Na sajtu Autonomija , Dinko Gruhonjic pise o povodu i uzroku jedne od kriza Beograda i Srbije.
Koje krize i kojeg povoda, nije ni vazno, jer sve krize i Beograda i Srbije i nekada Jugoslavije, koje se bez prestanka dogadjaju i nastavljaju jedna na drugu vec preko dvadeset godina, imaju jedan zajednicki uzrok: borbu izmedju rurarnog i gradjanskog shvatanja zivota, svijesti , savjesti ; nutrasnju borbu u Beogradu, u Srbiji... nekada u Jugoaslaviji...
Nije to podjela prema mjestu rodjenja. Podjela je u svijesti, u svakom covjeku, svakoj porodici, cijelom drustvu... Neki su se jasno opredijelili za jednu ili drugu opciju. Medjutim, vecina osciluje od slucaja do slucaja, od jedne do druge krize...
Mozda ce nekoliko recenica istrgnutih iz clanka ovog autora najbolje oslikati uzroke svih podjela, kriza, i tragedija koje traju i ne vidi im se kraj:
".... Onog istog Beograda koji je do pre 25 godina bio jedna od evropskih metropola u kojoj se imalo šta videti i čuti. Tog istog Beograda u kojem danas na Skadarliji, u „Tri šešira” sviraju tambure, a u susednoj kafani nesnosni trubači. Onog istog Beograda koji je pre 25 godina strancima prodavao svoj kosmopolitski duh. Tog Beograda koji danas kao svoj brend strancima prodaje činjenicu da se ovde, „kod nas”, može biti legitimno svinja za jeftine pare. Onog Beograda Pekića, Kiša, Ujevića, i ovog Beograda Dobrice Ćosića, Bećkovića i stotinu antisemitskih naslova u knjižarama.
Tog zabunjenog Beograda koji je u studentskim protestima nosio transparent „Beograd je svet”, a istovremeno policajcima vikao „Idite na Kosovo” i – nemojte nas tući neg udrite te tamo Albance! Tog Beograda koji je – rušeći Miloševića – u vazduh dizao tri prsta, izmišljeni simbol pod kojim su učinjeni nepojamni a vrlo stvarni zločini. Te Srbije koja je za predsednika dovela ideologa Obraza, ubeđenog ljotićevca Koštunicu. Te Srbije čiji i sadašnji predsednik mlati okolo s tri prsta na obe ruke. Te Srbije koja se drznula da četnike stavi u istu ravan s partizanima.
.....Beograde, laku noć…"
A taj izmisljeni simbol sa tri prsta je u istoriji mijenjao vlasnike.
Niti je originalan, niti na ponos onih koji ga sada svojataju.
Što reći na ovaj prilog?
ReplyDeleteIstinito, žalosno i tragično.
Upravo jučer u telefonskom razgovoru s poznatim Banjalučaninom, izbjeglim iz Grada, sada stanovnikom Zagreba, dotaknuli smo taj ruralan aspekt banjalučkog okruženja. Kaže moj sugovornik – Imao sam priliku, posla radi, sresti se s njime, i tako sam sreo postarijeg čovjeka koji se samo jedanput u svom životu okupao i to slučajno, prevrnuo se trupac na kojem je stajao, pa je pao u rijeku. Njegova je koža bila debela i hrapava, potpuno začepljenih pora, po dubini bora mogla bi se mjeriti sa stoljetnom maslinom (Oprosti mi Maslina na ovoj usporedbi.) U njegov organizam ulazi kisik samo kroz usta i nos, koža ne diše, organizam ga nema dovoljno. Što od njega takvog možemo očekivati? Ima li takvih primjera igdje u Evropi, osim na Balkanu? Istina, on je primjer krajnosti, ali mnogo ih je koji se kupaju jedanput mjesečno, možda i rjeđe. Očekivati od takvih, da čiste svoj duh i razum, ravno je iluziji.
Razmišljajući na taj način, mogli bismo učiniti veliku pogrešku u razmišljanju. Bez obzira na taj ruralan aspekt, oni koji ne znaju, ne mogu biti ni pokretači zla, ni krivci, već oni koji ih u takvom stanju duha i života održavaju za svoje političke i financijske ciljeve.
Živjeli smo od 2.sv. rata 35 godina u miru. Autor ovog teksta naglašava kakav je tada bio Beograd, znači, mogao je biti, unatoč prisutnom ruralnom elementu.
Sve ovisi o političkom vodstvu i stavu intelektualne elite.
Političko vodstvo Srbije, SANU, uz poticaj i blagoslov Crkve, je prije 30g otvorilo Pandorinu kutiju. Trebat će mnogo više godina da sva zla vrati u kutiju i dobro ju zatvori. Pitam se jeli “nadu” ostavilo ili je i nju pustilo iz kutije.
Šutnja progresivne intelektualne elite velik je grijeh i teško se može ikad oprati, jer oni nisu neupućeni i moraju reagirati na svako zlo.
Ostaje još pitanje, jeli bilo i ima li sada progresivne intelektualne elite?