ali mi je odrzala pridiku, ali takvu da je proslo mnogo vremena i trebalo mi mnogo hrabrosti da ponovo na metar pridjem Nadici. Mislim da su baba Marina pridika, njene ogromne prijetece oci, krupan glas, debele ruke i crna pregaca,  ostavili prilicnu traumu na moju psihu i dalji emotivni razvoj, jer dugo, dugo nisam smio ni jednu djevojcicu drzati za rukicu. Sve dok u sestom razredu nisam poceo igrati folklor. A tu je drzanje za rukice dozvoljeno i nije trebalo kriti ni od baba Mare ni od ostalih baba. Valjda sam zato taj folklor i poceo igrati.
U vecini porodica koje su se smjenjivale u toj kuci na kraju Strosmajerove zivjele su tri generacije. Svi u malim prstorima, na  koje su ti stanovi bili isparcani. WC i kupatilo kao i hodnike koristilo je vise porodica.  Pravio se raspored kad ce koja porodica koristiti kupatilo. Kupalo se uglavnom subotom i nedjeljom jer da se kupalo cesce, mnogi ne bi imali sansu koristiti WC. Lozila se pec, koja je grijala vodu. Za koricenje WC-a raspored se nije pravio i to su neki zloupotrebljavali provodeci mnogo vise vremena u njemu nego drugi. Smatralo se da takvi imaju problema sa bon-tonom. I ja sam tako nekada mislio. Poslije sam shvatio da su oni imali problema sa stolicom.
Prvih godina mi smo zivjeli u  poslovnom prostoru koga je bilo veoma tesko ugrijati tako da pamtim zaledjene prozore i hladnocu zimi. Ali taj stan je imao prednost jer nas je samo jedan stepenik dijelio od dvorista i igre. A tek to dvoriste. Koliko je tu djece bilo. Koliko se tu vremena provodilo. U kucu se ulazilo samo kad se moralo. Kuca do nas, Pascole, Toni i Irena Ljevar,  do njih u istom ulazu Miki i Milena Zec. Kuca uz nasu, dijeli nas samo malo dvoriste, taman toliko za igru na male golove. Prvo Mujezinovici, Sejo, Sejda i Mujo. Kasnije, Jasna, Dina i Nerma Dervoz. U prizemlju Agnesa Bostandzic. Koliko pravih ljepotica na malom prostoru: Agnesa, Jasna, Irena, Nerma...
Na drugom spratu su zivjeli Blazevici. Moji i Blazevici su vrlo brzo postali prijatelji. Druzenja, u pocetku nedjeljna, pretvorila su se u skoro svakodnevna. Veceri i druzenja su obicno pocinjali tombolom, a zavrsavali pjesmom.  Tada jos nije bilo televizije, pa je bilo vremena na pretek za druzenja. Zorici, koji tu nisu stanovali, su im se cesto pridruzivali ili su svi zajedno iz Strosmajerove isli u Gundulicevu kod Zorica. Mi djeca, obavezno sa roditeljima. Zivjeli kao jedna slozna porodica. Svi rodjendani su proslavljani zajedno. Posto su u drustvu bila dva muzicara, Stipe Blazevic i Ante Zoric, i svi oni su prelijepo pjevali, odrastali smo uz divnu muziku i pjesme. Mislim da sam muziku tada zavolio  i naucio mnoge pjesme, koje cu tek kasnije pjevati sa svojim drustvom.  Na tim druzenjim nasih roditelja otpocelo je i Mladenovo i moje druzenje. Nastavilo se u Gimnaziji i kasnije nakon sto smo se ozenili i stekli porodice.
I evo, kako to samo dugogodisnji prijatelj moze, posla mi sliku koja sama isprica ovu pricu.

Sunday, December 19, 2010

Masa: Chile, San Pedro de Atacama


Ok...prve slike su iz Chilea, San Pedro de Atacama....driest desert in the world. ( Najsuvlja pustinja na svijetu)



Onda malo previse slika Kita....neznam ako ti je mama rekla, ali juce ja otisla da se provozam biciklom uz plazu, naravno sama,. I eto kita....Nisam dobra sa metrima. ali mozda je bio dva tri metra od obale...i nigdje nikoga da im kazem ´Vidite ovo!´...Hvala bogu za kameru!!!!



Tuesday, December 14, 2010

STADION SPORTSKIH IGARA (2)


Lijepi sportski rivalitet izmedju banjaluckih rukometasa i kosarkasa osjecao se godinama na Stadionu sportskih igara. Do izgradnje Borika, stadion je bio jedino mjesto gdje su se mogle odigravati zvanicne utakmice rukometa, kosarke i boks mecevi. Dijelili su ga rukometasi Borca, kosarkasi Borca, kosarkasice Mladog Krajisnika i bokseri Slavije.  Jedini koji u tom drustvu nisu bili prvoligasi, bili su kosarkasi Borca, koji se nikada nisu uspjeli probiti dalje od druge lige zapad. Zato je tih godina i kruzila sala na racun kosarkasa Borca, plasirana iz  rukometnih krugova: "Druga liga-zapad". Kosarkasice Mladog Krajisnika su vrlo brzo nakon osnivanja dosle do Prve lige i nenadano i vrlo brzo postale sportski idoli grada. Na njihove utamice dolazili su zajedno i fanaticno navijali i rukometni i kosarkaski i bokserski navijaci. Jedno vrijeme je popularnost Mladog Krajisnika- Malenih, cak dovela u pitanje i primat rukometasa u popularnosti u gradu. Bila je to prava eufrorija.  Na svakoj utakmici stadion je bio pun do poslednjeg mjesta. Na treninzima je ponekada bilo vise stotina navijaca.


Sa jedne od utakmica Ml. Krajisnika na Stadionu Sportskih Igara
Stadion je inace tih godina bio produzetak banjaluckog korza. Tu su mnogi svracali sa korza da vide sta se desava i ko trenira. Cega se tada dosjetio Aco Juric, trener i jedan od osnivaca Malenih: osnovali su i muski kosarkasi klub, u kome sam i ja igrao, pa cu se malo zadrzati na ovom, manje poznatom detalju banjaluckog sporta i Stadiona Sportskih igara. Treninzi su bili zajednicki za zensku i musku ekipu. Na kraju treninga, obavezna igra na dva kosa. Zenski protiv muskog tima. Djevojke su ubrzano sportski trenirajuci i igrajuci sparing utakmice na svakom treningu s momcima. Momci nisu bas tako napredovali. Tada nisu ni bili svjesni da je jedini pravi cilj osnivanja muske ekipe sparingovanje Malenima.

Trener muskog tima bio je zubar Vlado Kojic, inace sin Zarka, prvog predsjednika Mladog Krajisnika.  Vlado je bio dobar covjek, koji je nas, svoje pulene ucio i kosarci i zivotu. Pored toga svima nam popravio pokvarene zube. Ko ne dodje na zakazani popravak zuba, ne moze trenirati. Nakon godinu dvije taj muski tim, trenirajuci tako bar tri-cetiri puta nedjeljno, ipak je dovoljno napredovao i pokazao odredjen kvalitet na juniorskom republickom prvenstvu u Bijeljini , mislim 1967. godine. Slijedece godine, prije pocetka novog republickog juniorskog prvenstva mnogi su taj tim vidjeli kao jednog od potajnih favorita. Ali, nekoliko mjeseci prije prvenstva Uprava donese, bolje reci objelodani, vjerovatno ranije donesenu, odluku da muski juniorski tim ne ide na republicko prvenstvo. Sjecam se jos uvijek nekih od igraca sa kojima sam tada igrao: Kustro, Komso, Zubi, Rile, Mare, Krpa... Nakon toga tim se raspao. Svako je otisao svojim putem, a malene su jos dugo veoma uspjesno igrale u Prvoj jugoslovenskoj ligi.
Ja tada dobijem ispisnicu, i pocnem trenirati sa juniorima Borca, pripremajuci se za to isto republicko juniorsko prvenstvo.
O tome, mozda neki drugi put...
(Slike preuzete sa http://www.boracbl.net/albumi_galerija.html)

Monday, December 13, 2010

OLOVKA PISE NOVIM SRCEM


Vjerovatno ste vecina vas vec procitali ove slatke djecije umotvorine, ali ipak vrijedi ih procitati opet. Posebno sada u ove hladne dane. ( Ovo ne vazi za vas u Australiji). Meni je ova stranica novina posebno draga jer mi je iz Londona poslala jedna od nasih juniorki, Ervina Afgan, koja je nekada, uzrasta djece sa slike zvala svoju mamu, tada direktora Radija. Kad god sam se javio i cuo njen krestavi glasic koji pita: " Mogu li dobiti Jelenu Afgan?" ostro bih odgovorio :"Ne mozes!" I taman kad bi se mala Ervina zbunila ili naljutila, ja bih je pitao:"Sta radis Krejo?" Ti i takvi nasi razgovori puni iznenadjenja sa obje strane, jer je vremenom i Ervina smislila taktiku za mene, trajali su godinama. Ervina je rasla, pa narasla, ali je i dalje, i sada nakon trideset godina, ostala moja Kreja.
Od nje sam nedavno dobio najveci kompliment koji se moze dobiti: "Svako dijete bi trebalo imati svoga cika Canka" .

Sunday, December 12, 2010

KOPI LUWAK ILI CIVET COFFE - NAJSKUPLJA KAVA




Kava...kafa...kahva...coffee...kafe...
Mozes je zvati kako hoces ali ne mozes prezivjeti dan bez nje! Nije bas tako, ali ipak, zamislite svoj dan bez jutarnje kave!
Znam ljude sa kojima je bolje ni ne zapocinjati bilo kakvu pricu prije prvog srka kave.
Siguran sam da i vi znate takve. Ili ste jedan/jedna od njih.
Koja je kava najbolja? Na ovo pitanje ima onoliko odgovora koliko i vrsta kave.
Da eliminisemo vecinu tih odgovora koji su uglavnom subjetkivni, hajde da kazemo da je najbolja kava na svijetu ona koja je najskuplja.
Dobro, najskuplje nije uvijek i najbolje, ali hajde da vidimo koja je to kava najskuplja na svijetu.

Zovu je kopi luwak ili civet coffe.
Pravi se od kospice kavene bobice...............


................. upozoravam vas koji ste gadljivi da ne nastavljate citanje jer moglo bi vam se desiti da predjete na jutarnji caj umjesto kave.......................


Za vas sa jacim stomakom nastavljam.....


Te kavene bobice jede vrsta azijskog majmuna Civet, propusti ih kroz pobavni trakt. Civet majmuni jedu samo najbolje, zrele plodove. U njihovom stomaku bobica se provari a kospica, u originalnom obliku, prodje kroz sve izazove probavnog trakta i biva izbacena. Tu ih pokupe vrijedne ruke beraca kave.
Nakon toga, kava se pere, susi na suncu, pece, kuva i naravno pije. Nakon opisane procedure ova kava je sacuvala svoju prirodnu aromu ( koju?). Mnogo manje je gorka nego uobicajena kava. Smatra se posebnim specijalitetom i poznata je kao najskupljom kavom na svijetu.
Kopi luwak ili Civet coffe se proizvodi uglavnom na ostrvima Sumatra, Java, Bali and Sulavesi u Indonezijskom arhipelagu, kao i na Filipinima i Istocnom Timoru ( gdje je zovu kafe-laku).

Populacija Civet majmuna posljednjih godina se smanjuje jer ove vrijedne zivotinje ubijaju zbog ukusnog mesa. Sa smanjenjem njihove populacije cijena Kopi Luwak kave raste.
Zabiljezeni se vec pokusaji imitiranja okusa ove kave.
Univerzitet Floride razvio je nacin kako proizvesti ovu kavu bez ucesca zivotinja. Oni su svoju tehnologiju licencirali i Coffe Primero je kava proizvedena po toj tehnologiji. Cijena joj je uokvirima prosjecne cijene kave.

Ne obazirite se na sve ovo vec uzivajte u svom mirisu i okusu kave koju upravo pijete.
 Mozete mi vjerovati da  kava koju vi pijete nije prosla proceduru Kopi Luwak ili Civet coffe.
U Juznoj Americi, odakle je vasa kava, te majmune potpuno drugacije zovu, a i tehnologija je dobro cuvana tajna.
Uzivajte... bar dok tajna ne procuri...

Saturday, December 11, 2010

SANADER I SANADERCICI


Iako desetinama hiljada udaljen, covjek ne moze a da ne reaguje na vijesti da je Ivi Sanaderu, bivsem premijeru Hrvatske i bivsem predsjedniku HDZ, oduzet zastupnicki imunitet, raspisana potjernica i da je uhapsen u Austriji.
Uzimajuci u obzir za sta je sve, bar prema sredstvima informisanja, osumnjicen, to je dobra vijest.
Ali ne treba zuriti sa zakljucima.
Moze to biti pocetak prave akcije u borbi protiv kriminala koji je u svakoj zemlji Balkana duboko uvucen u svaku poru zivota i pocetak otkidanja glave nemani zvanog kriminal u Hrvatskoj.
Ali isto tako, moze biti samo razracunavanje kriminalnih klanova, duboku ucvrscenih i u politiku.
Jos dugo cemo cekati da doznamo o cemu se ovdje zapravo radi.
A moze se desiti, kao sto se vec desavalo u ponekim slucajevima  (govorim o cijelom Balkanu) da se ne dozna nista. Da se zrtvuju piuni, a kraljevi i kraljice, kao i njihovi nasljednici, da se ostave na tabli, da uzivaju plodove svoga "rada".
"E pur si muove". Mozda!?

Wednesday, December 08, 2010

BASNA O RODI I LISICI


Citam vijesti:
"Kako sada stvari stoje, nakon sto su proveli mnogo godina u svađi, a sudeći po atmosferi na konferenciji odrzanoj nakon subotnjeg sastanka dvaju stranaka, lideri Socijaldemokratske partije BiH (SDPBiH) i Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Zlatko Lagumdzija i Milorad Dodik odlučili su zakopati ratne sjekire i pokusati zajedno formirati vlast u Bosni i Hercegovini."
Lijepo je to i dobro da se dogovaraju. Budi nadu da se moze dogovarati pa i dogovoriti.
Ali meni nesto drugo pada u oci.
Pogledajte ove dvije slike. Prva je nakon sastanka lidera Socijaldemokratske partije BiH (SDPBiH) i Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) u Banjaluci, a druga nakon drugog sastanka u Sarajevu.

NAKON SASTANKA U BANJALUCI


NAKON SASTANKA U SARAJEVU


Primijecujete nesto?
Odjeca.
Poznato je da prije ovakvih sastanaka protokoli  dogovaraju sve, pa i detalje o tome kako ce delegacije biti obucene.
Uocljivo je da je delegacija SNSD u Banjaluci bila obucena u odijela, cak su i kravate na mestu, a delegacija SDPBiH lezerno, bez kravata, sakoi, cak mi se cini da Lagumdzija nosi farmerke.
Ovakav nesklad se kod o sastanaka ovog ranga, a i sastanaka na mnogo nizem nivou nastoji izbjeci, jer moze izazvati pomisao o svjesnom omalovazavanju jedne strane.
Druga slika je nakon sastanka u Sarajevu. Pokazuje jos vecu lezernost. Lagumdzija i ovog puta u skou i ( mislim) farmerkama, a Dodik sada u dzemperu.
Sta li tu protokoli dogovaraju ili ne dogovaraju?! Mogu li se dogovoriti ili su iznenadjenja i u odijevanju dio pregovaracke taktike.
Podsjeti me ovo na basnu o rodi i lisici.

Tuesday, December 07, 2010

Masa: Avion za La Paz


Sto je fino kad imas brz kompjuter!
Evo ovo je malo bez veze, samo avion.
Najmanji avion u kojem sam ikad bila me je odveo u La Paz, gdje je aerodrom na najvisoj nadmorskoj visini na svjetu, tako da se nismo skoro uopste spustali....Letjeli smo sa aerodroma iz djungle.



 Kao sto vidite spremni su za pozar!!





Ostale slike su iz La Paza!!!

To je to
Voli vas
Masa




Friday, December 03, 2010

WIKILEAKS


On je tek prvi: kanadski ambasador u Avganistanu, William Crosbie, ponudio ostavku

Ako neko ne zna sta ova rijec znaci, treba se duboko zabrinuti. Sto dublje - to bolje.
Vi koji ovo citate, siguran sam da mislite da nemate razloga za zabrinutost. Jer vi znate.
Ali ipak imate razloga za zabrinutost. I te kako!
Jer ne znate, kao sto ni ja ne znam, koliko duboko i gdje ce ova rijec odvesti danasnji svijet.
Dakle, curenje informacija, sta curenje, vodopad! Nije ni vodopad! Vodoskok! Erupcija vulkana!
Ekslozija! Atomska bomba! Zemljotres!  Snijezna lavina! Poplava!
Posljedice Wikileaks ce biti kao da se sve to desilo zajedno.
Ko to jos ne vidi, treba da mijenja dioptriju naocala.
Nikada vise, niko nece ostati postedjen.
Zapravo, nikada niko nije ni bio postedjen.
OZNA sve dozna, je bilo istina kao sto je istina da je snijeg bijel.
Jedino sto se OZNA zove razlicito u razlicitim drzavama.
Evo, na primjer, dok ja ovo kucam, a na poslu sam, pet minuta mi je do pauze, decki u koji rade i odrzavaju racunarski sistem firme, mogu lijepo uci i na svom monitoru gledati isti ekran koji ja sada gledam.
Mogu vidjeti kako ja sada kucam, i sta kucam. Sreca ne razumiju. Ali ako hoce, mogu i razumjeti!
I oni to svakodnevno rade. Vjerujte mi.
To sto kazem je istina kao sto je istina da je snijeg bijel.
Hiljade, milioni ljudi na svijetu, u raznim firmama, drzavnim, privatnim, na najnizim i najvisim pozicijama koriste internet za vrijeme radnog vremena.
I to je istina, kao i onaj snijeg.
Kako to da je samo mali procenat otpusten zbog toga?
E, tu je kvaka 22!
Ime joj je privatnost! Svijet pociva na principu privatnosti!
Licemjerje?! Svakako! Niko nista ni o kome ne zna, a svi sve o svakome znaju!
Ali tisu - misu!
Oni iz racunarskih sistema sto vire na stranice koje mi otvaramo za vrijeme radnog vremena, mogu bar za sada, samo to prijaviti glavnom sefu, ako hoce ili ako on to trazi.
Ali i tada ce tog radnika razbojnika, koji krade firmino vrijeme, optuziti samo ako je ulazio u pornografske strancie, jer u tom slucaju postoji zakon koji omogucava da se privatnost malo zaobidje.
I najcesce ti koji se potajno zadovoljavaju za vrijeme radnog vremena najebu...
Zato, pamet u glavu, dupe uza zid, i no, no pornografija!
Parkic, moze!

Nekako zabrinut. Bruka pukla! Kako li je Hillary?

E sad, nakon sto je procurilo veliko diplomatsko sranje Amerike i svijeta, ni to vise nece biti isto kao prije.
Jer sada su oni iz CIA i ostalih OZNI poludili. Kopaju i tamo gdje nikada nisu, i nikada ne bi. Kopaju svugdje. A mogu lijepo kopati po svakoj tacki na svijetu. Iz svoje udobne stolice u USA, Rusiji ili bilo gdje na kugli zemaljskoj mogu kopati po bilo kojoj tacki na toj istoj kugli. I to duboko...
Poslije Wikileaks, ni ovo moje kuckanje prije pauze nece vise biti zasticeno privatnoscu. Mozda ce i za to smisliti neki zakon kao za pronografiju. Ne znam, nisam ja tako pametan, ali znam da cu malo prikociti, pa pamet u glavu i dupe uza zid...
A vi, dragi moji, ako i ne procitate svaki dan novu temu nemojte zamjeriti.
Ali svakako, fatajte se i vi nekog zida. Moze i haustora. Kao nekada......

Wednesday, December 01, 2010

I OVO JE BANJALUKA DANAS


KETRIDZI

"BRAZILSKI TRETMAN KOSE" ( STO BOLIIIIII!)

 
NA OVOJ TABLI SVI SU UCILI . NEKI I SADA...(TENISKI P. DRAPSIN)

Monday, November 29, 2010

DANAS JE DAN REPUBLIKE



Ne prekidajte, odgledajte spot do kraja i odslusajte Dragu Diklica i : "Tesko mi je zaboravit' tebe..."

29. Novembar - Zlako Badovinac, Sarajlija

Nekada su na brdovitom Balkanu skromno, ali u slozi zivjeli dobri ljudi.
Danas, na tom istom Balkanu zive prije svega Srbi, Hrvati, Bosnjaci, Slovenci, Makedonci, Crnogorci.
Nekada,  na brdovitom Balkanu Dan Republike se slavio pjesmom.
Danas, na tom istom Balkanu, ovaj dan je tuzan. Samo poneki, rijetki ga slave, jer bi im "prije svega" Srbi, Hrvati, Bosnjaci, Slovenci, Makedonci i Crnogorci to zamjerili. Neki drugi praznici se sada praznuju.
Zato danas, ovaj dan slave ljudi sa Balkana stigli u Kanadu, Australiju, Njemacku, Dansku...
I nije ih briga ako im neko mozda zamjera sto su i dalje prije svega ljudi, i sto vole i Srbe i Hrvate i Bosnjake i Slovence i Makedonce i Crnogorce.
2009.

2008
Mojim komsijama, braci  Fahri i Seji Bahtijarevic zelim sretan rodjenan!

Friday, November 26, 2010

Treci svjetski rat pocinje danas - Baba Vanga


"Džinovska eksplozija koja će se za tri godine dogoditi na Suncu paralisaće čovečanstvo, pošto će svi elektronski uređaji na planeti prestati da funkcionišu..."

Vidovnjaci, nostradamusi, cudotvorni iscjelitelji i kako li se sve ne zovu, odavno mi vec idu na zivce. Koliko sam samo puta cuo, citao i gledao bajke o tim ljudima! Koliko su me puta ubjedjivali da tu ima nesto i da im treba vjerovati!  Slazem se da tu stvarno ima nesto: ljudski strah, glupost i zatucanost. I s druge strane, snalazljivost i masta da se taj strah i sve ostalo sto ide uz njega, podrze, potkrijepe i iskoriste.
U ljudskoj je prirodi da se boji i da vjeruje u cuda. Realnost je ponekada, zapravo cesto, veoma okrutna, i lakse je od nje pobjeci, sakriti se iza neobjasnjivog cuda nego se suociti sa stvarnoscu.
Da neko ne pomisli da ja ne vjerujem ni u sta. Gluvo bilo! Vjerujem u nauku i u Darwina. Da, vjerujem i u travare, postene sakupljace bilja, u njihove cajeve, kreme... Znam, isto tako da nauka jos uvijek nije uspjela objasniti sve pojave u prirodi. Jer, objasniti sve, a uz to i dokazati svoje teorije, nije lako. Zato i postoje neobjasnjene pojave. Tu se sada ubacuju oni koje te pojave proglase cudom i koristeci ljudski strah i neznanje  izvlace korist za sebe. Na tom principu rade razni iscjelitelji kojih je, gle cuda, i pored tehnoloskog razvoja, sve vise.
I ne kazem ja da, ne daj boze, ako zatreba necu ici nekome od koga mogu ocekivati pomoc, ili bar nadu, kao sto je to radio i moj pokojni prijatelj Zlaja. Kad ga je bolest vec savladala, isao je u Bramton kraj Toronta kod nekog iscjelitelja Indijca. Nakon posjete Indijcu mi je ispricao kako ga je Indijac pola sata mirisao po cijelom tijelu. Nakon toga dao dijagnozu i ponudio lijek. Cijena: mirisanje $50, lijek $50. Rezultat: vec sedam godina nosim cvijece mom Zlaji na grob. Indijac i dalje zivi od svoje privatne prakse mirisanja.

 Evo, danas dobih tekst o Babi Vangi uz kratki komentar: "Pa ti sad vidi..." .
 Znam ja da moj dobri Zeljo, koji ga je poslao, ne vjeruje u to, ali nudi da procitamo, zabavimo se a mozda i zamislimo...
Jer Baba je Vanga, iako umrla prije 16 godina, predvidjela nesto sto ce se desiti ovih dana. Ma sta ovih dana, danas, ovih sati! Najbolje je da procitate:


"Baba Vanga prorekla: Sjeverna i Južna Koreja počinju Treći svjetski rat

Razmjena vatre između Sjeverne i Južne Koreje aktuelizirala je priču o najavi Trećeg svjetskog rata kojeg je za ovaj mjesec predvidjela Vangelia Gušterova - Baba Vanga.
Bugarska proročica najavila je kako će 2010. godine novi svjetski rat početi u novembru i da će trajati do oktobra 2014. godine. U svom proročanstvu kaže kako će to početi kao običan rat, ali da će biti upotrebljeno prvo nuklearno, a zatim i hemijsko oružje, navode bh. mediji.
Poznato je da Sjeverna Koreja posjeduje i nuklearno i hemijsko naoružanje, ali i velike sile koje podržavaju obje Koreje imaju sve što je potrebno da našu planetu sravne sa zemljom."

Koliko puta smo vec bili bombardovani skorim pocetkom Treceg svjetskog rata, svetskim kataklizmama raznih vrsta, predvidjenih precizno u dan ili sat. I svi ti dani i sati prodjose, a kataklizme se ne desise. Zemlja i dalje postoji a na njoj ljudi,  zivotinje, biljke...
Prije neki dan mi moja dobra prijateljica, zena realna i normalna, prica kako je otisla kod jednog iscjelitelja zbog zdravstvenih problema koji je muce vec godinama. Do sada, nikakvi doktori joj nisu pomogli. Iscjelitelj jeste! I ona se cudi, ne zna kako da to objasni. Nakon dvije posjete kod iscjelitelja,  dobro se osjeca. Dok je slusam razmisljam kako da reagujem. Da kazem kako ja u to ne vjerujem, i da ce se problemi kasnije sigurno vratiti, bilo bi glupo. Slusam i cutim. Pogledom cak i odobravam. Najvaznije je da se ona dobro osjeca. Zasto bih joj ja kvario taj osjecaj. Uz to, iscjelitelj je, kako ona spomenu, zgodan...

Vjerovatno ce biti i onih koji se nece sloziti sa mnom, ali ja ne mogu drugacije. Evo, ne vjerujem da treci svjetski, nuklearni, unistavajuci rat upravo pocinje. Ne vjerujem u katakliznu predvidjenu za 2013.! Ne vjerujem ni Indijcu, ni zgodnom iscjelitelju! Ne vjerujem...
Vi koji vjerujete, pocnite kopati atomsko skloniste, sto prije, jer ce vam uskoro sigurno trebati!

P.S. Ako vas jednog dana, u panici zamolim da me primite i spasite, budite milosrdni i nemojte me odbiti. Obecavam da cu, dok budemo sjedili u tom sklonistu, slusati sve vase price.  Slusacu i cutacu. Cak cu i pogledom odobravati. Zasto bih ja vama kvario vas osjecaj!

Thursday, November 25, 2010

Masa: Bolivija i granica Chilea


Dragi moj ujko,
Evo mene u Argentini i naravno cekam autobus. Sta cu, to mi je zivot...nije bas lako. Izvini sto ti nisam poslala one slike sto si trazio, ali izgleda da sam ih slatko izbrisala zuvjek... kako i zasto !?....To samo mama moze objasnit, takvu me je rodila...Ali neka, imam i onako previse slika, pa evo saljem ti ove druge iz Bolivije...Ovo su Salt Flats, ja mislim najveci na svjetu, ali nije nista 100% istina u Boliviji, ali koliko se sjecam jesu...I to su pink flamingos iz Chilea, posto u na granici sa Chile! Eto to je to ujko moj, slacu ti jos posto imam preko nekoliko sati da cekam autobus. Pozdravimi sve puno, poljubi svoju unucicu.

A da, ....zahvali se svima na finim komentarima na blogu, ono´heroe´ me dobro nasmijalo, i uvijek su mi dragi Natasini komentari.

Ok, cmok svima.
Voli te tvoja
Masa




Sunday, November 21, 2010

ANONIMUSI


Da li ce neka tema izazvati komentare ili nece, zavisi od mnogih faktora. Rekao bih cak da zavisi vise od polozaja zvijezda nego o kvaliteti teme. Sta je to sto pasivnog citaoca pokrece da se transformise u aktivnog ucesnika tesko je reci.  U posljednje vrijeme bilo je prilicno javljanja na razne teme. I to naravno raduje. Ono sto ne raduje je sve vise nepotpisanih, anonimnih komentara. Istina fer komentara, ali ipak anonimnih.
Pretposavljam da svako ko se ne potpise ima razlog za to. A razloga moze biti raznih.
I vecinu mogu da shvatim.
Ali covjek se gubi u tolikom broju anonimnih komentara  i vjerujem da se oni koji se potpisuju svojim imenom ne osjecaju najprijatnije diskutujuci nesto sa anonimnim, nekada se pitajuci da li razgovaraju samo sa  jednom osobom ili mozda sa vise razlicitih osoba. Posmatrajuci tako ne izgleda da je bas fer prema onima koji se potpisuju svojim imenom sto se omogucava anonimnima da ucestvuju u razgovoru. Medjutim, sve dok su komentari anonimusa korektni, ja ne vidim veliki problem, ali bih ipak volio ikada bismo to nesto malko promijenili.
Na primjer, da se anonimni identifikuju nekim nadimkom, koji sami odabereu, i uvijek koriste taj nadimak npr. Neron ili Napoleon ili Luna ili sta ti ja znam... Bilo bi odlicno kad bi mi ti nadimci (iliti nickovi) poslali, na moj email, svoje puno ime i prezima, pa bih bar ja znao o kome se radi. Naravno ja bih se obavezao da pravo ime i przime nikada nigdje ne bi bilo objavljeno.  Ali ni to nije obavezno. Ako se neko i tada osjeca neprijatno, moze sam izmisliti svoj nadimak i uvije slati komentare pod tim istim nadimkom.
Svakako bih htio izbjeci situaciju da komentarisu tri razlicite osobe i sve tri su anonimusi. Jer to zbunjuje i nije dobro za dijalog.
Mislim da ovim necu obeshrabriti one koji komentarisu jer to mi nije cio cilj. Cilj mi je samo malo vise reda u nasoj prici.
Mislim da smo vec dovoljno savladali tehniku blogova i da ne bi trebao biti problem oko slanja komentara.
Za one kojima slanje komentara ne uspijeva, uvijek postoji opcija da komentar posalje na moj email: canakp@hotmail.com, naglasi da je to komentar i na koju je temu. Ja cu odraditi tehnicki dio.

Jos jednom i ovo:

KAKO POSTAVITI KOMENTAR:
1. Izberi Comments na dnu teme (ne figuricu pisma, jer zakomplikuje)
2. U otvoreni prozor ukucaj svoj komentar
3. Od cetiri opcije na dnu desno (Choose an identity) izaberi 'NAME/URL'
4. U otvoreni prozorcic ukucaj svoje ime
5. Pritisni 'Publish you comment'

Saturday, November 20, 2010

STADION SPORTSKIH IGARA


Mario ima jednu dobru osobinu (mozda i jos jednu, ali sam tu zaboravio): zna animirati, izvuci iz svakodnevnice temu, podstaci da se o njoj pise... Nije on bez razloga bio "animator kulture" u Domu kulture, nekad davno, u studentsko doba.
Evo, posalje mi sliku Stadiona sportskih igara, i kaze mozda se sjetis nekih dogadjaja, anegdote sa ovog stadiona.
Cini mi se da bih roman mogao napisati od sjecanja na ovaj stadion, treninge, utakmice, ljude oko njega, sjedenja na tribinama, kosarke, rukometa, malog nogometa.
Evo jedne crtice, prve koju je ova slika pobudila.
*********************************

Stadion sportskih igara ili "Mali Borcev", kako smo ga zvali, bio je dugo godina centar gdje se okupljala banjalucka mladost: rukometasi, kosarkasi, bokseri, igraci malog fudbala, ljubitelji sporta, lijepe banjalucanke, muzicari, na njegovim tribinama cugarosi, jer tu ih ne vide, narkomani, jer tu ih ne ganjaju. Ukratko, svi.
Imao sam srecu da stanujem u ulici gdje je bio smjesten "Mali Borcev", samo na suprotnom kraju Strosmajerove ulice. Pet minute pjesice, ili dvije minute trceci. Ovo dobro pamtim jer sam trenirao kosarku na tom stadionu. Posto je on veci dio dana bio zauzet, mi , tada juniori, imali smo treninge u 5 ujutro. Zamislite sada jednog srednjoskolca koji ustaje u pola pet, u polusnu se umiva, pere zube. U polusnu uzima torbu i trci do stadiona. Ja sam to trcanje smatrao dobrim zagrijavanje pred trening. Iako tek srednjoskolci, vecina nas je redovno dolazila na te rane treninge. Ljubav prema kosarci, strast, sta li ? Rijetko kad je neko odsustvovao. Jos rjedje kasnio. Meni se desilo da jedno jutro zakasnim; i to 5 minuta. Stigao zadihan, s torbom na ramenu, u 5:05 ujutro. Stao kao ukopan pred trenera Acu Jurica. Rekao, ja zakasnio. On rekao, vidim. Obuci se.
Obucem se. Aco jos uvijek drzi obavezni sastanak pred trening. Obicno su svi njegovi treninzi u to doba pocinjali sastankom u kome je on pricao a mi se budili. Ovog puta sastanak je produzio za dodatnih deset minuta koliko je on, tu ispred sviju, drzao predavanje meni o tom mom zakasnjenju. Nikad vise nisam zakasnio na trening. Niti sam ikada vise volio Acin trening i njegove sastanke. Ali o sjecanju na banjalucke kosarkaske trenere, o Prletu, Aci, Emiru, Milenku, Davoru... neki drugi put.

Kasnije, za vrijeme studija, osnovao sam KK „Rade Licina“, mali i siromasni kosarkaski klub, koji je , iako siromasan, tri godine nakon osnivanja dogurao do Prve republicke lige. Samo smo utakmice igrali na stadionu. Za treninge, za nas, nije bilo slobodnih termina. A i da jeste, mi nismo imali sredstava da ih platimo. Jedva smo nekako uspijevali placati i utakmice. Cesto smo bili duzni Stadionu i zbog toga stalno na meti Hare, cuvara – domara stadiona. Znao je ponekad, zbog naseg duga, otezati sa otvaranjem kapije pred neku utakmicu. Svi dosli: gostujuci tim, sudije, delegat, nasa malobrojana ali vjerna publika, a Hare sjedi u svojoj sobi i na sve moje molbe ponavlja: „ Sta je Canak!? Ne moze to tako! Sta ako ste studenti!? Plati pa udjite!“ Uvijek sam nekako uspijevao da ga odobrovoljim. Ponekad smo morali da mu pijanom ili mamurnom pomazemo da izidje iz svog malog sobicka gdje je provodio sve svoje dane, a cesto i noci. Otkljucavajuci katanac na lancu kojim su velika vrata bila zakljucana, ponavljao bi da svi prisutni cuju: „Hocu vodu, hocu struju, a necu da platu!“ Nesto kasnije, upoznali smo i Harino meko srce, pa smo uz flasu brlje dobijali stadion i toplu vodu u svlacionicama na vrijeme i bez ovih njegovih komentara. Ali potrajalo je malo duze dok nismo naucili i ovu zivotnu lekciju.

Sa jedne od utakmica KK Rade Licine na Stadionu Sp. igara. Komso Kacar nakon suta. Desetka, u pozadini sam ja - tada


Rukometna utakmica na Stadionu sportskih igara odigrana 24.4.1966. B. Golic, Karalic, Karadza. Sutira Sarenkapa , tada igrac Visocke Bosne

Monday, November 15, 2010


LAMENTIRANJE O VRSENJU VLASTI

Prilikom svakog novog odlaska u Banjaluku primijetim da je jezik kojim se tamo govori drugaciji od onog kojim smo mi nekada govorili i kojim se mi i danas sluzimo. I sve vise se razlikuje. Mladi posebno, prihvatili nekakav unjkavi jezik  kakvim se nikada u Banjaluci nije govorilo. Zatezu nekako cudno, rekao bih, kao da nisu iz Banjaluke. A vecina njih je rodjena, nekima i roditelji, nekima generacije ranije...Ali sta mozemo. Desilo se to sto se desilo. Migracije koje su se desile su ogromne i novi jezik je samo jedna od posljedica. Poredeci sa drugim posljedicama, rekao bih, beznacajna. I siguran sam da se to desilo i drugim gradovima, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu...
Ali ipak, pomislim, kako to da nema profesora jezika, banjalucana, lektora, onih kojima to smeta, pa da pokusaju da taj tok malo isprave. Znam da su radio a posebno televizija od posebnog uticajni na jezik.
Sjecam se koliko se nekada u Radio Banjaluci pazilo na jezik, koliko su nekada spikeri Radio Banjaluke bili drilovani i ispravljani ako negdje pogrijese. Banjalucani, spikeri i voditelji se se proslavili , nekada , u Radio televiziji Sarajevo. Sjecam se Duska Oljace, Rinka Golubovica, Zelje Sarica. Zaboravio sam zensku spikericu, mislim da se zvala Zrinka... Neki od njih su jos uvijek u snazi i mogli bi pomoci mladim spikerima i voditeljima da rade na  svom jeziku, da ga unaprijede. Sjecam se profesora Djaje, Sipke... Sjecam se i svojih ucitelja, nastavnika i profesora. Koliko su oni njegovali i pazili jezik! Razvijali ljubav prema lijepom jeziku, lijepoj rijeci...
Pitam se da li to nekoga sada uopste interesuje! Mislim da je svima vazno da pokazu sto vise razlika medju jezicima, da paze da slucajno neka tudjica ne promakne i ne uvrsti se u NAS jezik.
Ja nisam nikakav jezicki strucnjak. To ste vec mogli primijetiti! Volim jezik, ali niti sam ga ikada dovoljno naucio, niti sam uspio da sacuvam i to znanje koje sam nekada imao. Svasta se meni potkrada. Svjestan sam toga, ali ako mi neko ukaze na gresku, ja nastojim da je ispravim.
Samo nekoliko primjera iz danasnjeg jezika u Banjaluci koji mi paraju usi i bodu oci:
Iz Nezavisnih Novina: "SNSD, DNS i SP biće nosioci u vršenju vlasti..." Tipican primjer na koji je nekada Obren Pejovic, urednik u Radio Banjaluci reagovao ovako: " Vlast se ne vrsi! Vlada se ili se ne vlada! Vrsi se nuzda!"
Vrlo popularna je i rijec "kapacitet". Kapacitet za ovo , kapacitet za ono. Ima kapacitet, nema kapacitet...
Ovo, vjerovatno i nije gramaticki pogresno. Ali sama rijec kapacitet je rogobatna, gruba, tudja, tehnicka... Vjerovatno se u nekim prilikama moze koristiti, ali za svakodnevnu upotrebu je ruzna. Nije li!? Sada se koristi na svakom mjestu. A zna se i ko je uveo u svakodnevnu upotrebu i ko je i dalje koristi u svakoj trecoj recenici. Jedan kapacitet od kapaciteta. Pa onda, po onoj narodnoj:" Vidjela zaba kako se konj potkiva, pa i ona podigla nogu..."
A tek "lamentiranje". Gdje god se okrenes cujes izraz "lamentiranje". Bas lijepo zvuci, nekako pametno, strano... A zasto, kad imamo toliko lijepih nasih rijeci: zaliti se, tuziti se, oplakivati, jadikovati, kukati, cviliti... Ili mozda lijepu englesku whining. Evo, ja lamentiram na lamentiranje, i vec sam izlamentiran, jer mi se dize pritisak ...
I necu dalje...

Imate li vi neki primjer na koji vam se dize pritisak?sday, 



Saturday, November 13, 2010

MASA: DZUNGLA U BOLIVIJI



 OK. Ovo je dzungla oko Amazona u Boliviji!
Majmuni, krokodili, ustvari zovu ih caymen, mnoge ptice i svasta jos.
Tri dana smo proveli na brodicu. A da, i vidijeli pink delfine, ali ih nisam uslikala...
Masa











Onima koji su sve ovo odgledali do kraja, poklon sa interneta koji mi je Angel upravo proslijedio. Nema direktnu vezu sa Masom , ali mozda cete naci i da ima....


November 04, 2010

'Vidi se, niste terorista!'


Setam. Slikam nove, meni nepoznate dijelove grada. Brojim dizalice.
Po broju dizalica se cijeni da li zemlja ili region dobro stoje ili ne.
Reklo bi se - ovdje nema krize!
Dok slikam ovu zgradu i njen okolis misleci i na temu Drugi ugao, odlucno mi prilazi cuvar, security, securitatea... ( Vidi se i na slici kako odlucno koraca prema meni)
Kaze:'Gospodine, ovdje je zabranjeno slikanje!!'
Pitam kao naivno: 'Druze, a gdje je znak?'
Kaze:' Nema znaka ali ima u nasem Pravilniku.'
'Dobro a kako da ja znam da ne smijem slikati, ako nema znaka?' uporan sam.
'Ne znam gospodine, ali oni odozgo gledaju, i ako nastavite, ja cu imati problema.' kaze nekako pomirljivo.
'Dobro ja cu sada kao nesto cackati po kameri, a ti onima odozgo kazi da sam ja izbrisao sliku.'
'Hvala vam gospodine, vidi se da niste terorista!' rece.
Zadovoljan uradjenim zadatkom okrenu se i vrati prema zgradi.
'Uh, otkud terorista!?' pomislih.
U kom dijelu grada se sve to odigralo?

Wednesday, November 03, 2010

'SVE STO IMAMO NOSIMO SA SOBOM'


Kao da je to neko uredjivao, a ja znam da nije, u isto vrijeme imamo Masine slike i opise njenih putovanja, a onda Zeljko, vjerovatno potaknut tim slikama, posalje ovu divnu Mikinu pjesmu koja govor o istome. O slobodi koja je u covjeku. Ja tu slobodu vidim na Masinim slikama, u njenom osmjehu i koliko god sam i zabrinut, sretan sam sto je Masa pronasla. Ona je prepoznala i prepustila se da je vodi.

Natasa je danas poslala sliku galeba koji je njoj simbol te slobode, vjerovatno i ona potaknuta Masinom pricom.
Nepoznati je komentarisao: 'Leti, Maso, leti...Omnia mea mecum porto.'
I tacno je, 'Sve sto imamo nosimo sa sobom'. Nase bogatstvo jeste u nama samima, u onome sto znamo, sto smo dozivjeli i sto pamtimo, sto zivimo... Odlazeci na ova putovanja Masa dodiruje svoju slobodu i bogati se iskustvima drugih mjesta, ljudi...
I vise od toga. Ona dokazuje da je ta sloboda dostupna svakome. Njoj niko nije uplatio to njeno putovanje, niko je nije poslao tamo negdje. Ona je imala svoj san. Dugo ga je drzala u sebi. Radila naporno da zaradi dovoljno sredstava i omoguciti ostvarenje tog sna. Odbacila je udobnost mamine kuce, sigurnog posla... Nije se uljuljkala u svakodnevnicu. Sama je posla za svojim galebom, sjela u svoj brod... Znam koliko Sladja strijepi za svaki njen korak u nepoznato, ali sam siguran i da je i ponosna jer Masa ostvaruje i njen san, i nase snove...

Monday, November 01, 2010

Masa poslala slike


Maso,
kako si?
Pripremam ovo sto si pisala kao jedan prilog na blogu ali ne mogu nikako skinuti slike. To su ovi iz Shutterfly zastitili sebe da bi prodavali slike. Mozes li mi poslati par slika na kojima si ti. Evo brojeva: 1,4,14,17, 36, 39, 44, 52, 53.
Voli te tvoj ujko

***********************
Cao Ujko,
Od kad se nismo culi, ali primjetila sam po blogu da si bio u Banja Luci. Pa kad si i to stigao? Nadam se da si se fino proveo, iako nekada to moze biti vise umor nego odmor. Nadam se da si nasao malo mjesta i za odmor i uzivanje. Ja po starom guram kroz ovu Ameriku, koja me svaki dan iznenadjuje sto sa raznoraznim ljudima, nacinima  a i sa okolinom. Eto upravo sam u Chileu, ali sutra idem u Argentinu, u Mendozu, gdje prave jako fino vino pa cu vozat se biciklom kroz wineries....dobro, to neznam reci na nasem, ali do sad sam dobro napisala, zar ne....Eto to sam ti ja za sad, evo ti slike, iako su od augusta.
Pozdravi sve od mene,
Masa

******************
Ovi pozdravi se odnose i na vas blogovce jer Masa zna da je postala hit na ovom blogu.
Poredacu slike onako kako sam ih dobio i komentarisati po sjecanju. Ako nesto profulam, eto nama Mase nazad krajem godine, pa moze ona ispraviti...


Za branje narandzi ne treba se penjati na drvo. Sjedis u sedlu i beres dok ne napunis torbe!


A onda, sa punim torbana dalje na put...
 Sviraci u Cartageni Columbia
Ovo nije dorucak iz prethodnog javljanja. To je rucak u Boliviji. Kosta 2 do 3 dolara. A dobijes pun tanjur!

Friday, October 29, 2010

MASA SE JAVILA!!!


Konacno stigle Masine slike uz njene slatke komentare. Koliko se slike i tekst slazu - nisam siguran. Masa salje slike Perua i Kolumbije a nama stizu njeni komentari o Boliviji. Pokusao sam to sve sloziti, ali nisam siguran koliko uspjesno. Neke od najzanimljivijih slika nisam mogao kopirati jer ih je postavila na stranicu koja ne dozvoljava kopiranja. I pored svega ovoga, siguran sam da cete uzivati i u Masinoj prici i slikama.
************************
Kaze Masa: "Prvi put". (Vezane noge i rep!)
Evo da se malo javim!

Evo nasla sam opet mao vremena pa saljem slike. Ove ovde su iz Perua. Brodicem smo otisli do Ballestas Islands, i kao sto vidis million raznoraznih ptica i drugih zivotnja. Mogla bi ti ja pisati vise, ali sto kad postoji internet, i wekpedia.


Ballestas Islands, Peru

Iz Pisco- Peru. Pisco je i  peruansko pice, poznato kao nasa rakija

Pisco - Peru, pustinja
Naravno, ja sam dobro. Sve je ok. Upravo sam u Boliviji, u La Pazu. Fino me iznenadio ovaj grad...Mislila sam da je Bolivija najgora drzava od svih ovih, ali gradic je skroz sladak. K'o Evropa, iako je 3600 metara nadmorske visine...
Mi smo zakljucili da se u Boliviji nije desila evolucija. Evo ovakva je: Neki dan nas troje sjeli, u jedini restoran koji priprema dorucke....Sve troje smo narucili jaja....Proslo 25 minuta, i donesu jaja za jedno, i pita nas dvije, jel jos uvijek uvijek hocete jaja....Mi, da naravno...I onda mali ode da kupi....sta mislis koliko jaja.??...Cetiri... dva meni i dva Amandi....I dok smo mi sjedili i cekali uslo ih jos osam ljudi u restoran...Ovaj restoran inace za dorucak pravi samo jaja....Sto znaci....kad su dobili nasu narucbu, napravili su dva jedina jaja koj a su imali, i tek onda su skontali...pa trebace nam jos.....I onda kupili samo cetri. A restoran pun!!!.

E to ti je Bolivija, maltene besplatna ali ako nemas zivaca ili sto godina za cekanje bolje da ne probas....
Masa i Amanda
Evo sad sam stigla u Chile...i skroz druga stvar....Od sada ce bit malo drugacije, Chile i Argentina su vise kao Evropa, a zato i malo skuplje...ali dosta bolje....
Pleasacice u Cartageni - Columbia



Valley de Cocorra, Columbia sa najvisim palmama na svijetu
Ove slike su malo stare ali pokusavam da sve posaljem po redu tako da ima malo Columbije i malo Ecuadora, a i na neke slike sam napisala komentare kao prefesionalac....i da znam da spelling nije bas nesto, ali kao i vi i ja se nekad zurim!!!! Eto to je sve za sada. Nadam se da ste svi dobro.

Wednesday, October 27, 2010

IZBORNA PREVARA


Posreci mi se ovog mjeseca da dva puta ucestvujem na izborima.
Prvi put, pocetkom mjeseca u Banjaluci izbori u BiH, a onda drugi put, krajem mjeseca u Kanadi gdje se birala vlast na gradskim nivoima.

Poznato je da je u BiH najuzbudljivija i najneizvjesnija bila izborna trka izmedju moga druga Prape (Nebojse Radmanovica) i moga druga Mladje (Mladena Ivanica). Ja se nisam mnogo uzbudjivao, jer obojica su mi drugovi i ja sam na dobitku ma koji od njih da pobijedi.

  
Moji drugovi
U toj trci moj drug Prapa pobijedi moga druga Mladju veoma tijesno. Za misju cunu, rekli bismo mi nekada. Ali, pri tome je jedna desetina listica, sto je ekvivalentno bar magarcevoj cuni, bila je navazeca. Prema odluci Centralne izborne komisije, dimenzija nije bitna. Tako je moj drug pobijedio mog druga.

Odmah nakon izbora pojavi se teorija da je posebna agencija iz Beograda ( a odakle bi drugo) „odradila“ izbore po uzoru na 'bugarski voz' i da je moj drug Mladjo pokraden.
Jos u Banjaluci su mi objasnjavali kako taj 'bugarski voz' radi, ali ja jos uvijek nisam shvatio. Odustao od daljeg mozganja. Ali kako to da je moguce da jedna desetina listica bude nevazeca!? To je vec nesto sto i mogu shvatiti. Zato sto nema provjeravanja vazenja listica prije njegovog ubacivanja u glasacku kutiju, pa nas glasacki narod moze grijesiti koliko hoce! Namjerno ili nenamjrno!

A onda krajem oktobra na izborima u Kanadi  ja provjerim nasu bosansku teoriju zavjere o pokradenim izborima.  Slucajno napravim gresku na listicu. Glasam za dvojicu, umjesto jednog kandidata sa liste. Predam listic na provjeru koja traje cetiri sekunde.
Naime, veoma jednostavne masine, vjerovatno ne i skupe, provjeravaju svaki glasacki listic prije nego sto se preda komisiji. Masina za provjeru pisnu kad joj dadose moj glasacki listic. Svi se okrenuse i pogledase me. Uljudno mi kazu, da mi je glasacki listic nevazeci. Je li?! Dadose mi drugi, ja ga ispunim kako bog zapovijeda. Nova provjera. Ovog puta masina ne pisnu i odobri  moje glasanje. I tako, jedna mala masinica, jeftini skenercic, ne dozvoljava da necija slucajna ili namjerna greska odredi pobjednika na izborima.

Da smo mi u BiH koristili ovakve masinice, mozda bi moj drug Mladjo sada bio pobjednik i mozda bi se moj drug Prapa sada vec pripremao za zasluzenu drzavnu penziju. Ovako, osta sumnja i prica o pokradenim izborima, o grupi iz Beograda, o 'bugarskom vozu', o ko zna cemu sve jos...

Rob Ford

George Smitherman
 Zamalo da zaboravim! Na izborima za gradonacelnika Toronta u utrci dvojice izjednacenih kandidata, pobijedio je Rob Ford na obecanjima da ce sniziti poreze, neke cak i ukinuti, i da ce smanjiti broj novih imigranata u Toronto. Tako je propala sansa Toronta da ima gej gradonacelnika, Georga Smithermana, koji zivi u skladnom braku za svojim drugom. I to ga ne ometa da se bavi politikom, ali ga je mozda omelo da ovog puta pobijedi na izborima za gradonacelnika. Novi izbori su za cetiri godine, a za to vrijeme mnogo toga se ovdje moze promijeniti. George Smithermana ne napusta nada.


Kuriozitet ovog izbornog ciklusa je i da je Hazel McCallion u svojoj 89. godini, po dvanaesti put za redom pobijedila u utrci za gradonacelnika Mississauge, dijela velikog grada Toronta.

Da li ce se u naredne cetiri godine nesto promijeniti u BiH i na Balkanu?

Sunday, October 31, 2010

BANJALUKA 2010 - UTISCI (6) KRAJ


15. oktobra 2010, Radio Banjaluka je posljednji dan emitovala program sa stare lokacije, iz Titove, preko puta Tvornice duvana. Rezije, studija, predajnici, sva ta oprema i veze bili su dobar dio moj  zivota preko 12 godina. Pozvali su me na skromnu proslavu koja je uprilicena tim povodom. U Banjaluku dolazim svake godine od 1996, ali sam po prvi put otisao u Radio Banjaluku za koju me vezu predivne uspomene iz predratnog perioda ali i neke veoma ruzne, ratne, koje ne zelim da budim. 


Stara garda Radio Banjaluke, s lijeva: Slavko Podgorelec, Milan Hajdukovic, Jadranka Mudrenovic, Radovan Marceta i Milka Tosic
Susreo sam tu i Dragana Kupresanina, Jarinog kuma

Kao u dobra stara vremena, proslava se zavrsila u kafani Krajisnik, kod Ruze. S lijeva Bosko Budisa, Jadranka Mudrenovic, Milan Hajdukovic, Marceta Radovan, Slavko Podgorelec, Milorad Buco Kenjalovic i Dusko Oljaca. Svi se jos dobro drze. Ponekima nedostaje poneki organ koji je odstranjen jer vise nije htio funkcionisati kako treba, ali sve u svemu, drzimo se. Ne vise onako uspravno kao nekada, ali jos smo tu.

U posjeti Ljubinki, sestri moga pokojnog gimnazijskog druga Draska Grbica

"Redakcijski kolegij" Parkica, Boco, ja i Mario. Nakon setnje i trazenja karnisa (opet), strika i kantice za zalijevanje cvijeca sjeli smo u San Remo na po jos jedno picence.

Biba Kenjalovic, Ognjen Grgic, Snezana i Milenko Bojicic

Mom drugu i prijatelju, jos iz gimnazijskih dana,  Milenku Bojicicu - Mikcu, nije tesko da skoro svaki put dodje iz Ljubljane da se, bar nakratko sretnemo. Ovog puta, povezao sam ga sa Bucinom Bibom, da pokusaju poslovnu saradnju na potezu Banjaluka, Ljubljana, Kina....



Ove dvije gradjevine nikad mi se nisu svidjale, Pedagoska akademija i Komitet ( gdje je nekada bilo smjesteno i Djecije Pozoriste). Cetvrtaste kao kocke, vise su mi licile na malo vece trafo stanice, ali volio sam ih jer dio su moje proslosti duboko urezane u memoriju. Drago mi je sto su se sacuvale. Cak su i prilicno ukusno renovirane, posebno Pedagoska, u kojoj je sada smjestena ANURS. Nije anus, vec Akademija nauke i umjetnosti Republike Srpske, ako nekog interesuje.
Sebe radi da zabiljezim da sam jos susreo, slucajno ili namjerno, Jadranku Zlajinu (Vranjkovic), Nermu Ivinu (Mazar), komsinicu Seku Simic, Azru Adzic, Svjetlanu Djordjevic, Nesu Jocica, Jasnu Milasinovic, Grisku Obradovica, Emira Katanu, Djuju Brkic... Vjerovatno jos ponekoga ali nisam mogao sve zapamtiti... Ovi susreti nisu ovjekovjeceni okom kamere iz raznih razloga, ili mi kamera nije bila pri ruci, ili "Nisam oprala kosu", ili "Necu da mi se slike objavljuju na  internetu" ili... Postujem!

Sve ove slike i susreti za dvije i po nedjelje boravka u Banjaluci, sa glavnim ciljem da provedem sto vise vremena sa mamom, da se stan okreci i popravi sve sto se pokvarilo od prosle godine, potrvrdjuju da u Banjaluci jos uvijek ima mnogo banjalucana, dragih mi ljudi. Svakom ovom susretu se radujem. Za mnoge druge, sa kojima bih se isto tako rado druzio, ovog puta nije bilo vremena. Nadam se da ce slijedece godine biti vise vremena.
Jos samo nesto prije nego zavrsim  i prije nego vas sviju utusim svojim utiscima. Svaki ovakav susret budi sjecanja i izaziva emocije. Nakon nekoliko susreta u jednom danu, na kraj tog dana osjecam se emotivno ispraznjen i umoran. I jos nesto. Desava mi se da mi se price pomijesaju, pa kad se kasnije sjetim nekog detalja, desi mi se da ne mogu svrstati kojoj prici pripada. Sta mogu, vjerovatno nam se to svima desava, a ja to i priznajem. Nadam se da se moji prijatelji nece ljutiti, jer oni znaju da iskrenost, pa i kad mi ne ide u prilog, ide uz mene.
Samo jos ovo, pa zavrsavam. Pretprosle godine odem kod Nikica, i uz Veru i Njaku, s nama sjedi i Bojan, njihov mladji sin, tada 22 godine. Sjedi i slusa nasu pricu. Kao i da uziva. Malo, malo pa uskace i pomaze kad mi zapnemo i ne mozemo se sjetiti sta smo poceli pricati. Salje ga Vera da nesto kupi, a on nikako da krene. Kaze sta ce ova dvojica ako ja odem!? Ko ce ih podsjecati gdje su stali i sta su zapoceli pricati!?
Ovim bih i zavrsio.
Ako mi kasnije, jos nesto padne na pamet, a ne bude pretesko, mozda jos nesto dodam...

Saturday, October 30, 2010

BANJALUKA 2010 - UTISCI (5)


Prijatan susret kod Trivica. Dr. Medzid Novkinic, Buco i Biba Kenjalovic, Medzidova supruga Lela i Brana Trivic

Brana Trivic, njen sestra Maja Dundic, sin Sasa i muz Ranko Trivic. Pokojni Majin muz je Predrag Duncic, moj rodjak. Njihova kcerka Vanja upravo je diplomirala arhitekturu u Gracu. Sasa, moj 'ratni drug', danas uspjesan biznismen. Ranko Trivic pozdravio svog imenjaka Ranka Dumnica sa kojim je nekada radio.

U znak sjecanja na Bucine roditelje, Buco i Biba proslavljaju Sv. Miholjdan. Nema popa, nema svijece, ali ima hrane i pica.  S lijeva Biba, Bucin stric, Bibin brat Sakib, Buco, profesorica muzickog u Gimnaziji  Ilijana, moji svastika i badza Dobrila i Stile, Bucina strina


Kod teta Sofije Majkic. Nedavno je imala zdravstvenih problema ali sada je vec bolje

Kod Nikica, sa Njakom. Vera nece pred kameru. Kaze, radije ce da slika.

Za vrijeme mog boravka, Biljanina mama Andja je zbog  zdravstvenih problema koji su izgledali prilicno ozbiljni zavrsila u bolnici. Na srecu, brzo se oporavila i nakon nedjelje provedene u bolnici vec je kod kuce. Dolazak zeta je ubrzao oporavak sto slika nepobitno potvrdjuje.

Moj drug u svom kabinetu. Koristi racunar. Kucanje mu ne ide najbolje pa je iskoristio moj dolazak da mu otkucam neki sluzbenmi dopis. Nije bio zadovoljan. Kaze, Djuja s Radija to radila mnogo bolje od tebe. Kaze i da cita blog. Mozda se uskoro i javi s nekim komentarom. Poznavajuci njega, moram smisliti neku debelu provokaciju da to izazovem. Vidjecemo....

Thursday, October 28, 2010

BANJALUKA 2010 - UTISCI (4)


Vratio sam se iz Banjaluke sa utiskom da sam rijetko izlazio i da mnoge drage mi ljude nisam uspio sresti jer su mi krecenje i popravke maminog stana bili najvazniji. Oboje je tacno, ali birajuci slike, uocavam da sam ipak sreo dosta ljudi koji cine moju Banjaluku.

Ljubo Brada, Boco, Zlatko Bender, Predsjednik Drustva prijatelja Austrijanaca Banjaluka, Zeljo Saric, Skipper &Yacht Master

Slucajni susret sa Radom Zabic

Kod teta Dragice Drazic, Borine mame, koja se u svojoj 87. godini sluzi kompjuterom, komunicira skypom, emailom, vedra duha....

Buco i dvojica Brani, dr. Despot i Bozic uz mezu i travaricu bistre izborne rezultate

Crnici, Davor i Tijana. Nekada davno Davor mi je bio trener u K K R. Licina

Kratki susret sa Jocom Bojovicem. Joco je hodajuca banjalucka legenda. Meni posebno drag jer je poznavao mog oca Veljku, za koga kaze da je bio najmladji trgovacki pomocnik u Bati. Kad je cuo gdje zivim, obavezao me da pozdravim Dedu, bivseg prvaka Kanade u karateu, koga je on nekada trenirao.

Prijatelji: Mario i Joco

Monday, October 25, 2010

BANJALUKA 2010 - UTISCI (3)


Ko kaze da u Banjaluci vise nema banjalucana!?
Tog dana se dogovorim s Bocom da mi on pomogne pronaci neke karnise, redne stezaljke i jos sto sta za popravku maminog stana. Boco kaze, sve ti treba to ima u Centrumu, prodavnici podno Starcevice. Nadjemo se u Moneu, prosetamo do Centruma, pa Danka Mitrova do Gradskog mosta, pored Kastela i Elektro fakulteta, pored Ferhadije u izgradnji, Gosposdskom nazad do Borika. Foto aparat je zabiljezio slucajne susrete....

Sa Bocom, Midjom i Ibricom u Moneu

Slucajni susret u Danka Mitrova sa Jazom, koji zivi u Holandiji
Sa Bocom i Marjanom Benesom, koji rece da ce, ako mu Boco pomogne citati Parkic, a i javiti se koji put.

Iz bilo kog ugla gledan, Vrbas je prelijep. Ali nije u venama kako neki vole reci...

Elektro fakultet, sa crnim aneksom. Ko li je ovo cudo projektovao!? Genije!

Ferhadija u izgradnji

Lijepo je setati Banjalukom. Oci se uvijek mogu odmoriti na necemu lijepom. Lijevo je autobus.
Boco se ne odvaja od banjaluckog i svog prevoznog sredstva

Susret sa Milanom Puvacicem ispred Boske

Neplanirani susret sa Jadrankom Mudrenovic. Kad sam je prozvao sa "Gospodjo Jaco!" nastavila je hodati bez osvrtanja. Nakon "Gospodjo je li ovo vase!?" okrenula se i tek tada shvatila ko je proziva. Banjalucki je prozivati.

Sunday, October 24, 2010

BANJALUKA 2010 - UTISCI (2)



Na kavi sa Goranom Petkovicem i Bucom Kenjalovicem
Gorana Petkovica nisam sreo dobrih dvadesetak godina. Kaze da sa Nanetom Grozdanicem ide u fly fishing i da je clan tog kluba. Dogovarali odlazak na ribarenje za jedan od narednih vikenda ali na zalost pokazace se da ja ovog puta za to nisam imao vremena.
Prvi dani u Banjaluci vec po nekoj tradiciji otpocinju u Moneu i nastavljaju setnjom sa one strane Vrbasa, jer sa ove strane Vrbas i nema setaliste.

Sa Dudom, Dubom, Amelom i Goranom, koji mi je poklonio majicu Monea.




Ova strana Vrbasa posmatrana sa one strane

Sa Marcicima, Ljiljom i Mariom, aktivnim saradnicima Parkica.
Gljive su poklon Marcica. Ubrane dan raije.
Prapa (Nebojsa Radmanovic) zauvijek, na plakatu! Neko prekrizio SNSD , dodao HDZ a na vrhu ustasa i time izrazio svoje misljenje glede stranke, politike i izbora. Valjda je i to demokratija.

Susret na groblju. Adi Dautcehajic, Nacijev mladji brat, zivi danas u USA. Dosao da posjeti majku, da obidje grobove. Slucajan i emotivan susret dvojice sugradjana koji se ranije nisu poznavali ali su ih sudbina i internet povezali...

Saturday, October 23, 2010

BANJALUKA 2010 - UTISCI (1)


Kao i obicno, vratio sam se sa hrpom  isprepletanih utisaka, nabacanih bez reda, izmijesanih ljudi, prica... Tek ponekad iskoci na povrsinu poneka kompletna scena i prica. Svaki susret budi emocije, neki od njih erupciju. A kad se emocije umijesaju, razum ne pomaze mnogo...Ocito je da treba vremena da se sve to slegne i utisci srede. Ali, imam li ja tog vremena?! Moze se desiti i ono sto se vec desavalo, da se sve slegne, da pamtim price a ne znam gdje i kome pripadaju... Ovo se mozda uklapa u nedavnu pricu iz hrvatskih sudova o nepodobnosti Bosanaca da svjedoce.
I zato, mozda je najbolje da ne cekam i da se uz pomoc slika sjetim susreta s ljudima i prica o njima i da to kao kolaz objavim u nastavcima.

*************

Mama Zora, bratic Dragan, tetka Rada
Jos su samo oni preostali u Banjaluci. Ostali, ili "oru nebeske njive" ili zive preko Atlatika.


Jednoj je 87, drugoj 85 godina. Citav zivot nerazdvojne. Sada zive uglavnom same, iscekujuci nase dolaske, nase telefonske pozive, gledajuci slike. Zive uglavnom od sjecanja. Iako tuzne, pretuzne... duh ih ne napusta. Bilo je divno provesti s njima vrijeme u prisjecanjima, pricama, salama na svoj racun...

Docekala me i pita tek izasla iz rerne

Wednesday, October 20, 2010

NA(J)ZAD KOD KUCE



Evo me na(j)zad kod kuce! Putovanje uobicajeno. Prelijetanje Atlantika sve teze podnosim. Ovog puta nije bilo lose. Volim aerodrome, stanice i sva mjesta gdje se ljudi okupljaju, a ja cekam i posmatram. Uvijek sam uzivao posmatrajuci ljude na ovakvim mjestima. Koliko se tu o ljudima moze nauciti! Na aerodromima, muskarci su nervozniji od zena. ( A gdje nisu?!) Navikli da vode, ne snalaze se u lavirintima aerodroma, gube se, zure, srljaju, a ako ih zena jos upozori da su na pogresnom putu, reaguju grubo. Nasi posebno. Cujem ih. „Pusti me zeno na miru! Idi tamo ako ti se ide, ja cu ovuda“ Pitam se da li i ja tako reagujem. Nadam se da ne. Da li bas ne? Prisjecam se nekih scena i osjecam stid. Ali cujem i strance; jednu Amerikanku dok uzvraca svome muzicu sa :“I hate you! I hate you!“
U Torontu me Biljana docekuje ali ja vozim, jer oboje smo sigurniji kad ja vozim, pa i nakon tolikog puta. Kako su putevi siroki! Prostora za svakoga!
Sa nekog drveca lisce je vec potpuno opalo.
Jutros, nakon dobrih sest sati sna, izvozim svoj auto. Benzin pri dnu. Moja Bojana, pomislim! Punim rezervoar. Cijena beznina skocila za 5%.
Do posla, najprometnijim autoputem Sjeverne Amerike, HW401, vozim mnogo agresivnije nego uobicajeno. Mijenjam trake. Smetaju mi spora vozila. Nije ovo Balkan, kazem sebi, i usporavam, ali samo na kratko. Priviknucu se ja na ovdasnju lezerniju voznju vrlo brzo.

Na poslu, frka! Ne radi aparat za kafu! Rezervni koji je postavljen pravi blagu kavu, posebno meni nakon nase turske, koju sam pio skoro tri nedjelje. U kancelariji, prasina na tastaturi, stolu... Brisem... Grijesim pri svakodnavnoj jutarnjoj rutini i kompjuter me upozorava na to. Odmor valjda i sluzi da se rutine zaborave! Nakon sto sam ga ukljucio, kompjuter mi pozeli sretan povratak na posao i otkuca sta sve trebam izmijeniti da bih mogao poceti raditi i da bi me on slusao. Dobra moja masina! 494 poruke i pisma cekaju da ih procitam. Nije lose. Znalo je biti i vise.
Ljudi ulaze u kancelariju jedan za drugim. Neki uvidjavni, samo da pozdrave. Neki drugi, jedva docekali da dodjem da istresu svoje probleme. Necu im dozvoliti da promijene moj plan da prvo postavim prioritete! Uvijek i u svemu, najvaznije je znati odrediti sta je najvaznije! U red, po prioritetima! (Primijecujete da sam se vratio sa parolama.)

Otvaram Parkic. Vidim da vas ima podosta upornih, da ga citate cak i u ovom polu-uspavanom modu. Poneki i kometarisu. Hvala na vjernosti!

Trebace mi malo vremana da sredim utiske i slike. Za vas najupornije i najvjernije, dvije slicice. Jedna koja ce vas podsjetiti kako smo nekada, na istim mjestima, bili zaljubljeni i voljeli. Druga je iz nove Banjaluke.


Ko prepozna dio grada gdje je napravljena, neka nam se javi.

Wednesday, September 29, 2010

ODOH TAMO



Odoh tamo gdje me uvijek ceka moje, na dohvat ruke, brdo;
i isti korjen se i dalje inati, izvirujuci iz novog sloja asfalta.
Tamo gdje imam svoju skolu, svoju ulicu, svoju aleju, svoje grobove, svoju rijeku...
I moje drugove. Mnogi su rasuti po svijetu, ali i tamo ih jos ima.
Istina, na zalost, svake godine sve manje, ali ima ih...
I dok se budem druzio sa svojim drugovima,
dok po gradu budem trazio lijepo, i izbjegavao da mi ruzno pokvari dan,
procitajte poneki od clanka i pogledajte pokoju sliku grada koju nam je uslikao Mario...
Ako budete komentarisali,  vase komentare objavicu cim mi se ukaze prilika ili kad se vratim kuci.

Tuesday, September 28, 2010

PONOVO O JUNSKOM SAMITU G-20 U TORONTU



Samit G20 u Torontu je zavrsen jos u junu. Vecina normalnog svijeta je vec zaboravila na ovaj samit, a odluke i zakljuci koje su donijeli predsjednici najbogatijih i najuticajnijih drzava na svijetu nikoga vise ne interesuju. Ali prica o samitu, bar u Kanadi, i dalje traje.
Prvo su stotine uhapsenih danima davali izjave na medijima o tome kako ih je policija tretirala. Zatim su pocele tuzbe za odstetu, zbog pretjerane upotrebe sile. Policija se pokusava braniti napadom, pronalazeci i hapseci one koji su palili i razbijali i objavljujuci detaljne podatke o njima. Za vecinu, policija nalazi da su bili pod uticajem narkotika ili alkohola. Ovaj dio price trajace vjerovatno godinama i kostace poprilicno.



Drugi dio price vodi se u Parlamentu. Liberali, koji su u opoziciji, dosli su do dokumenata koji u detalje pokazuju kako je konzervativna Vlada potroslila 1,2 milijarde dolara na organizaciju Samita.
Neki troskovi izazivaju posebnu paznju.
Na primjer, 2,8 miliona dolara za rentanje auta za policiju. Preko 2 hiljade rentanih auta za dva dana! 1,4 miliona dolara na „komunikaciono kabliranje“. 1,9 miliona dolara na vjestacko jezero napravljeno u Toronto Media Centru. $439.000 za mobilne klozete. Skoro pola miliona dolara za dva dana sranja! Bilo bi mnogo jeftinije da su svakom od 20.000 policajaca dali pelene, one koje nose kosmonauti, komentarise opozicija. Na primjer, po tri pelene po policajcu. Da, bilo bi jeftinije ali gdje naci 60.000 kosmonautskih pelena?, odgovara vlast.
Ono sto Liberali sada posebno isticu i istrazuju je cinjenica da su mnogi poslovi dodijeljeni mimo procedure, sto znaci da su davani pojedinim kompanijama bez javnog natjecaja. Vlada je sada pod pritiskom optuzbi da su sredstva trosena nemilice, po principu, za Samit mora biti, pa koliko kosta da kosta! Ali cijih para!? pitaju se kanadjani. Nasih. Nas koji uredno placamo porez, koji se za prosjecnu porodicu mjeri desetinama hiljada dolara godisnje! Temperatura a i pritisak mnogima skacu to limita. Optuzbe, odbrana. Liberali vide i trosenje za G20 kao dodatni argument i sansu za obaranje konzervativne Vlade. Ja tu ne vidim nista osim politickog ringispila.


Ne zvuci li sve ovo nekako poznato!?

Pitam se sta bi se desilo da je Samit odrzan u nekoj od zemalja na brdovitom Balkanu? Istina tako nesto se moze samo zamisliti. Ali hajde, upotrebimo malo i mastu.
Koliko bi se kumova, rodjaka, prijatelja, ljubavnika i ljubavnica omrsilo!? Koliki bi procenat uzimali oni koji odlucuju o organizaciji? Koliko bi se potrosilo na mobilne klozete? Dobro znam, tu bi se ustedilo. Nasa masta i iskustvo u situacijama kada stisne su nepresusni i znamo se snaci i bez tih klozeta.
Necu dalje ni da mastam. Muka mi je vec i od ovog Samita odraznog u Torontu. Samo mi jos treba Samit na Balkanu.
Toliko price i toliko potrosenih para, a niko se vise ne sjeca zasto su se tih 20 svjetskih vladara sastali i sta je je to dobro za svijet sto su se oni dogovorili!

Monday, September 20, 2010

ZIMNICA


Poslao mi Mario sliku zimnice koju su on i Ljilja napravili ovaj vikend, i par rijeci:
"Nedjelja je a kisa ne ostavlja veliki izbor mogucnosti za osmisljavanje jednog neradnog dana.
Jucer sam asistirao Ljilji u obradi paprika na nas tradicionalan nacin, da ne kazem pravila se zimnica. Takve aktivnosti me redovno podsjecaju na one dane kada smo bas sve oko nas vise voljeli. Mi smo vjerovatno gurmani pa nam ne pada toliko tesko ubiti se u poslu da bi imali 'domace'."

Nas je vrijeme ove godine nekako zaskocilo. Projekat korov se oduzio, dosla prva unuka, ja se spremam u Banjaluku - psihicki. Sve drugo sto spada u spremanje vise se ni ne radi. Ne kupuju se pokloni, jer su avio kompanije smanjile i broj i tezinu torbi, a i dodijalo svake godine traziti poklone. Ja mrzim kupovine pa mi  ovo smanjenje kilaze i broja torbi dodje kao vrlo dobar izgovor. A mozda je i sve ovo sto nabrajam samo izgovor zasto ove godine nismo pravili ajvar. Ima i ovdje kupiti gotovi makedonski i srbijanski ajvar. Oba odlicna, ali nista ne moze zamijeniti domaci.
A kako se nekada pravio ajvar i pindjur! Mi smo to godinama radili u kompi sa mojim drugom Bucom Kenjalovicem i njegovom Bibom. Kakva je poguzija taj moj drug! Na prvi pogled se vidi, sto pedest i nesto malo vise, kila - zive vage! Nas dvojica obicno kupujemo paprike, patlidzan i paradajz. Uvijek zavrsimo sa dvostrukom kolicinom od one po koju smo poslani, jer koliko god da odaberes on govori, malo je, sta tu ima ajvara, znas koliko se on uprzi. Uprze se njemu gladne oci! Elem, svako pravljenje ajvara i pindjura se pretvaralo u visednevnu radnu Ivkovu slavu, uz rad, mezu, pice, price... Zato je i bilo lijepo. Sve dok je trajalo.

Ovdje se kupuju crvene, mesnate roge, iste kao one makedonske kod nas. Przenje, guljenje, cijedjenje, mijesanje, sve to ne pada tesko jer je sve je pri ruci, i rostilj i dvoriste. A kuca jos nekoliko dana mirise na papike, ajvar, Banjaluku, mladost, Bucu, Gveru...

Wednesday, September 15, 2010

Od jutros sam deda!




Jutros u sest sati, nasa Jelena je donijela na svijet malu Ameliju ( za mene, moju Milu ). Slike su napravljene samo pola sata nakon poroda. Kao sto vidite, mala Amelija, mama Jelena, tata Tony a i baka Biljana su dobro podnijeli dolazak Amelije na ovaj svijet. Kako je meni bilo i kako izgledam bolje je da ni ne pricam, niti slike pokazujem.



P.S. Uz cestitku, Vjeko je poslao i cvijece:



Tuesday, September 14, 2010

US OPEN (2)


Kisa u New Yorku je pokvarila planove svima nama koji smo u nedjelju poslijepodne cekali finale US Open-a, Nadal – Djokovic. Nije prestajala, i time je dala Djokovicu neophodni dan odmora, nakon teskog i iscrpljujuceg meca sa Federerom. Odgledao sam taj mec od pocetka do kraja. Nevjerovatno je sa koliko snage i preciznosti ti vrhunski svjetski igraci mogu dekati po jadnoj teniskoj loptici. Zato se valjda i koristi vise loptica u jednom mecu, a ne jedna kao u ostalim sportovima. Po prvi put sam vidio Federera da prigovara sudiji na odluku. I to, bez razloga. Taj covjek kao da prije meca navuce masku na lice i ne skida je do kraja. Tokom cijelog meca – ista faca. Ne vidis mu na licu da li gubi ili dobija, da li se raduje ili tuguje. Izvana, leden. Iznutra – to samo on zna... Na drugoj strani nas Nole – sav u emocijama. Pokazuje ih, stisava, dijeli radost i ljutnju s publikom, roditeljima, trenerom. Po izrazu lica i gestovima znas tacno sta se s njim desava. Pocesto ga te emocije kostaju meca ili simpatija publike. Ovog puta, ni jedno, ni drugo. Kontrolisao se. Cak ni jedan reket nije slomio. Iako sam vec godinama, jos iz vremena kada Nole nije bio u svjetskom vrhu,  Federerov navijac, ovog puta sam navijao za Noleta.  Igrao je odlicno, borio se, ponasao sportski, a i nase gore je list. Tokom cijelog meca bio je bar ravnopravan, a na  kraju pokazao da moze dobiti i izgubljeni mec, i da moze naceti stamenog i na oko hladnog Federera. Uzitak mi je pomalo kvario reziser precestim pokazivanjem Djokoviceve loze i oca sa onom smijesnom majicom sa likom sina mu, ukomponovanog sa nekom grabljivom pticom, orlom, sokolom sta li je.... Sto bi Djole Balasevic rekao: „Parada pijanstva i kica...“ Mamino ljubljenje krsta na kraju meca je sigurno pomoglo Noletu. Da nije bilo toga, Federer bi se radovao, i njegova ljepsa polovina ne bi se na kraju nervozno lupkala prstima  po napucenim usnama. Mozda i jucerasnja kisa ima veze sa maminim odnosom sa krstom. Nikad se ne zna... I na kraju, kad sam se radovao Noletovoj pobjedi i ponasanju, morao je on da mi to malo pomuti sa, istina kratkim, dizanjem ruku i tri prsta, teatralnim krstenjem, ljubljenjem terena, nepotrebnom predstavom. Ali mora mu se oprostiti. Velika je to pobjeda i tesko je bilo zaustaviti emocije. Samo licilo mi je to na pomalo pripremljenu predstavu. Istina kratku, ali ipak... Ili ja to nalazim  dlaku u jajetu...

A onda finale, Nadal - Djokovic. Umjesto u nedjelju, igrano u ponedjeljak. Prvi set Nadal dosta glatko dobija. U drugom Djokovic nadomak pobjede, a onda opet kisa. Prekid duzi od dva sata. Pa nastavak. Nole dobija drugi set, ali u preostala dva Nadal je ipak pokazao da je najbolji igrac na svijetu i prilicno glatko pobijedio. Njegov prvi osvojeni US Open, dopunjen cekom od milion dolara. I pored poraza Djokovic je dokazao da pripada samom vrhu svjetskog tenisa. Igrati u finalu ovakvog turnira, pa makar ga i izgubiti, uspjeh je koji se pamti citavog zivota.

Ovih dana je zavrsilo i nekoliko znacajnih svjetskih i evropskih prvenstava u kojima su nasi igrali znacajne uloge.
Hrvatska pobijedila na Evropskom prvenstvu u vatrpolu. Srbija treca, Crna Gora peta, Makedonija dvanaesta.
Hrvatska - Evropski sampion

Tri prsta za trece mjesto
Svjetsko kosarkasko prvenstvo: Amerikanci ubjedljivo prvi. Domacin Turska, koju vodi Bosa Tanjevic, zasluzeno druga. Srbija cetvrta, Slovenija sedma, Hrvatska cetrnaesta...
Zanimljivo je da je pobjeda Turske nad Srbijom u polufinalu prvenstva proslavljena u Novom Pazaru (Srbija)  uz uzvike "Ovo je Turska". Zvuci poznato. Podsjeca na Banjaluku, Sarajevo, Mostar... Nije problem navijati za koga ti srce hoce, ali proglasavati odmah to teritorijom drzave koje ti srce zeli, nema veze sa sportom a ni mnogo cime drugim... Dokle samo...

Ovakvi uspjesi bivsih jugoslovenskih republika u sportu navode na zakljucak da smo mi toliko talentovani za sport i da je Jugoslavija bila sportski tijesan okvir, jer svi ti silni talenti nisu mogli dobili sansu da se iskazu. Nakon sto se raspala bivsa nam, mnogi su iskoristili sansu koju ranije ne bi imali. Evo konacno i jedna korisna posljedica raspada Jugoslavije.
Naravno, sa mnom se mnogi nece sloziti iz raznoraznih razloga ali...

******************

P.S. Pogledajte i ovo, na istu temu, upravo objavljeno u e-Novinama:
Sin svog oca - e-Novine

Monday, September 13, 2010

KOROV


Ne znam da li sam i ja malo poremetio, ili kako bi to ovdje lijepo rekli "da mi je malo poremecena hemija u mozgu". Hajde da podijelim s vama pa vi recite.
Mozda je tome kriva asimilacija. A mozda i simbioza. Ne, nije simbioza. Ona je nesto drugo i o njoj cu jednog dana, a mozda ni tada, malo vise pisati. Tu simbiozu imam u glavi vec duze vrijeme ali nesto me koci da je prospem po tastaturi.
Elem, sta je da je, ja vec skoro dva mjeseca cupkam korov u travnjaku. Imam i posebne rukavice (ribarske) sa dobrom gumom za bolji grip, mali tronozac koji mi je Toni Anusic napravio.  To je sve sto mi treba. Sjedim tako vec danima na tronoscu ispred kuce i cupkam korov. Lakse bi mi bilo da je taj korov  napao travnjak iza kuce. Bar ne bih morao odgovarati na pitanja komsija, sta ja to radim, zasto tako, zasto ne drugacije, zasto po suncu, zasto toliko dugo... U pocetku komsije su prilazile. Radoznalo pitale, ja im pokazivao korov koji je osvojio vise od pola travnjaka. Pokazivao i objasnjavao vrste korova: Crab Gras, Cripping charli... Kasnije, kad bi me vidjele, komsije bi samo mahnule. Valjda da me ne uznemiravaju. Poslije toga su se pravili da me ne vide. Sad im vec bilo neprijatno. A onda poslije toga, valjda da ne pomislim da me ignorisu, mahnule uz smjesak. Sad se vec smiju skoro grohotom kad me vide na mom tronoscu kako revnosno cupkam. Poslije podne, nakon posla, ujutro i poslije podne subotom i nedjeljom. Po suncu, kisi (ovo je da dodam malo dramatike u pricu). Samo me mrak otjera u kucu. I tako vec duze od mjesec dana.
Komsije sigurno, vec nedjeljama razmisljaju  o pormecenom hemijskom balansu ali nece oni to meni pokazati. Ni za zivu glavu! Fini su to ljudi.
Dotjerao sam vec do blizu kraja. Istina,  to sam mislio i prije mjesec dana, pa se pokazalo da nije bilo tacno.
Sad se i vi vec pitate sto ne koristim neki hemijski preparat, herbicid. E, ne koristim ga jer su mi strucnjaci za travu objasnili da su u Kanadi svi otrovi koji su do sada unistavali taj korov zabranjeni, da njihove "zelene" zamjene ne djeluju dobro i ne unistavaju korov, i da je najbolji nacin cupkati.

Naravno, lakse bi mi bilo da sam, umjesto cupkanja, sav travnjak prekopao. Ali da sam se toga sjetio prije nego sto sam poceo. No tada sam mislio da cu cupkati par popodneva i zavrsiti.  Sada , kad sam ulozio toliki napor , kada sam svim komsijama vec objasnio sta radim, kad su vec prestali i da se smiju i kad oni vec misle ono sto misle, necu odustati, pa makar cupkao jos mjesec dana.

P.S. Podsjeti me ovo na onaj vic o Husi koji je muzao kravu, a ona ga udarala repom po licu, umakala ga u mlijeko... Njemu to dodijalo, pa u jednom momentu ustane pridje kravi od pozada, podigne rep da bi ga za nesto svezao.  Ali nema cime. Pogleda okolo. Nema nista. Dosjeti se da kais moze posluziti. Skine ga, pocne vezati rep za gredu na krovu stale. Propne se na prste. Uto mu hlace spadnu.  U zao cas, ba tada, naidje mu drug Haso i prenerazen pita: " Sta to radis, bolan ne bio Huso?" "J... ga Haso, mogu ja tebi sada reci sta radim, ali sta god da ti ja kazem, znam sta ces ti po selu pricati" odgovori Huso, podize hlace, sjede i nastavi musti kravu.

Saturday, September 04, 2010

URAGAN EARL


Cudna je klima u Sjevernoj Americi. Mi, novodosli ( i poslije sedamnaest godina - novodosli) iz pitome Evrope, tesko se privikavamo na hladnocu, led, vrucinu, vlagu, uragane i sta sve jos ne.
Na Americkoj istocnoj obali, Floridi, Azurima, u redovnim vremenski intervalima smjenjuju se uragani. Tacno se zna podrucje gdje su oni najcesci, vrijeme kad koji nailazi. Svi imaju i svoja krstena imena i nekrstene nadimke. Najjeftinije kuce su u podrucjima gdje su uragani najcesci i najzesci.

Ljudi u tim podrucjima su vec navikli na njih. Prikupe namirnice za vise dana, zakuju prozore, igraju drustvene i one druge igre. Da nije uragana natalitet bi bio na zabrinjavajucoj razini. Uz njih, a i uz imigrante, broj se nekako odrzava, a ako su nepogode cesce, bogami i povecava.
Napredak tehnologije ucinio je da se sve te nepogode predvide po nekoliko nedjelja unaprijed. Tih nedjelja, svi mediji obavjestavaju o svakom detalju, brzini, kad ce uragan i gdje doci, sa kolikom jacinom.

Kako je nekada, bez svih tih tehnoloskih pomagala bilo, ne mogu ni zamisliti.
Evo, iz ovih slika se vidi tacan put uragana Earl, koji ovih dana hara istocnom obalom USA i predvidja se da ce krajem nedjelje zavrsiti u Kanadi. Cak se ocekuje da ce se osjetiti i u New Yorku i poremetiti planirane meceve US opena u tenisu. Mi, u Torontu smo na srecu prilicno daleko, ali i pored toga osjeticemo dio tog veselja. Umjesto, do prije par nedjelja,  prognoziranog toplog i suncanog vremena, imacemo zahladjenje, kisu i vjetar. Nista od poslednjeg ovogodisnjeg kupanja u nekom od jezera.

Thursday, September 02, 2010

US OPEN


Sinoc sam, nakon dugo vremena, uzivao gledajuci prenos jednog sportskog meca. Ovog puta tenis. US Open. Mec Janka Tipsarevica iz Srbije i Endija Rodika, domacina i jednog of glavnih favorita turnira.
Prvo sto sam uocio je da je Tipsarevic veoma snazan momak i, ono sto me privuklo da gledam mec do kraja, sportista koji se tako i ponasa. Znaci, imao sam za koga da navijam. Em nas, em se ponasa sportski, rekao bih gospodski, poredeci ga sa Rodikom. A Rodik, kao prava razmazena zvijezda. Prvi set je dobio dosta glatko, pa mu se cinilo da ce i ostala dva, ali ne desi se bas onako kako je planirao.
Tipsarevic se razigrao. Servirao projektile. Vecinu bas tamo gdje treba tako da je Rodnik vecinu popratio tuznim pogledom dok su fijukali daleko od njegovog reketa. Pa kad se Rodniku i dogodi da vrati servis onda ga je Janko setao po terenu, udarao duge jake, kratke frljoke i kad bi se Rodnik umorio poentirao tacno tamo gdje je trebao i gdje je ciljao.
Onda nam se razmazena zvijezda Rodnik pocela ljutiti na linijskog sudiju, zato sto je dosudila da je prestupio prilikom servisa. I kad je na ponovljenom snimku vidio da je zaista prestupio, on je nastavio da prigovara jer sudinica rekla da je prestupio desnom a on je ustvari prestupio lijevom nogom. Citav drugi set je razbjesnjela zvijezda prigovarala i izivljavala se na linijskom sudiji, koji je jos i jedna pristoja gospodja kojoj se niko ne bi smio ovako nepristojno obracati, ako ni zbog cega drugoga a onda zbog njenih godina. Ni sada mi nije jasno zasto je glavni sudija, koji je sve dobro cuo i vidio, dozvolio svo to izivljavanje na svom kolegi. Neka se stidi sto nista nije ucinio. Ni publika nije reagovala, ali to je vec uobicajeno. Zvijezdama je sve dozvoljeno.
Medjutim, sto se mene tice, Tipsarevic je odradio i za glavnog sudiju i za publiku.
Pobijedio je razmazenu zvijezdu koji je ponasao kao obicni dripac, i na najljepsi moguci nacin pokazao da se boljom igrom i sportskim drzanjem, i bez ikakvog afektiranja, moze pobijediti favorizovani protivnik.
Nije mi zao sto sam mec odgledao do kraja, sto sam spavo samo pet sati  i sto sam danas na poslu kao zombi.
A Tipsarevic je nakon ovog meca dobio bar jos jednog vjernog navijaca.

Thursday, August 26, 2010

MASINO PISMO


Da nije sve uzivanje na putovanjima na kakva se otisla Masa, da su ta putovanja ispunjena i izazovima i nepredvidivim okolnostima, to smo pretpostavili. Masa mi je odobrila da objavim jedno njeno pismo o jednoj uzbudljivoj avanturu koja i nije bila bas bezazlena, ali dio je putavanja na koje se uputila. Neke od slika su vec ranije objavljene, ali ponavljam ih, jer one pripadaju ovoj prici. 

***************************************
Sacuvaj ovo da citas za vikend ,kad imas malo vise vremena!

Mozda i nisam u pravu, ali ja mislim da se ovako desilo....Vulkan u Kolombiji...Ja mislim da sam isla okolo Nevado del Ruiz!!! Ja mislim...Bila sam u Salento, sto je malo mjesto izmedju dva druga mala mjesta, Armenia i Pereira....Poznat je po coffee plantation i Cocora Valley gdje su wax palm trees, koje su najvise palme na svjetu (te slike tek dolaze).... Nas troje odlucimo na mali izlet od nekoliko dana. Rentali smo sator (za koji smo drugi dan saznali da propusta vodu), kompas, kupili smo sir, ali smo oboje zaboravili!!!! Tako da, upravu si ona kuhinja, koja je dan tri predivno mirise!!!!

I tako nas troje smo prvi dan iz Salenta djipom do te Valle de Cocora, i onda oko 9 sati ja mislim uzbrdo....tu smo imali gdje spavati, mjesto se zvalo Primavera....a da nismo imali mapu nego smo uslikali nesto sa zida, a nije bas valjalo... e drugi dan smo zalutali, i skontali da sator propusta.....treci dan kad smo stigli do jedne kuce rekao nam covjek da se vratimo...i to uzbrdo, nije nam htio rentati konje, za koje sam se ja molila cjeli dan....onda smo taj dan napokon stigli do mjesta gdje smo trebali biti dan prije...Tu su hot springs, tu je covljek napravio kucu, i par kao bazencica od te vruce vode u koju ja nisam ni pomislila ulaziti posto bi se morala skinut a to nebi tad ni za milion dolara, jedva sam se skidala za v.c....i da odatle ljudi (koji imaju energije) se penju do vrha. Mi naravno nismo...Culi smo za ovog covjeka prije par dana i rekli su da nije jako ljubazan, da dozvoli samo da stavis sator.....A nama je kuhao i spremao, i svasta nesto dao, meni je najdrazi bio mint caj, koji je u istom trenutku i brao i pravio....Izgleda da kad je vidio s koje strane smo mi dosli (sto je naravno skroz pogresna, blatnjava, strana na koju ni konji nemogu), cak i on je imao srce da nas zali....Nikad mi sladja nije bila riza za prilog, krompir za glavni obrok i spagete za desert!!! Naravno sve skupa u tanjir, mozda jedan zacin iz baste, i divota.....


E mislili mi ujutro ce on nama dati konje, kad u 6 ujutro shavtimo da nema nista od konja, ali ide vodic za 5 minuta pa ce nas odvest do sljedece kuce sto treba biti 5 sati odavde, i tu cemo dobiti konja......Nabrzake ti spertlam moje blatnjave, mokre patikice, ali aj ti sklopi ono malo cudo od satora za pet minute, i puff ode vodic......Sad smo morali sami...Plan je bio doci do te kuce, uzeti konje do jednog gradica, i onda autobus kuci. To je jedan malo veliki krug....E stigli mi napokon cak sami, bez vodica, do te kuce. „Zeno mozemo li mi rentati konje?“ „Da, naravno“....Pola sata kasnije, nema sanse....Ali makar nas je nahranila.....I kazu nam u koje selo da idemo (ja mislim da se zvalo Huntas). Cetiri sata odavde.....jeste ali kad trcis, mi krenilo sto smo mislili brzo, ali 4 sata poslije zahvaljuljuci nasoj sreci ( da kupila sam potkovice iz blata i kacila na ruksake ne bi li bilo malo srce. Ipak sam zaboravila sir u frizideru i jeli smo same sardine, 4 dana).

Stize nas covjek koji je krenuo 2 sata poslije nas. Shvatili smo da njemu trebaju cetiri sata do Huntas, nama ne bas...E, on nas je spasio. On i i moja potkovica, koju sam poklonila Holandjaninu iz Salenta a koji mi je dao njegovu vrecu za spavanje. Ta vreca je bila prava stvar...bolja nego onaj sator... I da stigli smo do Huntas. Svi smo se dobro skoncentrisali da trcimo, uzbrdo nizbrdo kroz djunglu. Ovo je bio pravi test. I stvarno najstrasniji i najbolji dio....Ja mislim da sam tri puta iskrenula nogu ali ni sekunda da kazem nesto, nego gore i trci brze pa mozda, ako niko nije primjetio, nije se ni desilo....Uglavnom zivi stigli u taj gradic, prenocili. A da, vecerala sam cokoladu i kakao u koji sam stavila kocku cokolade, i prvi put mi je bilo muka od cokolade...

Sutradan jedan autobus do grada, Ibague, onda drugi autobus do Armenia, i treci u Salento. The end....to je taj krug....
Pa sad reci da sam kratka sa recima....Davno sam ja nauclia samo pricat sve najbolje, lakse mami a jos lakse i meni...tako da moj ujko sve je divno!!!!Kad ti je mama brigedjija.....I tako, moj ujkic ja uzivala u blatu i svemu, a sam si vidio slike pa mozes i zamisliti....A ti pazi sta pricas da mi se Sladja ne sekira!
cmok cmok
Masa

PS...Nemoj se briniti. Ni luda opet ne bih ovako. To je bila velika skola za koju je potrebna priprema , i kako to sve uraditi sigurnije..

Friday, August 20, 2010

"BANJALUKA GRAD ZENA"


Procitao sam ovaj clanak, cim je izisao i nisam ga htio komentarisati. Medjutim dosta vas mi ga je poslalo na e-mail ocekujuci komentar. U prvom citanju, ja ga zapravo nisam ga ni mogao procitati do kraja, jer sam osjetio me ljuti i nervira. Pomislio sam da je predlagac neki novodosli, pa ne shvata sta znaci kad se za Banjaluku kaze " grad zena"; koji ne shvata da kad smo mi to izgovarali da smo to radili s ponosom i postovanjem, jer u tu kategoriju su spadale i nase djevojke, nase sestre, mame, tetke, ujne, prijateljice...
I onda pogledam ime predlagaca. Pa ja njega znam! Dijete odraslo u Banjaluci, u Kaporovoj. Otac mu bio inzinjer u Cajavecu.  Cak sam i radio s njim. E to banjalucko dijete, sada vec odrastao covjek, predlozi ovu glupost koju ne mogu ni da komentarisem vise. Vi procitajte, pa kazite sta mislite.
http://www.nezavisne.com/dogadjaji/hronikagradova/66018/Banjaluka-grad-zena.html

Monday, August 16, 2010


ROGERS CUP U TORONTU


Juce je zavrsio Canadian Masters ili kako ga od 2005.g zovu Rogers Cup. Na turniru su igrale sve zvijezde svjetskog muskog tenisa  na celu sa Nadalom, Djokovicem, Federerom i Murrayem.

Ostvarilo se ono sto su organizatori i publika prizeljkivali, da bas ova cetvorica igraju polufinale. Prizeljkivano finale Nadal – Federer ipak nije igrano jer je u polufinalu Murray pobijedio Nadala. U drugom polufinalu Novak Djokovic nije ponovio igru iz finala 2007, kada je u nezaboravnom mecu pobijedio Federera i
osvojio turnir. U prilicno izjednacenoj igri, i uz njegovo prilicno nerviranje popraceno jos jednim lomljenjem reketa, Federer j pokazao da jos uvijek nema namjeru odustati od borbe za prvu poziciju na svjetskoj rang listi.



Ovogodisnji turnir ce ostati zabiljezen i po pokusaju dva najbolje plasirana igraca na svjetskoj listi, Nadala i Djokovica, da igraju u paru. Rezultat tog pokusaja je razalostio organizatore, sponzore a i publiku, jer su ih u dva seta, prilicno glatko pomeli kanadski teniski poletarci Raonic (nase gore list) i Pospisil.


Poznato je da je tenis sport za siroke narodne mase, i cijena karata turnira je prilagodjena tome da ga te iste mase mogu gledati u zivo. Najjeftinija karta za finale, za ona mjesta bliza bogu nego terenu, odakle igraci izgledaju kao kursor na monitoru racunara, je $130. Karte za pet redova nize, odakle se jos uvijek nisi siguran li je igrac odigrao forhand ili beckhand su preko $200.

Cijene sjedista blizih terenu rastu, ne srazmjerno, vec eksponencijalno.

Ja radije gledam taj turnir na TV, a pare potrosim pametnije. Stvar ukusa i pameti. I ne samo toga. I dubine budjelara, jer evo jedna mi prijateljica poslala sliku Nadala koju je ona napravila, i kaze da je sjela tako da vidi sta tog covjeka muci kad stalno izvlaci sorts, sto bi, uz svo postovanje prema ovom divnom sportisti, on ipak trebao prestati ili bar smanjiti. Jer ipak je to postalo malo neukusno. Zamisljam kako ce izgledati teniski mecevi buducnosti, kad neki novi klinci, koji sada upijaju i  kopiraju svaki Nadalov potez, dodju do Mastersa.

 

I na kraju finale Murray - Federer, odigrano po nesnosnoj vrucini. Mec vise puta prekidan zbog kise. Organizatori srusili svjetski rekord u brzini susenja terena.  I sto je zanimljivo. Gledam mec na TV, 5 - 10 km udaljen od mjesta gdje se igra. Nad terenom  tamni oblaci, saspu pljusak pa se razidju, a kod nas, cijelo vrijeme suncano.
Na kraju je Murray prilicno lako, mada to rezultat ne potvrdjuje, pobijedio i time po drugi put za redom osvojio Canadski Master. Meni je Murray pomalo cudan igrac. Mislim da od svih igraca sa vrha svjetske liste taj igrac ima najmanje navijaca sirom svijeta. Jednostavno, takav je. Ne izaziva uzbudjenje. Meni djeluje kao automat. U svakom slucaju, ovaj turnir je odigrao veoma ubjedljivo i ni jednom suparniku nije dao nikakvu sansu. 

P.S. Za vas koji ste ovaj clanak procitali do kraja Bruja je pronasao i nagradu. Pogledajte klip:

Roger Federer gadja flasu na glaviThursday, August 12, 2010

MASA: "I DA, SVE JE DIVNO!!!"


"Forwardujem" vam Masino javljanje u originalu. Tako je najbolje!
Masa je jedno od nase djece koja je prije 15 godina, sa svojih 11 godina dosla u Kanadu. Sva nasa djeca imaju pomalo problema sa nasim jezikom, ali je divno to sto ga niko od njih ne napusta, sto ga osjeti svojim, iako im je engleski laksi, i vjezba ga bar u komunikaciji sa nama. 
I to je dio naseg zivota...

*************************

Ne nije nas strah, Maso! Uopste!
Osvojila Machu Picchu!

Dragi moji svi !!!

Kao prvo, nemam ovde Dadin i ujko Batin email, so tetka ili mama forwardaj te ovo njima......
Pa evo mene opet u Ecuadoru, Juli sam provela u Colombiji a prije toga sam bila u Peru...Sad vam saljem slike iz Peru posto sam se tek sad resila virusa kojeg se resavam mjesec dana, tako da ce te dobi milion slika odjednom opet....ove slike su Lima...mozda prve dvije, onda je Cusco...Iz Cusco smo otisli prvo na jedno mjesto zove se Morray, to je archeological site od Inca, i poslje toga smo isli na Machu Picchu....To je trajalo cetri dana, kroz planine na biciklu prvi dan smo se spustili 80km.....poceli smo iznad oblaka i onda smo stigli do jungle, i kroz junglu smo setali sljedeca tri dana...na zadnji dan smo ustali u 0300 i popeli se na machu pichu.....i to su sve te slike....sutra cu pokusat jos.....I da sve je divno!!!Nadam se da vi svi uzivate u vasem ljetu, i putovanju, puno sam se pozelilia sviju vas, pa kad god stignete nesto malo napisite, i slobodno i vi meni nekad slike posaljite...

Ljubi vas Masa


Iza Mase je Machu Picchu, jedno od sedam svjetskih cuda.

I ovdje...

I ovdje ...
Nije sama. Dobro je!

Na tracnicama voza za dzunglu.

Masa je, na svog tatu, uvijek volila bicikle.
Popravljala ih, kvarila... Ali uvijek su bili s njom.


Nije Masa, ni lijevo, ni desno

Lici na iskopine iz vremena Inka

Ostaci Spanske civilizacije.
A bogami i dostignuca
najnovije (pogledajte zastave)

Wednesday, August 11, 2010

DRUZENJE SA LJUBISOM I EMIROM ZECEVIC


Proslog petka i subote smo se, kod moje sestricne iz Londona ( Ontario), koja ne zeli da joj se ime i slike pojavljuju na blogu, druzili i sa Ljubisom (Zekom) i Emirom Zecevic.

Za profesora Zecevica sam cuo jos u onom, proslom zivotu kao profesora na sarajevskom DIF-u i organizatora mnogih sportskih takmicenja kod nas, a posebno istaknutog ucesnika u organizaciji sarajevske Olimpijade. Bolje sam ga upoznao citajuci njegove divne clanke i komentare na web stranici dovla.net i pozelio sam ga upoznati u zivo.

I eto, ostvarilo se to krajem prosle nedjelje.

Uz veceru i pice kojim nas je pocastila moja sestricna koja prijateljuje sa Zecevicima, sve je teklo kao da za stolom imamo ljude koje godinama poznajemo. Nama ne treba mnogo da se skuzimo i da potekne lagana prica i sala. Nama banjalucanima je sarajevska skola sale uvijek prijala, jer iako iskrena i pomalo gruba (mi smo to tumacili nadmorskom visinom Sarajeva), ta sala je ljudski topla, i uvijek nam je, ma koliko razlicita bila i draga i bliska. Mislim da smo se mi banjalucani uvijek dobro uklapali u sarajevsku okolinu i da su ta druzenja uvijek proticala ovako kao i ovo u kanadskom Londonu.

Ono sto druzenje sa Zecevicima cini posebno lijepim je njihov nacin pricanja prica, dogadjaja, sala, viceva... Obicno Zeka pocne pricu, a onda kao po nepisanom scenariju, u tu pricu upada njegova Emira, pa na najljepsi sarajevski nacin, iako nije rodjena Sarajka, dodaje prici neophodne zacine. Zeka je pri tom sa paznjom slusa, ne buni se, ne prekida. Saceka svoj trenutak i nastavi svoju pricu. Obicno pred kraj price Emira jos jednom, samo na kratko, doda jos po koji zacin koji se dodaje upravo tada, jos poneki detalj nophodan da nakon toga Zeka efektno zavrsi svoju pricu ili salu. Divni ljudi. Divan par. I kad smo pomislili da je vec proslo jedanaest navece, a ovdje je obicaj da se od tog doba ne dize galama u dvoristu, provjerili smo vrijeme. Bilo je skoro dva ujutro. Nismo osjetili ni vrijeme, ni hladnocu noci...

Monday, August 09, 2010

PARKIC I DRUGI


Primijetili ste da prilicno cesto preuzimam ili cijele clanke ili postavljam linkove prema odredjenim clancima objavljenim u e-Novinama. Taj internet portal, predvodjen Petrom Lukovicem, okupio je ekipu iskusnih ali i mladih beogratskih novinara i entuzijasta, kao i izvanrednih novinara iz skoro cijele bivse Jugoslavije. Najvise je bivsih novinara i urednika ukinutog splitskog Ferala. Kakvo je to novinarsko drustvo!
 I kad se u takvom drustvu nadje i amater skrabalo kakvim sebe smatram, onda ne mogu a da ne budem ponosan. Onda se ja pohvalim tako sto posaljem link prema tim clancima skoro svima prijateljima sa svoje dvije email liste. Sada vise nisam siguran da li sam taj link postavio i u Parkicu, pa evo to cinim sada. Da ne promakne, a i da se ne pomisli da  samo ja citiram druge. Citiraju i oni mene, naavno kada nadju da ima sta da se citira.

e-novine:Milijardu-dolara-spektakl.Predrag Canak

e-novine: BP skida fleke, Predrag Canak

Jedan druga stranica koju redovno citam i ponekad posudim poneki tekst, je stranica Vlade Kaluze, nekada kosarkaskog sudije i kosarkaskog radnika iz Sarajeva. Tu se okuplja sarajevsaka raja, vecinom sportska, rasuta sada po cijelom svijetu. Nedavno je i Vlado objavio In memorijam povodom smrti Dr. Dragana Tosica:

dovla: in-memoriam-dr-dragan-tosic

Friday, August 06, 2010

MASINO OSVAJANJE VULKANA ROMERAL


Masa nam je konacno poslala slike.
Nije mogla ranije jer joj je laptop zaradio virus. Bolje laptop nego Masa.
Slike su sa veranja na visinu od 3858m, na ugaseni vulkan Romeral u Kolumbiji.
Masa nam je inace malo skrta na rijecima pa se ja moram snalaziti i komentarisati ove predivne slike.
Iako neke od slika potvrdjuju da je osvajanje i upoznavanje sa ovakvim predjelima povezano sa raznim opasnostima i poteskocama, Masa o tome ne zeli da govori. Ali slike to same docaravaju. Ono sto ja osjecam gledajuci ove slike je osjecaj slobode i uspijeha za koji sam siguran da ga sada Masa nosi u sebi.
Gledajuci i uzivajuci u slikama, u predivnom cvijecu, predjelima, a posebno u njenom zadovoljnom osmijehu, pozelim da sam s njom.
Mozda nas Masa jednog dana povede u osvajanje bar nekog bradasca...


 Povecajte da joj vidite osmijeh

O ovome Masa ne prica. Prilicno klizavo...
Sladjo ne boj se. Drzi se za zicu sa strane.

Most je bezbjedan, uz male popravke ...

Malo je zahladilo. Ispred recepcije. (Zipa na osmijeh!)

Smjestaj, 4-5 zvjezdica. A u pozadini - krava.


Kuhinja, nema stainles steel i mramor, ali sto mirise...

Kad nakon tusiranja i dorucka izidjes, presijece te ostar zrak.
U glavi se zavrti...

A onda - cvijece

Pa cvijetna polja...


...jos malo...

Sve do cilja prati te cvijece...

Thursday, August 05, 2010

MUKE BLOGERSKE


Bojao sam se ja da ovo sa reklamama nece na dobro izici. Nisam ja od tih kojima se pare lako lijepe.
Usput, da sebe a  i sve nas pohvalim: Zaradili smo $4,83. Nije lose! Do 2075. godine...
Ali nije to o cemu hocu da pisem.
Primijetio sam da se zadnjih dana pojavljuju reklame male srpske prodavnice, pa apartmani na moru....Kazem sebi, to oni biraju po jeziku. Pametni su. Pojavice se kasnije i druge reklame, mislim ja. Zbog balansa. Nisam cak ni usao da provjerim sta prodaju, jer sam potpisao onaj ugovor da necu ulaziti i klikati sa svoje adrese.
Nemam licno nista protiv da se reklamira bilo koja nacionalna kuhinja, turizam, skola, sport, sta sve ne ...
Ali bas kokarda?! Gdje me nadje!
Skinem ja odmah reklame, ali gle cuda, ta sa kokardom se ne da skinuti!
Reci ce neko, usle mu kokarde pod kozu. Valjda nece! Neka samo proba! Uci cu mu ja u kompjuter, pa ce vidjeti svog boga...
Dok vi ovo citate ja jos uvijek radim na skidanju reklama.
Pomalo mi je i zao. U izgledu je bila lijepa zarada... Klik - klik...

Saturday, July 31, 2010

PECANJE


Poslusao Bocu!
Mi pecamo!
"Ceo dan i noc!"


**************************
Ako vasi kometari nisu objavljeni danas, nema sekiras - bice!
Dok odmarate, poslusajte.
Nekad je bila hit a i sada se moze cuti u prigodnim prilikama.


Ko ga ne bi volio!?

Friday, July 30, 2010

BP (BRITISH PETROLEUM)


Odlazeci CEO Tony Hayward, Predsjednik Carl-Henric Svanberg, i dolazeci CEO Bob Dudley

Slusam vijesti ovih dana. Nakon sto su curenje nafte u Mesickom zaljevu, izgleda, zaustavili (svi drze fige da se to i ostvari) analiziraju se financijski efekti ove katastrofe. U poslednjem tromjesecju BP je, zbog ove katastrofe izgubio 17 milijardi dolara. Ocekuje se da ce, podmirujuci troskove onima koji su osteceni ( americki ribari, americki turizam, americki...) biti potroseno jos 15 milijardi dolara. Procjena krajnje cifre gubitaka BP je oko 50 milijardi dolara. Prilicno...
Poredeci ove cifre sa nekadasnjim ukupnim dugom Jugoslavije (20 mijardi dolara) ili sadasnjim dugom Hrvatske ( nesto preko 40 milijardi dolara), ili Srbije, (cini mi se, 30 milijardi dolara) i cinjenicom da se te zemlje cijene kao zemlje u dugu do grla i zemlje koje ce sa velikim poteskocama, uz mnoga odricanja i uz neophodne financijske injekcije s vana, savladavati krizu, logicno je pitati se da li, i kako ce ova firma prezivjeti ovu krizu.  Jedna firma ce za recimo godinu dana imati gubitak od 50 milijardi dolara. Boli glava od cifara! Jedna firma - drzave. Balkanske drzave ce se, da bi dobile kredite pa tim kreditima vracale dugove i vadile se iz krize, morati dobrano odreci svog suvereniteta i nezavisnosti. Morace, htjeli to ili ne, slusati, jer bez tih kredita propasce u dublju krizu i kasnije ce cijena izlaska biti jos veca.
Firme kakav je i BP ce se isto tako odreci dijela svoje nezavisnosti tako sto ce umjesto Tonyja Haywarda CEO od oktobra biti Bob Dudley. Velika promjena!? Engleza ce zamijeniti Amerikanac i gotovo. Englez ce otici u Rusiju da tamo razvija posao firme, dobice desetine miliona dolara da se ne buni i ne prica.  Time ce se utisati protesti amerikanaca i mirna Bosna. (...nekad bila.)
Nase jadne zemljice ce morati gutati mnogo vece zalogaje nego sto to cine te velike svjetske kompaije; odricati se mnogo vecih vrijednosti. Neke ce se morati odreci dijela teritorije, neke opet dijela svojih heroja, neke ce morati hapsiti jos malo heroja po cijeni jedan heroj stotinu miliona duga otpisano. Mozda malo manje, ili malo vise. Srazmjerno doprinosu heroja; a i stvar pregovora i dogovora.
Eh, sad ja ugazih u oblast velikih svjetskih kompanija, multinacionalnih kompanija.
"Suvereniteta" velikih multinacionalnih kompanija i suvereniteta i nezavisnosti drzava.
Ko moze da ima suverenitet? Ko odlucuje o suverenitetu?
Ko u ovom svijetu donosi odluke, a ko je piun?
Kakav je odnos multinacionalnih komanija prema drzavama, i obrnuto?
Kakav je odnos tih kompanija prema politicarima?
Ko koga dovodi na vlast? Ko ustvari odlucuje o politici?
Ko je, na primjer, ovih dana smijenio i postavio novog CEO BP?
Sama ta firma? Bez uticaja iz vana? Nece biti!
Politicari? Obama? I do not think so!
I ko, na kraju krajeva, vlada svijetom?
Politicari na vlasti? I do not think so!
Sjecate li se nedavnih demonstracija u Torontu za vrijeme odrzavanja samita G8 i G20?
Bez zelje da opravdam vandalizam na ulicama Toronta pitam se, da li oni koji organizuju demonstrante postavljaju ista ova pitanja i traze promjene u preraspodjeli vlasti i bogatstva, i mnogo cemu drugome...

Tuesday, July 27, 2010

STRANI SUDOVI I BALKANSKA RASOMONIJADA


Odluke dva strana suda rastresaju i onako rastresene odnose Srbije sa samom sobom i sa komsijama sa Balkana. Medjunarodni Sud pravde u Hagu je vec donio odluku povodom zahtjeva Srbije da se ispita da li je odluka o otcjepljenju Kosova u saglasnosti sa medjunarodnim pravom.
Druga odluka se jos ceka a odnosi se na zahtjev Srbije (ponovo) da se Ejup Ganic izruci Srbiji gdje bi mu se sudilo za ratni zlocin po komandnoj liniji, zbog ubijanja vojnika JNA u Dobrovoljackoj ulici u Sarajevu.

Posto je zeljno ocekivana odluka suda u Hagu vec poznata, rekao bih nesto i o zahtjevu i o politici koja je dozivjela jos jedan poraz. Srbijansku politiku sada u inostranstvu zastupa Ministra Inostranih poslova Vuk Jeremic. Kakav je Jeremic ministar i kakva je politika koju on vodi, najbolje je procijeniti iz njegovih izjava prije i nakon odluke Suda.
e-Novine: Tako je govorio Vuk Jeremic
e-Novine: A sada govori ovako...

Citajuci sta je taj covjek govorio i sta sada prica ne treba mnogo pameti da bi se zakljucilo  da se radi o idiotu. Politika koju on zastupa je, blago receno, idiotska.
Da ne ispadne da i ja kao i Vuk samo lupam, vraticu se malo u istoriju, ovu nedavnu.
Poznato je se Jugoslavija pocela cijepati po savovima krizom na Kosovu, bolje receno srbijanskom politikom prema Kosovu, politikom netolerancije i sile, kao i pokusajem da se dobije podrska svih republika u Jugoslaviji za tu i takvu politiku, onda kada je to vec bilo kasno, i kada su se morala traziti drugacija rjesenja. Bilo je i mnogo drugih razloga za raspad Jugolavije, ali ovog puta o ovome. Cinjenica jeste da je Srbija, vezano za Kosovo, imala velikog razloga i prava da se bori za dio svoje teritorije i to teritorije koja jeste kolijevka srpske kulture i istorije. Logicna je teznja da se ta teritorija sacuva i zadrzi u svojim granicama. Ali nacin na koji je to radjeno bio je, a i danas je potpuno nerealan i pogresan. Umjesto uvazavanja situacije i priznavanja prava albanskog naroda na Kosovu da uredjuju odnose u toj pokrajini na demokratski nacin, da se s njima razgovara uvazavajuci i njihove argumente, neprestano se vracalo na istoriju, na odnose kojih vise nije bilo i koji se vise nisu mogli vratiti. Od Memoranduma pa do danasnjih dana, sa izuzetkom Djindjicevog perioda, srbijanska politika je bazirana vise na mitu nego realnosti a njeni rezultati su slicni rezultatima koje proizvede slon u staklari. S tom razlikom sto slon razbija samo staklo, a politika Srbije kao rezlutat ima unistene ljudske zivote i sudbine.
Danasnja politika Srbije, koju vodi Tadic, balansira izmedju zahtjeva demokratski orijentisane Srbije s jedne strane, Milosevicevih nasljednika s druge strane, kao i onih koji bi na celu Srbije najradije vidjeli Drazu Mihajlovica a ako on, iz opravdanih raloga ne moze, onda bar neki istaknuti Rus; Putin po mogucnosti a ako je on zauzet, i Medvedev bi bio dobar.
I sto je najgore, kako izgleda, vecina ne vidi da je ta politika nerealna i uperena upravo protiv srpskog naroda. Svi ostali nastanjeni u Srbiji i oko nje su kolateralna steta. Rezultati te politike vec godinama upravo to i potvrdjuju. Srbija vec godina gubi sve bitke i vojne i politicke i moralne i eticke... I to je vec svima poznato. Da li bas svima? Da je vodila pametnu politiku, politiku moguceg a ne politiku sile i prisile, Srbija bi zadrzala Kosovo, Jugoslavija se mozda ne bi ni raspala, Srbi ne bi bili prisiljeni da napuste svoje domove u Hrvatskoj, da ucestvuju u krvavom ratu u BiH, da okrenu cijeli svijet protiv sebe (osim brace Rusa i Grka , i sa-brace Kineza). Da srpskim vodjama nije vaznije da pokazu svoju drcnost, inat i k'o biva hrabrost, mnoge se stvari ne bi desile onako kako su se desile. Ali ne, oni ce se radije inatiti sa cijelim svijetom, dokazivati amerikacnicma, francuzima, englezima, njemcima i kome sve jos ne, kako su glupi - a mi pametni, kako su pizde -  a oni muskarcine, kako su ruzni - a mi lepi. Oni ne razmisljaju, niti njih interesuje stanje u kome zivi taj narod, zatvoren i izoliran; izgubljen sam protiv svih. Ne bas svih. Braca Rusi su tu s nama. Njima cemo, ako treba, dati i Avalu i Dunav i Drinu i Kopaonik...Neka Rusa, nasi su! I gace ako treba skinuti...

Istina, Tadic pruza ruku pomirenja. Odlazi na stratista. Pokusava uspostaviti konce saradnje. I to raduje onu polovinu Srbije i srpskog naroda koji nije ni zelio svo zlo ucinjeno i u njihovo ime. Ali, u isto vrijeme taj isti Tadic zeli da zadovolji i onaj drugi dio Srbije. Za ovaj drugi dio on ima vise nego dovoljno ljudi  politicara – idiota, kakav je i Ministar inostranih poslova Vuk Jeremic.

Ako ovako nastavi Srbija ce se i dalje udaljavati od realnosti i svijeta oko sebe. Istina, mora se priznati, za 735 godina moci ce pisati u citankama da se nekada davno, kada to niko nije smio, ta mala zemlja na Balkanu hrabro suprotstavila, i ne samo to vec i hrabro poigravala, i ne samo to, vec i zajebavala najvecu svjetsku silu i sve njene trabante u Evropi i ostalom svijetu, koji su tada brojali oko dvije stotine.  Mi sami ( i Rusi s nama) protiv cijelog svijeta. A mi ih jos i zajebavamo. Tako ce jednog dana u citankaa pisati!  Ko to dozivi moci ce biti ponosan sto je Srbin. To sto ce generacije naroda zivjeti jadno i bijedno - sta se moze.   Nesto se mora i zrtvovati. Generacija, dvije tri...Ko to ne dozivi a i dalje je Srbin – Pokoj dusi rabu Bozijem.

Odluka onog drugog suda, u Londonu, jos nije donijeta. Ocekuje se danas. Zeljno se ocekuje kao da ce donijeti nesto veoma vazno i korisno. Da li ce sud odluciti da se Ejup Ganic izruci Srbiji i da mu se sudi u toj zemlji ili ce ga pustiti u BiH gdje ce u dijelu veceg entiteta biti slavljen kao heroj, se postavlja kao pitanje od presudnog znacaja za sadasnje i buduce generacije Srbije ali i dijela BiH. Po meni, ta odluka, kakva god da bude je potpuno nebitna.  Jer, ako Sud odluci da ga isporuci Srbiji, odigrace se sudsko - politicka predstava, u kojoj ce biti vise politicke trgovine izmedju Srbije i BiH, nego prava i pravde. Ako odluci protiv, opet predstava. Prvo odusevljenja, jer se heroj vraca iz jos jedne pobjede. A onda i sudska, u kojoj ce se i tuzitelji i sudije i branitelji truditi da dokazu nevinost. Ni ovdje, cinjenice, pravo i pravda nece biti bitne. Sve je to vec poznato.
Za mene, Ejup Ganic je bio mali politicar, ubacen u politiku kao Jugosloven, da bi pokupio glasove onih koji su se jos nadali da ce ta zemlja opstati, a nakon sto je izabran od Jugoslovena, prebacio se u svoj nacionalni tabor i vodeci politiku svog naroda doveo taj svoj narod u poziciju da izgubi sve sto je mogao izgubiti. Nakon svega toga pokazao je koliko je i mali covjek jer je, naplacujuci svoje rodoljublje i doprinos, za sebe i svoju porodicu uzeo sve sto je mogao uzeti. Zakonski ili ne, njemu to nije bitno. Bitno je, uzeti sto vise sebi. I, ponovo, dobar dio tog naroda, kao da to ne vidi. Slavi ga kao heroja i poistovjecuje drzavu BiH s njim.

Moram ponovo reci da ovim sto kazem, ni slucajno ne izjednacavam zlocince i zrtve. Naprotiv, pisem o konkretnim idiotima i konkretnoj idiotskoj politici koja narode vodi u propast. Jer, niti su svi zlocinci samo na jednoj strani, niti su svi heroji samo na drugoj ili trecoj ili cetvrtoj strani. Tek kada svaki narod, umjesto da slavi, pocne suditi „svojim“ zlocincima za ono sto su ucinili ili nisu sprijecili a mogli su, kada ta svijest dodje do naroda pa se to desi iskreno i bez pritisaka iz inostranstva, cvor balkanske krize pocece se razmotavati.
Ali narod, k'o narod...

Monday, July 26, 2010

JELENIN BABY SHOWER


Ima nesto sto se u nasim narodima nikada nije radilo a to je da se za dijete kupuju pokloni ili bilo sta drugo prije nego sto se rodi. U taj se obicaj ne valja dirati jer to ima veze sujevjerjem i sa urocima. U taj obicaj niko uglavnom ne dira. Ustvari,  ipak se kupi ponesto unaprijed ali se o tome ne prica... Ovdje gdje zivimo  obicaj je potpuno drugaciji, i  prilicno se brzo uvukao i medju nas...
Zove se baby shower party i organizuje se za trudnicu. Na party se pozivaju zenski rodjaci i zenski prijatelji sa kcerkama, trudnicine prijateljice sa mamama.... Muskarci se ne pozivaju.
Tako je, pretprosle subote, na veliko cudjenje svih nasih iz Banjaluke, organizovana Jelenina baby shower pary.
Kad su gosce pocele dolaziti, ja sam se, kako ovdasnji obicaj kaze, udaljio. Ali nakon kraceg vremena sam se vratio, jer nekako sam se pribojavao da to nece biti dobro organizovano bez mene. To sam ja samo mislio, jer te su se zenske odlicno snalazile i bez mene. Bio sam kratko, napravio nekoliko koktela, zadovoljio svoju radoznalost, i ostavio ih da uzivaju bez muskih.



I pored 38C, dio drustva je bio vani, Tanja, Zdenka i Zada

Jelci, Tonka, Tanjina Irena, Jasnina Asja, Zada, prepoznajem jos Bojanu i Jasnu

Pokloni se raspakuju, Nada, Snezanina Hana, Zdenka, Ljilja, Andyina mama, Jasna, Jelena i Bojana


Jelci se uvije znala obradovati

Zar nije tako...?

I zahvaliti se...

Ponosna i sretna Biljana sa kcerkama.
Ona je danima pripremala party. Sva jela i kolaci su bili 'home made'. Nismo ih smjeli probavati do pocetka party. Mozda je to bio razlog moga povratka. Nakon party sam uzivao...



Tanja, Ljilja, Snezana i Ljilja D.
Da nije bilo Ljilje Dujsic, niti bih ja nesto napisao, niti bi bilo ovih slika.

Wednesday, July 21, 2010

NIKOLA TESLA: BEZICNI PRENOS ELEKTICNE ENERGIJE


Nikola Tesla je rodjen 10.jula 1856. godine u selu Smiljan pored gradica Gospica u Austrijskoj Imperiji, kasnije preinacenoj u Austro - Ugarsku Monarhiju.  Kasnije se to selo, ne micuci se ni pedlja ( osim zajedno sa zemaljskom kuglom), relativno preselilo u Jugoslaviju. I relativno se pokazalo i stvarno, jer to selo se danas se nalazi u drzavi Hrvatskoj.
Time je rodno mjesto ovog genija potvrdilo Einsteinovu teoriju relativiteta (sve je kretanje pa i kretanje na jednom mjestu) , kojoj se Tesla zestoko suprotstavljao, smatajuci da je Einstein, preuzimajuci ideje Rudjera Boskovica i prilagodjavajuci ih svoim hipotezama, postavio pogresnu teoriju.
Bio je pronalazac, masinski i electro inzinjer. Najveci doprinosi su mu u pronalasku elektricne energije, revolucionarnom razvoju  elektromagnetizma. Tesla je teoretski a i eksperimentima postavio osnove naizmjenicne struje, distribucije visefazne elektricne struje, naizmjenicnih elektricnih motora, osnove radiodifuzije... Njegovi pronalasci bili su uvod u Drugu industrijsku revoluciju.

Nikola Tesla se po mnogima u svijetu ubraja u deset ljudi u svijetu koji su svojim izumima i genijalnoscu obiljezili ljudsku istoriju.

Jedan od izuma koji mu nije uspjelo eksperimentalno dokazati je i bezicni  prenos energije na daljinu. Veliki toranj napravljen za njegove eksperimente u ovom polju izgradjen na Long Islandu je srusen 1917, jer su vojne vlasti posumnjale da bi ga Njemacka, sa kojom je Amerika tada bila u ratu,  mogla koristi za spiuniranje ili navodjenje.

Mark Tven u Teslinoj laboratoriji

Mogao bih ja o Nikoli Tesli jos dugo. O njegovim nedobijenim Nobelovim nagradama, o njegovim kontroverzama, strahovima, o njegovim pokradenim idejama i dokazanim teorijama, o njegovoj opsjednutosti golubovima, koje je donosio u hotelsku sobu 3327 Hotela Yew Yorkera, o fobiji cistocom, o njegovom prijateljstvu sa Mark Tvenom, o njegovim negativnim rijecima o Edisonu nakon Edisonove smrti, o tajnom bezicnom razornom oruzju, o tome kako sam ubrzano ucio i radio prakticnu primjenu Teslinog  indukcionog  kalema  ovdje u Torontu, sto mi je bio prvi posao "u struci" nakon dolaska u Kanadu .... Ali necu, jer zanimljivije od svega toga je vijest, nedavno objavljena u Economistu, da se rade eksperimenti na principima  bezicnog prenosa energije, postavljeni od Nikole Tesle, i da su sanse da se u buducnosti uvedu u praksu, sto ce izazvati novu Industrijsku revoluciju. Koju po redu?...

Eric Giler demonstrira bezicni prenos energije

Economist: Nikola Tesla, Bezicni prenos elektricne energije

Tuesday, July 20, 2010

MOJ VELJKO



Nekada, 20. juli je bio dan kada bih svom Veljki cestitao rodjendan, donosio poklon za koji bi se on zahvalio i prikrivajuci osmjeh, redovno dodao: " A, zasto ste vi to?! Pokloni su za djecu. Niste se trebali trositi."
Nije zasluzio da zadnje godine zivota zivi toliko udaljen od njegovih najblizih zbog kojih je njegov zivot i imao smisao.
Bio je dobar covjek i dobar otac.
Zelio bih da me moja djeca jednog dana pamte i sjecaju se onako kako ja pamtim i sjecam se njega.
Kaze mama danas: " Bolje mu je nego meni."

Monday, July 19, 2010

KORISNI SAVJETI (1)


Svi mi dobijamo emailove sa predivnim slikama, ponekad naivnim i priglupim savjetima, ponekad veoma korisnim, ponekad kicavim pricama, ponekad predivnim... Na kraju tih poruka obavezno ide ono, posalji na10 adresa, jer ako ne posaljes sutra ce ti pisa otpasti. Ja ne saljem dalje te emailove, jer sam siguran da su ih svi moji prijatelji vec bar jednom dobili, i do sada mi pisa jos nije otpala.
Medjutim, neki od savjeta, posebno vezanih za zdravlje, dobijenih na ovaj nacin su zaista korisni. Dobro ih je ponoviti a i zapamtiti. Zato cu, ponekad, vjerujte mi, samo ponekad, kad ocijenim da je nesto stvarno korisno, objaviti neki od tih savjeta.
Dr OZ show je veoma popularan ovdje, s ove strane Atlantika. Covjek genijalac. Kardiohirurg koji je tek nedavno poceo raditi TV show. I  radi ga tako dobro kao da je to studirao i vjezbao godinama. Ima u tom njegovom show, ponekad i pretjerivanja, kao na primjer ono grljenje sa svakom ucesnicom (ili to meni smeta zato sto sam malo ljubomoran) ali savjeti ovog kardiohirurga su veoma jasni, jednostavni, ocigledni  i korisni.

 Evo, za danas , nekoliko njegovih korisnih savjeta. 
Procitajte i pokusajte zapamtiti.
I ne samo to - i promijeniti nesto u svome zivotu!

******************************

KONZUMIRANJE VOĆA

Svi mi mislimo da jesti voće znači samo kupovinu voća, sječenje na šnite i stavljanje u usta. To nije tako jednostavno. Važno je da znate i kako i kada se jede voće.

Koji je ispravan način konzumiranja voće?

VOĆE NE TREBA JESTI POSLIJE OBROKA!
VOĆE TREBA JESTI NA PRAZAN ŽELUDAC.

Konzumiranje voća igra glavnu ulogu u detoksifikaciji vašeg organizma, kojeg snabdjeva sa velikom količinom energije za mršavljenje i za druge životne aktivnosti.

PLODOVI VOĆA SU NAJVAŽNIJA HRANA

Recimo da pojedete dvije šnite kruha, a zatim šnitu voća. Komad voća je spreman proći ravno kroz želudac u crijeva, ali ga kruh spriječava u tome.

U međuvremenu, cijeli obrok se raspadne i fermentira i pretvara u kiselinu. Beznačajna količina voća dolazi u kontakt sa hranom u želucu, pospješuje probavu i sokove, pa se cijela masa takve hrane počinje kvariti.

Jedite voće na prazan želudac, i to prije obroka! Čuli ste kako se ljudi žale: Podrigujem svaki put kada jedem lubenice i kada pojedem durijan napuhuje mi se želudac. Kad pojedem banane imam osjećaj kako pod hitno moram u toaletu, itd. To se neće dogoditi ako pojedete voće na prazan želudac. Voće pomiješano sa drugom hranom izaziva truljenje i proizvodi plinove. Dakle, vi se zato napuhujete!
To se ne događa sa nekim plodovima, kao što su napr. narandže i limuni, jer su oni kiseli, pa u našem tijelu sve voće postaje alkalno, u skladu sa istraživanjem dr Herberta Šeltona, koji se bavio ovim problemima. Ako jedete voće na ispravan način, moći ćete otkriti svu tajnu ljepote, dugovječnosti, zdravlja, energije, sreće i normalnu težinu.

Ako hoćete piti voćni sok - pijte samo sok od svježeg voća, a ne koncentrat sokova iz konzervi. Nemojte piti zagrijan sok. Nemojte jesti ni kuhano voće, jer tada uopće ne dobijate njegove hranljive sastojke. Dobijate samo - ukus. Kuhanje uništi sve vitamine.

Konzumiranje cijelog ploda je bolje nego pijenje sokova. Ako hoćete piti voćni sok, pijte ga sporo - gutljaj po gutljaj, jer ga morate pomiješati sa pljuvačkom prije gutanja. Svakog 3-eg dana možete jesti voće da bi brzo očistili svoje tijelo od toksina. Ako jedete samo voće i pijete voćni sok 3 dana i sami ćete se iznenaditi kako će vam vaši prijatelji reči da izgledate osvježeni !

KIVI: Mali ali moćni, i dobar izvor kalija, magnezija, vitamina E i vlakana. Njegov sadržaj C vitamina je dvostruko veći od onog kod narandže!

Je li JABUKA zaista odlaže dan odlaska kod lječnika? Iako jabuka ima mali sadržaj vitamina C, on je antioksidans i flavonoid i povećava aktivno djelovanja vitamina C, čime pomaže da se smanji rizik od raka debelog crijeva, srčani i moždani udar.

JAGODA: Jagoda je zaštitno voće. Jagode spadaju među glavno voće, koje ima najveću antioksidantnu moć i štite organizam od nastanka raka, začepljenja krvnih žila, slobodnih radikala.

JEDENjE 2 - 4 NARANDŽE dnevno može vam pomoći u zaštititi od prehlade, snizite holesterol, spriječiti i rastvoriti kamenje bubrega i smanjite rizik od raka debelog crijeva.

LUBENICA: je najbolje piće za gašenje žeđi. Sastoji se od 92% vode, a takođe je dupke puna ogromnim dozama glutationa, koji pomaže i pojačava naš imunitet. Takođe je ključni izvor likopena, oksidansa u borbi protiv raka. U lubenicama se nalazi: vitamin C i kalij.

GUAVA I PAPAJA: Guava i papaja su vrhunski šampioni po sadržaju vitamina C. One su nedvosmisleni šampioni po njihovom visokom sadržaju vitamina C. Guava je takođe bogata vlaknima, koja pomažu u sprječavanju opstipacije ( zatvorene stolice). Papaja je bogata karotinom i dobro djeluje na vaš vid.

(GUAVA je veliki tropski crveni ili žuti jestivi plod kruškastog oblika sa američkog drveta guava, koji ima crvenu ili žuto-zelenu ljusku sa ružičastim, bijelim ili žutim mesnatim mesom, koji se jede prijesan ili pije/jede kao zgusnuti ili želatiniran voćni sok.
PAPAYA ili PAWPAW je veliki jestivi plod eliptičnog ili okruglog oblika sa zimzelenog tropskog drveta, koje ima veliku krošnju lišća).

PITI HLADNU VODU NAKON OBROKA = RAK!

Možete li povjerovati u to? Da to se odnosi na one koji vole popiti hladnu vodu, a odnosi se i na vas. Lijepo je imati i popiti hladno piće nakon obroka, ali hladna voda će očvrsnuti masne stvari koje ste upravo konzumirali, što će usporiti varenje. Kada te 'naslage' reagiraju sa kiselinom, one će se razbiti i apsorbirati se u crijevima brže nego čvrsta hrana i nataložiće se duž crijeva. Vrlo brzo, ovo će se pretvoriti u masti i dovesti do raka. Najbolje je piti toplu juhu ili toplu vodu nakon obroka.

Thursday, July 15, 2010

REKLAME


Mozda ste primijetili, znam da Vjeko sigurno jeste, da se u poslednjih nekoliko nedjelja na blogu pojavljuju reklame.

Otkud to? To je jedna od opcija koju blogovi i web stranice nude. Ja sam bio veoma rezervisan prema toj opciji do sada, ne zato sto mi se dodatna zarada gadi, vec zato sto omogucavajuci sve te opcije otvaras svoj racunar prema internetu, prema raznim virusima, koje sada zovu na razne nacine, ali sve su to virusi koji vrsljaju po tvom kompjuteru i rade svoj posao a ti ih ne mozes kontrolisati.

Radoznao kakav jesam, a ni dodatna zarada mi se ne gadi, ipak nisam izdrzao, i prije dvije – tri nedjelje omogucio sam ponudjene reklame. To su reklame koje Gugle i Amazon automatski postavljaju i mijenjaju, zavisno od jezika kojim se sluzis na blogu ili geografskog podrucja. Uskoro ce oni znati i koliko crvenih krvnih zrnaca imam, pa ce i prema tome odredjivati reklame.
A sada – zarada. Do sada sam za te dvije – tri nedjelje zaradio $0.21.

Ne bas ohrabrujuce. Ali to je zato sto vi necete da ja zaradim.

Zarada na Gugle je proporcionalna broju vasih klikova po reklamama ( ja sam se obavezao ugovorom da necu klikati, i oni to mogu provjeriti.) Kako bi to bila dobra zarada da mozes sam sebi zaradjivati klikajuci do besvjesti!!. Kod Amazona zarada zavisi valjda od kupovnih transakcija, ali to nisam siguran.

Po dosadasnjoj zaradi  da se zakljuciti da se do sada i niste pokazali pretjerano zainteresovanim za klikanje po reklamama.

Ako hocete da nesto zaradim, pocnite! Zainteresujte se malo! Ima tu predivnih i korisnih stvari za kupiti. I jeftinih! Skoro dzabe. Ne znam sta cete raditi sa tim stvarima, ali to nije ni vazno.

Zaradjeno dijelimo tako sto cu organizovati nagradne igre.

Posto se meni dodatna zarada ne gadi (jesam li to vec rekao?), vjerovatno cu stimati da ja uvijek dobijem. Ali ne zaboravite onu olimpijsku, vazno je ucestvovati!

Informisacu vas, s vremana na vrijeme, kako stojimo sa klikanjem i zaradom.

A vi sada pocnite! Vec vas vidim kako vrijedno klikate....Dobro je to.

Dohakacemo mi kapitalizmu. Kad-tad...

Monday, July 12, 2010

SPANIJA SVJETSKI PRVAK U FUDBALU


Moja osjecanja prije su i prije finalne utakmice u svjetskom prvenstvu u fudbalu ponovo podijeljena. Navijam za Holandjane, ali ako Spanija pobijedi imam velike sanse da i ja pobijedin u onoj kladionici u firmi o kojoj sam pricao na pocetku prvenstva. Ustvari, ja dobijam u svakom slucaju.

 Na tribinama i na terenu mnoge poznate licnosti. Svjetski jet-set: fudbaleri, politicari, cak i Mandela, glumci, princevi, princeze...
Dosta dobrih glumaca i na terenu.
Poluvrijeme prvo:
Dosadno. Pistacije mi zanimljivije. Jedna ociscena pistacija, mi ispade, odskoci od poda ode nekuda. I dok sam je trazio, dogodi se jedina sansa i ja je ne vidjeh. Na srecu reprizirali su je sedam puta jer nista drugo i nije bilo za reprizirati. A i tu se onaj Holandjanin, ime mu zaboravih, obruka. Profula cijelu loptu, k'o zadnji pacer. Imali su i Spanci jednu polu-sansu, kad onaj dugokosi Ramos ili Puyol zavrnu loptu glavom prema golu. Ali nista ni od toga.

Primijetio sam da su ovi danasnji fudbaleri dosta brzi, ponekad prebrzi, ali i prilicno zaboravni. Zatrce se tako s loptom, pretrce jednog protivnika, pretrce drugog, treceg ali usput zaborave loptu, koju onaj drugi pretrcani neometan pokupi i ode s njom na drugu stranu.

Pored toga, bar u ovom prvom poluvremenu, fudbaleri su cesce igrali rukom nego nogom, ubacujuci loptu sa strane, jer je ona cesce bila u autu nego na terenu.
Sve u svemu, rezultat prvog poluvremena 0:0. Za nikoga.
Sudija se uklopio. Svaku odluku donosi sa 3 do 5 sekunci kasnjenja. Saceka da vidi reakcije pa dune ili ne dune. Sigurno je sigurno.

Oni u VIP lozi vide djavo odnio salu pa se zabavljaju na svoj racun.
Ako oni na terenu ne zaigraju bolje, pusticu snu da me savlada.
Nista ljepse nego zaspati gledajuci prenos finala svjetskog prvenstva u fudbalu.

Drugo poluvrijeme – ista prica!
Sad vise nemam ni pistacija. Uzela Biljana. Kaze, previse kalorija.

Sjednem i kucam ovo sto vi sada citate. Tako mi bar nije dosadno. Mozda je vama sada...Ovi na terenu, ako nastave ovako, igrace i producetke sve do penala. Vani, ovdje u Torontu pljusak, grmi, vjetar... Prognoza bila, suncano bez oblacka. Podsjeti me ova prognoza na mog bivseg druga, prognozera.
Kazu, cita moj blog ali mu se ne svidja. Ne cudi me...

Bolje bi mi bilo da se skoncentrisem na utakmicu. Mozda ce mi tada biti zanimljivija.
Ne vrijedi.
Oba tima igraju na 0:0, na penale.
Produzeci- nista novo. Ovi bi ovako bez golova igrali do Bajrama, da nije pravila da se mogu igrati samo dva produzetka od 15 minuta.

Konacno malo uzbudjejnja. Sudija odluci da uzme stvar u svoje ruke i prvo iskljuci Holandjanina deset minuta prije konacnog kraja. Cetiri minute prije kraja drugog produzetka Andres Iniesta postize pobjedonosni gol za Spaniju iz sumnjive ofsajd pozicije.

Kraj.
Spanija prvak svijeta u fudbalu slijedece cetiri godine.

Spanski igraci se raduju, grle i ljube... ljube...
Holandski igraci placu. Tjese jedni druge, grle i ljube... ljube...

Ja, mozda sutra osvojim koju stotinu dolara na onoj kladionici. Ili malo sutra..

Sunday, July 11, 2010

JEDANAESTI JULI


Danas je 11. juli.
Na danasnji dan, prije petnaest godina, desilo se nesto strasno,
nesto sto normalni ljudski um ne moze razumjeti.

Hiljade ljudi je ubijeno.
Hiljade necijih oceva, djece, striceva, daidza, ujaka, amidza, djedova, babi...
Hiljade porodica je trajno osakaceno, unisteno.

Ubijeni su zbog vjere i nacije; i u ime vjere i nacije...

Petnaest godina je proslo, a kao da se ubijanje tih ljudi nastavlja,
jer, jos uvijek se svadjaju
da li je ubijeno pet ili osam hiljada,
da li je to samo strasan zlocin ili genocid,
da li su to isto i oni nama cinili, ranije ili kasnije,
da li se, kada i kako osvetiti..?.
Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim
da postoji ljudski stvor koji tako nesto moze smisliti i uciniti...
Zlocin kakav je ovaj se, zbog onih kojih vise nema,
zbog onih koji za citav zivot ostadose osakceni,
zbog onih koji odrastaju bez porodica,
ali i zbog buducih generacija,  nikada ne smije zaboraviti.

Ali, u isto vrijeme, ne treba dozvoliti mrznji da prevlada sva druga osjecanja.
Jer mrznja je najnizi ljudski osjecaj; razara onoga u kome je.
Kriva je za mnoga zla. Ona radja novu osvetu. Uvod je u novi zlocin.

Nikada ne smijemo zaboraviti Srebrenicu.
Ne zaboravimo ni druga stratista; ni jednu nevinu zrtvu.
Ali, ne zaboravimo i ne ostavimo nekaznjenog ni jednog zlocinca.
Jer sve dok zlocinci nekaznjeno setaju Srebrenicom, Banjalukom
ali i Sarajevom i Mostarom, Bosna nece biti mirna; ni mi s njom.


Helsinska Povelja- Petnaest godina od genocida u Srebrenici

Friday, July 09, 2010

PREDSJEDNICKI UGAO GLEDANJA



Amerikanac: Orijentiran na posao, ne dozvoljava da bude ometen u poslu!
Kanadjanin: Gleda svoja posla. Ne vidi nista oko sebe. Otkacen od realnosti.
Italijan i Francuz: Prvo, razgledaj oko sebe! Posao nece pobjeci! Realno orijentirani!

Thursday, July 08, 2010

IZBORI U BiH 2010



Dilema, glasati ili ne , ustvari je dilema za koga glasati, posebno za nas koji trenutno ne zivimo u BiH.
U par navrata pisao sam o predstojecim izborima u BiH, potaknut vijescu da je za Predsjednika Nase stranke za Republiku Srpsku izabran moj drug Damir Miljevic, kome vjerujem i za koga bih veoma rado glasao. Uspostavio sam kontakt sa Damirom, poslao Damiru pitanja,  ocekujuci da cemo iz njegovih odgovora svi mi doznati vise i o politickoj situaciji u BiH, ali i planu i programu Nase Stranke i da ce nam to olaksati nasu odluku. Damir mi se ranije odmah javljao, ali na moja pitanja ne odgovara evo vec mjesec dana. Ja tu ne vidim neki problem. Svi mi imamo svoje prioritete.  Jos uvijek nije kasno.  Ja sam strpljiv i razumijem prioritete.
Medjutim, mozda je i dobro sto mi se Damir jos nije javio.
U medjuvremenu, sasvim slucajno, sam saznao za neke ljude koji su clanovi te stranke za Republiku Srpsku. Jedno od imena za respekt, pored Damira je i Svetlana Cenic. Ona, svojim prisustvom pojacava specificnu tezinu te stranke i olaksva nam odluku. Ali procitah i neka druga imena,  zadojenih nacionalista i mesetara, nije ni vazno koje su boje, cije se otrovne izjave iz proslih dana,  mogu i sada naci na web stranicama,  a koji sada samo promijenise dres (vec poznato) i uvrstise se u tu stranku. Za takve, ja nikada ne bih glasao. Za stranku u kojoj oni nadjose utociste, ja necu glasati.
I iz ove situacije sam nesto naucio: Koliko god bili informisani, mi koji ne zivimo trenutno u BiH, ne znamo situaciju tamo. Mi vise ne znamo mnoge ljude. Ne znamo ko je gdje, ko je s kim. Vrlo lako mozemo pogrijesiti. I zato mislim da je bolje prepustiti ljudima koji tamo zive, koji znaju mnogo vise od nas, koji zive zivot u BiH, da odluce o svojoj sudbini. Jednog dana, ako i kada do tog dana dodje, kad budemo duze zivjeli u BiH , znacemo vise i  odluka ce nam biti laksa i vjerovatno ispravnija.
Dakle, dragi moji, jos cu vas jos jednom podsjetiti da je rok za prijavu za manje od dvije nedjelje.
Podsjeticu vas jos jednom i na linkove gdje mozete naci sve potrebne informacije, pa na vama je...

CENTRALNA IZBORNA KOMISIJA  ili putem telefona +387 33 251 331 i +387 33 251 332.

OBRAZAC PRIJAVE ZA GLASANJE IZVAN BiH

OPSTI IZBORI U BiH 2010 - LETAK

ODLUKA O DIPLOMATSKO-KONZULARNIM PREDSTAVNISTVIMA U KOJIMA SE PLANIRA ORGANIZOVATI GLASANJE

Tuesday, July 06, 2010

30-TA PRIDE PARADA IN TORONTO


Homoseksualnost je sigurno jedna od tema u kojoj se nasa generacija ne snalazi bas najbolje. Odrasli u parijarhalnoj sredini, vecina nas ce na slike fudbalera, objavljene prije neki dan, ili slike sa 30-te gay parade u Torontu gledati sa odvratnoscu. Da li cemo to  izraziti javno, pitanje je. Jer homoseksualnost i sloboda izrazavanja homoseksualnosti, biseksualnosti ili koje sve jos seksualnosti nije bas tema o kojoj cemo mi pricati otvoreno. Do prije desetak ili malo vise godina, nije bilo tako, jer smo svi mi na Balkanu, javno osudjivali ovu "devijaciju", napadali otvoreno njeno izrazavanje i  reklamiranje. Ali vrijeme nas je zaskocilo. Zabavljeni nasim ratom i svim njegovim posljedicama,  mi nismo ni primijetili da se homoseksualnost kao pojava uvukla u sve pore zivota, da je svuda  oko nas, da se slobodno izrazava, i da su se homoseksualci uspjeli  izboriti za mnoga prava koja ranije nisu mogli ni zamisliti. 
I gdje smo mi u svemu tome? Mi smo, u vecini, izgubljeni.
Duboko u sebi protiv te "nastranosti", protiv sloboda da se reklamiraju kako to rade, protiv tih brakova, protiv usvajanja djece, protiv... I pri tom u velikom strahu da nam nasi sinovi ne dovedu "decka" ili kcerke "djevojku". Kao i u mnogo cemu, svijet je otisao dalje, bez nas... Svijet je gay populaciji dao mogucnost slobodnog izrazavanja njihove seksualnosti, zastitio ih od napada. Sada se izrazavanje gadjenja na te odnose smatra ugrozavanjem ljudskih sloboda, a to je veliki "NO, NO". Reci javno da su homoseksualci neprihvatljivi u tvojoj okolini, ce izazvati da te posmatraju isto kao rasistu, ili faistu , ili komunistu, ili sve to zajedno. Znaci, no, no...
Ja imam zelju da odem jednom na tu Pride Paradu koja se ovdje u Torontu odrzava evo vec trideset godina i privlaci oko milion ljudi. Jednostavo sam radoznao. Vjerujte mi na rijec da je samo to. Hocu samo da to vidim i uzivo, kad mi je vec na dohvat ruke... Zvao sam neke od svojih prijatelja da idemo zajedno, pa izdrzimo koliko hocemo, ali ne nadjoh dobrovoljca... Ni Biljana nece da ide sa mnom. Zbog svega toga  ja jos uvijek ne odoh.  Moja kcerka Bojana, radoznala kao i ja, otisla jednom sa svojim drustvom, i kad je cula za ovu moju radoznalost rece mi: " Nemoj, tata, bolje ti je."
Medjutim, kao i sve drugo u zivotu, nije sve tako crno-bijelo, kako nam se cini.
Evo  jedna prica sa Pride parade odrzane prekjuce u centru Totonta.
Brian Burke je Generalni Manager hokejaskog tima Maple Lifsa iz Toronta. Covjek doveden da napravi nesto od tog, najjaceg tima u Hokejaskoj ligi koji vec decenijama nije osvojio trofej. A Kanadjani su veoma ponosni na svoj hokej. Ovdje je hokej prvi sport , pa pet praznih mijesta, pa onda mozda bejzbol. Kosarka je negdje na petom mjestu. Brian Burke je covjek koji svakim svojim gestom izaziva postovanje. Iako ne bas grubih crta, vazi za macho muskarca jer je u svim odnosima veoma iskren, hrabar, jasan i otvoren . I sto ovdje nije bas uobicajeo, svima u lice kaze sta misli. Iza sebe ima ogromne uspjehe u drugim timovima.
Jedan od njegovih sinova, Brendan je posao njegovim putem, igrao hokej. Prije tri godine Brendan je javno rekao da je gay. Bio je to sok za porodicu Burke i za hokejasku sportsku prorodicu. Kako je macho manager, i otac gaya reagovao? Koliko god da mu je bilo tesko, nije dopustio da se to vidi.  Rekao je da je njegova ljubav prema sinu veca od bilo cega i da on postuje njegovo opredjeljenje. Bio je to simbolican prekid sa tradicionalnim zataskavanjem ovakvih odnosa, bar u tako muskom sportu kao sto je hokej. Za neke, Brian Burke i njegov sin Brendan postali su heroji, za druge ne bas tako, za trece anti-heroji. Ali ovi treci se nisu  javno izjasnjavali.
Ovo nije kraj price. Nazalost, prosle godine Brendan je izgubio zivot u saobracajnoj nesreci i ova tragedija je izazvala da prica porodice Burke izidje jos vise na povrsinu.
Prekjuce je Brian Burke, zajedno sa svojom suprugom ucestvovao u Pride Paradi u znak sjecanja na svog tragicno preminulog sina Brendana. Prekjuce je Brian Burke ponovo bio heroj.

Uz ovu pricu pogledajte nekoliko slika sa pride parade.
George Smitherman po orijentaciji gay,  kandidat za buduceg gradonacelnika Toronta 






Monday, July 05, 2010

KRAJ AMERICKE LJUBAVNE PRICE


Al Gore - opet u centru paznje. U cijelom svom zivotu taj je covjek privlacio paznju, ali uvijek na neki neobican nacin. Bar ja tako mislim. Mlad ali nepoznat, prilicno zgodan ali tupav i dosadan do bola, ozenio je zgodnu i duhovitu zenu Tipper na iznenadjenje svih onih kojima je ona bila bliza. Isti takav, ali vrijedan i poslusan, postade potpredsjednik najsnaznije drzave na svijetu. Tu se nije mnogo petljao sa predsjednikom Klintonom, kome potpredsjednik nije ni trebao. Zapravo, do kraja mandata nije ni shvatio sta mu je, pored Klintona, raditi. Poslije toga postao je poznat po tome sto je za prsa izgubio izbore od najglupljeg predsjednika najsnaznije drzave na svijetu. Na tim izborima je americki narod je morao da bira manjeg od dva glupana. I tako i odlucise. Manji, onaj mamin sin bivseg predsjednika, a ne Gore ( i dole!) pobijedi. Nakon toga se Gore ponovo proslavio time sto rezultate tih izbora nikada nije priznao i to javno govorio. I tada su mu, da ne bi mnogo laprdao o tome i bacao ljagu na najvecu demokratiju, koja se u tonama municije i oruzja izvozi po cijelom svijetu, dali da ne radi nista, da putuje po svijetu i bori se za cistu planetu. ( lijepa rima: svijetu - planetu). I ne samo to, nego kad on, ponesen podrskom u svijetu, pomisli da je trenutak da opet prica o toj demokratiji, oni njemu Oskara. Pa ne bi ni to dosta, vec kasnije i Nobelovu nagradu.
Hej, Al Gore ( i dole!) osvojio i Nobela i Oskara! Koje li devalvacije i jedne i druge nagrade. Ali nije on jedini, pa mu se prasta. A onima koji o tome odlucise svakako se sve prasta.
Nemam ja licno nista protiv Al Gora. On me samo uvijek podjecao na punjenog purana. Punjeni puran Oskarovac i Nobelovac!
I ne pisem ja sve ovo da bih pisao o Al Goru. Nije on toga vrijedan iako osvoji sve sto se osvojiti moze, vec mi je namjera bila da pisem o jednoj pojavi u americkom drustvu, a bogami i sire. I da branim Al Gora od te pojave.

Poslednjih dana Al Gore  je ponovo na naslovnim stranama i pisanih i emitovanih medija. Zasto sada, pitate se vi, k'o biva neupuceni? E zato sto ga je prijavila jedna lijepa gospodja, koja nije njegova zena, da je onomad, nakon divnog predavanja i govora o zastiti zivotne okoline, sto mu je sad vec i uza specijalnost, pozvao u hotelsku sobu, i to oko ponoci, da ga izmasira. I nije to problem. Covjeka uhvatilo u ledjima, a masaza tada pomaze bolje od icega. Posebno u ponoc... Problem je to sto je kasnije ta lijepa gospodja , inace profesionalna maserka, napisala prijavu od 75 ( hej, nije 57, vec 75) stranica o tome kako je nju taj Nobelovac i Oskarovac u sred masaze, i u sred noci, i u sred hotelske sobe napastvovao. Gluvo bilo!...Po njenim rijecima, ona se u pocetku blago opirala. A kako bi drugacije sa takvom licnoscu!? To je on shvatio kao odobravanje, pa navalio malo zesce. Ovdje moram zastati i napraviti malu digresiju: Znam mnoge koji su to isto tako nekada tumacili! Digresija zavrsena. Pa kad njih dvoje, zajedno dodjose do kreveta i kad on svojih 230 kg zive vage natovari na njeno krhko tijelo, ona shvati sta se sve tu desava i da to nije vise samo masaza za koju je unaprijed bila uredno placena. Jer zna ona da to sto je taj zaljubljenik u prirodu htio da radi kosta nesto vise! Tad se ona odlucno oduprla, rekla mu da to sto radi nije lijepo, da to nije dio dogovora i odlucno izisla iz sobe. Nesto kasnije je trazila milion dolara da tu pricu objavi na TV. Niko joj tada taj milion nije dao, jer joj niko nije vjerovao. Sto bi se takav covjek, Oskarovac i Nobelovac, takav zeleni moralista petljao sa maserkom pored onako slatke, pametne, duhovite i nadasve vesele zene. Ali kasnije, izgleda da su i neki drugi propjevali i puce bruka!
Ja i dalje o Goru, iako mi je cilj da pisem o drustvenoj pojavi.
E sad, kad mi takvog junaka na napastvovanje optuzuje zena koja mu je u ponoc dosla u hotelsku sobu da bi ga izmasirala i koja je za tu uslugu uredno naplatila $560, bez poreza, onda, ja zaboravim i na punjenog purana i na Oskara i Klintona i Nobela. Onda, ja hocu da ga branim. Nekada se ta profesija kad ti u hotelsku sobu dodje zena u ponoc, pa te masira nije zvala masaza, vec drugacije. A sad ta profesionalka tuzi pred cijelim svijetom tog punjenog purana, zbog toga sto se njemu tada masaza samo malo previse svidjela. I pored toga, on kao covjek tradicionalnih nazora vjerovatno nije sve najbolje shvatio pa se malo zanio... Cist nesporazum ili neshvatanje, sto se njemu i inace vrlo lako i vrlo cest dogadjalo.

Evo, cilj mi je bio da tog Oskarovca i Nobelovca, tog Al Gora, tog punjenog purana branim. Jer, i pored svega sto o njemu mislim, zao mi je sto ga je njegova mnogo bolja polovina, njegova ljubav, njegova Tipper ostavila zbog jedne neuspjele masaze ili zbog nesporazuma i neshvatanja nove svetske nomenklature  zanimanja.

Da li mi je uspjelo da ga odbranim? Na kraju, ni to vise nisam siguran...

Sunday, July 04, 2010

DAN KANADE


Nekada smo Dan Republike slavili uz zvijezdu vodilju:


Danas Dan Kanade slavimo uz javorov list:


Nekad smo se, na Dan Republike  palili na rodoljubive.
Po sumama i gorama
Danas, na  ovaj dan, radije slusamo rock.
Dire Straits - Sultans of Swing

Nekada, festu  nismo mogli zamisliti bez zenskog drustva.

Elektrijada sedamdeset i neke...

Danas, uz divni osjecaj slobode, bez ljubljenih nam zena kod Dujsica gledamo cetvrtfinale Svjetskog prvenstva u fudbalu.
Mi sami! Mi i pivo!  I niko vise!
Rezultat: Njemci i Spanci idu dalje, ali to i nije bitno...


S lijeva: Gugan, Jarmen, Chris, Ismet, Boro i Muris


S lijeva: nije vazno....

Dinko stigao sa najnovijim vicem

Armin, Ismet i Zimce

Ipak, moram priznati da nam je sve ovo organizovala Murisova Ljilja!

Saturday, July 03, 2010

SUSRET KOSARKASA U KALIFORNIJI


Ranije sam negdje najavio da Ante Djogic, nekada kosarkas sampionskog tima Bosne dolazi iz Svedske, gdje sada zivi,  u Kaliforniju i da ce se sresti sa nekim bivsim kosarkasima koji sada tamo zive. Bio je i kod Sopena koji mi je poslao ovih nekoliko slika. Tri bivsa kosarkasa: Ante Djogic (Djoga), Zoran Kajmakovic (Kajmak), nekada igrac i trener Bosne i Tuzlanske Slobode a mislim da smo se sretali i na Elektrijadama,  i Djoko Kaludjerovic (Sopen), ponovo zajedno. Ni godine, ni daljina, ni klima, ni sve teskoce koje nas sve prate, nisu ih mnogo promijenili. Koriste svaku priliku da se druze. A dobro se i drze. Ne daju kilama da se taloze... Jedino mi je Sopen malo promijenio stil sisanja.

Djoga i Sopen

Tri cara: Kajmak, Sopen, Djoga

Kajmak, njegova Sanja, Sopenova Mladenka, Sopen i Djoga

Friday, July 02, 2010

I OVO JE FUDBAL


Sad mi je malo jasnije zasto su balkanski timovi vec ispali sa Svjetskog prvenstva u fudbalu.
Ova vrsta gradjanskih sloboda uvezenih sa zapada ( da li bas sa zapada?) nije dobro dosla na Balkanu. Ili se ja varam!?
Kako vi, bar onako u sebi, reagujete na ove slike?
Kakav osjecaj imate dok ih gledate?
Da imate mogucnost da samo sa tri rijeci opisete svoje osjecaje, koje bi to rijeci bile?
Onako u sebi!
Koja je prva rijec koja vam pada na pamet dok gledate ove slike?
Recite je bar sebi.
Ili je napisite, ali i potpisite.
Mislim sebe. Ne nekog drugog.






Thursday, July 01, 2010

MASIN PUT OKO SVIJETA


Moja sestricna Sladja, jedna od one moje dvije najvjernije kriticarke, ima dvije kcerke, Lanu i Masu. Mladja Masa, kojoj je sada 25 godina, uvijek se interesovala za medicinu, neprestano gledala one TV programe gdje prikazuju operacije. Ja i sada bjezim cim naletim na takav neki program, jer mi te scene izazivaju jezu. Masa je, jos kao mala djevojcica, satima gledala te programe i govorila da ce kad poraste biti medicinska sestra. I zaista. Zavrsila je Fakultet za medicinsku sestru. Ne znam kako je to sada kod nas na Balkanu, ali ovdje kod nas u Kanadi a i u USA, da bi radila kao medicinska sestra ( ili brat) moras zavrsiti fakultet. Znam da se kod nas nekada za to zavrsavala Srednja medicinska skola. Mozda je skolovanje po bolonjskoj deklaraciji i to izmijenilo.

Pored studiranja Masa se bavila i sportom. Igra fudbal u zenskoj fudbalskoj ligi u Londonu. Na zalost, nisam je jos gledao, ali kazu, igra dobro. Pored medicine i sporta, Masa ima bar jos jednu ljubav. To su putovanja i upoznavanje sa nepoznatim i tajanstvenim svijetom.

Vec sada znamo da je Masa proputovala i upoznala vise svijeta od ikoga u nasoj uzoj i siroj familiji. Prije par godina obisla je dio Azije, Evrope, a ove godine planirala je malo duze putovanje po svijetu, koje nije ogranicila ni vremenski niti geografski. Planirala je da krene od Juzne Amerike, a gdje ce se zaustaviti, kada i odakle vratiti kuci, zavisi koliko dugo i daleko ce je ustedjevina odvesti. Da bi ostvarila i ovaj svoj san Masa je dvije godine radila dva posla. Radila danju i nocu, i subotama i nedjeljama. Samo radila, igrala fudbal i ponekad malo odspavala. I skupljala pare za svoj san. Svi mi snujemo nase snove ali rijetki su oni koji ih, kao Masa i ostvare. Ustvari rijetki su oni koji tako uporno rade i zrtvuju se da bi ostvarili svoje snove. Sto-sta bi i mi stariji mogli uciti od ove hrabre, vrijedne, uporne i prelijepe djevojke.

Na put je krenula sa drugaricom sa posla. Posle su od nulte tacke ekvatora u Eguadoru. Kasnije su im se pridruzili i drugi. Za sada su obisli zapadnu stranu Juzne Amerike. Posli od mora, sa svom opremom na ledjima, usput se privikavali na razrijedjen vazduh, vjezbali penjanje po liticama i na kraju se popeli na 6000 metara visoki vrh Vallunaraju. Pred vrhom su razapeli sator, spavali nekoliko sati. Kaze bilo je hladno. Poslednji uspon do samog vrha je bio po zaledjenom gleceru i trajao je sest sati. Na samom vrhu napravili su nekoliko snimaka, pa 4 sata nizbrdo do kampa, zatim jos tri sata do kola... Kaze, naporno ali predivno...Slijedeci cilj je cuveni vrh Machu Picchu.

Na moru
Delfini

Umorna ali zadovoljna

Vjezba za uspon

Oprema je malo teska ali...

Kamp

Kaubojski dorucak

Mali predah

Nije daleko...

Jos malo..

Na vrhu!

Svijet je Masin

Wednesday, June 30, 2010

ZEMLJOTRES U TORONTU!


Prije neki dan smo u Torontu i Otavi osjetili prilicno jak zemljotres. Kazu 5.2 Richterove skale. Nije malo!
Posebno uzimajuci u obzir da ovdje nemaju nikakvog iskustva sa zemljotresima.
Meni, vec iskusnom sa tim pomjeranjima tla, izgledalo je kao da cu izgubiti svijest. Sjedim na stolici i manta mi se. Nije tako bilo prije. Ili su ovdje i zemljotresi drugaciji nego tamo, ili sam ja sada drugaciji nego nekada.
Kakvu pustos je zemljotres ostavio u blizini epicentra mozete vidjeti na ovoj slici:


Monday, June 28, 2010

G20 SAMIT U TORONTU (3)



*****************************************

Samit G20, u Torontu, je konacno zavrsen! Dobre vijesti su da su ucesnici Samita donijeli veoma vazne odluke koje ce odluciti nasu buducnost kao i da su svi prezivjeli.
Sjedim u subotu ispred TV-a, gledam prilicno dosadan fudbal i povremeno prebacujem na kanale koji direktno prenose okrsaje policije i demonstranata u centru Toronta. U pojedinim momentima su se dogadjaji iz centru Toronta pokazali mnogo zanimljivijim od onih na fudbalskim terenima u Juznoj Africi.
Subota je bila samo prvo poluvrijeme u okrsaju demonstranata i policije.
Hiljade policajaca, poredani i uredno obuceni u tesku crnu zastitnu opremu - toliko tesku da su se jedva kretali. Ponekad satima stoje na jednom mjestu, pa se pomjerili dvadeset metara prema demostrantima, demonstranti se tada povuku za isto toliko metara, a onda opet stajanje i dosada... Vracam se na fudbal.

Ali u jednom momentu policija iznenadi demonstrante i napusti i njih i svoje pozicije. Zasto – niko ne zna. Pri tom zaborave neki od svojih auta, i to otkljucane i sa ukljucenim rotacionim svjetlima. Demonstranti to iskoriste, zauzmu napustenu teritoriju, pa onda huligani medju njima, koje li koincidencije obuceni kao i policija u crno, udju u ta napustena policijska auta, malo prosvrljaju unutra, otkinu laptop, radio stanicu, poneki hrabriji, pocnu k'o majmuni skakati po njima i na kraju ih zapale. I tako, u subotu, cetiri zapaljena policijska auta i jos pokoji civilni, nekoliko razlupanih novinarskih auta, polupani izlozi, opljackane neke prodavnice. Dok se to dogadja, reporteri u neposrednoj blizini zapaljenih auta, se pitaju gdje je policija. Bili su tu prije nekoliko trenutaka i otisli! Ja pomislim, zavrsila ljudima smjena pa se otisli ljudi odmoriti, a druga smjena malo zakasnila, vjerovatno zbog zastoja u saobracaju. Sve je moguce! Kad zastita dvadeset svjetskih vladara i njihove pratnje kosta jednu milijardu dolara zaista je sve moguce! Mobilisano 20 hiljada policajaca. Dvije divizije policajaca! Od aktivnih i utreniranih, do penzionisanisanih i onih iz kancelarija. Mobilisane cak i zene iz policijskih kancelarija, sluzbenice i sekretarice. Sve, obucene u ove teske uniforme. Lijepo se vidi koliko ih ta uniforma pritisce i koliko im je tesko glumiti silu, strah i trepet... Fikuse iz policijskih kancelarija ovog puta nisu mobilisali iako su i za njih imali spremne uniforme. A koliko demonstranata? Kazu da ih se u jednom momentu skupilo pet do sedam hiljada, i to vecinom mirnih demonstanata i radoznalaca koji su uglavnom snimali ono sto se tu desavalo. Onih par stotina huligana i probisvjeta koji putuju svijetom od jednog do drugog samita, mobilisalo je jos najvise par stotina slicnih , domacih. I to je to. Dvadeset hiljada policajaca se ustvari nosilo sa tri- cetiri stotine huligana. Ostali koji su izisli na ulice bili su samo sarolika i mirna kulisa. Obuceni u crno, sa maskama na licima, cekicima, palicama, ciglama ( precizno presjecenim na pola) huligani su se mogli lako prepoznati. TV kamere su ih pratile, snimale i sve direktno prenosile. Iako su pokusavali da sakriju lica, lako su se mogli identifikovati oni koji su palili policijska auta, ili huligan koji nosi cekic, ili jedan od onih koji palicom razbijaju izloge... TV sve lijepo prenosi i komentarise, k'o fudbalsku utakmicu. I sve to traje sat, dva. Za to vrijeme, ni jednog policajca u vidokrugu. Oni su iza ugla, na sigurnoj udaljenosti od 200 do 300 metara, stajali u svojim vrstama, namrsteni lupali palicama u plasticne stitove, prijeteci nekolicini ne bas zainteresovanih, koji su ih iz blizine slikali. Sve je to licilo na dobro reziranu, ali lose izvedenu predstavu. Glumci, pritisnuti teskom opremom, potpuno izgubljeni... Cijena predstave je milijarada dolara. Trebalo je, sa sto manje gubitaka, opravdati te dolare. Gledajuci tu maskaradu malo sam racunao. Za vrijeme provedeno na terenu i u pripremama, policajci su placeni prekovremeno $80 do $100 na sat. Ako je svaki od tih 20 hiljada policajaca u ta dva dana radio 20 prekovremenih sati, zaradio je $2,000. Znaci 40 miliona dolara na prekovremeni... U redu... Betonsko – zicana ograda je kostala 2 miliona dolara. Ali gdje odose onih preostalih 958 miliona dolara ?! Kazu da je prosli samit G20, odrzan u Londonu, kostao 30 puta manje. Sarkozi je bas ovdje u Kanadi, ne bas diplomatski, izjavio da ce naredni skup u Parizu kostati deset puta manje od ovoga u Torontu.
Umalo da zaboravim, prvo poluvrijeme demonstranti su ubjedljivo dobili sa 4:0.

Drugo poluvrijeme, nedjelja.
Nakon sto su tokom noci, u poluvremenu, pokupljene izgorjele olupine auta sa ulica, ocisceno staklo, razbijeni izlozi pokriveni daskom, u nedjelju je policija krenula u ofanzivu. Svi u napadu, preko krila ali i kroz sredinu.. Pohapsili su sve sto se kretalo centrom grada: i demonstrante sa pudlicama na lancicu, i huligane, i radoznalce sa foto aparatima i kamerama, i TV kamermane, i reportere, sve... Kad su vidjeli da je djavo odnio salu, demonstranti su se organizovali i u redovima stajali i cekali da im stave plasticne lisice i uhapse ih. Onda su se uhapseni TV reporteri poceli javljati svojim mobilnim telefonima direktno u program iz centra gdje su odvodili uhapsene. Pokusali su i intervjuisati policajce koji su njih tog trenutka intervjuisali. I sve to direktno u TV program. Uhapseno 900 ljudi.

Ukratko, vrhunska predstava! Jedino mi je ostalo nejasno u koju kategoriju da je uvrstim: komediju, dramu, operu... Oni koji su sve ovo rezirali ubijedjeni su da je predstava opravdala ulozenu milijardu dolara. Za njih, to je i najvaznije. To sto su vecina glumaca bili naturscici i amateri, koji svoje uloge nisu najbolje odigrali, nije ni bitno.
Rezultat utakmice je na kraju ipak izjednacen, 4:4.
Produzeci se nece igrati. Ili mozda u vrijeme slijedeceg samita...

Thursday, June 24, 2010

SVJETSKO PRVENSTVO U FUDBALU: NAVIJACI


Posto su oba nasa tima ispala, mozemo se malo opustenije posvetiti navijacima, tom sarenilu mladosti, radosti, ljepote, osmjeha, rekvizita, oznaka, tradicija...
Za one koji misle i govore da je fudbal muski sport, evo nekoliko slika koji ce ih sigurno osvjeziti, a mozda i razuvjeriti.
Urrrrrrrrrrrugvaj


Brrrrrrrazil

Porrrrrrrtugal


USSSSSSSSSSSSSA


Korrrrrrreja


Hollllllllllllllllllandija


Engleeeeeeeeeeeska


Arrrrrrgentina

Osmijeh za domacina

Leteci Holandjanin  - umjetnik

Osmjeh za Itttttttttaliju

Nijemci naoruzani osmjehom

...a ovaj pivom...

"Ko o cemu - baba o ustipcima..."

Wednesday, June 23, 2010

G20 SAMIT IN TORONTU (2)



Iako samit G20 nije ni poceo, pripreme policije, organizatora, demonstratora, prethodnice demonstratora su vec pocele. Pocelo je i suceljavanje. Podignuta je 3m visoka betonska i zicana ograda, koja ce odvajati zabranjenu zonu od one koja to nije.
Svi moguci mediji bruje od cifre 1 milijarda dolara za bezbjednost. Preko jedna  milijarda dolara!!

Nasih dolara. Skupljenih od poreza nas koji ga uredno i redovno placamo. A cifre tog poreza nisu male. Ako kazem da nasa porodica godisnje izdvaja za taj porez toliko da bi u BiH od toga bar 5 porodica mogle fino zivjeti cijelu godinu,  onda imam pravo reci da su to i nase pare. Istina to jeste kap u moru ali kap–po-kap i eto samita i placene bezbijednosti svjetskih guzonj.


Odmjeravanje snaga vec pocelo. Prije nedjelju dana otkriveno je da je nestalo 12 policijskih uniformi iz hemisjskih cistionica. Jos ih nisu nasli. Vec dva dana demonstracije. Uvod u ono sto se ocekuje. Centar grada blokiran bas u vrijeme kad se ljudi vracaju s posla. Jos uvijek se ne demonstira protiv samita, ali tu su sve moguce grupe. Oni koji se bore za jednakost polova, brakove jednakih polova, prava indijanaca, prava zena, prava muskaraca, prava zena i muskaraca, prava radnika, prava neradnika, prava zivotinja i ko bi jos znao koja i cija prava i jednakost... Jedan izisao da demonstrira i kad ga je reporter pitao zasto, on se zbunio, poceo mucati, pa se iznenada sjeti i rece za pravdu...

Policija koristi ove, do sada mirne demonstracije, da provjeri svoju „borbenu gotovost“.

Stotine policajaca, pjesaka, na biciklima, motorima , konjima, obucenih u kompletnu zastitnu ratnu uniformu, ili onako lezerno u kratkim hlacicama i na biciklima. Ovi poslednji su ovih dana najaktivniji. Opkole demostrante sa svih strana, prate ih pridrzavajuci bicikle... Cudno. Lici na igru ili predigru... Prije par noci neko ispalio nekoliko hitaca u okolini ograde. Odmah, vijest dana. Danas uhapsili nekog koji je u kuci imao arsenal oruzja i eksploziva.
Policija radi! Valja im opravdati one moje pare!

Aerodrom opkoljen a kazu da ce od cetvrtka i saobracaj biti zaustavljen u okolini aerodroma. Neki ljudi vec uzeli dane godisnjeg. Neki ce raditi od kuce. Amerikanci predlazu svojim gradjanima da zaobidju Toronto ovog vikenda. I ja vec razmisljam da mi je bolje ne raditi i provesti sate u autu u guzvi na putu.

U petak svjetske guzonje u Toronto – ja u ribu, van Toronta! Valja!?

Tuesday, June 22, 2010

SEXUAL ADICTION


Da li smo malo pretjerali sa sportom i  fudbalom?! 
Haj'mo malo o seksu! Nismo odavno.

******************

Citam najnoviju vijest iz Londona: " Britanski ministar energetike, "neukrotivi" Kris Han, morao je da bira između žene i ljubavnice, i na "užas" Kabineta izabrao je ovu drugu."
Pomislih, konacno jedan koji nece morati ici u instituciju na oducavanje od seksa. Pade mi tako na pamet da pokusam razumjeti i prevesti englesku kovanicu: "sexual adiction"? Nisam siguran da to bas mogu. To je potpuno nova kovanica i nije se ucila u skolama kad sam ja isao u skole. Ucio sam i znam sta je alokoholizam, zavisnost od droga... Shvatam da se ljudi trebaju i moraju boriti i lijeciti protiv tih bolesti. I to je, po meni, svakako u redu.

Ali kako to sada seks nazvati bolescu. Pa seks pokrece svijet, odrzava zivot, ne da mu da se ugasi. Kako to moze biti bolest? U redu, razumijem , manijaci , pedofili i drugi razni ...fili. Jeste, oni su bolesni i njih jednostavno, po mom demokratskom misljenju, treba kastrirati i zatvoriti. Do kraja zivota...
Ali Majkl Daglas, Tiger Vuds, onaj istetovirani mazdrman, muz Sandre Bulok, Dzesi Dzemjs????
Sta je s njima? U koju to oni kategoriju bolesnika spadaju da bi se lijecili? Od cega to?
Po mom skromnom misljenju, a znam da cete se vi sloziti, nista njima ne fali!
Zdravi k'o drenovi. Volu rep bi iscupali! Uzivaju ljudi zivot! Uzivaju u onome sto svijet pokrece i zivot odrzava!

Vjerovatno pretjeraju u tom uzivanju, pa zaborave da su i ozenjeni, i da sa brakom dolaze i neke obaveze pa i ogranicenja. Ako od necega treba da se lijece - mozda od te zaboravnosti, a to je mentalna stvar i lijeci se u drugim ustanovama. Mozda Majkla Daglasa to zdavlje vise i sluzi kao nekada, ali ostalu dvojicu i ko zna koliko jos hiljada njih koji placaju grdne pare i „lijece“ se u tim ustanovama. Opet cu ja, od cega ?
Pitam se sta li im rade u tim ustanovama osim sto im uzimaju pare.
Oducavaju ih od seksa!? Kako li se to radi? Kazu im : "No, no, to ka-ka!" I oni shvate da je to ka-ka. I nikad vise! Mozda hipnozom? Ne znam. Nemam ja tu mastu da zamilim sve to.

Ma jok! Ustvari, oni se ni ne trude! Nisu oni ludi. Ni oni sto placaju, ni oni sto uzimaju pare. Sve je to smisljeno da bi se na neki nacin sacuvao obraz (jer u nekim sredinama, brak je svetinja i stvar obraza), pokrpao brak, sacuvali sponzori, ugovori i najvaznije od svega - sacuvale pare. Placanjem  - spasavaju pare! Da ne zaboravim, i da bi se prevarenim zenama (a sve je vise i prevarenih muzeva) dao dobar izgovor da ostanu u toj malko pokrpanoj zajednici, sve zbog djece.. Eto sada, covjek se lijecio i izlijecio pa idemo iz pocetka!  I to je to... Kakva bolest!? Kad je ono Klinton bio popularan po napornom prekovremenom radu u svojoj kancelariji, ta bolest, na njegovu zalot,  jos nije bila izmisljena pa se covjek morao zaklinjati u laz pred milionima ljudi. I sta mu fali! Nista. Covjek se malko patio, pa onda malko lagao. Pa sta!?
Molim vas da ovu temu ne komentarisete i da me ne kritikujete ako nemate cvrste argumente!

Saturday, June 19, 2010

KAKO NAVIJATI !?


Radni sastanak u Fudbalskom Savezu Srbije, podrucni odbor u Johanesburgu.
Strategija kako do pobjede ovdje je dogovorena!

Sad mi je malo jasnije!  Rezultat utakmice vec znate (vi koje to interesuje). Rezultat mojih osjecanja glede utakmice cu saopstiti, onima koje to interesuje.
Utakmica Njemacka - Srbija pocela je u 7 sati ujutro po ovdasnjem, toroncanskom vremenu. Dolaze mi ljudi u kancelariju, javljaju: "Srbija vodi 1:0!" Nedugo zatim: "Srbija pobijedila!" Raduju se ljudi. Ozareni. Sve to zbog mene. Da ih ne bih razocarao, i ja se kao radujem. Lakse mi je to, nego da i njima objasnjavam svoje cudne osjecaje. Kako njima da objasnim da ja, nakon sto vidim sve ove slike, osjecam mucninu... Ne objasnjavam nista, "radujem se". Kad to vec nisam uradio svojim radnim kolegama evo da bar ovdje prokomentarisem ove slike (inace objavljene u e- Novinama).

Cjelivanje po pravilniku Fudbalskog Saveza Srbije urodila plodom.
Mrska Njemacka porazena 1:0!
(Pitam se: Kako li se cjelivaju oni koji ne ljube krst, ili ljube neki drugi 
a znaju igrati fudbal i zive u toj istoj drzavi!?)

Ovo necu ni komentarisati. Nije pristojno...

Pitam se da ja nisam malo "iscasen"?! Na srecu, nalazim da nisam jer evo ima jos ljudi koji sve ovo slicno dozivljavaju. Procitajte, pa se uvjerite. Covjek rodjen  u Srbiji i, zivi u Srbiji, i misli k'o i ja, ili ja mislim k'o i on, svejedno!
Mozda smo mi obojica malo "iscaseni"?!
Mozda se mi i promijenimo do kraja prvenstva?! Samo kojega?

Citam sada napise poslije pobjede. Svi, bas svi (cak i u e-Novinama), isticu kako je ovo prva pobjeda Srbije nad Njemackom nakon 1973! Tu sam pukao. Hej, koje Srbije? Jel, oni to misle da smo svi mi u toj Jugoslaviji bili Srbija? Ili da samo Srbija ima prvo da bude nasljednica te Jugoslavije? Ko biva jedina se borila da Jugoslavija opstane. Toliko se dobro borila da je sve rastjerala iz nje i od sebe!
Potpuno je jasno ko je ustvari "iscasen"!
Ovo vise  nema nikakve veze sa fudbalom ali ima sa jednom drugom rijeci koja pocinje sa "f": Fuck off!

P.S. Svima onima koji se iskreno raduju uspjehu reprezentacije Srbije, i kojima ne smeta ovo sto meni smeta, i koji ne vide ono sto ja vidim, i koji ne cuju ono sto ja cujem, se izvinjavam. Njima je sada sigurno lijepo. "Hljeba i igara!" 

Iskreno me obradovao vodstvo pa kasnije i nerijesen rezultat Slovenaca sa USA koji ih vodi jedan korak do kvalifikacije u slijedeci krug. Slovenci sigurno nisu svoju reprezentaciju vodilli u crkvu prije takmicenja, jer Slovenacka fudbalska reprezentacija je nacionalno raznovrsnije i od npr. fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, sto je jos jedan apsurd, ali to je vec neka druga tuzna prica sa nasih prostora...


Friday, June 18, 2010

VUVUZELE SAMPIONAT SVIJETA


Mozda ce ovogodisnje svjetsko prvenstvo u fudbalu biti upamceno po dobrom nogometu, sportskom ponasanju fudbalera, divnim golovima, jos ljepsim potezima fudbalera. Mozda... Ali do sada najvise reakcija su izazvale VUVUZELE i njihova tradicionalna upotreba na fudbalskim utakmicama u Juznoj Africi. Zvuk koji hiljade vuvuzela na stadionu  izaziva je jednostavno nepodnosljiv. Vjerujem da se svi koji to ranije nisu doziveli , a sada se nalaze u publici u Juznoafrickoj Republici, osjecaju kao da su napadnuti  ogromnim rojem pcela, osa, bumbara i ponekim slonom. I sve to pomijesano zajedno leti oko njihovih glava. Ko u tome moze uzivati - neka mu je! Kako je igracima - vec se nazire iz protesta. Kako to sve utice na psihu, jos nije ispitano, ali bolnice i one ustanove se popunjavaju ubrzano. Kako je nama jadnicima sto to zujanje slusamo gledajuci prvenstvo na TV, moze se zamisliti iz protesta hiljada i hiljada ljubitelja fudbala sirom svijeta. Ali mi bar imamo sansu da ukinemo ton, pa onako na gluvo gledamo utakmice, i bar odgodimo svoje ludilo. E sad, pocele su vec rasprave hoce li se to izludjivanje ukinuti, zabraniti, protjerati... Stigao je i odgovor sa naviseg mjesta  - NECE!
Tako je rekao ovaj gospodin sa slike, inace predsjednik FIFA,  Svicarac Sepp Blatter, poznat po nadimku "Zardjali vozac". A zasto nece? Pa prvo, gospodin Blatter je malo nagluv i on taj roj ni ne cuje, cak se i cudi zasto neko uopste protestuje. Drugo, to je Juznoafricka Republika, u kojoj u vjekovnoj slozi i ljubavi zive crnci i bjelci. Vuvuzele su tradicionalni instrument crnaca. Cackati na tu temu, i ukidati crncima demokratsko pravo da izrazavaju svoje osjecaje u svojoj zemlji na nacin kako oni zele, je isto kao i cacnuti u pcelinjak. Krajnji rezultat je isti - vuvuzele! Kuzite!?

Da se vratim na nase terene gdje ljudi isto tako zive u vjekovnoj ljubavi. Cijelu utakmicu Srbija - Gana sam odgledao pitajuci se navijam li ja za Srbiju, kao sto sam i obecao,  ili ne. I vjerujte mi, nisam nasao odgovor. U jednom momentu navijam, i radujem se sansi ili odbrani fudbalera Srbije. A onda kamera pokaze neke tamo nazovi navijace sa kokardama i onim oficirskim kapama, kojima je politicka poruka vaznija od fudbala, i ja prestanem navijati jer ne pripadam tom koloritu, pa me u momentu obraduje sansa Gane - samo da vidim one sa tribina ozaloscene. Onda mi razum opet kaze: "Sta ti je? Pa nije ti Gana bliza od srodnih ti! Nisu svi kao ovi "navijaci". Sta ti imas s Ganom?"  Slusajuci svoj razum srce pocne traziti igraca lijepog sportskog ponasanja, lijepog poteza, da ga zavolim , pa cu uz njega i ostale. I vidim, ima nade... A onda onaj Kuzmanovic ( ne onaj sto je predsjednik Republike Srpske, taj je prestario i da sam ide u WC) odigra rukom u sesnaestercu, na ocigled cijelog svijeta. I nakon sto sudija odsvira penal, on mu se poce kleti svacim kako on to nije uradio; boga mi, majke mi.  Pa kako navijati za takvu budalu. Nije budala sto je tako budalasto pogrijesio. Svame man se to moze desiti.  Ali kleti se i lagati pred milionima u svijetu moze samo budala. Da se uhvatio za glavu i pokunjao, mozda bih i nastavio navijati za Srbiju. Ovako, neka im je Gana pokazala da nije lijepo lagati, ni ulagivati se majmunima sa tribina, ni slikati pred savezom, ni... Cekam drugu utamicu protiv Njemacke, i vise me interesuje rezultat mojih navijackih osjecanja nego rezultat utakmice. Izvjestaj slijedi....
Ni sudija nije odolio sarmu trice. Kad ga prije naucise?!


Tuesday, June 15, 2010

ZIVOT


Život se može sažeti u 4 boce...



...zar smo već na trećoj???


Monday, June 14, 2010

NOVI PARKIC U BANJALUCI


Nikao je jos jedan parkic u Banjaluci. Lijep!
Prepoznajete li lokaciju?
( Vi koji i sada zivite u Banjaluci - nema saptanja !)





Saturday, June 12, 2010

NBA FINALE


Svjetsko fudbalsko prvenstvo je veliki sportski dogadjaj, cak i u Sjevernoj Americi, posebno zato sto na tom prvenstvu igra i tim USA. Ali taj, najveci sportski dogadjaj za ostali svijet se, po svojoj popularnosti i gledanosti, ne moze ni porediti sa finalem NBA lige koje se odigrava upravo ovih dana.
Igraju Boston iz Celtica i Lakersi iz Los Angelesa. Timovi sa najvecom tradicijom i najvise trofeja u istoriji NBA.
Odigrane su vec cetiti utakmice i do sada rezultat je nerijesen.
Ja nisam navijao ni za jedan od ovih timova. Moji timovi, Fenix i Cavaliers su ispali kolo ranije , bas od ova dva tima koja sada odlucuju o NBA sampionu za 2010. godinu, ili kako se to ovdje kaze, Svjetskom sampionu, najboljem timu na svijetu itd.
Ja zaista uzivam u NBA utakmicama, posebno kada pocne play off, jer sve do tada igraci i timovi se cuvaju, ali nakon poslednjih rezultata i poredjenja NBA lige sa ostalim svjetskim ligama, kao i USA tima sa ostalim svjetskim timovima, prepotentno je reci da je NBA sampion, sampion svijeta. Ali sta mozemo, takvi su Amerikanci. U svemu najbolji, najveci, najbogatiji, naj... Prepotentni.

Takav je i najbolji igrac finala NBA, a mozda i u NBA, Cobe Brayant. Odlican igrac, vjerovatno jedan od najboljih ikada na svijetu, ali toliko prepotentan, da ja redovno navijam da tim za koji on igra, izgubi. Na moju zalost, to se ne desava tako cesto, ali sada svom snagom navijam da Boston pobijedi u ovom finalu. Ko prati NBA, vjerovatno je zapazio da taj igrac nikada nikoga ne gleda ravno u oci. Njegov pogled, kao i njegov nos su uvijek negdje visoko. Ali necu o tome...
Preksinoc je cetvrta utakmica zavrsila poslije ponoci.
Boston izjednacio na 2:2. Gledao sam je i zato sam u petak na poslu bio kao zombi.
Dosadasnji rezultati i raspored do kraja:

Game One    June 3      Los Angeles     Celtics 89 - Lakers 102
Game Two    June 6     Los Angeles     Celtics 103 - Lakers 94
Game Three  June 8     Boston              Lakers 91 - Celtics 84
Game Four   June 10    Boston             Lakers 89 - Celtics 96
Game Five    June 13    Boston
Game Six     June 15    Los Angeles


Friday, June 11, 2010

DANAS POCINJE


RASPORED SVJETSKOG FUDBALSKOG PRVENSTVA 2010

Na Svjetskom Fudbalskom Prvenstvu koje pocinje danas će nastupice 32 tima sa po 23 fudbalera što znači tačno 736 fudbalera. Kad ne igraju za reprezentacije ovi fudbaleri su podeljeni u 298 klubova iz 52 lige.
Najviše fudbalera dolazi iz engleskih klubova (118), druga je Bundesliga sa 84 predstavnika, dok u Italiji igra 80 reprezentativaca. U španskoj  nastupa 59 fudbalera koji će igrati na Mondijalu, dok u Francuskoj igra 45.
Samo tri ekipe na predstojećem turniru imaju time sastavljen od igrača iz domaće lige – Engleska, Nemačka i Italija.
Obala Slonovače, Australija i Kamerun imaju u svom sastavu samo jednog igraca koji igra u domacoj ligi.e. Srbija smo dva.
Što se tiče klubova najviše predstavnika imaju Barselona i Čelsi (13), Liverpul ima 12, a Bajern Minhen 11 reprezentativaca.
Najstariji fudbaler na predstojećem SP biće golman Engleske Dejvid Džejms sa 39 godina, dok će najmlađi biti Kristijan Eriksen iz Danske koji ima 18 godina.
Najstariji selektor biće Oto Rehagel koji ima 71 godinu, koji je plasmanom Grcke na SP postao i najstariji selektor u istorji SP.


Na drugoj strani, najmlađi selektor na ovogodišnjem Mondijalu biće Vladimir Vajs iz Slovačke koji ima 45 godina, dok ispod 50 imaju još samo Pol Le Gven (46), Dunga (46) i Dijego Maradona (49). Inače, najmlađi selektor koji se ikada pojavio na SP je Huan Hoze Traumutola koji je sa 27 godina vodio Argentinu 1930.godine.



I bog u sluzbi uspjeha: Reprezentacija Srbije - u pozadini Fudbalski savez Srbije

Najstariji tim na Mondijalu je Brazil. Tim petostrukog prvaka sveta u proseku ima 29 godina i 165 dana, dok su na drugom mestu Englezi sa 29 godina i 153 dana.
Najmlađi tim na šampionatu biće Gana čiji igrači u proseku imaju 24 godine i 72 dana. 
Srbija zato zauzima prvo mesto po visini,  timski tako i individualno. Najviši igrač na turniru biće Nikola Žigić sa 202cm. Emgleski reprezentativac Arona Lenona će sa svojih 165 cm biti najniži igrač na šampionatu.
Selekcija Srbije je sa gotovo 186 centimetara najviša ekipa na turniru, dok najniži  dolaze iz Čilea čiji tim u proseku ima 176,5 centimatara.
Robert Prosinečki je jedini fudbaler koji je na SP dao golove za dve različite reprezentacije – za Jugoslaviju 1990. i Hrvatsku 1998. godine.

Thursday, June 10, 2010

SUDBINA BRODA MAVI MARMARA


Izrael polaze pravo da pregleda svaki brod koji dovozi pomoc u Gazu, sumnjajuci  da ti brodovi dovoze oruzje.
Izraelski izvori kazu svoju istinu, da su vojnici koji su zaustavili brod i poceli pregled broda Mavi marmara bili napadnuti i udarani zeljeznim sipkama i stolicama. Pomoc vojnicima stize iz vazduha.
Vecina humanitaraca kazu svoju istinu, da su vojnici otvorili vatru i ubili devet humanitaraca bez povoda.

Protesti u cijelom svijetu protiv Izraela uz zahtjev za bojkot Izraela, paljenje Davidove zvijezde i Americke zastave


Protesti u Izraelu sa porukom:" Mi se branimo. Ovo je nas kuca!"

Oni ne protestuju. Za njih, ni istina niti poruke vise nemaju  nikakav znacaj.


Wednesday, June 09, 2010

EKOLOSKA KATASTROFA


Kolike su razmjere ekoloske katastrofe izazvane curenjem nafte iz busotine direktno u okean u Meksickom Zalivu, niko ne moze predvidjeti.
Procjene su veoma razlicite, zavisno od toga ko ih daje. Naucnici angazovani i placeni od BP, britanske kompanije iz cije busotine nafta curi, umanjuju razmjere katastrofe, koristeci argument da je ulje lakse od vode i da ce svo ulje isplivati na povrsinu i tu biti kontrolisano, pokupljeno...


Nezavisni naucnici, angazovani od univerziteta i vlade USA, misle drugacije, prikupljaju podatke, veoma su zabrinuti i ne daju prognoze dok ne izuce prikupljene uzorke. Oni su nasli uzorke ulja i na dubinamo od 1000 metara ispod povrsine i smatraju da bi to ulje moglo izazvati vecu ekolosku katastrofu nego ono koje ispliva na povrsinu, jer ovo na povrsini ili na obali se moze kontrolisati, prikupljati i odstranjivati. Ono u dubini vode
 - ne moze.


Ribari upozoravaju da je upravo vrijeme mrijestenja neke vrste riba i da ikra nece prezivjeti ulje u vodi.
Na sve to, oni koji se bave turizmom kazu da je ova turisticka godina za Floridu izgubljena.



Ova ekoloska katastrofa, kazu jedna od najvecih u istoriji USA, je samo jos jedna potvrda da je covjek najveci neprijatelj prirode u kojoj zivi, da je za neke ljude, kapital i trenutno bogacenje vaznije od buducnosti planete u kojoj zivimo. Koje ljude? Da li samo neke ljude? Sve? Ili samo- sve one koji imaju sansu da se bogate unistavanjem svega oko sebe. S druge strane, oni koji su svjesni ekoloskih opasnosti koje vrebaju na svakom koraku, nemaju snagu i njihov glas se ne cuje dovoljno. Gdje smo mi u svemu tome? Svako od nas... Osjecate li se malim i beznacajnim?


Saturday, June 05, 2010

SVJETSKO PRVENSTVO U FUDBALU



Svjetsko prvenstvo u fudbalu odrzava se u Juznoj Africi a pocinje 11.juna. Vjerujem da to svi znate!

Iako ove sjeverno-americke drzave nisu pretjerano zagrijane za fudbal, cak su mu i ime ukrali, pa nekakav snagatorski sport , koji se uglavnom igra rukom i misicima, nazvali fudbal, a nasem fudbalu dali novo ime socker, ipak, a najvise zahvaljujuci onima koji su u poslednjih nekoliko generacija naselili ovaj kontinent ( jesam oduzio ovu recenicu – kako je sad zavrsiti?), se o nastupajucem svjetskom prvenstvu prica na svakom koraku. Za one koji jos ne znaju, na prvenstvu ucestvuju i dvije „nase“ ekipe. Smijem li  reci da su nase ekipe Srbija i Slovenija? Smijem, jer ih tako osjecam. I navijam za sve ekipe iz ex-Jugoslavije. Kome se to ne svidje, neka navija za onu za koju navija, ali molim ne protiv ijedne one za koju ja navijam.

Srbija

Slovenija

Evo, i u mojoj firmi je organizovana kladionica. I znate ko je organizuje? Italijan, Philip DiBello.
Kako je Phil zamislio mi treba da pogodimo:
1. Pobjednike po grupama
2. Cetiri prvoplasirana i
3. Broj golova u finalnoj utakmici ( ukljucujuci ekstra vrijeme i produzetke).

Hajde da i mi okusamo nase poznavanje fudbala, ali i spurius ( ovaj odavno nisam koristio, niti cuo).

Grupe su slijedece:

Grupa A: South Africa, Mexico, Uruguay, France
Grupa B: Argentina, Nigeria, Korea Republic, Greece
Grupa C: England, USA, Algeria, Slovenia
Grupa D: Germany, Australia, Serbia, Ghana
Grupa E: Netherlands, Denmark, Japan, Cameroon
Grupa F: Italy, Paraguay, New Zealand, Slovakia
Grupa G: Brazil, Korea DPR, Côte d'Ivoire, Portugal
Grupa H: Spain, Switzerland, Honduras, Chile

Moja prognoza je:
1. Grupa A: Mexico, France
Grupa B: Nigeria, Greece
Grupa C: England, USA
Grupa D: Germany, Ghana
Grupa E: Netherlands, Denmark
Grupa F: Italy, Slovakia
Grupa G: Brazil, Portugal
Grupa H: Spain, Chile

2. 1. Brazil, 2. Germany, 3. England, 4. Spain

3. Prognoziram tri gola u finalu.

Priznajem, nisam neki poznavalac svjetskog fudbala, kao sto sam nekada bio. Cak bih rekao da sam vise nepoznavalac. Prognoza mi je prilicno zastarjela, kao sto sam i sam. Pored toga ni jednoj od nasih ekipa ne predvidjam uspjeh. Sta mogu. Ljubav je ljubav, ali i razum je razum.

Kakve su vase prognoze? Jesam li mnogo fulao ili imam sansu da osvojim nagradu od , mislim, koju stotinu dolara?


Friday, May 28, 2010

MOBILNI TELEFONI I TUMOR MOZGA



Ovako je pocelo
Znam neke ljude, medju njima i mog druga Borisa Drazica, koji je ubijedjen da radio zracenje iz mobilnog telefona izaziva tumor mozga (rak). Zbog toga, Boro nikada ne priblizava svoj telefon uhu, vec razgovara na daljinu, sto u nekim situacijama izgleda veoma neobicno. Ali takav je moj drug Boro, neobican...
Ja sam nekada radio sa visokim frekvencijama, cak i predajnicima veoma visoke snage, proveo dosta vremena u neposrednoj blizini tih predajnika, blizini antena i trebao bih znati odgovor na dilemu: izaziva rak ili ne??

Ali nemam odgovor, kao sto ga ni mnogi strucnjaci iz oblasti radio zracenja i medicine jos uvijek nemaju. A nemaju zbog toga jer jos uvijek nema pouzdanog dokaza, teoretskog kao ni prakticnog, da odredjena  frekvencija, odredjena snaga visoke frekvencije moze izazvati vitalne ( bioloske i hemijske) promjene mozdanog tkiva.
Mobilni telefon 1973

Medjutim, neki naucnici su oprezni i kazu da su do sada prikupljene cinjenice dovoljne kao upozorenje onima koji se sluze mobilnim telefonima, i prije nego sto se masovni slucajevi oboljenja dese i zabiljeze.

Nedavno objavljeno naucno istrazivanje Internacionalne Agencije za istrazivanje raka, je vise nego nejasno, jer nema jasne povezanosti izmedju upotrebe mobilnog telefona i raka mozga. Ali ipak pokazani rezultati govore da 10% ljudi koji koriste mobilne telefone cesce i duze od 30 minuta dnevno, u periodu od deset godina, imaju 40% vise sansi da dobiju glioma ( vrstu raka mozga), od onih koji uopste nisu koristili mobilni. S druge strane, ljudi koji rijetko koriste mobilne telefone su u grupi manje vjerovatnoce da dobiju rak mozga od onih koji koriste samo zicane telefone, jer ( pazi sada!) zracenje u manjim dozama moze zastititi mozak od raka.

Industrija mobilne telefonije u svijetu ova istrazivanja podrzava i njihov zvanican stav je da „ ...prema mnogobrojnim istrazivanjima radio signal koji odgovara medjunarodnim standardima zastite, nije opasan po zdravlje.“ Ovdje bi nam Made mogao malo pripomoci, svojim iskustvom i znanjem, jer on radi u toj industriji.

Ovako je sada

E sad, oni drugi, kao i moj drug Boro, kazu da iako mali rizik za ceste korisnike mobilnog, rizik postoji i treba ga dalje istrazivati i cuvati se dok se ne dodje do dokaza. Pored toga definicija cestog koristenja telefona se mijenja i danas je prosjecna upotreba mobilnog telefona 21 minut dnevno. Vrlo blizu kriticnoj grupi od 30 minuta dnevno. Uskoro ce prosjek biti u rizicnoj grupi. Sta tad!?

Istrazivanje, ciji rezultati su upravo objavljeni, trajalo je 5,5 godina i u njega nisu ukljucena djeca , koja su osjetljivija na radio zracenje ali i sve cesci korisnici mobilne telefonije.

Nije mi bila namjera da vas prepadam. Mozda samo da upozorim. Ja, za razliku od moga druga Bore,  jos uvijek ne drzim mnogo do toga, ali ja ni ne koristim mobilni cesce od 20 minuta mjesecno. Ali to vec nema veze sa mozgom. Ili ima. Kako se uzme...


Thursday, May 27, 2010

PRIPREME ZA G20 SAMIT U TORONTU



Ovako je bilo prosle godine u Londonu

Toronto ce 26. i 27. juna ove godine biti domacin narednom G20 samitu. Poucen iskustvima ranijih domacina ovakvih samita, Toronto se studiozno priprema da ugosti najvaznije ljude svijeta ali i za eventualni rat sa protestantima koji tradicionalno prate ove skupove. Vrlo vazna bejzbol utakmica predvidjena za taj termin u Torontu se seli u Filadelfiju, sto ce organizatorima utakmice donijeti finansijske i druge probleme. Ali, za ovu priliku sve je posveceno bezbijednosti ucesnika samita, novinara i ostalih. Ocekuje se dolazak hiljada protestanata iz cijelog svijeta. Protestantima je dozvoljeno da se okupe u jednom povecem parku u blizini centra grada, udaljenom nekoliko kilometara od Kongresnog centra gdje ce se samit odrzati. Da li ce ova lokacija zadovoljiti protestante? Da li ce se oni stvarno zadrzati samo na ovoj lokaciji? Koliko ce biti protestanata? Da li ce policija upotrijebiti suzavac? Nikada do sada policija Toronta nije koristila suzavac. Stanovnici centra grada, za svaki sluaj, kupuju zastitne maske. Postavljaju se dodatne kamere u centru grada. Centar ce, u vrijeme odrzavanja samita biti prakticno ogradjena zona. Saobracaj ce biti veoma ogranicen i kontrolisan. Vec se postavljaju pitanja, ko ce poslovima  lociranim u centru nadoknaditi stetu jer im kupci nece moci prici.
Ne prestaju diskusije o ogranicavanju sloboda zbog postavljanja kamera, ogranicenja kretanja, ogranicenja poslova tih dana itd...

Vecina tih pitanja mene ne muci, jer stanujem dovoljno daleko a radim bar 8 km udaljen od centra. Ali ima nekoliko pitanja koja postavljam samom sebi vec duze vrijeme:

Protiv cega se ti protestanti bune? Ono sto znam je da se oni zalazu za preraspodjelu bogatstva i novi svjetski financijski sistem. Generalno, protiv daljeg bogacenja bogatih na racun siromasnih.
Kako su te grupe organizovane?
Ko ih organizuje?
Odakle su? Neki od njih  putuju po cijelom svijetu i protestuju.
Ko ih placa?
Ko su vodje?
Da li se oni bore i za sve nas, radnu srednju klasu?
Imaju li nekakav program?
Kako bi izgledao svijet kad bi ga oni uredjivali?
Imaju li sanse?
Trebamo li i mozemo li i mi nesto uciniti, ili sve to samo posmatrati kao i do sada? 
Jer, mozda su oni samo anarhisti, narkomani, alkosi, siledzije koji se uvijek bune protiv necega i ruse nesto, nije ni vazno zasto, koje je lako potaci da se bune za nesto cega nisu ni svjesni...

Tuesday, May 25, 2010

SRETAN VAM 25. MAJ!



Onima, kojima je Dan mladosti nekada bio veliki praznik!
Onima, koji se jos uvijek rado sjecaju tog dana i tih dana!
Onima, koji se ne stide radosti koji im je taj dan donosio!
Onima, koji koji su u maju docekivali i ispracali stafetu!
Onima, koji su tog dana pjevali, igrali, vjezbali,
mahali zastavicama, hodali u paradi, bili ponosni i sretni!
Svima vama, a i vama koji se sada nerado sjecate tog dana,
zelim sretan ovaj danasnji 25. Maj!
A vama, koji ste rodjeni na danasnji dan,
zelim sretan rodjendan!

25.Maj 1959.


Sunday, May 23, 2010

MUSKARCI LAZU VISE OD ZENA!


Nedavno objavljena anketa Naucnog Muzeja Velike Britanije otkriva da prosjecan britanac muskog roda kaze tri lazi dnevno, sto ce reci 1.092 lazi godisnje. U isto vrijeme ljepsi britanski pol laze „samo“ dva puta dnevno ili 728 puta godisnje.
Samo 10% britanaca priznalo je da je bilo nevjerno svojim partnerima.
82% zena se osjeca krivom kad zaobidje istinu. Kod muskaraca je to nesto nize, samo 70%.

Najcesce lazi su, kod muskaraca:
„Ne , nisam toliko pio!“
„Sve je u redu, ja sam u redu!“
„ Nisam imao nikakvih znakova.“
„Na putu sam nazad.“
„Ti si omrsavila!“

Kod zena izbor je slican. Najcesce su:
„Sve je u redu. Ja sam u redu“
„Ne znam gdje je. Nisam ni dirnula“
„ Nije toliko skupo!“

I za kraj, nekoliko korisnih savjeta kako prepoznati lazljivca.
Ako se radi o dobrom i kvalitetnom lažljivcu onda nema načina da ga otkrijemo osim ako nećemo do unedogled provjeravati informacije koje nam nudi. Međutim velik dio lažljivaca su ‘amateri’ i odaje ih govor tijela pa evo na osnovu čega možete posumnjati da vam neko laže:
Pokretom očiju gore i ulijevo u mozgu se aktivira centar za maštu koji često može upućivati na smišljanje laži.
Visok i piskutav glas, ubrzan govor uz izbjegavanje ili neočekivana i nagla promjena teme znakovi su laganja. Oni koji lažu ne mogu zapamtiti što su sve ispričali; provjerite tako što će vam priču ponoviti za nekoliko dana.
Lažljivci se često brane bez jasnog razloga misleći da ih sugovornik napada ili optužuje za ono što su skrivili.
Iako naizgled smiren, onaj koji laže može gotovo neprimjetno tapkati nogom ispod stola ili se igrati olovkom.

Naravno svi oni koji ovo citaju uvijek su govorili istinu i samo istinu, i ko kaze suprotno sigurno laze.


Saturday, May 22, 2010

UPECANA, 21.maj 2010.!!!



Upecala se....

Opet se  upecala....

Mene riba nije isala, ali...

 Biljanin ulov - 11 riba

Thursday, May 20, 2010

"DUZAN K'O GRCKA'



„Duzan k'o Grcka“ je nasa stara izreka. Nekada sam se pitao zasto bas Grcka. Sada se vise ne pitam.
Grcka je najzaduzenija zamlja u Evropi. Duguje $440 milijardi USD. Prilicno! Dug Grcke je 125% od Bruto nacionalnog dohotka - ako se to jos tako kaze (GDP - Gross Domestic Product).
Dok su razvijene evropske zemlje odlucivale hoce li ili nece 'otplatiti' Grcki dug ili financijski pomoci Grckoj da ne bankrotira, u toj zemlji su bjesnili protesti protiv grcke vlasti, protiv Evrope, kapitalizma, bankarskog sistema...
I na kraju, ubijedivsi, i Njemacku da je 'utiskivanje' $750 milijardi dolara jedini moguci izlaz, Evropa je odlucila da 'izvuce' Grcku iz krize. Teska srca, jer u redu za isto takvo "utiskivanje' stoje Portugal, Spanija, Italija i druge evropske zemlje, prezaduzene, ali ne bas tako i na taj nacin kao Grcka.

Nije li apsurd da, dok Evropa , koliko god licemjerna i sebicna, odlucjuje da spasi Grcku od potpunog kolapsa, radnici u toj istoj zemlji protestuju protiv Evrope? Jeste apsurd, ali ne i naveci. Jer veci je apsurd da ne protestuju i pale sve ispred sebe najsiromasniji radnici, ili oni bez posla i privilegija. Vodje protesta su oni koji su zaposleni u drzavnim sluzbama. Zasto oni? Jer gube privilegije kakve niko drugi u Grckoj nema.

U drzavnom sektoru Grcke zaposleno je 20-30% od ukupnog broja zaposlenih. Ogroman postotak! Pored sigurnog, laganog i dobro placenog posla ovi radnici primaju godisnje 14 plata umjesto 12 plata, a onda kad odu u penziju sleduje ih do kraja zivota 14 penzija godisnje. Vec sada, u Grckoj je preko 20% penzionera. Ocekuje se za dvadeset godina da taj broj poraste na 25%. Slicno je sa brojem nezaposlenih. U prevremenu penziju, 50 – 55 godina, idu svi koji rade na 'opasnim' poslovima. I kad se to odnosi na rudare, ni po muke. Ali ako u tu kategoriju spadaju i na primjer, muzicari i slicna 'opasna' zanimanja, onda se oni u Evropi pitaju treba li pomoci. Grcka se smatra najkorumpiranijom zemljom Evropske zone. Godisnje se $ 30 milijardi USD utaji-ne plati drzavi. Neko to strpa u svoj dzep i to Grcka vlada tolerise, jer to ide i u njihov privatni dzep. Grcka je na  154 ( od 183 rangirane zemlje) mjestu u svijetu po riziku za strana ulaganja. Iza Ruande, Jemena, Etiopije....A kad Evropa trazi da se poreski sistem reformise i kontrolise, tada neko organizuje radnike da izidju na ulicu, pa ce trula Evropa pomoci! Ako Evropa ne pomogne odmah, protesti se pojacaju, divljanje i rusenje poveca, zapali se poneka  banka i to zajedno sa salterskim radnicima. Sta se moze - kolateralna steta!? Glavno je nekako izvuci te proklete evropske pare! Poslije cemo lako!

Moze li Grcka, bez dramaticnih reformi u privrednom i politickom sistemu vracati svoj dug? Sigurno je da ne moze. Jer ako se zna da broj penzionera raste a broj novih zaposlenih opada, jer natalitet u Grckoj je jedan od najnizih u Evropi (1.3 - Braco mediteranska, radite li vi ista!?), postavlja se pitanje ko ce hraniti tu armiju neradnog naroda a pored toga jos i dug vracati ? Ono sto Evropa sada trazi su reforme. Da se smanji broj zaposlenih u drzavnim sluzbama, da im se smanje privilegije (broj godisnjih plata i penzija svede na 12), da se reviduju liste 'opasnih' poslovi, sa se sa liste opasnih poslova skine i posao pravljenja djece, da se drzava bori protiv korupcije, da drzava prikuplja poreze...

Tacno je, nije ni ta Evropa niti naivna, niti nevina. I ona ce u tome svemu naci svoj interes. Kako? Prvo, nece dozivjeti da im Grci preplave njihove gradove i prenesu svoj problem na njihov kucni prag. Njemacki muzicari ce i dalje raditi dok mogu svirati. Priblizice se drevnoj Grckoj, i u poslovnom smislu, namecuci svoj ili slican svome model. Mozda sve to vise kontrolisati i jednog dana izvuci svoj kapital sa kamatama. Mozda...Kad - tad.
I jos nesto, ali ovo otvara novu temu pa necemo o tome: Evropske dugove ( kao i Americke) otkupljuje Kina!
Jednog dana, kad-tad...

Procitajte i ovo:
Kako drzava bankrotira - e-Novine preuzele iz Mladine

Saturday, May 15, 2010

KUBA (2)


(nastavak)


Kucice u selima kroz koje prolazimo su ustvari stracare, iskrpane, uvijenih krovova, koji samo sto se ne sruse. Za popravku tih krovova koristeni su svi poznati materijali, gradjevinski ili bilo koji drugi: od crijepa, preko lima dobijenog od ispravljene buradi, raznih vrsta plastike. Gradici i sela su puni ljudi koji ili stoje i gledaju saobracaj koji tece, ili idu nekuda, vjerovatno da odrade nesto i zarade toliko da se prehrane i prezive dan. Gledajuci sve to iz udobnih autobusa covjek ne moze a da se ne postidi i pita: Koja je razlika izmedju nas, sa ove strane autobuskog prozora i ovih jadnih ljudi na ulici? Po cemu su oni ili mi zasluzili da zivimo ovoliko razlicite zivote!?Kakva je to sudbina koja odredjuje kako ce ko zivjeti!? Bilo kako bilo, to nesto, hajde nazovimo ga sudbina, okrutno se poigralo sa generacija ljudi na Kubi. Skoro 12 miliona stanovnika, zarobljenih i izgubljenih u sukobu dva sistema: komunistickog i kapitalistickog. I uopste nije bitno koji sistem ima vise ili manje prava, onaj koji je zaveo diktaturu i restrikcije iznutra ili onaj drugi koji je diktirao embargo izvana. Vazno je jedino da su generacije obicnih kubanskih ljudi izgubile mogucnost za zivot dostojan covjeku. Ili je to samo prvi utisak kad prvi put posjecujes Kubu. Jer istina je, kubanci imaju besplatno skolstvo i zdravstveni sistem i veoma su ponosni na to. I pored toga , veoma su obrazovani. Ali sta vrijedi obrazovanje kada prosjecna plata od oko 10 americkih dolara mjesecno ili nesto malo vise, omogucava obrok sa mesom jednom, dvaputa nedjeljno, ako svaki kanadski ili evropski glupak, na svom jednonedjeljnom ljetovanju , potrosi vise nego kubanska porodica za deset godina. Ja ne mislim da je sreca u novcu. Nikako! Ali imati bar za pristojan ljudski zivot ipak je nesto sto bi svako ljudsko bice trebalo imati. Ima li pravde na ovom svijetu?! Koji su to bogovi u ljuskom obliku koji odredjuju da jedni imaju toliko da ni slijedecih deset generacija njihovih nasljednika to nece uspjeti potrositi a drugi provedu cijeli svoj zivot u bijedi!? Da li je dozrjelo vrijeme da se ljudi ozbiljnije pozabave 'novim svjetskim poretkom' i novim oblikom imperiajalizma!?

A onda novi sok. Resort, sa nekoliko hotela izgradjen po bogatim svjetskim standardima, uz predivne, nepregledne pjescane plaze; ogradjen tako da lokalno stanovnisvo nema sansu da mu pridje. Resort, u koji smo mi isli, imao je rampu bar 30 km udaljenu od hotela. Od izlaska iz autobusa docekuje nas pjesma i igra kubanaca, onih kojima se sreca nasmijesila da imaju posao, pa jos dodatno, da rade u turizmu, i da su u dodiru sa strancima. Od prvog trenutka osjetis da taj narod ima dusu, da svoje probleme ostavljaju kod kuce, da su ponosni, da nastoje na sve nacine da ugode gostu, da mu njegov odmor ucine zabavnim i nezaboravnim. Oni iskreno, a ne samo profesionalno ucestvuju u zabavama. Vrhunski plesaci, muzicari, pjevaci. Razgovor o politickoj situaciji izbjegavaju. Isticu da nemaju novaca ali da nisu siromasni. Plata onih koji rade u turizmu je dvostruko veca od prosjecne. Oni imaju i mogucnost da od napojnica zarade jos bar dvostruko, tako da, za kubanske prilike, sebi mogu obezbijediti veoma pristojan zivot. Kastra ne spominju mnogo. Ni Ce Gevaru, mog idola iz kasnih sezdesetih, koga smatraju svojim u ovoj pokrajini, ne komentarisu. Imam utisam da im je sviju njih a i Amerikanaca i njihove politike dosta, da su u cekanju da se desi promjena, da im zivot postane podnosljiviji.
Buena Vista Cuba
A i Amerikanci su u cekanju da Kastro umre pa da obave ono sto su vec odavno dobro pripremili; da sa sto manje zrtava i uzbudjenja konacno okupiraju tu predivnu zemlju i zavedu sistem slican onome u Porto Ricu, gdje su sva preduzeca americka, gdje je sav kapital americki, ali i gdje je sva mrznja stanovnika uperena prema Americi. To je jos jedan od paradoksa zemalja u koje je Amerika izvezla svoju demokratiju.

Prije nego zaboravim, unatoc prvom soku, nas odmor, i moj prvi boravak na Kubi protekao vrlo lijepo i dinamicno u dugim setnjama plazom, odbojci , plivanju, ucenju latinskih plesova, pracenju raznih show programa koji teku skoro cijeli dan, a pomalo i suncanju. Knjigu koju sam ponio da mi skrati dosadno lezanje na plazi, nisam ni otvorio.
http://www.youtube.com/watch?v=rublV5LQ5Ds

Ljilja i Zlatko Cota proslavljaju godisnjicu braka

Jos nesto. Ovo su bili moji prvi sokantni utisci. Kasnije, cini mi se da smo isli u krajeve koji nisu toliko siromasni, ili sam se navikao... Kasnije, posjetili smo i Havanu. Nasi utisci o Havani su predivni ali o tome neki drugi put.

Friday, May 14, 2010

KUBA (1)


Moj prvi odlazak na Kubu u decembru 2004. zapoceo je, kao i svi odlasci na Karibe, na toroncanskom aerodromu u tri sata ujutro. Nikada se nisam navikao na rano ustajanje. Vjerovatno je to i razlog zasto sam ribar postao tek pod stare dane, mada sam to zelio, jer riba grize u rano ujutro, kada se meni jos spava. Aerodrom prepun izblijedjelih kanadjana zeljnih Kariba, sunca i provoda. Medju njima i tri banjalucka para: Ljilja i Zlatko Cota, Antonija i Boro Gagula, Biljana i ja, usnuli ali pritajeno uzbudjeni jer smo uspjeli da se odvojimo od svakodnevnih obaveza, hladnog Toronta, a po prvi put i djece, koja iako odrasla, jos uvijek nekako kroje nase planove. A mi, naravno , uzivamo u tome. Ja uzivam i na aerodromima, u cekanju leta i posmatranju ljudi. Nekada sam, na isti nacin, uzivao i na nasim stanicama. Jedino sto su prljavstina i smrad tih stanica umanjivali moj tihi uzitak posmatranja ljudi, pogadjanja ko su, sta su, kakvi su, sta rade, odakle su, predvidjao njihove rakcije. Uvijek sam igrao tu svoju pritajenu igru sa ljudima nesvjesnih mog posmatranja i mojih razmisljanja.


Kanadjani, za razliku od Amerikanaca, imaju privilegiju da mogu putovati na Kubu. Amerikancima to njihovi politicari ne dozvoljavaju vec preko cetiri decenije. Za svo to vrijeme, uvodeci potpunu izolaciju, Amerikanci pokusavaju da sruse Kastra i njegov rezim.
Iskusni putnici za Karibe vec u avionu skidaju toplu kanadsku odjecu i stavljaju je u male torbe, u kojima je unaprijed ostavljeno mjesto za tu debelu odjecu i jakne. Ko to ne uradi posteno ce se oznojiti nakon slijetanja u toplu i vlaznu klimu Kariba. Temperaturna razlika izmedju Kanade i Kube u zimskim mjesecima je ponekad preko 50C. Prilicno.

Nakon prvog temperaturnog soka na izlaku iz aviona, pasoske kontrole, slijedi voznja u udobno ventiliranim autobusima, do oko 80 km udaljenog resorta, hotela. Tih 80 km za mene su bili sokantni, jer je to bio moj prvi izet na Kubu. Cuo sam vec ranije o siromastvu na Kubi. Gledao snimke na TV, video snimke prijatelja i rodjaka koji su bili na Kubi, ali sve to nije ni blizu soka koji se dozivi prolazeci kroz i dozivljavajuci tu Kubansku provinciju iz blizine.

Vec u startu upoznas visestruko oprecna lica Kube. Vidis oronule zgrade, nekada vjerovatno predivne ostatke spanske kulture. Uocis ogromnu razliku izmedju autobusa u kome se vozis, i oronulih automobila, autobusa, motora, bicikla, konjskih zaprega, starih preko pedeset godina, zahrdjalih, natrpanih ljudima i robom, svuda oko sebe. Vec na prvom koraku naucis kako radi kubanski javni prevos. Ljudi cekaju na raskrsnicama i stopiraju. Onaj koji ima dodatno mjesto na svom prevoznom sredstvu, pa makar to bio i bicikl, je duzan da prihvati stopera. Na mnogim raskrcima su i inspektori koji to stopiranje regulisu, da se ne bi desilo da neko bez suvozaca prodje svojim zahrdjalim motorom pored mase koja ceka prevos. Zgrade u gradicima kroz koje prolazimo su stare. Prozori i balkoni pretrpani stvarima, vesom koji se susi. Fasade oronule i isflekane. U poslovnim centrima tih gradica niske kucice; vecina bez fasade a samo poneka od njih sa prefarbanom fasadom. Na nekima stakla na prozorima vec odavno zamijenjena drvenim plocama. Jedino su crkve i groblja uredniji i bolje odrzavani od ostalog okolisa. ( Nastavice se)


Wednesday, May 12, 2010

HOCEMO LI NA IZBORE !?



3. oktobra ove godine su izbori u BiH. Znam da dosta nas ne prati sta se desava, pa mnogi i ne znaju da su ponovo tamo neki izbori. Ja sam malko upuceniji, i kako citam, ovi izbori se smatraju veoma vaznim, jer od toga ko ce pobijediti zavisi sudbina i buducnost onih koji zive u tim prostorima a vjerovatno smo i mi koji ne zivimo vise zainteresovani da nam rodjaci i prijatelji zive u normalnim ljudskim uslovima, sto se sada ne moze bas reci.
E sada, ako zelimo bar malo pomoci, onda mozemo bar glasati i svojim glasom uticati na rezultati izbora.
Da li je bas tako?
I ja sam se uvijek pitao da li jedan, dva ili tri glasa mogu ista promijenii. I, tako pitajuci, obicno bio pasivni posmatrac. Medjutim, opredjeljujuci se da budes pasivan oduzimas jedan glas za opciju koju smatras boljom od ostalih, oduzimas im mogucnost da uz tvoju podrsku pokusaju promijeniti nesto. Oduzimas i sebi pravo da kasnije bilo sta kazes, o rezultatima glasanja, o vlasti, o kriminalu  itd...
Ove godine, ja sam odlucio da ucinim bar toliko, da budem aktivan i da glasam.
Vas koji mislite slicno kao ja  i koji zelite da glasate obavjestavacu o informacijama onda kada ih ja dobijem. Evo i slike Letka za izbore u BiH 2010 u kome mozete naci pocetne informacije.
Letak, PRP-1 Obrazac za prijave i objasnjenje kako glasati, kao i lista gdje glasati u inostranstvu ( moze se glasati i postom) su informacije koje se mogu naci na ovom linku:

Informacije o Opstim izborima u BiH 2010


Monday, May 10, 2010

PLOVAK


Neki su primijetili da je jedna Rankova Prica bila objavljena, pa nakon nekoliko sati zamijenjena  ovom mojom pricom. Radi se o tome da me Ranko zamolio da skinem to pricu iz razloga koje smatram potpuno opravdanim. Ako prilike dozvole, objavicemo je kasnije.
*****************************
PLOVAK
Ponekad razmisljam koji su ljudi stvarali pravila i alate koji mi danas koristimo. Ko su bili ljudi koji su na primjer odredili gramaticka pravila za svaki jezik na svijetu. Ko su bili ljudi koji su odredili rod imenicama; koja ce imenica biti zenskog roda, koja muskog a koja ce ostati nedredjena, neopredijeljena, bipolarna, srednjeg roda. Vjerovatno to nikada necu saznati ali znam sigurno da su ti genijalci ljudskog roda cinili greske koje smo mi prihvatili i drzimo se za njih kao pijan plota.
Na primjer, oni su davno, ko zna kada, odrediti da plovak bude imenica muskog roda. Ja sam potpuno siguran da je to greska. I to velika greska. Jer plovak je imenica zenskog roda iz bezbroj razloga.
Prvo u nju, plovak, su upereni uglavnom muski pogledi ribara. A ona im sva vrckava uzvraca svojom igrom, plesom koketirajuci i prepustajuci se, kao da hoce da izazove ljubomoru ribara koji je gledaju i pogledom prate cijeli dan. Muskarci ne znaju tako koketirati. Plovak je kao mlada dama na banjaluckom korzu. U jednom krugu se prepusta brzacima sa desne strane da je miluju pogledima, ona se izazovno njise, izviruje, upucuje koketne poglede, pa onda spusti kapke, zatrepce. U drugom krugu prepusta se lijevoj strani posmatraca na korzu. Pogledom i pokretom trazi svoju simpatiju. Oni joj uzvracaju, zagledaju je drsko i izazovno, podignu je pa je spuste. Ona poskakuje ali ostaje vezana za svog ribara koji je budnim pogledom prati. Jer ako ona potone to je znak da je njegovu i samo njegovu damu u dubinu vodene noci povukao neki tamo som sa banjaluckog korza koji je ni po cemu ne zasluzuje. Ribar se tada uznemiri. Naglo povuce stap, ubrzano mota silk, trazi svoju damu. Ne da je tom somu sa banjaluckog korza, jer ona je samo njegova. I eno je. Naglo iskace iz brzaka, vraca se na povrsinu vode, udise vazduh pa ponovo potone. Ribar je privlaci – brzaci vuku na drugu stranu. Jos jedan trzaj i som je odustao. Iako je izgubio ulov, ribar je sretan jer mu se jos jednom njegova vjerna ali vragolasta dama vratila. Ona mu prilazi smjerna, zahvalna i koketna, svjesna da je tamo neki som mogao odvuci u njegove izazovne ali nepoznate dubine.
Nadam se da sada i vi koji ste do kraja procitali ovu moju pricu, nastalu  ovog vikenda  na brzacima Credit Rivera, vjerujete da su oni genijalci ljudskog roda nekad davno napravili gramaticku gresku.


Sunday, May 09, 2010

LJUBAV


Vracam se stazom pored rijeke sa stapom u ruci.
Predivno pomalo svjeze jutro.
Sunceve zrake pretvaraju brzake u srebrni filigran.
Njih dvoje sjedne na obali i ljube se.
Ona uredno zamotane glave u hijab.
On crn, paperjaste brade.
Skolske torbe pored njih.
Spustim pogled da im ne smetam.
Ali ne odolim i opet ih pogledam.
Ljube se.
Pogled mi se susretne s njenim. Ja postidjen, brzo ga spustim.
Ona me ni ne primjecuje.
Ljube se.
Ubrzam. Ne zelim da svojim prisustvom prekidam njihovu srecu..
Jer oni su u ovom momentu najsretniji par na svijetu.
Osim ljubavi, oni ne osjecaju, ne vide, ne cuju nista drugo.
Ne vide ni slucajne prolaznike; ni prelijevanje sunca u vodi.
Ne cuju sum brzaka.
Cuju samo otkucaje srca.
Nihova ljubav je sada jaca i od skole, porodice, tradicije, vjere...
Vjerovatno nisu ni svjesni koliko su sretni zbog onoga sto sada dozivljavaju.
Jer, ako zivot jednog dana pobijedi njihovu ljubav; ako ih rastavi,
njima ce ostati sjecanje na danasnji dan,
na svetlucave brzake ciji sum nisu culi,
na prolaznike koje nisu vidjeli,
na bezgranicnu ljubav koju danas osjecaju...

Tuesday, May 04, 2010

DVA MJESECA NAKON OTVARANJA KONOBE


Danas su dva mjeseca od kada je konoba otvorila svoja vrata. Dugorocno gledano, nije to neki jubilej za proslavu, jer ovo je tek pocetak, ali je mozda prilika da se malo osvrnemo, pogledamo sta smo uradili, koliko pica popili u medjuvremenu, da kazemo sta mislimo, da li smo zadovoljni, sta bismo mogli mijenjati, kako ovo nase druzenje uciniti jos boljim. Ja cu vam reci svoje misljenje i dati neke podatke koji govore za sebe. Vi se mozete sloziti ili ne. I mozda je ovo dobra prilika da to i izrazite, mada ta prilika uvijek postoji.

Generalno, ja sam zadovoljan. I vise od toga. Ja nisam zamislio ovaj blog ili konobu kao mjesto gdje ce se okupljati 'siroke narodne mase'. Da jesam, koncept bi bio potpuno drugaciji. Ja to ne bih ni zelio. Vjerujem ni vi koji ovo citate. Do sada, konoba radi otprilike onako kako je i zamisljena. Svojim prilozima, pricama, komentarima, prijedlozima i upozorenjima ukljucilo se dosta saradnika i ja se svima njima iskreno zahvaljujem. Jedan covjek tesko moze podnijeti tempo prilog po danu, a da se vremenom ne potrosi, pocne ponavljati i postane dosadan. Nastojati da ne upadnem u tu zamku i radije cu izbrati da neki dan nema novog priloga nega do to bude nekakva prisila. U takvim slucajevima, kojih ce sigurno biti, nastojacu da obnovim slike, poeziju, muziku, misao... One koji mi pomazu necu posebno isticati jer oni su se vec istakli, a i dalje ce ako bude zdravlja. Idealno bi bilo kada bi broj aktivnih saradnika bio oko desetak, pa da svako od nas ima svoju temu, na primjer jednom nedjeljno. Tako, niti bi se neko od nas ispraznio, bili bsmo raznovrsni i zanimljivi na radost nas samih, onih drugih koji ce slati komentare i onih trecih koji ce samo citati. Evo danas imam vec priloge za citavu slijedecu nedjelju i to je odlicno. Kako ce dalje biti, vidjecemo. Do nas je.

Odnos ljudi koji samo citaju blogove i onih koji se aktivno ukljuce, zavisi od mnogo faktora. Prije svega koliko je tema inspatrivna da potakne nekoga da upotrijebi tastaturu, u kom smo raspolozenju kada nesto citamo, kakvi su drugi komentari itd... Uglavnom poznato je da smo mi prilicno pasivan narod. I jos nesto, narod koji ce se uvijek radije precutno saglasiti s necim ili precutno biti zadovoljan, ali ce reagovati kada se ne slaze ili je nezadovoljan s necim. Moramo priznati da smo takvi. I nece se to promijeniti...
Zato sam ja vise nego zadovoljan brojem ljudi koji su se, na bilo koji nacin, aktivno ukljucili u blog. Bice njih i vise jer znam da neki jos uvijek iz daljine ispituju teren, traze svoje mjesto u okupljenom drustvu. Kad ga nadju, oni ce prici. Nista ne treba raditi na silu.

Htio bih reci jednu stvar koju sam primijetio iz nekih komentara prispjelih na moj email. Neki ljudi su nekako bojazljivi i zabrinuti da ce biti kriticki gledani ako nacine neku gramaticku gresku, ako im recenica nije najbolje slozena  itd... Mislim da je to bezrazlozan strah. Prvo, niko od nas nije profesionalni pisac, ili novinar. Ono sto sam naucio u svojim poznim godinama je da je za pisanje mnogo vaznije od gramatike znati zapazati, uociti detalj, vidjeti pricu u svakodnevnici.  Da nije tako, svi profesori jezika bili bi i knjizevnici jer svi znaju jezik u tancine. Zato i postoje lektori kao profesija. Oni odrade taj jezicki, zanatski, dio posla cak i za knjizevnike i novinare koji nakon toga objave svoje radove. Oni poprave, isprave, dodaju, oduzmu...
E mi, niti smo profesionalci niti imamao lektore, i pisemo onako kako znamo. Neko malo bolje, neko malo losije. Nekada bolje, nekada losije, zavisno od dana... Ali se razumijemo i zabavljamo biljezeci detalje iz nase proslost i sadasnjost.
Pitaju me koliko ljudi prati blog? Veoma mnogo! I tu postoji raznoliko brojanje. Neki vole da daju podatak o broju ulazaka u sta se ubraja svaki ulazak, pa i ponovljeni u toku dana. Mislim da je realniji podatak tz. pojedinacni ulazak, gdje se ne broje ponovljeni ulasci sa iste IP adrese u jednom danu. E, tu statistika kaze da je sada prosjek pojedinacnih ulazaka na ovaj blog od prvog dana do sada 120 po danu. U posednjoj njedjelji je 140. Znaci raste. Broj onih koji po prvi udju u konobu se svakim danom povecava. Po mom misljenju to je vise nego odlicno. Tek dva mjeseca rada a konoba se nigdje nije reklamirala nije platila i jedan oglas! Ja mislim da ce ovaj broj rasti jos neko vrijeme, a onda se stabilisati. Za dalje povecanje citalaca trebalo bi mijenjati koncept, a ja to nemam namjeru.

Jos nesto...Neke odlicne teme i price su ostale bez i jednog komentara. Neke druge, bas one za koje sam pretpostavio da nece biti komentarisane, su izazvale komentare. To samo dokazuje da broj komentara nije srazmjeran kvalitetu ili zanimljivosti priloga, vec zavisi od mnogobrojnih drugih faktora, a najvise raspolozenje citalaca u tom momentu. Poneki se na primjer, na temu koja im se svidi ne jave iako bi htjeli, jer smatraju da su se tih dana vec previse eksponirali. I ja se, uglavnom tako ponasam. Medjutim, treba komentarisati pa i po ko zna koji puta zaredom, jer slijedeci dan ili slijedece nedjelje ce to raditi neko drugi. Sve je stvar trenutnog raspolozenja, koje nam se, fala bogu, pocesto mijenja. I koliko god prija lijepo misljenje i komentar, ne treba nas obeshrabriti ako komentara nema. Poznavajuci nas, to vjerovatno znaci da se vecina slaze i odobrava napisano, i nema sta da doda, niti oduzme... Tako ja to gledam...
Za kraj, da ne zaboravim, nemojte slati cestitke, pice i cvijece. Sve sto je postignuto ili nije postignuto, plod je timskog rada. Nije ovo neki jubilej, samo prilika za mali osvrt na do sada ucinjeno.

Ostajte mi zdravi i veseli!


Friday, April 30, 2010

SLIKA GOVORI VISE OD HILJADU RIJECI


Ustati u cetiri ujutro. Voziti 200 km. Preci drzavnu granicu. Platiti dozvolu Indijancima, cija je to teritorija. Provesti cijeli dan na nogama, navise u vodi. Uloviti prve tri ribe. Dvije vratiti prirodi. Jednu ponijeti kuci kao dokaz. Umoran voziti 200km nazad. Cekati na granici, zbog guzve, sat vremena.
I nakon svega toga biti prezadovoljan zbog predivne prirode u kojoj je proveden dan, zbog brzaka koje odsjaj sunca pretvara u srebrni tok, zbog kamenih kaskada u rijeci, zbog druzenja  sa dobrim ljudima i iskusnim ribarima Zutim , Lazom, Zokom, Vladom...

Zuti i Lazo u akciji
Mjerenje cija riba je veca: Lazina ili Zokina 

Prvi ulov, 'bas' vracen u rijeku nakon poziranja.

Zuti sa svojim ulovom


Thursday, April 22, 2010

22 APRIL - DAN BANJALUKE


 
Dan Grada!
Dan kada su partizani 1945. godine oslobodili nas Grad od fasista.
Taj dan je uvijek bio nekako poseban.
Pocetak proljeca. Aleje olistale.
Behar posvuda.
Ulice ociscene. Baste uredjene. Cijece.
Okolna brda svojim beharom doticu centar.
Pioniri uvjezbavaju pjesmice.
Skolsko igraliste oprano smrkovima. Asfalt crn.
Razrednik Ibro nekako svecano ozbiljan.
Podigao obrve i uzdigao glavu.
Ruke u zadnjim dzepovima hlaca.
Cuti i nadgleda.
Taj je dan uvijek bio nekako poseban.
Ali taj dan 1963. godine, za mene najposebniji.

Pred odbornicima trebam predsjedniku Odbora Voji Mitrovu, ispred pionira Grada, cestitati dan Grada. Sedam dana ranije poceo sam uciti napamet tekst koji sam dobio.
Ja sam ga naucio vec prvi dan, ali sam to morao potvrditi pred nastavnicom i ljudima iz Prosvetnog, iz dana u dan u tih sedam dana i to po nekoliko puta. I sada znam tekst:
„Drugovi odbornici. Dozvolite da vama, narodnim odbornicima, grada Banjaluke, ispred pionira, cestitam 22. April, dan naseg lijepog grada...“
Moralo je to biti izgovoreno bez zamuckivanja i bez greske.
Taj dan, od ranog jutra nekakava lijepa nervoza.
Pripreme. Pitanja bezbroj. Kratke ili dugacke hlace?
Ako kratke-onda idu dokoljenice.
A one su tako zenske. To muskarci ne nose. Necu kratke!
Koju kosulju? Hoce li se vidjeti da mi je ova prevelika?
A kapa-bijela. Velika i ruzna. Pada do usiju.
Otkud sada ova bubuljica!? I to bas kod usne. Svi ce je vidjeti.
Kosa je dobra, zalizana.

Obicno nisam imao tremu ali me sve te pripreme ucinile nekako nervoznim.
Ali kad sam usao u salu i zakoracio prema bini, pracen briznim pogledina ljudi iz Pedagoskog zavoda, sve je to nestalo.
Svoj tekst sam izdeklamovao bez greske, kao da sam ga sam smislio bas tada.
I na kraju, iako mi je kapa pala i cak pokrila jedno uvo, cuo sam veliki aplauz u Sali Doma Kulture.

Sve je proslo dobro. A i kako bi drugacije! Jedino sto je drug predsjednik Vojo Mitrov tih dana bio bolestan, pa sam cvijece predao drugarici potpredsjednici Vidi Karabegovic. Ali to nije umanjilo moju radost i ponos.

Za 22. April i danas se u Gradu polazu vijenci na biste narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata. Tog dana se i danas na mali trg ispred Cajavecevog hotela okupe antifasisti Grada. Procitao sam da je program proslave slican onima koje smo nekada imali, sa atletskom i biciklistickom trkom ulicama grada, koncertima, recitalima... Sve kao nekad...Da li bas!? Meni na zalost nije.

Na dan Grada, 22. April, sjecam se i mog prijatelja i druga Ive Mazara, sina Drage, jednog od tri brata Mazara, tri Narodna heroja. Prije cetiri godine, nakon okupljanja i polaganja vijenaca, nakon susreta sa prosloscu, svjestan sadasnjosti i neizvjesne buducnosti, ranjene duse i narusenog zdravlja moj prijatelj i drug, moj Ivo nije izdrzao.


Wednesday, April 14, 2010

SLIKA NASA BANJALUCKA



Ne vrti se sve oko Parkica u nasoj Banjaluci, postoji i veliki park nazvan po (doktoru) Mladenu Stojanovicu.
Nekada smo tu dovodili djecu na ljuljacke, na tenis...
Slike tog parka bez komentara mi je poslao Mario, a ja pomjerio glavu malo desno i vidim okupljene ljude s transparentima...

Ekonomski ugrozeni ljudi... Ne tako, vec... Sacica ekonomski unistenih, zgazenih, obespravljenih se sprema za protest pred zgradom Vlade...Ostali... Sta rade ostali? Zadovoljni? Predali se? Bez nade?
U pozadini nova velika palata u staklu. Ne, nije Vlada. Ali jeste Vladina Radio i Televizija. Simbol vlasti i 'nezavisnog' informisanja. Simbol do simbola. Jedan do drugoga. Vezani pupcanom vrpcom. Pitam se ima li i podzemni tunel, da informacije ne kasne i ne kisnu. Da ih vjetar ne odnese gdje ne treba.
Hoce li ovi demostranti ista promijeniti? Hoce li se njihov zivot popraviti?
Za koga li ce oni, a i oni koji nisu tu, glasati kad dodje do glasanja?
"Svako za svoga" kao i do sada!? Da li bas...?
Ja nisam odavde... Ja ne znam.
Znate li vi?


Friday, April 09, 2010

DOBRO JUTRO, DRUGARI


Nekada davno, Radio Banjaluka je otpocela emitovanje jutarnjeg programa.

Prva ekipa: Ivo M., Milanka T. i Zeljko S.
Uskoro, ekipa je pojacana malim Dadom,
Zeljinim sinom koji je vodio veoma popularnu rubriku:
„Dobro jutro, drugari“.
Ivo i Milanka, vise nisu s nama.

Dok Zeljo i danas plovi svojim snovima,




Dado mazi svog ljubimca na Tajvanu.


Tuesday, April 06, 2010

MOJO


U posljednje vrijeme neprestano cujem izraz „mojo“, prilikom prenosa utakmica, komentarima, muzickim emisijama, raznim show emisijama...
Mozda nekima i nije, ali je meni to potpuno novi izraz. Stalno ga cujem i stalno hocu da naucim sta znaci i evo prije neki dan to i ucinim pa da svoje novo saznanje podijelim i s vama.
Originalno mojo znaci sarm ili carolija. Ali, vremenom se to polako mijenjalo, pa evo u sadasnje vrijeme imamo i nova, veoma popularna znacenja: pronaci magiju u onome sto radimo, sexi ili talentovan. Ali mogu i druga znacenja. Zavisi od inspiracije autora.  Nema ogranicenja. Tako da sada za sve sto izgleda dobro, i za sto se donedavno koristio, isto tako hibridni izraz „cool“, sada je mojo.
Mojo, kultura crnaca,
Mojo, video igra,
Mojo, novinari na terenu, terenski , ne studijski,
Mojo, sos popularan na Karibima,
Mojo zurnali, razni
Mojo, sexualni sarm u Austin Powersu,
Mojo, majmun u seriji Simpsonovi,
Mojo Radio , radio stanice u New Yorku i Torontu
Mojo, seksualno atraktivan,
Mojo jojo (onaj koji se gura u javnom prevozu),
Mojo hand (platneni ceker popunjen travama i mineralima)
Mojo biskvit (marihuana)
Mojo klubovi, razni...
Sve je danas mojo, pa i ovo sto ja pisem moze se tako nazvati, ako bas tako hocemo.


Friday, April 02, 2010

RIBAR PRIPRAVNIK


Cijeli zivot sam zelio pecati, divio se ribarskim pricama, ribari mi bili najbolji drugovi, zelio vise vremena provoditi u prirodi, pored vode, sjediti i uzivati posmatrajuci brzake, sume, planine... Uvijek sam mislio kako je to najljepsi hobi. Ali, nikada, sve do prosle godine, nisam isao u ribu. 
Najcesci mi je izgovor bio to sto ribari ustaju rano, jer tada riba „radi“, a ja sam od ustajanja rano uvijek imao traume i radio to samo ako sam bas morao. To je jedan razlog, ali ima i drugih koji i nisu toliko vazni, ali se ipak pikaju. Jedan od njih je sto nisam imao vremena od drugih hobija, koji su mi ocito bili vazniji. I jos jedan: kazu da ribari ne mare za zene, odu u ribu i ostave kod kuce zenu samu i usamljenu. I, pricaju, kako strast prema ribi raste, tako strast prema zeni opada. A to, nije lijepo. Pa onda, opet kazu, da se te zene ribara pocnu druziti sa onima sto ne mare za ribu, i tako to... Tako kazu. Ja to bas i ne vjerujem, ali ne lezi vraze... Eto, valjda su to dovoljni razlozi zasto sve do prosle godine nikada nisam isao u ribu. Ustvari, lazem; jesam jednom u Crkvenoj, jos dok nije bila pokrivena, uhvatio jednu ribicu rukom i jos jednom u kampu Ciovo kraj Trogira uhvatio malu ribicu i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Ta borba sa tom ribicom, njeno k'o biva opiranje, i moje pustanje da se opire, pa njeno pustanje i trzanje, pa povlacenje i izvlacenje... Sve me to  podjestilo na Hemingveja i njegovog starca ribara. Znate sta pricam...
Ovdje u Kanadi se druzim sa Zutim, strastvenim ribarem, jos iz onog zivota. Kad Zuti prica gdje on i njegovi drugari ribari idu, kakve sve rijeke i jezera obilaze, meni pljuvacka podje na usta...
I tako, a da ni sam nisam bio svjestan, prosle godine, objavim ja svom drustvu ovdje da se predajem, da obzirom na moje godine, pristajem na sve price koje idu uz ribare i da postajem ribar. Pa kud puklo da puklo. Ljubav prema prirodi pobijedice podsmjeh, sve price i zezanja.
I zaista,  lani pred nase ljetovanje na jednom od jezera Ontarija, kupim ja dva jeftina pribora za pecanje, ko biva ja cu pecati na tom jezeru. Kupim i godisnju dozvolu, nekakve mamce, sve najpotrebnije. Vece prije polaska dodje mi Zuti da me uputi u tajne, bar one osnovne. To se bogami oduzilo jer nije tako lako nauciti kako se veze udica, kako se zabacuje, koji silk, koja udica, koji mamac... Objasnjavao mi je Zuti, uz pivu, sve to skoro do ponoci. Ja jos ostao i malo bacao po dvoristu; onako po mraku. Do jutra bio sam spreman za nove izazove. Tamo na jezeru, bacao ja - ne bacao, uvijek isto. Nista ne grize. Jedino ponekad uhvatim kamen, pa mi se sve otkine. Ja onda satima vezem i, necete mi vjerovati, uzivam! I sve tako dok se jedan komsija ne sazali i objasni mi da tu nema ribe i da turisti idu... i objasni mi gdje.
Spakujemo se Matt, Bojanin momak, i ja i odmah odemo tamo. Na ulazu, prilazi nam zena da naplati ulaz. Meni bas nije jasno, ali platim i udjemo. Pa onda tabla gdje pise, da oni i ciste uhvacene ribe. Cuj i to! Odlicno! Prodaju i gliste i to zive. Jos bolje!
Malo jezerce, oiviceno sumom, slicno Balkani. Idila. Nas dvojica pocnemo s tim glistama, ali one se migolje, pucaju, bjeze, sve rade samo da zivu glavu izvuku. A ni ne vidis im glavu. Vidi zena koja naplacuje karte, da to nama ne ide bas najbolje, ponudi se i zakaci gliste. Mi zabacimo. Cim zabacih riba zatrza. Ja opet k'o onaj Hemingvejov starac. Borio sam se s njom tako dobrih minut-dva, mozda i tri, i eto ribe na travnatoj obali. Sto cu sad s njom? Vidi ona zena sto naplacuje ulaz, ona dobra vila, da sam ja s njom nevican, da ja mucim i nju i sebe. Pridje, otkaci ogromnu pastrmku ( kila i po do dvije), stavi u kantu s vodom, i pita , hocu li da je ocisti. Cisti, kazem ja. Okrenem se i nastavim. Kako mi zabacimo, tako riba grize. K'o luda. A i mi k'o ludi izvlacimo jednu za drugom. Devet ukupno. Za sat – dva. Vrijeme osjetili nismo. Mi vadimo, zena cisti... Na kraju, zena zbroji neki racun i kaze, ukupno $95. Skuplje nego u prodavnici ribe, ali cejf je cejf. A i riba je riba, pa jos friska. Pouzdano. Sutradan sam isao i sa mojim drugom Guganom. I njega je krenulo. Mene, nesto manje. I opet nam je zena pristojno naplatila. Cejf je cejf. Mozda zvuci smijesno, ali tada sam se ja upecao na pecanje.
(Bice, kad-tad)
Poslije toga sam, sa svojim profesorom pecanja Zutim isao na rijeke i jezera gdje nije kao kod ove zene, kod koje vjerovatno neki ronilac ( iz RK Buk) kaci ribe na udicu. E tu je brajko moj malo teze. Do sada sam samo jednom donio ribu kuci. Zuti je upecao, ali sam ja slagao Biljani da sam ja. Biljana voli ribu, pa da joj bude jos sladja. A i jeb'o ribara koji ne laze. Tu sam lekciju odmah naucio.
Uskoro ce sezona ribolova ovdje u Kanadi i USA. U mejduvremenu, dobio sam za rodjendan ribarsko odijelo. Specijalno, teflonsko, lagano, a vodu ne propusta. Stap dugacak 4m, da se ne sramotim vise medju pravim ribarima sa onim jeftinim i kratkim. Kratki ne valja. Kazu. Imam skoro sve. Sad cekam da malo otopli, da me Zuti zovne. I idemo. Vec sam sav pribor dva puta slagao i preslagivao.
Ma to vam je prava groznica. Mislim to ribarenje.

Ako bude ribe pricacu. Ako ne bude lagacu...
Jer ja sam samo ribar pripravnik.
*********
(Neke slike sam dodao naknadno)


Tuesday, March 30, 2010

DAMIR MILJEVIC

Cim sam je procitao, postavio sam vijest o tome da je Damir Miljevic izbran za Predsjednika Odbora Nase stranke za Republiku Srpsku. Zasto? U gomili politickih vijesti sa Balkana, rijetko se koja moze izdvojiti kao pozitivna.
Ovu vijest ja bih tako ocijenio.
Ja mozda i grijesim, jer se vec odavno nisam sreo sa Damirom, a neki moji drugovi su se u medjuvremenu, od devedsetin do danas,  veoma izmijenili. Nasi povremeni susreti u Banjaluci su uvijek srdacni, ali i kratki da bismo se ponovo, kao nekada, ispricali i znali kakvi su sada nasi politicki stavovi. Ali, poznavajuci Damira od ranije, znajuci ponesto o Novoj stranci, mislim da je ta vijest svakako pozitivna.

Onih ratnih godina Damirova i Mirina ( Jerkovic) privatna firma za kompjutere i softver (jel' se to ovako pise na nasem?), je bila smjestena u Kocicevoj ulici, odmah iza Radija gdje sam tada radio. Damira sam upoznao pred sam rat, bas u prostorijama njegove firme i veoma brzo smo se sprijateljili. Kad je pocelo nacionalisticko ludovanje njegova kancelarija mi je bila skrivena oaza gdje sam se sklanjao od ludila u cijem centru je tada bila i Radio Banjaluka.

Tu, kod Damira , mogao sam doci i isprazniti dusu, znajuci da cu naci istomisljenika, iskrenog i vjernog sagovornika, a isto tako, znajuci da nasa prica nece otici dalje. Cesto se u to doba, u njegovoj kancelariji nasao i njegov otac Cedo, nekadasnji direktor Ekonomskog Insituta, razborit i mudar covjek, koji, kao i mi, nije mogao prihvatiti ludilo oko nas.

Pamtim Damira, koji je dijete iz „mijesanog braka“, po jednom gegu koji je tada izvodio. Usred nekog razgovora ili u njegovoj pauzi, on bi se desnim dlanom blago osamario po lijevom obrazu i odmah zatim lijevim po desnom obrazu. Kad bi ga neko pitao sta to radi, on bi odgovarao: “Vodim rat! Desnom, Srbin u meni tuce Muslimana u meni, a lijevom Musliman vraca Srbinu!“ Kasnije, ljudi su prestali da ga pitaju i prestali su se cuditi njegovom samo-samaranju. Ovim je on, na veoma ocigledan nacin izrazavao svoj odnos prema ratu. Kad sam polazio iz Banjaluke, Damir je otkupio racunare i svu elektroniku koji su mi prije toga sluzili za neki moj privatni posao, koji se naravno ugasio sa pocetkom rata. Znajuci da odlazim, otkupio je sve sto sam ponudio; pa i ono sto mu nije trebalo. O cijeni smo se dogovorili u jednoj minuti.

Eto, poznavajuci tog Damira, a nadajuci se da je sve ove godine uspio da sacuva covjeka koga ja znam od ranije, zelio sam da s vama podijelim ovu pozitivnu vijest. Naravno, ja ne mislim da Nasa Stranka, ni sa Damirom na celu ima neke sanse na predstojecim izborima, ali je lijepo cuti vijest da se u politicke vode upustaju i ljudi Damirovih kvaliteta.

Monday, March 29, 2010

KOJIM JEZIKOM GOVORIMO?



Skoro svaki dan srecem se, cak i ovdje pola zemaljske kugle daleko, sa dilemom, nametnutom ili stvarnom, ali ipak dilemom, kojim mi to jezikom govorimo. Veoma cesto se nadjem u prilici da me ljudi pitaju, nasi ljudi ali i drugi, kojim jezikom govorim, i ja se svaki put nadjem nekako u neprilici. Najcesce odgovorim: "Nasim jezikom." Ali ponekad to nije dovoljno. Sve iznad i preko toga moze izazvati diskusiju koju ja , u principu zelim izbjeci, jer ne znam dokle takva diskusija moze odvesti. Nesto malo sam o tome nedavno i napisao, ali htio bih vam prenijeti sta na tu temu misle i drugi ljudi,  malo vise upuceni u jezik. Blog dovla.net, vodi jedan bivsi kosarkas,Vlado Kaluza, iz Sarajeva, koji sada zivi u USA. Na svom blogu, na kome on okuplja uglavnom finu sarajevsku raju ( naravno i oni ponekada pokazu da i nisu svi, i nisu samo fini), javlja se i bivsi profesor srpskohrvatskog jezika Bato Jeftic, koji sada zivi u Vankuveru. Profesora Jeftica sam upoznao na Vladinom blogu i njegova javljanja citam sa posebnom paznjom jer se iz svakoga moze mnogo nauciti, i ne samo o jeziku..
Ovog puta na temu jezika prof. Bato Jeftic pise:
"Feliks Pašić, publicist i reditelj, razgovarao je sa piscem “Derviša i smrti” 1970-te (Borba). Feliks pita: ”Šta je za vas, koji ste rodjeni i živite u jednoj višenacionalnoj Bosni, jezička tolerancija?
Profesor Selimović : ”Tolerancija je za mene demokratija, osiguravanje prava svakome da govori onim jezikom koji smatra svojim i nista više.. Tolerancija je nenametanje jezičkih normi, pravo svakoga da se služi i varijantno, ako hoće, potpuno odbacivanje svake diskriminacije…”
Feliks: ”Kojom varijantom vi pišete?” Meša: ”Nijednom. Ili ako baš hoćete: svim “varijantama”. Kada pišem, ja stvarno ne bih daleko stigao ako bih mislio kojoj varijanti pripada neka moja riječ.(…). Ja lično, a vjerujem i obični čitaoci, ne broje koje su to riječi zapadne a koje od istočne varijante: ima ih i jednih i drugih, i one se uklapaju u jedan jedinstven, harmoničan jezički organizam koji ne teži ka tome da ispolji varijantnu osobinu, nego jednu humanu misao.Većini pisaca, siguran sam, literatura je važnija od trenutne politike dana.”
Feliks: ” Da li je to razlog što pisci nerado ulaze u rasprave o jeziku?”
Meša Selimović”: Sve te rasprave imaju politički prizvuk, a pisci to ne vole naročito…Riječ je gotovo neukrotiva , a stavljati joj političke prepreke znači još više je stezati, onemogućavati. Pisci zato ne vole da govore o tome…” (Iz knjige ” M.S.”Pisci, mišljenja i razgovori”, str.360 – 363. IP “Sloboda”, Beograd i IP “Otokar Keršovani”, Rijeka,1975.god.)."
Dileme a i odgovori koji nudi Mesa Selimovic su veoma aktuelni i sada.
Zanimljiva je i mala studija O nazivu jezika koju prof. Jeftic objavljuje u dovla.net, 2007. godine.
Za one koji imaju zelje i vremena da saznaju vise o dilemama veznanim za jezik, o raspravama o jeziku koje su se vodile mnogo ranije, a i danas su veoma aktuelne, nudim da procitaju zanimljivu studiju Mese Selimovica iz 1967. godine "Za i protiv Vuka" .

BOSHA TANJEVIC ILI UPOZORENJE ZA SVE NAS

Poznati košarkaški stručnjak Bogdan Tanjević (63) objavio je da privremeno napušta trenerski posao. Prema pisanju turskih medija, Tanjeviću je dijagnosticirana teška bolest, rak debelog crijeva, zbog čega se povukao s mjesta trenera Fenerbahcea.

Tanjević je 1979. vodio košarkaše Bosne do naslova evropskih prvaka, a 20 godina kasnije je na tron Staroga kontinenta zasjeo i s reprezentacijom Italije.

------------------------

Bosha je bio izuzetan kosarkas, drag covjek ali i covjek ‘k’o stena’. Sada kad se i on razbolio, jedino sto mi pada na pamet je da je rak debelog crijeva bolest koja sve cesce napada uzrast preko 40, 50, 60... godina. I, ono sto je vazno, da je procenat izlijecivosti ove vrste raka veoma visok, oko 90%, ako se otkrije na vrijeme. Boshi zelim da pobijedi i ovu utakmicu.

E tu sad dolazimo mi i nase pristajanje da idemo na kolonoskopiju, kazu neprijatnu medicinsku proceduru. Ja ne znam jer, kao i svaki zatucani Balkanac, 'ne dam na se'. Nikako. Jos prije 5-10 godina moj ljekar mi to preporucio, objasnjavajuci kako to treba uraditi svako iznad 45-50 godina i to redovno, mislim godisnje. Ja budala glatko odbio. On, pametan, samo to zapisao. I tako svake godine. Samo pita jesam li promijenio misljenje. Sve do sada nisam, ali nedavno sam poceo da ga preispitujem. I sada, kad sam procitao za Boshu, znam da cu to sigurno uraditi uskoro. Pa kud puklo da puklo. Onima koji se jos dvoume, ispricacu svoje iskustvo. Pa nek pukne...
I, na kraju, evo pogledajte link web stranice Organizacije za lijecenje raka debelog crijeva u Kanadi, koja na duhovit nacin, nastoji da podstakne ljude na pregled. Pokazi svoje dupe! (bio bi prevod)


Sunday, March 21, 2010

SJECANJE NA DRASKA GRBICA (1949 - 2007)


Danas mislim na moga skolskog druga Draska Grbica.

Uskoro ce biti tri godine od kada mi je Njaka javio da je umro nas prijatelj Drasko.
Vjerovatno niko od vas nikada nije cuo za njega ali mene je ta vijest presjekla, jer Drale, kako smo ga zvali, mi je bio prijatelj iz ginazijskih dana, a nisam znao da je vec duze bolovao od teske bolesti. Samo su njegovi najblizi to znali, jer njegova je zelja bila da se o tome ne prica.
Drale i ja smo isli zajedno u prva tri razreda Gimnazije; i bili smo veoma bliski. Druzili smo se prije skole, nakon skole, neprestano. Bio je drugaciji od ostalih; svoj. O svemu sto se desavalo, sto smo uocavali imao je svoje misljenje koje se pocesto razlikovalo od uobicajenog. Pa i to takvo, svoje misljenje, on je objasnjavao nekako drugacije. Sada bi se to reklo 'gledao je izvan kutije'. Posto je i mene tada sve interesovalo i nije mi bilo tesko citati vise nego sto je bilo zadano, razgovarati u nedogled, Drasko i ja smo provodili vrijeme u veoma zanimljivim razgovorima koje je vecinom on profilirao. Cesto je izmislio temu, koja meni nikada ne bi pala na pamet i trazio da kazem sta mislim o tome. I tako je pocinjalo. Ponekad se jedna tema, kao partija saha, nalazila izmedju nas, po nedjelju dana. Nekada i vise.  Bile su nasa osvjezenja. Vracali smo se uz smijeh na njih nakon mnogih godina. Neke od nacetih tema nikada nismo zarsili. Ostale su izmedju nas. I druge smo uvlacili u nase diskusije, otvarali i prosirivali vidike... On je u svim tim diskisijama bio daleko ispred nas, ali nikada prepotentan, uvijek je nekako, polazeci od nasih misljenja, dosao do svog zakljucka. Navodio nas da razmisljamo drugacije. Zastajkivao kod dilema, razmisljao, analizirao kojim putem dalje. Kad bi shvatio da ga ponekad ne pratimo, on bi, neprimjetno, mijenjao temu. Sati sa njim su cesto bili minute, svaka minuta drugacija jedna od druge. Njegovi pismeni radovi iz SH jezika ( tako su se tada zvali) su cesto ostajali neocijenjeni i profesori su priznavali da jednostavno nisu bili u stanju da ocijene njegove, ponekad potpuno apstraktne radove. U cetvrtom Gimnazije smo se razdvojili, Drale otisao u drustveni, ja na matematicki smjer, ali se nase druzenje nastavilo, kao i kad je otisao u Beograd da studira Filozofski fakultet. Cesto je dolazio u Banjaluku. I dalje smo se vidjali i provodili sate u razgovorima slicnim kao u doba kad smo bili gimnazijalci. Njegovi argumenti su postajali sve jaci i potkovaniji knjigama, piscima, filozofima, koje na nisam citao, niti sam imao interes da ih citam. Ali, osjetio sam da i njega, kao i mene, nasi razgovori i dalje raduju. I tako smo nekako dogurali do devedesetih. Ja otisao u Kanadu i preko Njake doznam Draskov email. Javim mu se. Tada je otpocela nasa predivna prepiska, koja mi je u tim prvim godinama zivota u Kanadi mnogo znacila. Drasko je tada bio Direktor Filozofskog Instituta u Beogradu. Pricali (pisali) o nasem ratu, uzrocima, povodu, ljudima, politicarima, piscima. Ponovo o svemu. Ja gnjevan na Beograd, on ukazuje na onaj drugi Beograd, sakriven iza politicke sile, tih ali javan. Beograd kome je i on pripadao. Svaka njegova recenica bila je odmjerena, svaka misao jaka. Cesto je navodio i izvore, da me uputi u citanje na izvore, za sta ja tda nisam imao niti volje niti snage. Ponekad je slao zanimljive clanke. Njih sam citao jer su neki autori tada bili veoma politicki angazovani i teme politicki vruce. Htio sam da doznam ima li druga opcija u tom Beogradu, koji sam nekada volio a tada mi se gadio. Na njegovoj email listi su pored mene ponekad bili Djindic, V. Pesic, Kostunica... Zapravo, ja sam slucajno bio pored njih... Pitao sam ga jednom da li pise, objavljuje, jer to kako on pise je bilo predivno; bar koliko sam ja to mogao ocijeniti. (Na zalost te divne emailove, kao i druge iz tog doba, je neki virus u racunaru unistio). Odgovorio mi je: 'Da Canak, ja dobro pisem, ali ljudi koje ja objavljujem i citam pisu vrlo dobro, odlicno i perfektno. Ja ne mogu tako, i sramota bi me bilo... '
Nisam siguran da je u tome bio u pravu i mislim da je trebao vise pisati i objavljivati i svoje knjige, a ne samo tudje, jer on je imao svoje misljenje i mogao ga je opisati na svoj nacin koji je mogao razumjeti svaki njegov drug iz gimnazije, pa i ja, kome su egzaktne nauke bile blize od filozofije u kojoj je on zivio.

Danas je dan kad su moje misli s mojim prijateljem Draletom i eto, htio sam to podijeliti s vama...


Tuesday, March 23, 2010

OTOK MANITOULIN (2)



(nastavak)
Kako su ovi krajevi naseljavani? Osvajaci iz Engleske i Francuske su, sireci svoju vjeru, dolazili u kanuima rijekom koja se sada zove Francuska rijeka. Neki su zastajali, osnivali naselja, privlacili Indijance sebi i svojoj vjeri. Drugi su nastavljali dalje. Tako je jedna grupa stigla i do ovog otoka. Pravilo za doseljenike koje je uspostavila Engleska vlast je bilo: Uzmi zemlje koliko ti treba, i ako slijedece tri godine uspijes prezivjeti na njoj, tvoja je.
(Vikendica u kojoj smo odsjeli)
Tako su se bijelci uvukli u teritorije izmedju Indijanskih plemena, sto je izgleda i Indijancima odgovaralo, jer se nisu vise kao ranije, sudarali i tukli izmedju sebe. I prihvatili su te bijelce. Nisu dirali jedni druge. Nisu se mnogo ni druzili. Kako vrijeme cini svoje, Incijanci su prihvatali prednosti civilizacije koja je dosla sa bijelcima. Ne zive vise u satorima , vec u kucama koje im je izgradila vlada Kanade. Ne jasu konje , vec voze kamioncice. Oslobodjeni su placanja poreza. Vecina je na drzavnoj pomoci, od koje se, i bez ikakvog rada , moze zivjeti. I tako zive. Samo poneko radi. Vecina dodatno sverca pice i cigarete. Kod njih su cigarete jeftinije za 3-4 puta od regularne cijene, jer ne placaju poreze. Svim tim povlasticama datim Indijancima bijelci ciste svoju savjest, jer ovaj kontinent su osvojili genocidom nad starosjediocima. Indijanci nastoje da sacuvaju svoju tradiciju, i koliko je to moguce uspore neminovan dolazak zapadne civilizacije. Muskarci jos uvijek vezu repove. Pogled koji upucuju bjelcu turisti nije prijateljski i ne preporucuje se uspustavljanje kontakta ako nije neophodan. Pored sverca, uglavnom se bave izradom svojih umjetnickih djela i to prodaju bijelcima, turistima. Jos se uvijek svadjalju izmedju sebe ali se ne ubijaju.
Bar ne tako cesto kao ranije. A bijelci, potomci onih koji su se prvi doselili, su posebna prica. I oni su prihvatili neke osobine Indijanaca. Ne vole nikoga ko dodje sa strane; ni turiste od kojih zive. Vrlo su cudni, grubi, drski, u svakom susretu, u prodavnici, na putu... Ako se izgubis i pitas nesto, neces dobiti odgovor jer oni uglavnom 'nece znati'... Prodaju polako zemlju koju su njihovi preci osvojili. Tu sada stanovnici velikh gradova Kanade grade kuce, koje im sluze kao vikendice, ili za zivot u penziji. Sada su na ostrvu pola stanovnika bijelci a druga polovina Indijanci koji zive u sedam zona, oznacenih granicnim linijama i na kartama. U tim zonama zivi sedam razlicitih Indijanskih plemena. Zajednicki im je otok i izbori. Pred izbore, kao i svugdje, stranke nastoje da pridobiju sto vise glasova. To je za indijanske poglavice zlatno doba. Tada, u pregovorima sa strankama, isposluju gradnju skole, ponekad i fabrike, uz obecanje da ce glasati za odredjenu stranku. Nakon izbora, pobjednik izgradi fabriku a sefovi, poglavice masine iz fabrike rastave u dijelove i prodaju. Od zarade pokupuju nove kamioncice i tako zive i duvaju se slijedece cetiri godine, do novih izbora... Zvuci li ovo nekako poznato?!

Monday, March 22, 2010

OTOK MANITOULIN (1)



Ovim svojim malim opisom kanadskog otoka Manitoulin na jezeru Huron, zelim da otpocnem seriju, hajde recimo, nasih putopisa. Ovaj blog citaju ljudi iz skoro svih krajeva svijeta. Pretpostavljam da medju njima ima i onih koji zele da s nama podijele svoja misljenja o zemljama u kojima zive, o krajevima koje su posjetili. Ovim vas pozivam da se pridruzite. Oblici mogu biti razliciti. Mozete pisati i poslati pokoju sliku, a ako vam se ne pise, posaljite samo slike, da svi zajedno uzivamo i ucimo...

Moje utiske sa Manutoulina podijelicu u dvije epizode, jer i dalje mislim da citanje bloga duze od pet minuta pocinje da umara.
--------------------------------------------------------------
Otok Manitoulin na Huronu, udaljen je oko 500 km od Toronta.. Okruzen vodom, a na njemu stotine jezera. Sjeverno od otoka, na kopnu, kuda smo se vracali, desetine hiljada jezera. Prelijepih, svako ljepse jedno od drugog. Sama voznja i zastajkivanje pored tih jezera okruzenih sumama, je uzivanje. Otok Manitoulin je nesto sto svakako treba dozivjeti. Invazija civilizacije, koja se desila u vecini krajeva Kanade, veoma je usporena na ovom otoku.
Na njemu nema ni jedan MacDonald, ni jedan hotel. Otok je dug 130km (istok - zapad) a sirok (sjever - jug) oko 60 - 70 km. Predivni izvori svjeze vode, rijecice, vodopadi... Sve je jos uvijek kao prije 30 godina u civilizovanom dijelu Kanade. A zasto je to tako? Zato sto tu jos uvijek vlada neka cudna, nerijesena situacija izmedju bijelaca i Indijanaca. Bila je to nekada teritorija Indijanaca, kao i sve ostale u Sjevernoj Americi. Ali teritorija koju su dijelila razlicita plemena koja se nisu voljela izmedju sebe. Uglavnom su ratovali izmedju sebe. Iz ovih krajeva su i Winetou i njegovi Apachi koje je veoma vjerno i lirski opisao Karl May u svojim romanima. Ovaj pisac, nikada nije bio u Sjevernoj Americi, ali je napisao predivne knjige o zivotu i hrabrosti Indijanaca. Sve knjige Karl Maya, izdate u periodu kada sam zadnja tri razreda osnovne skole, sam procitao. Ne procitao, progutao.
Posto su moji roditelji bili zabrinuti za moje zdravlje nisu mi dozvolili da citam po cijelu noc, ja sam, da ne bih prekidao citanje uzbudljivih knjiga o Indijancima, citao pod jorganom, koristeci bateriju, koju bi oni, kad bi je nasli, oduzeli. Tad bih ja presao na ulozak od baterije koji sam zicama vezao za sijalicu. To su i bila moja prva 'elektricna' iskustva. Cak mi je tada bio i nadimak Inchu Chuna, po Winetuovom ocu. Karl May a i Zane Gray, koji se isto tako citao tih godina, su toliko vjerno opisali ove krajolike sjeverne Amerike i Kanade, da se meni ponekada ucini kao da sam tu vec bio.

Saturday, March 20, 2010

JEZIK NA BLOGU


Cudnih li muka blogerskih!

Pokusavam da se rijesim nekih tehnickih problema kao i onih cudnih znakova kad se ukucaju navodni znaci. Igram se sa settingom i naletim na mogucnost da mijenjam jezik. Super, pomislim, to moze pomoci posto svi pisemo na nasem jeziku... E tu je zapelo. Na kom jeziku> Jer to vise nije jezik. Sad su to jezici i neogranicene mogucnosti. Mada ja i dalje mislim da je to sve jedan jezik jer svi se razumijemo, da su to sve samo varijante, koje imaju vise zajednickoga nego engleski jezik koji se govori u USA, Britaniji, Kanadi ili Australiji. Britanci teze razumiju Teksasanina, Australci Skotlandjanina, nego sto mi razumijemo jedni druge. I pored svih razlika, nikome ne pada na pamet da kroji i naziva nove engleske jezike za svaku zemlju. Zamislite, kanadski jezik ili australijski!? Isto vrijedi i za spanski. Koliko god se u zadnje dvije decenije mnogi trudili da naprave sto vise razlika, moje misljenje da samo budale traze prevode sa jednog on tih jezika na drugi. A ima budala, masala!

E sad, pita mene kompjuter, koji jezik hocu na blogu. Ja provjerih i nadjoh se u muci. Naidjem prvo na hrvatski. Probam. Nije lose. Medjitim, iako nemam nista protiv, ipak ono ozujak, nekako nisam nikad koristio, a ja se tesko mijenjam. Potrazim bosanski. Nema. Hajde srpski. Kad tu nadjem cetiri jezika ili varijante: srpski ( BiH), srpski (CG), srpski (Srbija i CG), srpski (Srbija). Probam prvo taj BiH, kad ono cirilica. Nemam nista ni protiv cirilice. Ali imam neki unutrasnji otpor da je koristim (osim kad citiram Duska Radovica) od onog vremena kad su nas, pocetkom devedesetih, pritiskali njome i ekavicom.
Sjecate li se jadnih spikera i njihovog lomljenja jezika da izgovore mleko, belo... Dragi boze, dokle ljudska glupost seze!
I tako, vratim se ja na seting na Engleskom jeziku, jedinstvenom jeziku svih balkanaca.

Razumijemo li se!?

Thursday, March 18, 2010

KANADA 1


Cudna je zemlja ova Kanada! Svaki dan o njoj doznajem nesto novo. Sve cesce nesto lijepo. Neprestano je poredim sa onim nasim Balkanom, i uocavam sve vece razlike. Kod nas je, u ono nase doba, bilo neobicno sresti crnca, Arapa... Jedini drugih rasa zalutali na nas Balkan bili su studenti, poneki poslovni partner, kao Japanci u Incelu, privremeno. A ovdje u Kanadi, ljudi iz cijelog svijeta! Mislim da nema tacke na svijetu iz koje neko nije doselio u Kanadu. Slicno je i u USA. Citam, slicno i u Evropi. Vidim Evropske fudbalske i kosarkaske timove. Sve manje bjelaca! Citam opet, u Evropi se vode nekakve discusije da se imigracija kontrolise, desne snage preuzimaju polako politicku kontrolu. Nakon Septembra 11. , i u USA su sve cesce takve diskusije. Kanadu to ne uzbudjuje mnogo. Kanada ima svoj plan da primi svake godine oko 250.000 imigranata iz svih krajeva svijeta, koji ce raditi poslove koje kanadjani bas ne vole raditi, naseljavati krajeve gdje kanadjani bas ne vole zivjeti. I tako vec godinama. Radim u firmi sa 150 zaposlenih, iz 26 zemalja svijeta. U proizvodnji gdje radim samo je jedan inzinjer rodjen u Kanadi, mladi Rade, porijeklom iz Like. Svi drugi su rodjeni u drugim krajevima svijeta.


Na slici su ljudi rodjeni (s lijeva na desno) u Iranu, Italiji, Rusiji, Iranu, Filipinima, Iraku, Rusiji, Gajani, Ukrajini, Filipinima, Rumuniji, Kanadi (kom.1), Grckoj, Filipinima... I svi radimo, rjesavamo probleme, dogovaramo se, ponekad i malo zustrije ali problema vezanih za necije porijeklo ili naciju nema. Pokazati u ovoj zemlji netrpeljivost na nacionalnoj osnovi, ili ne daj boze sexualnoj orijentaciji, znaci zapecetiti sebi sudbinu. Tada si cijelu Kanadu, sve te razne narode okrenuo protiv sebe.

Ne treba idealizirati , ima i ovdje i nacionalizma, rasizma pa i fazizma, ali su svi ti 'izmi' tako dobro kontrolisani, da su jednostavno zanemarljivi. Mene su za vrijeme Olimpijade odusevili navijaci. O navijanju i pristupu sportu u Sjevernoj Americi, i poredjenju sa tim istim u Evropi , mislim da treba da otvorimo posebnu temu, ali za sada, rekao bih sta me odusevilo na nedavnoj zimskoj Olimpijadi u Vankuveru. Kad je Kanada igrala protiv Rusije hokej, nacionalni kanadski sport, sala je bila puna publike sa zastavama. Skoro polovina je bilo ruskih zastava. Zastave izmijesane, ruska do kanadske. To su vjerovatno dva prijatelja, oba rodjena u Kanadi, ali jedan porijeklom Rus, dosli zajedno da navijaju, jedan za Rusiju , drugi za Kanadu. I niko nikoga ne gurka niti provocira. Svi uzivaju. Kanadski navijaci,  su na kraju vise uzivali od ruskih, jer je Kanada pobijedila. Poslije par dana, Kanada igra protim USA, finale Olimpijskog turnira. Ponovo zastave. Ovog puta ubjedljivo vise kanadskih ali i veliki broj USA. Ponovo svi masu, niko nikoga ne dira. Vije se i nekoliko ruskih zastava. Kamera zumira jednu od njih. Na ruskoj zastavi krupnim slovina napisano:“ Go, Canada, go“. Vjerovatno je to jedan od ruskih navijaca sa prethodne utakmice iskoristio zastavu i na ovoj utakmici dopisao svoja navijacka osjecanja. I nikome to ne smeta. Cak nisam ni citao komentare na tu pojavu. Svima je to normalno. Niko nikoga ne vrijedja. Svima je vazno da se zabave, a ako jos i Kanada pobijedi onda je festa kompletna.

Zato sve vise volim ovu zemlju.

Monday, March 15, 2010

KAPITEN ANGEL


Angel Trajkovski, nekada igrac, kapiten i trener Kosarkaskog kluba Borac, je od kada ga pamtim bio 'kapiten'. A pamtim ga jos iz ranih pedesetih, kada smo zivjeli u istoj zgradi na kraju Strosmajerove. Tu je porodica Trajkovski stanovala prije nego sto je sagradjen Titanik , a onda su preselili u sam centar grada. Pamtim i njegove tri sestre od kojih je Lena, kasnije reprezentativka Jugoslavije u kosarci, bila moja prva ljubav. Tada sam vjerovatno imao tri – cetiri godine, neprestano se igrao sa Lenom, veoma pazio da ne povrijedim njenu desnu ruku koju je ona u jednoj od nasih igara slomila i dugo nosila gips. Uvijek sam je drzao za njenu zdravu lijevu ruku. Nase druzenje su stariji djecaci i djevojcice iz komsiluka primijetili i zadirkivali nas. Mi smo se pomalo stidili ali i dalje jednako drzali za rukice.

Nakon sto su Trajkovski odselili iz Strosmajerove izgubili smo potpuno vezu, kao da smo zaboravili jedni na druge, kao da su odselili na kraj svijeta a ne na kilometar udaljenosti. Ali tako je to bilo u staroj Banjaluci. I sve bi tako i nastavilo da se u moj zivot nije umijesala nova ljubav, koja ce postati i ostati moja zivotna ljubav - kosarka. Imao sam nekih 12 godina kada je Prle (Milan Tosic), tada trener i igrac Borca zapazio da dan i noc visim na novom kosarkaskom igralistu Braca Pavlic skole, i rekao da dodjem pogledati trening kosarkasa Borca. Kosarkasi su tada trenirali na igralistu Gimnazije. Oko igralista su uvijek bile desetine djecaka, koji su, kao i ja, upijali svaki njihov pokret. I tu ugledam i svoga bivseg komsiju, vec odraslog Angela Trajkovskog, kako trenira. On ogroman, visok, snazan. Ja mali deckic koji je gledao, pamtio i nastojao da ponovi, sve pokrete tada vec zvijezda u nasim ocima: Bate, Angela, Staka, brace Crnic, Ace, Proke, Jese, Borke, Bore, Prleta, Koste... Mojoj sreci i ponosu nije bilo kraja kada je Angel prisao nama djecacima i mene pozdravio sa 'gdje si komso'. I danas me Gele isto tako pozdravlja. A proslo je pet i po decenija od kada vise nismo komsije. Sjecam se i prvenstva Bosne i Hercegovine u kosarci, na istom tom igralistu u kojoj je Borac, u finalu, mislim, pobijedio sarajevsku Bosnu. Ta kosarkaska atmosfera sa gimnazijskog igralista se kao groznica sirila Banjalukom. Kosevi su poceli nicati na svim stranama Banjaluke. Titanik je tada bio centar kosarke. Svi djecaci iz Titanika su trenirali kosarku, i svima je Angel bio uzor. Ubrzo nakon sto je Prle prestao aktivno igrati kosarku, Angel je postao kapiten. Ne znam tacno broj godina, ali on je bio kapiten Borca sve godine dok je igrao. I ne samo to. I nakon sto je prestao igrati on je ostao kapiten. Cak i nama, koji smo kasnije presli i igrali u drugim banjaluckim klubovima, Angel je bio kapiten. Jednostavno kosarkaski kapiten Banjaluke. Pamtim kako smo, nakon neke utakmice naStadionu sportskih igara,  imali obicaj da sjednemo u hladovini baste hotela Bosne. Mi, tada studenti – Angel vec zaposlen. Nikada nije dozvolio da mi platimo ceh. Uvijek bi rekao ' ja radim , vi studirate. Vi cete placati kad budete raditi'.

Danas Angel zivi u USA. Redovno igra tenis, koji mu je postao druga sportska ljubav i odrzava dobru fizicku i psihicku kondiciju. U USA i Kanadi danas zivi cijeli jedan tim bivsih korakasa iz Banjaluke, Sopen, Bojer, Majk, Fuad, Kopanja, Bob, Said, Bleki... Angel nas je sviju i ovdje povezao. Redovno se javlja, salje savjete, povezuje sa ostalim kosarkasima i sportistima. Javlja najnovije kosarkaske vijesti iz Banjaluke. Organizuje prikupljanje pomoci za nase sportske prijatelje u Banjaluci. Ukratko, ostao je sto je i bio: kapiten, uzor. I dalje je vezan i za kosarku i evo jedne od poslednjih slika koju nam je poslao. Ekipa koju i on trenira osvojila je najveci turnir za svoj uzrast 1996.godiste. Siguran sam da je i tim klincima Angel uzor, kao sto je nama bio; i ostao.


Wednesday, March 10, 2010

GDJE JE USTVARI BIO NAS PARKIC?!


Do sada smo dobili tri lokacije naseg parkica: na Vrbasu kod Zelenog mosta, kako ga je Lazo locirao, izmedju Doma Kulture i Opstine, kako Sejo kaze i treca, na mjestu gdje je kasnije izgradjen Zenit, kako Ranko-Abu rece. Ja znam jos jednu lokaciju parkica, izmedju Pozorista i Insanica pekare. I to je bio parkic.
Zahvaljujuci Mirsi evo slike bar jednog od parkica.

Ustvari, ja mislim da se nas parkic premjestao. Do zemljotresa je bio na mjestu gdje ga je Ranko locirao. Kad je Zenit izgradjen, pomjerio se izmedju Opstine i Doma Kulture. Jedno vrijeme se i povrsina izmedju pozorista i Insanica pekare zvala parkic. Ustvari on je uvijek bio tu negdje, u samom centru grada, ali malo sklonjen od ulice, da bi curice i djecaci mogli, malo zaklonjeni od roditelja i njihovih javljaca, popusiti cigaretu, a neki bogami i nesto jace. Pa kad se ta aktivnost zavrsi, predje se malo na stubice da se bolje vide prolaznici, pa opet nazad u parkic, pa stubici...

Tako se, mislim, nas parkic pomjerao za onima koji su se u njemu sastajali i druzili. Slicno nekako se i nas grad pomjera za nama koji vise nismo u njemu. On je sada i tamo gdje je uvijek i bio, u Bosni, ali i u Kanadi, i u Zagrebu, Australiji, Beogradu, Svedskoj, Rijeci, Londonu, Sarajevu, USA, Bijeljini, Njemackoj... Gdje sve nije nas grad... Sa svih ovih lokacija je ovaj blog citan u prvih par dana postojanja. U svoj nesreci koja nas je zadesila, trebamo biti i sretni zato sto se komunikaciona tehnologija ovako dobro razvila u poslednjih dvadeset godina, i imamo mogucnost da bar na ovaj viruelan nacin nastavimo da zivimo u nasem gradu, sa nasim prijateljima.

Ako neko zna jos neku loackiju parkica ili je siguran da je jedna od gore pomenutih bas ona prava i jedina, ako znate vise o istoriji parkica, javite se. Covjek je nazadovoljniji kad nesto nauci...

Canak


Tuesday, March 09, 2010

NAKON FESTE


Sada, kad je prosla i festa i mamurluk, kad smo prebrodili te prve dane, da vam se zahvalim, svima vama koji ste se javili a i vama koji niste, ali ste citali i provjeravali sta se to u konobi desava. Znam ja, javicete se vi kasnije, kad osjetite atmosferu.

Ceh je slijedeci: moja Ljilja, Prezo, Mario, Fuad, Gugi, Caja, Marinka, Lazo, Vjeko, Sejo, Sveto, Mirso, Barbara, Penso, Ado, Alma, Njaka, Made, Natasa, Ranko-Abu, Gele, pa i nas podmladak Ervina, Neso i Maja, svi su platili po jednu turu. Sad vi prebrojte koliko je to pica popijeno. Vecina se, naravno, prebacila na bezalkoholna pica, ali bilo je i onih, necemo ih 'imentovati', kojima se nije dalo nigdje prebacivali. Neki od njih, od te prve noci, nisu vise ulazili u konobu. Poznavajuci ih, znam da se sad popravljaju u nekoj od svojih baza gdje je tiho i gdje ih niko nista nece pitati. Ostali nisu imali sansu da plate ni jednu turu. Na sta bi to licilo da su imali?! Posto sam i ja financijski dobro prosao, slijedece nedjelje je svaki dan jedna tura od mene a bice i sira i prsute.

Da odgovorim na neka od pitanja koja su mi postavljena u medjuvremenu.

Sta je koncept ovog bloga?
Koncept je da se sastajemo, druzimo, pricamo, prisjecamo, planiramo i ostanemo bar ovako virtuelno zajedno, sve dok nas to zabavlja i ne oduzima previse vremena. Onog trenutka kad, i ako, sve to prestane, necemo dalje na silu. Tada smisljamo nesto drugo. Naravno, ko dobaci...
Koje teme?
Sve koje nas interesuju, recene tako da nikoga ne vrijedjaju, i za koje i Kerber misli da ima zainteresovanih.
Kako cesto?
Kad ima tema i inspiracije. I vremena da se pripreme. Ovo se odnosi na sviju nas, ne samo na mene.
Ko pise?
Svi koji to zele. Sto je vise vas vrijednih, meni lakse i duze ce trajati. Ali i kad se ne javljate, ja se ne ljutim. Ja cu pisati kad imam o cemu da pisem, vi cete komentarisati ili samo citati...
Zasto konoba a ne kafana?
Zato sto mi je kafana, kao i mehana uvijek bila nekako gruba rijec. Restoran, nekako sterilan. A kad me neko zovne u konobu, meni toplo oko srca.
Zasto naziv konobe Parkic a slika Vrbasa?
Kako to i Sejo objasni, Parkic je oznacio dio nasih zivota. Ostali vazni banjalucki toponimi su vec bili zauzeti kad sam ja pocinjao ovaj blog. Sliku parkica, onog koga pamtimo sa neinventivnim ali nama dragim spomenikom od sedre, nisam jos nasao.
Sta ce taj Kerber raditi?
Odabirati sta je to za objaviti, a sta ne, bilo to tema ili komentar.
Hoce li otjerati finu raju, onako ruzan na ulazu?
Nece. Finu raju nikad niko nije tjerao. Jeste Kerber ruzan, ali je dobrocudan. Ne donosite mu hranu. Jede samo iz vlasnikove ruke.
Sta kad on odluci da neko ne moze uci?
Nema ljutis ako Kerber kaze ne. Drugi put ce mozda biti drugacije.
Hoce li biti politike?
Naravno. Politika je svugdje oko nas. Ko kaze da je nema i u sportu, cak i u braku!? (Sad sam malo pretjerao, a mozda i nisam...) Svugdje. Cak i medju pticama. I tu ima politike. Neko voli slavuje, neko galebove, a neko orlove. Neko dvoglave... Sve moze biti politika a i ne mora...

Pitajte i dalje. Ako ne znam odgovor sada, naucicu. A pitacu i vas.
Sjecanja blijede. Treba ih zabiljeziti.

Canak


Thursday, March 04, 2010



UMJESTO UVODA

Odavno se pripremam da otvorim blog. Prije dvije godine, vjerovatno i nesto vise, zapoceo sam ovaj po imenu Parkic. Pocinjao, odustajao, znajuci da kad jednom krenes, nece biti lako prekinuti. Jer onog trenutka kad ti se pridruzi nekoliko ljudi, postajes obavezan zbog njih. I na kraju sam potpuno odustao i zakljucio da je ovako, bez bloga, bolje. U medjuvremenu, povremeno se javljao na neke druge, uglavnom banjalucke blogove, druzio s nekim prijateljima izmjenjujuci emailove, ideje, misljenja. I tako, nekako polako, pozelih da konacno otpocnem sa tim svojim blogom. I evo pocinjem.

Nije mi namjera da okupim sto veci broj citalaca ili saradnika. Ko dodje, dobro je dosao, naravno ako ga je Kerber na vratima pustio da udje. Oni koji su ljuti, pijani, dosadni, bezobrazni, oni koji vrijedjaju i koji se lako vrijedjaju, bolje je ni da ne navracaju. Kerber ih nece pustiti.

Imam nekog predjasnjeg iskustva rada u „javnom glasilu“ i znam kako je vraski odgovoran posao uredjivanja, pa makar te citala ili slusala samo dva covjeka. Nastojacu da u ovoj virtuelnoj konobi po imenu Parkic, smjestenoj na obali Vrbasa, bude prijatno svima koji navrate u nju, kao da su navratili u stvarnu konobu. Konoba ce biti otvorena sve dok nam druzenje u njoj predstavlja zadovoljstvo. Kad zadovoljstvo i zabava prestane, smislicemo nesto drugo.
Posto svi mi vec imamo nekakvog iskustva sa raznovrsnim internet medijima, pokusacu da pisem kratko i molio bih sve vas da se pokusate toga pridrzavati, bilo da otpocinjete svoju temu ili komentar. Taj zadatak ce meni samome biti vrlo tezak jer sam u pisanju, a moja Biljana bi sigurno dodala, i u prici, prilicno epski opsiran. Ali pokusacu, jer internet medija nisu za duga citanja. Nakon par minut citanja, ljudi gube strpljenje, pocinju da preskacu tekst na ekranu ispred sebe, zakljuce pogresno a onda odgovore, i onda nastaju problemi.
Zato vas molim da prije bilo kakvog komentara, dobro procitate tekst, budete sigurni da ste ga shvatili, i nakon toga komentarisite. Ovo naravno vazi i za mene.

Da vas ne bih ugnjavio i odbio vec na startu, zavrsicu.


Vi, dragi moji prijatelji, koji ste dobili pozivnice na otvaranje, javite se. Citajte uputstvo kako da otvorite novu temu ili posaljete komentar. Posaljite pozivnice i vasim prijateljima, naravno onima koji se uklapaju u postavljene kriterije, kao i nasim zajednickim prijateljima, koje sam mozda greskom propustio pozvati.


Pozdravljam vas,


Canak

2 comments:

  1. Postovani Gospodine Canak, tekstovi koje objavljujete se naprosto fascinantni.Iako sa malim vremenskim pomakom, cini se kao da su jucer pisani.
    Naprosto, uzivanje citati ih.

    ReplyDelete
  2. Nikad bolje price, uzivamo Batane.
    Pisi!

    ReplyDelete