Monday, March 30, 2020

Znacaj nosenja maski i odrzavanja razmaka od 2m

U prethodnom postu nedostaje jedan veoma vazan podatak - graf "ravnanje krivulje", kao ilustracija znacaja uvodjenja mjera obaveznog nosenja maski i odrzavanja razmaka od 2 metra.
Izvor je isti naucni clanak koji koristi SEIR- model simulator 
http://gabgoh.github.io/COVID/index.html.
Podaci su, kako sam shvatio, za USA. 

Crvenom bojom je osjencena krivulja koja prikazuje razvoj oboljenja ukoliko se ne uradi nista - ne uvede obaveza nosenja maski i odrzavanja razmaka od 2m. 
Broj oboljelih bi 50 dana nakon sto su prvih 100 ljudi obolili od koronavirusa bio 47 do 57 miliona! 

Druga krivulja pretpostavlja da su ljudi odmah nakon prvog slucaja poceli nositi maske i prakticirati razdaljinu od 2m. 
20 dana nakon sto je prvih 100 oboljelih od koronavirusa, broj oboljelih bi u oba slucaja bio priblizno isti - oko 35.000 slucajeva. Znaci u prve dvije do tri nedjelje nosenje maski i distanciranje ne pokazuju rezultate. 

Ali, 50 dana nakon prvih 100 oboljelih u ovom slucaju broj oboljelih biti skoro 5 puta manji: umjesto preko 50 miliona bio bi  nesto preko 10 miliona. 
Maksimalan broj oboljelih bi se u ovom slucaju desio, ne nakon 50 dana nego nakon 65 dana - dakle dvije nedjelje kasnije, sto bi omogucilo bolnicama da se bolje pripreme za taj maksimum. 
I maksimalan broj oboljelih bi bio dvostruko manji!




Maska - nositi ili ne - pomaze ili ne?

Ova dva crteza ilustruju razloge zasto masku treba nositi i kako maska stiti onoga koji je nosi i okolinu oko njega.

Prvi crtez ilustruje razdaljinu do koje stizu cestice kaslja i kihanja.

Drugi crtez govori o tome koliko i kako  razlicite maske stite onoga koji ih nosi. Na primjer, od stotinu cestica u vazduhu 33 ce proci do usta i nosa nosioca maske od tkanine rucno pravljene, a samo jedna cestica kroz medicinsku masku N95. Kroz masku od tkanine rucno napravljenu od 100 cestica iz usta onoga koji nosi masku proci ce 90 cestica. Kroz medicinsku masku N95 ce proci samo 30 cestica.

Ove ilustracije opovrgavaju tvrdnje, do danas neprestano ponavljane, da maska vise stiti okolinu nego onoga koji je nosi. 

Ilustracije su dio naucnog clanka autora Hui Huang iz Instituta za System Biology, Sietl, Washington, USA.



Ponovo na zacelju - ovog puta na nasu srecu!

Smrtnost od koronavirusa u odnosu na milion stanovnika.

Povecajte!

Sunday, March 29, 2020

Posljedice pandemije koronavirusa

Iz vlastitog iskustva mogu predvidjeti 
da ce jedna od posljedica svjetske pandemije koronavirusa 
biti  znatan porast cistoce stanova i kuca u svijetu!


Nemam vlastitog iskustva, pa se 
o porastu nataliteta ne izjasnjavam!



Svijet i koronavirus

Citav svijet se bori protiv epidemije koronavirusa.
USA se bore protiv koronavirusa i ludog predsjednika!

Na zalost, ne samo USA! 
Ne smijem napisati koja jos drzava ima isti problem!


Siniša Kovačević: Dirljiva je Vučićeva briga za vlastito biračko telo

Piše: Mirjana R. Milenković

Foto: FoNet/ Nenad Đorđević

Imam prijatelje u Lombardiji, sa njima sam u kontaktu, kažu mi da sad mogu da zamisle Veneciju i Firencu u vremenima kuge. To je u samom početku upućivalo na neophodnu dozu ozbiljnosti i pripreme, koja je, gle čuda, izostala. Umesto lekarskih ekipa na granici sa dovoljnim brojem testova, uređenih i spremnih bolnica, hotela novobogataša i sportskih milionera koji su građeni i našim novcem a koji su idealan smeštaj za sumnjive i obolele, jer ionako zvrje prazni, a imaju kuhinje, vešeraje, teretne liftove – dobili smo lekarsku šarlataniju praćenu predsedničkim kliberenjem koja nas je slala u šoping u Italiju i tvrdila da su deca i žene zaštićeni. Bolest smo dočekali gologuzi, bez maski, alkohola, testova, rukavica, respiratora, bolnica, nepripremljeni i needukovani. Okupljali su stotine i hiljade ljudi na mitinzima podrške vođi ili na skupljanju potpisa, računajući da se korona plaši mase i naprednjačkog entuzijazma – kaže za Danas Siniša Kovačević, potpredsednik Narodne stranke, pisac i reditelj, komentarišući pandemiju virusa korona koja je zadesila i Srbiju.
* Koliko ozbiljno shvatate pandemiju virusa korona u svetu i kod nas?
– Ne spadam u one koji veruju da su papine crvene cipele pravljene od dečije kože, da Soroš, Rotšildi i Fon Koburzi hoće da prečetvore svetsku populaciju , ali ni u one koji previše veruju u slučajnost. Snažne i jake države sa jakim zdravstvenim sistemima i ekonomijama, lakše će se izboriti sa pošašću. Nas može da spase velika međunarodna pomoć ili preksutrašnji pronalazak vakcine koju je obećao ministar zdravlja. A kad neko sa takvim kredibilitetom obeća, morate mu verovati. Zbunjuje samo činjenica da osim pomoći čeličnog prijatelja, druge pomoći izostaju.Šta nam je sa Amerikom, sa braćom Rusima? Da im se nije nešto desilo? Poslali su tone i tone pomoći u bratsku im Italiju,150 lekara sa neograničenim vremenom boravka. Da nije nepogrešivi nešto zabrljao?
 * Da li ste preduzeli sve neophodne mere zaštite koje su preporučene i kako se Vi i Vaša porodica štitite?
– Naravno da sam preduzeo sve neophodne mere zaštite, uključujući i bekstvo na selo. Štitim sebe od drugih, ali i druge od sebe. Nosim masku, retko izlazim, ne odlazim i ne dolaze mi, dezinfikujem obuću i odeću, đonove od cipela. U poljoprivrednim apotekama nabavljam preparate, uglavnom na bazi hlora, koji služe za dezinfekciju štala, kokošinjaca, svinjaca… Zluradi će reći da je to idealan preparat za mene, eto ja ga koristim. Spadam u rizičnu grupu i jako teško bih podneo vlastitu smrt. Kao i bolji deo Srbije.
* Da li ste upoznati sa najavom da će biti ukinuto vreme za šetanje pasa?
– Oduvek imam pse. Otkako znam za sebe. Neverovatna je ta količina odanosti i ničim zaslužene ljubavi te vrste prema ljudskom rodu. Moj pas i jeste jedan od razloga zašto sam na selu. Veliki, snažni psi, pored fizioloških potreba, traže i duge šetnje, neki čak i istrčavanje. Mogu da zamislim kako je vlasnicima i kako je psima. Zašto volonteri, ljubitelji životinja, sigurno ima i takvih, ne izvode pse u šetnju. U Njujorku i drugim metropoloma imate profesionalne šetače pasa, koji odjednom izvode po desetak životinja. Predsednik ima psa, poznata je njegova ljubav prema Paši, jednom ga je čak doveo pred decu i kamere. Od njega se očekuje razumevanje. Sećate se one neverovatne količine uzajamne ljubavi između njega i šarplaninca. Za vlasnike pasa, oni su deo porodice. Evo jednog novog rezervoara glasova za opoziciju.
* Koliko pomno pratite informacije iz zemlje i sveta i ima li panike kod Vas i Vaše okoline?
– Sa pažnjom pratim dešavanja i kod nas i u svetu. Kao i svi mazohisti sa manjkom inteligencije, ali i iz profesionalnih razloga, slušam i predsednika i premijerku. Ne paničim, koliko god se njih dvoje trudili da me svojim neznanjem i nesnalaženjem uvedu u paniku. Morate razlikovati strah i oprez. Panika je konsternirajući oblik straha, kontraproduktivan i opasan, oprez je dobrodošao. A okolina se ne plaši, jer, uglavnom, još ne razume razloge za oprez i promenu načina života.
* Kakav su utisak na Vas ostavili kreveti na Sajmu?
– Delovalo je jezivo. Ako je namera bila da uplaši i upozori, uspeli su u tome. Nije mi jasno gde će ti nesrećnici koje će slagati tamo mokriti, prati ruke, zube, kako će se presvlačiti i dozivati sestre. Svakako su uspeli da, ukoliko neko i primeti kod sebe znake korone, neće tražiti lekarsku pomoć. Ali moguće da ja nisam u pravu. Znate, ja imam problem sa svim što radi ministar vojske. Plašim se njegovih uniformi, njegovih čestih odlazaka u Kanadu, čestih potreba da zarati, njegovih poseta plastenicima, plašim se njegovih gostovanja na televizijama i njegovih romana… Uopšte, ja sam jedan strašljivac, da ne kažem kukavica i plačipička. Uspevam da suzu sa polovine obraza vratim u oko, ali mi to ne polazi za rukom sa tečnostima iz nosa i usta.
* Predsednik kaže da je dobro što su se ljudi uplašili, jer može da smisli i nešto gore od Sajma.
– No comment. Žalim što nema snage da izađe na jednu od svojih televizija a sve su njegove i ne kaže: „Građani Srbije, izvinite. Ušli smo u ovo potpuno nespremni, bez ičega. Delom zbog naše neodgovornosti, a delom i zbog pogrešnih predviđanja struke. Bez respiratora, maski, smeštaja. Sada sve to radimo u hodu. Molimo za pomoć, razumevanje i oproštaj.“ Naravno da se to neće i ne može dogoditi. Teško onom ko u bilo kojim okolnostima vlada strahom. Ovo je sada ili put u potpunu diktaturu ili uveliko početak njegovog kraja. A što se tiče strašnijih stvari, tu su Topovske šupe, Staro sajmište, Jajinci… To je ono mesto gde su u Drugom svetskom ratu vršene egzekucije, gde predsednik ima enoteku i gde su nedavno zaplenjene ogromne količine sakrivenog oružja i primećeno pedesetak plaćenih ubica. Osnovni problem i jeste u tome što on to smišlja. Pusti neke druge, nek malo misle i oni.
* Ima i tvrdnji da predsednik uživa da maltretira sopstveni narod pod parolom brige za njihovo zdravlje.
– On svakako maltretira sopstveni narod i sopstvene građane. Ne bih se usudio da procenjujem da li to radi namerno ili iz najboljih namera. Ako je to namerno, u šta ja ne želim da verujem, onda mora da se oglasi Srpsko lekarsko društvo ili bar sekcija psihijatara.
* Komentari su da je dobro što je zavladao strah kod penzionera, jer da nije tako bila bi puna groblja.
– Dirljiva je ta njegova briga za vlastito biračko telo. Rekoh već, teško onom ko vlada strahom, starost nije teško uplašiti, ali nije je teško ni urazumiti. Obiće mu se ovaj starački, nagutani strah o glavu, živi bili pa videli. Više ne pomažu fraze mili moji, najmiliji, vi ste oslonac nacije i države, u vas imam najviše poverenja… Taj je krčag ovom stigmatizacijom starosti i bahatošću, zauvek razbio. Da je bilo ko drugi rekao da će groblja biti pretesna da prime sve zainteresovane, odavno bi bio uhapšen. Ali vođa može sve što drugi ne mogu. Da ide bez maske, da putuje u inostranstvo a da izbegne karantin, da vodi konferencije za novinare a da pored njega, kao ikebane, sede profesori Medicinskog fakulteta, da pravi mitinge, raspušta Skupštinu, uvodi vanredno stanje… Može se koliko god se hoće, ali se ne može dokle se hoće.
* Na društvenim mrežama počela je da kruži inicijativa da Vučić ostane kod kuće, a da govore samo lekari.
– Ovakvom se predsedniku teško šta može zabraniti. Čak ne bi prošla ni učtiva molba. Neutaživa je ta potreba za pojavljivanjem, za liderovanjem, za ljubavlju… Za svim onim što je nedostajalo kad je bilo neophodno. Ako niste bili lider čak ni u kupeu kojim se išlo na ekskurziju, nećete biti nikad, ma kakvim klakerima sebe okružili. Setite se Feketića, aflatoksina, Savamale, helikoptera, sporta, patetike i diletantskog glumatanja na KZN, lažnih suzica i glumljene arogancije. Pročitano. Kao u partiji pokera. Blef nije prošao i nakon toga više neće proći nijedan.
* Navodite niz predsednikovih grešaka, a on kaže da je napravio samo jednu – što je dozvolio Srbima da se iz inostranstva vrate u Srbiju.
– Predsednik previše govori iz prvog lica jednine. Ko je on da stane na prag Srbije i odlučuje ko može a ko ne u otadžbinu? Svako ko ima srpski pasoš ima i pravo pod srpsko nebo. To što su se oni, kad je trebalo da se spremaju, dovedu lekare na granične prelaze, obezbede dovoljan broj testova, organizovan transfer do mesta boravka, nadgledanje samoizolovanih i izolovanih, sprdali i zajebavali, keserili kao pijanac na roštilj kad je virus proglašavan manje opasnim od upale prostate, kad su podrigivali i pravili viceve na račun nečega što danas proglašavaju opasnošću biblijskih razmera, njihova je greška zbog koje će gazda poslati po račun. Povratnici u Srbiju su bili odlični kad su slali doznake, njihov novac poslat u Srbiju meri se milijardama evra, a onda se javi korifej da kaže da trče u Srbiju da se besplatno leče. Moguće je. Ali trče i u zavičaj da budu uz roditelje, uz decu, zato što su tamo gde su radili radili na crno i nemaju osiguranje a tamo su ih poslali upravo oni koji čekaju noćni let helikoptera da se slikaju sa spasenom bebom, oni koji su kupovali diplome i prepisivali doktorate, oni koji o svom poslu, o moralu i odgovornosti ne znaju baš ništa. Jel oćeš, Milisave, da uzoremo sutra? Jok more. A el oćeš da bideš ministar? Ako ne može u Zadrugu, oću da bidem ministar. Osnovni zadatak svakog građanina Srbije u ovom trenutku je da preživi, da sačuva sebe i svoje. Račun ćemo praviti kad ovo prođe. Valjan račun… I ovo će uskoro biti onomad.
A kad se završi i kad preteknemo, a hoćemo ili pošteni izbori ili nema odlaska sa ulica i trgova dok skroz ne ozdravimo. Ovo nije život, ovo je životinjanje. Pa ili zlo ili mi.
Upitan povratak u normalnost
* Cela Srbija je stavljena u izolaciju. Slično je i u drugim zemljama. U čemu se mi onda razlikujemo?
– Ne znam. Nemam iskustva sa italijanskim, kineskim ili američkim karantinima. Da ne bude nedoumica vanredne stanje je bilo neophodno. Nisu nam trebale naoružane trojke sa dugim cevima na sokacima, trebalo je da ga proglasi Skupština, trebalo je napuniti apoteke, edukovati ljude… Njima se ovo dopada. Sad tek mogu sve, naročito neki od njih. Hoće li, nakon što otkrijemo lepote i zadovoljstva svemoći, ikada biti moguć povratak u normalnost? Čak i u onu njihovu normalnost. To je, verovatno, osnovna razlika između naših i inih vanrednih stanja.
Danas 

Friday, March 27, 2020

Dr. Izet Muratspahić: Očuvanje jezika i identiteta u književnosti naših pisaca u Skandinaviji


Najodgovorniju ulogu u tome imaju roditelji, ali i mnogi drugi, poput naših saveza i udruženja

Piše: Fikret Tufek

Knjiga dr. Izeta Muratspahića „Književnost bosanskohercegovačke dijaspore u Skandinaviji“ (Published by Temsy of Sweden AB, Stockholm 2019, štampa „Dobra knjiga“ Sarajevo, 480 strana), kapitalno je djelo u prikazu bh. književnog stvaralaštva u dijaspori Skandinavije. Dr. Izet Muratspahić (67), od 1992. profesor na Uppsala univerzitetu u Švedskoj:

„Mada se u našoj višemilionskoj dijaspori stvara i razvija bogata književna produkcija, o njoj se vrlo malo piše i ne postoje nikakvi ozbiljniji institucionalni projekti da se to stvaralaštvo sakupi, obradi, predstavi i valorizuju njegove estetske vrijednosti. Pošto već skoro tri decenije živim u Skandinaviji i aktivno pratim razvoj književnosti naših pisaca na ovim prostorima, odlučio sam da to stvaralaštvo u cijelosti predstavim našoj čitalačkoj publici i tako ga sačuvam od zaborava.“

Prezentirajući procese doseljavanja iz BiH u Skandinaviju, osnivanje i rad interesnih organizacija, prevodilaštvo i književne „portrete“ 85 autora, pisac dr. Izet Muratspahić ističe da ih tako „štitimo od zaborava i poklanjamo ovu studiju na uvid i bazu narednim istraživačima.“

Bh. građani su najbolje prilagođena doseljenička grupa u skandinavskim zemljama, oni su dika i ponos Bosne i Hercegovine jer su se uspjeli ne samo integrisati već su i jako poželjni kao radnici. U aprilu 2019. dr. Izet Muratspahić objavio je veoma značajnu studiju: „Književnost bosanskohercegovačke dijaspore u Skandinaviji“, koje je bila i tema njegova izlaganja na seminaru u Alvesti 25. novembra 2019, povodom Dana državnosti BiH. Knjiga je predstavljena 27. juna 2019. u Bošnjačkom institutu – Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu, kao i 14. decembra 2019. u Kopenhagenu. Bila je to i prilika za razgovor s dr. Izetom Muratspahićem.

Sto hiljada bh. građana u Skandinaviji – cilj studije?

- U Skandinaviji danas živi oko sto hiljada doseljenika iz Bosne i Hercegovine. Većina njih ima i novo državljanstvo, te je velika mogućnost da će oni i ostati u novim zemljama. Svi pokazatelji govore da se radi o jednoj od najboljih doseljeničkih grupa na ovim prostorima, koja je naučila jezik, našla posao i uspješno se integrirala u društvo. Nema u tome, naravno, ničega lošeg, osim bojazni od asimilacije. Zato je od velike važnosti očuvanje identiteta i maternjeg jezika, pogotovo kod novih generacija. Najodgovorniju ulogu u tome imaju roditelji, ali i mnogi drugi, poput naših saveza i udruženja koji kroz svoje programske sadržaje pomažu da se zadrži jezik, tradicija i kultura domovine i pisaca koji svojim djelima drže jezik živim i bogate leksički fond doseljenika.

Šta je značajno kazati o jeziku i identitetu?

- Ima više definicija jezika, a jedna od najpotpunijih glasi: „Jezik je veoma složen sistem znakova pomoću kojih se ljudi u određenoj društvenoj zajednici međusobno sporazumijevaju, iskazuju jedni drugima svoje misli i osjećanja i obilježavaju se kao pripadnici upravo te zajednice.“ Tri su bitna svojstva čovjeka u vezi sa jezikom: jezička sposobnost, jezičko znanje i jezička upotreba. Također postoje tri faktora jezičke komunikacije bez kojih ona ne bi bila moguća, a to su: komunikatori, komunikacijski kôd i komunikacijski kanal.

Status maternjeg jezika u Skandinaviji?

- Pozicija maternjeg jezika u dijaspori je vrlo osjetljiva i kompleksna, s obzirom da se relativno malo koristi i u stalnoj je sprezi sa još najmanje dva jezika (jezikom zemlje prijema, engleskim i još nekim drugim koji su djeca obavezna učiti u školi). Naš jezik je dobro etabliran u skandinavskim zemljama, posebno u Švedskoj. Priznat je kao zvanični jezik, koristi se pod svojim imenom u najvećem broju institucija, a u Švedskoj se izučava u školama i Institutu za moderne jezike u Uppsali. Opća ocjena je da se dobro radi na očuvanju ovog jezika, ali bi, naravno, uvijek moglo bolje.

Znanje maternjeg jezika, stup identiteta?

- Znanje maternjeg jezika je važno iz više razloga, od kojih treba pomenuti sljedeće: to je osnovni stup identiteta, pomoću njega se ima aktivna veza sa domovinom, realizira se tzv. „aktivna dvojezičnost“, njegovo znanje pomaže u učenju drugih jezika, a time se otvara i moguća perspektiva na tržištu rada. U procesu očuvanja jezika treba voditi računa o sljedećim elementima: prakticiranju jezika u kući, posjećivanju domovine, učešću djece na nastavi maternjeg jezika, formiranju kućne biblioteke, te stimuliranju mladih da uče jezik kroz kulturne i književne aktivnosti u udruženjima. U ovaj proces trebaju biti uključeni svi, od roditelja, nastavnika, pisaca, pa do udruženja i saveza. Znanje i prakticiranje maternjeg jezika pomaže i u očuvanju identiteta našeg čovjeka koji je u životu izvan domovine uvijek ugrožen. Postoji određen broj doseljenika koji u želji da se što bolje adaptiraju i integriraju u novo društvo zanemare vlastiti identitet, što dovodi do krupnih poremećaja u samopouzdanju. Jer, ako uzmemo u obzir, da pored pojedinačnog (individualnog) identiteta postoje i grupni identitet koji se realiziraju na razini porodice, religije, nacije i mnogih drugih grupacija kojima čovjek na neki način pripada, onda je jasno koliko je identitet u promjeni kao historijska kategorija. Na tom planu jasno se uočavaju uticaji globalizacije i fragmentacije identiteta, to jest, dva ogledala u kojima pojedinac traži svoj autentični lik.

Studija sažima iskustvo od 25 godina?

- Važnost ove studije je višestruka jer predstavlja prvu knjigu ovakve vrste u kojoj su ispunjeni ciljevi: sakupljeno je, opisano i klasificirano cjelokupno to stvaralaštvo od početaka do danas, čime je sačuvano od zaborava i spriječena njegova dalja marginalizacija, kako u domovini, tako i zemljama prijema. Predstavljeno je 85 pisaca koji su objavili jednu ili više knjiga (58 u Švedskoj, 17 u Danskoj i 10 u Norveškoj), a u njihovim djelima jasno se mogu prezentirati svojstva koja imaju ogromnu ulogu u očuvanju jezika i identiteta naših ljudi na sjeveru Evrope.

Važnost studije o našoj književnosti u dijaspori

- Da se sakupi, opiše, klasificira i objavi to stvaralaštvo i sačuva od zaborava ova naša književnost, odnosno zaustavi njena marginalizacija kako u matičnoj književnosti, tako i u književnosti zemlje prijema. Ovo je prva knjiga ovakve vrste i može poslužiti kao osnova za predstavljanje drugih književnosti u zemljama gdje ima našeg iseljeništva i osnova budućim istraživačima, kako metodološki, tako i strukturalno.

Studija na 480 stranica

Ova studija je upravo rezultat mog dugogodišnjeg praćenja i istraživanja ove teme, a njen opseg od 480 stranica pokazuje o kolikom se broju pisaca i njihovih djela radi. Na osnovu istraživanja cjelokupnog materijala može se doći do zaključka da postoji dobar broj djela koji su dokumentarnog karaktera, ali i onih koji obuhvataju različite teme egzila: od tuge i glorifikacije domovine, problema snalaženja u novoj sredini, pa do pitanja odnosa prema useljenicima i općih pitanja ljudske sudbine. Dominira kvantitet ostvarenog literarnog materijala, ali se među piscima bh. dijaspore ovdje nalazi i dobar broj onih koji su napisali vrijedna književna djela za koja su dobili značajne nagrade u Skandinaviji i BiH, kao na primjer: Mustafa Cico Arnautović, Milena Rudež i Alen Mešković (Danska), Meho Baraković, Midhat Ajanović Ajan, Milorad Pejić, Refik Ličina, Zulmir Bečević i Fausta Marianović (Švedska), te Munib Delalić, Enes Topalović i Bekim Sejranović (Norveška). Pisci bosanskohercegovačke dijaspore u Skandinaviji pripadaju dvjema literaturama i bogate ih podjednako svojim djelima. Osim toga, dobar broj njih bavi se i prevođenjem, čime grade mostove upoznavanja i razumijevanja među njima.

Sadržaj

- Uvod, predgovor i procesi doseljavanja, formiranje interesnih zajednica i njihova uloga, predstavljanje književnog stvaralaštva (hronološki), prevodilaštvo u oba smjera, pisci: pojedinačne prezentacije sa bibliografijom, periodizacija, klasifikacija i valorizacija, rezimei na pet jezika (bosanski, engleski, švedski, danski i norveški), o autoru i literatura.

Pojedinačno predstavljeni autori

- U studiji su posebnim tekstovima predstavljeni pojedinačno autori. U tim tekstovima (prikazima) prezentirano je ukratko njihovo dosadašnje stvaralaštvo uz prigodnu valorizaciju ostvarenih književnih vrijednosti. Tekstovi su obogaćeni fotografijama autora i bibliografskim podacima objavljenih diskursa. Dakle, na jednom mjestu sve što je potrebno da se zna o njima.

Corona Rhapsody - SRB subtitled

Wednesday, March 25, 2020

Nijaz Durić: KORZO


Lijepo je živjeti i u sjećanjima, a svi smo bogati tim čudesnim slikama na kojima po ko zna koliko puta ponovo oživljavaju trenuci, dani, godine…… Sjećate li se velikog banjalučkog korza? Ko je tamo šetao sigurno nikada ne može zaboraviti to omiljeno sastajalište Banjalučana u predvečerje do duboko uveče, a ko nije bio na korzu taj ni u Banjaluci nije bio. Šetalo se posred ulice i trotoarima od Palasa do Bosne kroz prelijepu aleju izmedju parka i “Titanika”, preko Kastelovog ćoška, pored Pošte, kafane “Lovac”, željezničke stanice, zgrade opštinske administracije, bašte hotela Bosna i cvijetnjaka između Doma kulture i Opštine. Šetanje korzom pripada predtelevizijskoj kulturi i bilo je važan način na koji se provodilo vrijeme, bila je to velika masovna zabava, neodoljiv dio u životu grada. Silnu ljepotu podarila nam je Banja Luka raskošnim krošnjama kestenova, a uveče u osvjetljenoj aleji krovovi i krošnje nisu zatvarale vidik, pa je zvjezdana prašina iznad nas bila dodatni dio dekora grada – osu se nebo zvijezdama. Mi i zvijezde smo, svako na svome korzu, polako šetali i gledali jedni u druge. Samo je ponekad neka kometa nekuda žurila i plahovito proletjela – “pala je zvijezda”. Komete ne korziraju. Ipak su oči muških šetača više gledale lijepe Banjalučanke i sve druge ljepote grada bile su u sjeni lijepih Banjalučanki pa je vjerovatno zbog svih svojih ljepota Banja Luka nazivana “Ljepotica na Vrbasu” ili “Krajiška ljepotica”.

Kod hotela Palas završavala se aleja pa se vidik odatle širio, a u njegovom centru gledano od Palasa pojavi se prekrasan prizor. Vitki minaret Ferhadije džamije dizao se visoko da razgovara sa zvijezdama, a malo dalje bile su prirodne kulise - raskošno zelenilo Šehitluka i Starčevice. I mjesec i zvijezde bi zastali da zajedno sa nama gledaju taj neponovljen prizor, divan dekor nestvarne ljepote. Zuko Džumhur bi to možda ovako opisao: Minaret Ferhadije izgleda kao veliki jarbol neke bogate galije koja je zalutala i nasukala se u velikoj bašti kada se more naglo povuklo i sakrilo od nje čak iza Velebita, Biokova i u Boku Kotorsku. Ili je minaret bio kao luksuzna držalja oko skupocjene mastionice koja se nije mogla nazrijeti a kamoli razgovjetno vidjeti. Ferhadija džamija, majstorsko djelo veličanstvene ljepote, ponosno je od 1579. godine stajala na zemlji, a njen minaret između mjeseca i zvijezda.

Šetalo se polako, okretanje je bilo kod Bosne i Palasa, a često smo kod okretanja govorili: “idemo nazad, dalje se ne loži.....” Prizor korza doimao se kao neprekidna pokretna traka. “Korzo je imao svoj red, neki svoj uhodani sled”, rekao bi Balašević. U mojoj svijesti između sna i jave ukazuje se ukupan ambijent korza – veseli ljudi koji polako šetaju, aleja, zgrade, parkovi, cvijetnjaci, osvjetlenje – sve je to djelovalo otmjeno, svečano – praznično i doživljavano sa velikim osjećanjem zajedništva koje je ujedinjavalo grad. Promet vozila u vrijeme korza bio je zabranjen i samo je autobusima lokalnog saobraćaja i fijakerima (tada taxi) bio odobren prolaz kroz korzo. Autobusi su bili dvospratni dobijeni iz Londona i svaki je bio malo nagnut na jednu stranu pa su zbog toga u Banjaluci dobili naziv “nagib”. Nagib se vidio iz daleka i probijao u vrijeme kada je korzo bilo krcato šetačima, pa su se neki na njega čak i naslanjali ako bi se on polako probijao kroz špalir korza. Na korzo smo išli uvijek i bio je to za mlade ljude glavni izlazak, kao što danas mladi imaju glavni izlazak u kafiće. Na korzu je promovirana nova moda frizura, odjeće, obuće i ponašanja. Radi prvog utiska za odlazak na prvi randes odijela su posuđivana od dobrih drugova. Veoma važno je bilo imati dobre cipele koje su se kupovale na kredit i odlazilo vozom u Zagreb po nove modele. Kada su u modu ušle “šimi cipele”, a to je špicasta cipela i sa produženjem u vrhu izgledala za tri broja duža od drugih, bilo je takmičenje ko će ih prvi pronosati korzom. Tako izdužena i uska cipela ličila je na vrbaske čamac dajak. Ko je imao cipelu broj 46, na njegovoj nozi šimi cipela je djelovala kao da je broj 50. Jedan šetač korzom sa takvom cipelom okrenuo se i kada je nagib prolazio pored njega prešao mu je točkom preko vrha šimi cipele, a da nije zahvatio nogu, pa je morao kupiti nove cipele. Moda šuškavaca bilježi odlaske u Veneciju i tamo su kupovani šuškavci, a žene još i plisirane suknje od tergala. Uz to su, kao suveniri donošene lutke, makete venecijanskih čamaca i razni suveniri. Prvi šuškavac korzom je pronosao Tomo Knez, fudbaler Borca, legendarno lijevo krilo, “brz kao metak”, koji je bio u istoriji našeg sporta vjerovatno jedini fudbaler iz drugoligaškog kluba u standardnoj postavi državne reprezentacije. Korzom bi svakako šetali i oni koji krenu na koncerte, pozorište, igranku, u kino i opet poslije predstava i zabava nazad na korzo. Ako neko nije mogao cijelo veče šetati, korzom se moralo bar jednom proći, “makar jedan djir” napraviti u prolazu iz škole, sa posla, sastanka, rastanka, treninga, sa probe pjevanja ili igranja u folklornom društvu, drame, koncerata, pozorišta, igranke, kina, utakmica, odlaska u kafane, na randes, sa randesa i onda kući, noćobdije u kafanu, a romantičari u serenade. U slastičarnu kod Šukrije išli smo na bozu i u zimskim danima na salep, pa opet na korzo. Neki bi na terasi kafane Lovac popili po neko piće ili pojeli veoma ukusne ćevape koje je Mujo pekao tada u Lovcu, a Mujini ćevapi su se pročuli i postali poznati širom zemlje. Svuda pođi, ali na korzo dodji. Svi putevi vode kroz Rim. Bilo je raznih mjerenja za šetanje korzom, neki su to mjerili po broju provedenih sati, neki po predjenoj kilometraži godišnje, poneko brojem poderanih djonova, a romantičari brojem randesa. Randesi su počinjali na korzu, a nastavljali na igrankama, u kinu i završavali u manje osvjetljenim alejama od kojih se najviše spominje “aleja uzdisaja”. Aleje i drveće u njima pamte romantične zanose, bilo je to u mraku (sve ulice tada nisu bile osvjetljene) i te tajne niko osim kestenova i lipa nije vidio. Kod nekih se vidjelo tek poslije devet mjeseci. Kad bi kestenovi i lipe mogli pričati. Svako je imao svoj razlog za dolazak na korzo, ali je sigurno bilo najviše onih koji su htjeli da vide svoju simpatiju ili idu na randes, da saznaju novosti iz grada i čaršije, a tu su se prepričavale razne priče od kojih su neke dostizale mitske razmjere. Začas se sazna sve što se zbiva s kraja na kraj grada. Kada bih u tim godinama napustio Banjaluku, ponekad bih mislio da se želim što prije vratiti u grad da bih išao na korzo i da ne propustim nešto važno, da se nađem na mjestu događaja, da budem očevidac. Sjećam se kako je Adem Ćejvan, ispred Pozorišta često stajao posred ulice i okretao se gledajući kroz aleju prema Palasu i Bojića Hanu, znao teatralno i oduševljeno uzviknuti : “Pogledajte ovu ljepotu, pa to nema nigdje na svijetu”. Pariz bi bio sretan i ponosan na takvu aleju. Na korzu se čuo razgovor, smijeh, prozivanje, dozivanje glasom, zviždukom i išaretom. Bilo je i onih koji su neke svoje aforizme lansirali kao na primjer: “bolje je voda do koljena nego voda u koljenu” ili “bolje je sit ležati nego gladan kopati” ili “bolje mrtav pijan nego mrtav trijezan”.... Naročito živo i veselo bilo je u ljetnim večerima. Ðaci i studenti na feriju su opušteno i razdragano pravili žamor i žuborili korzom, a poslije toga kraj Vrbasa sa gitarama uz pjesmu i veselje ostajali do zore. Na pijacu ispod Kastela prije polaska kući išlo se na lubenicu. Tople večeri mamile su mnoge, pa su sa korza išli na Studenac, plivali i igrali “ganje” oko sedri u Vrbasu. Korzo je žuborilo na svoj način, Vrbas malo drugačije, a naši Žubori na Banjalučki način postadoše bukovi. Svi žubori - sva ta svita zajedno su Banjalučka simfonija. Sva uživanja i čari ljetnih večeri bila su pomućena kod onih đaka koji su se morali spremati za popravne ispite, a i za studente koji su morali učiti i ispite polagati u septembarskom roku, jer se nisu mogli opustiti i bezbrižno provoditi te ljetne večeri. Manje veselo je bilo i za one kojima su roditelji ograničavali vrijeme boravka na korzu, a često je djevojkama bilo naredjeno “...... u osam sati biti u kući......” – ah, što ti je mila kćeri jelek raskopčan....? Ta ograničenja bila su razlogom kavgi sa roditeljima i bježanja od kuće, nesporazuma sa momkom i prijateljima, besanih noći i drugih peripetija. Još jedna neprijatnost dešavala se kada te profesor, koji je zaboravio da je bio đak, vidi na korzu, pa si mogao biti siguran da ćeš sutra biti prozvan da odgovaraš lekciju. Od kolijevke pa do groba najljepše je djačko doba ! U godinama moje prve mladosti zviždanje u gradu imalo je više obilježja, značenja i uloga. Zviždanjem su davani znaci svojim poznanicima o bliskom prisustvu, ili su oni prozivani da zviždanjem daju odgovor. Mnogi su sa svojom djevojkom imali dogovoren zvižduk. Isto tako su pojedine grupe iz ulice, škole, razreda, kluba , “svoja raja” imali poznat zvižduk kojim su se dozivali i prepoznavali. Slušali smo zviždukom divno interpretirane razne melodije, na primjer ariju iz opere Karmen, pa melodije iz raznih  filmova: Most na rijeci Kvaj, Nijagara, Mulen Ruž, Perfidija...... ili najnovije popularne melodije tog vremena naročito sa festivala italijanskih kancona u San Remu. Učenici Muzičke škole su prvobitno zviždanjem razložili akord – do,so,mi,so,do - na dole i poslije to modificirali pa su se time međusobno prepoznavali, a vjerujem da se taj zvižduk i danas može čuti. Bar ja tako i dan danas šaljem signale mojoj supruzi Ireni. Ili mi članovi CKUDM “Veselin Masleša” imali smo svoj signal zviždanjem melodije “Šota” sa Kosova. K’o nekad u osam. Rječnik svake generacije obiluje brojnim žargonima koji inoviraju jezik. Žargoni nisu stvoreni nezavisno od standardnog jezika, oni su obavezno zasnovani na njemu samom i odatle im i spona. Žargon odstupa od standardnog jezika, vrlo je razumljiv grupama kojima je u interesu da ga koriste i nastao je kao nešto što treba biti nepravilno i nerazumljivo za druge. Jedan roditelj je rekao da žargon “ne koristi, ali ga razumije, jer se inače ne bi mogao razumijeti sa svojom djecom”. Govoriti žargonom znači biti u trendu, biti aktuelan u grupi. Naročito je bio popularno govoriti okrenutim slogovima – vozdra = zdravo, ćešho mota = hoćeš li tamo, mojne mota, zipa na djale = nemoj tamo, pazi na ledja................. Kada se na korzu pojavi nova djevojka komentar je bio: brado racu = dobra cura. Razgovor i dobacivanje na korzu obilovali su raznim žargonima. U žargonu su djevojke nazivane: treba, racu, bebica, zatim drugi žargoni: gabor = ružna osoba, džada = bježanje, magla = gubi se, drpiti = ukrasti, halisati = jesti, cugati = piti, ćampri = pričam, šimpu = pušim (đak nije smio javno pušiti), ljaksafon = seljačina, delegat = seljačina na dužnosti....... Za “delegata” je korišteno i preneseno značenje kao na primjer “na lijevoj nozi opanak, a na desnoj cipela”, ili “danski kraljevski voz”. Priča je, naime, bila o slučaju kako je neki putnik kupovao kartu na željezničkoj stanici u Beogradu i tražio “kartu za danski kraljevski voz”. Kako kraljevski voz iz Danske nikada nije ni dolazio u Beogradu, blagajnik je poslije dužeg razjašnjavanja shvatio da taj čovjek hoće putovati dnevnim vozom za Kraljevo! Žargon je pravljen i na fonološkoj osnovi imitirajući strane jezike, na primjer : “džeben Džejk in potejšen kejk = jeben Djuka u potoku kuka”. Znate li nekoga ko govori samo pravilnim jezikom u svakodnevnim situacijama? Koliko nepravilnosti i nebuloza je bilo u izražavanju pojedinih forumaša, kao na primjer “naj mi je gore” ili “odebelio se”.......... Tako mi je jedan “delegat” pričao šta radi i da se mora uvijek sa svojim “šefom konstatovati”, a kad sam mu rekao da se to tako ne kaže, on se brzo “ispravi” i reče “ma znam ja, to se kaže konstituisati”. Nasmijao sam se i rekao mu da je konsultovati prava riječ. On nastavlja: “mogu li da se izvinem”? Onda sam mu rekao: ako se izvineš, stajaćeš ukrivo, a oprostiću ti ako se izviniš! Mnogi su se školovali idući u večernju školu – u žargonu “akšam šule”. Desilo se poslije jednog pismenog zadatka da profesor upita jednog đaka u akšam šule: da li si ti podstanar? Jesam, a zašto me to pitate? Pa zato što pišeš Krevet velikim slovom, jer je očito za tebe krevet “njegovo veličanstvo”. Za one koji su poput mene bili svjedoci i sakupljači takvih “bisera”, bila je to inspiracija i koristili smo to za pravljenje parodija i imitirali ih u raznim prilikama za uveseljavanje i razonodu. Fijakeri su imali svoju stanicu ispred željezničke stanice pa su morali proći i kroz korzo bilo kuda da voze. U sjećanju je naročito ostao jedan od posljednjih fijakerista, poznati Šaro sa svojim dubokim hrapavim glasom. Kad bi mu neko dobacio imitirajući njegov glas, Šaro bi odgovorio: ”ti mene burazeru tercaš”. Uobičajen ali manje romantičan dekor korza bili su nosači, hamali, čistači cipela, čistači ulica, čaršijske budale, kočijaši, kabadahije, šverceri, pijanci i prostitutke, kojima su neki prolaznici dobacivali, izazivali ih i podsmijavali se na njihov račun. Čaršijski folklor. Korzo nedeljom oko podne bila je otmjena šetnja alejom po trotoaru od Bosne, pored Pošte do Palasa pa nazad i tako u krug, a naročito poslije rukometnih utakmica u kojima je Borac redovno pobjeđivao gostujuće ekipe. Mali rukomet se nekada igrao pod otvorenim nebom. Stadion sportskih igara iza hotela Čajavec bio je svjedok najvećih uspjeha banjalučkog rukometa. Borac je bio šampion države i Evrope, a jedno vrijeme cijela postava Borca bila je državna reprezentacija. Utakmice su igrane uglavnom nedjeljom do podne. Sjajna sportska atmosfera. Borčevi nenadmašni žongleri predu oko gola protivnika i lopta je u mreži. Pero Perović vrti ljevicom kao da ima ugrađenu elisu, niko ne zna kada će pucati i odjednom gooool!! Sjajni tehničari braća Stanivuković, Ćivić, Rački, Rodin sa krila, Saračević senior, zbunjuju protivnika proigravanjem i davanjem golova. Borac je imao i dva letača. Jerko Karadža u napadu i Vlado Jović u odbrani – na golu. Karadža primi loptu leti kroz zrak i naravno gooool!!! Na golu Jović leti kao panter u svaki ćošak i kada svi vide loptu u njegovoj mreži on ne da da se to desi. Sjajno je branio, a tada su se rukometni golmani bacali, izvijali, pehlivanili, ronili i branili. Poslije je Abaz Ako Arslanagić uveo novi stil - odbrana rukama i nogama bez bacanja po terenu. Poslije sjajne sportske predstave raspoloženi ljudi idu naravno na nedeljno podnevno korzo. To je bila prava svečana šetnja ispunjena radošću i veseljem. Borac je imao sjajnu ekipu i u generaciji Arslanagić, Popović, Karalić, Golić, Saračević junior, Selec…….. Oni su prvo igrali vani, a poslije u dvorani. Mali stadion sportskih igara bio je svjedok i velikog uspjeha boksera Slavije u kojoj je bio legendarni Marjanom Beneš, bokser, romantični poeta i flautista. Bio sam veoma uzbuđen i razočaran kada sam vidio da je mali stadion sportskih igara srušen i zauvijek nestao. Ostao nam je sigurno u trajnoj uspomeni kao hram i svjedok najvećih uspjeha banjalučkog sporta. I naši stariji dolazili su da šetaju, predahnu, kupuju, čuju novosti i prokomentarišu situaciju, popiju kafu i neko piće u kafanama oko korza i odgledaju film u obližnjem kinu. Nedjeljom i praznikom prije podne i uveče korzo je vrvilo od mladog svijeta oba pola, pa i u kasne sate jedino je ovaj dio grada bio pun života, smijeha i razgovora. Velikog korza više nema. U jedno divno ljetno veče, ako treba da budem precizan, 27. jula 1961. godine, šetače je milicija otjerala na trotoare, a veliko korzo prešlo je u naše uspomene na bezbrižne dane u mladosti. Šetanje od tada odvijalo se po trotoarima u istom prostoru, a kasnije i kroz Gospodsku ulicu. Tog dana otkriven je spomenik na Šehitlucima, izrađen od bijelog bračkog kamena, autor vajar Antun Augustinčić. Na Kastelovom ćošku (publicista Aco Ravlić kaže da je izvorno to Kastlov ćošak) tog ljeta je postavljen prvi semafor u gradu. Grad i ulice mijenjale su fizionomiju. Vrijeme prolazi, države i sistemi se mijenjaju, ljudi dolaze i odlaze, traju i nestaju. Korzo je bilo i ostalo…

*****************************

Za Nijaza Durica i njegovu suprugu Irenu (rodjena Ljevar)  me vezu lijepa sjecanja iz one nekadasnje Banja Luke. Nijaz, inzinjer elektronike, oficir, rukovodilac u Kosmosu, firmi u kojoj je radio i moj otac Veljko. Nijaz je bio Maslesovac, svirao kontrabas u prvoj postavi Starih znanaca, volio svratiti kod svojih drugara muzicara u Radio Banja luku... Da ne duzim, bilo je uvijek lijepo sresti ga i druziti se s njim... Sa Irenom sam odrastao u komsiluku u Strosmajerovoj. Ona, njen brat Toni, moja  sestra Boba i ja smo bili nerazdvojni. Od vremrena ranog djetinjstva pa do studenstskih dana bili smo kao jedna porodica, braca i sestre. Na zalost Boba i Toni nisu vise s nama, Irena i ja zivimo u dva udaljena kraja svijeta i utoliko mi je draze vidjeti njene i Nijazove slike. Nijaz je i danas clan mjesovitog hora i orkestra Akkoordje, ciji je suosnivac bio jos 1994. godine. Jedini je clan drustva koji nije Holandjanin. Jednom nedjeljno proba, skoro nedjeljno nastup...
Irena pjeva u Philips filharmonisch kor u Eindhovenu, Holandija,  repertoar Bach, Mozart, Verdi...  
Ponekad nastupaju zajedno, Irena svira flautu, Nijaz gitaru.... 




Monday, March 23, 2020

Korona i teorije zavjere - po ko zna koji put!


Svaka tragedija, katastrofa, epidemija, pandemija... izaziva strah kod vecine ljudi. Sto je geografski blize - strah je veci! Ali postoje i ljudi koji u ovim situacijama vide svoju sansu da se predstave kao hrabriji od drugih, pametniji, mudriji... jer oni znaju vise, racunaju bolje, razmisljaju dublje...

I sada, sa pandemijom korona virusa, takvi koriste strah drugih da im posiju i neke svoje teorije od kojih je najcesca "teorija zavjere". Posto je cijela zemaljska kugla izolovana u svojim stanovima i kucama, vremena je na pretek da se cita, pise, dopisuje, razmjenjuju informacije, ali i deszinformacije...
A onih koji siju i sire teorije koje sami, ili uz pomoc onih koji su placeni za to, stvaraju je svakim novim danom pandemije sve vise. Rekao bih da se paralelno sa svakom epidemijom, pa i epidemijom korona virusa, siri jos jedna bolest - teorija svakolike zavjere! U cijelom svijetu! Posebno kod nas na Balkanu!
Osnovna teza zavjere koja se siri paraleelno sa korona virusom je da je ova epidemija smisljena, planirana, laboratorijski proizvedena i posijana od velikih sila. Jedni smatraju USA ili Engleske da bi se unistila kineska privreda, drugi da je to Kina uradila da bi unistila demokratsko - korporativni kapitalizam, treci...
Vecina tih, veoma cesto, priucenih teoreticara koristi poznati metod: manipulaciju poluistinama.

Upotrijebe 50% (ponekad i 80%) istine, dodaju 50% (ponekad samo 20%) neistine, podupru to ponekim zvanicnim podatkom navodeci i izvor, udrobe i izmijesaju, izmanipulises tako da ti sami, a i oni koji to citaju ili slusaju, ako ne razisle svojom glavom, zakljuce da je to jedina i prava istina!

Evo, samo jedan aktuelan primjer svjesne manipulacije poluistinom i stvaranja teorije zavjere!

Kazu, prema zvanicnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svake godine od obicnog sezonskog  gripa umire  u prosjeku 290 do 650 hiljada ljudi.
Manipulisuci ovim tacnim podatkom, oni ne uzimaju na primjer prosjek od 470 hiljada, vec uzimaju maksimalnu cifru kao referencu, 650 hiljada.
Drugi zvanicni i tacan podatak  kojim manipulisu je da je do sada u svijetu od korona virusa oboljelo ukupno 350 hiljada, a umrlo 15 hiljada ljudi. I onda, na osnovu ova dva tacna i zvanicna podatka, zakljucuju kako je strah od korona virusa neopravdan jer  od obicnog gripa umire godisnje 650 hiljada ljudi na svijetu. I onda idu dalje, pa zakljucuju kako je epidemija vjestacki izazvana da se vjezbaju neke situacije za neke buduce krize i ratove, ili da se unisti necija ekonomija ili ...

Pa se onda ti pametnjakovici bave malo i racunicom i zakljucuju kako je od korona virusa umrlo skoro 50 puta manje ljudi nego sto umre od obicnog gripa - a, vidite,  digla se takva frka u svijetu!
Tu nesto ne stima! Ima iza toga nesto sto se krije - vece i vaznije!

Zasto je to manipulacija? Iz prostog i ociglednog razloga jer za svoje zakljucke koriste razlicite uzorke: za obican grip - vremenski period od godinu dana i geografski cijelu zemaljsku kuglu, a za korona virus period od dva mjeseca i samo zone na zemlji u kojima se korona virus rasirio. I to u dva pocetna mjeseca kada se virus tek poceo siriti.
Do sada se vec zna da se ovaj virus veoma brzo i lako siri. Jedan zarazeni zarazi tri nova u prosjeku. Dnevni porast zarazenih u svijetu je 32,440 slucajeva.  Dnevni porast umrlih je 1631 (podaci za 22.3. 2020. https://www.worldometers.info/coronavirus/) .  5% zarazenih od korona virusa prema zvanicnim podacima je umrlo. Bitno je uzeti u obzir da velika vecina zarazenih nije detektovana zbog 15 dana inkubacije, kao i da korona virus prenose uglavnom zarazeni koji jos nisu ni detektovani.
Pretpostavlja se da na svakog detektovanog zarazenog korona virusom ide 5-10 onih koji jos uvijek nisu detektovani. Ovo je podatak kojim u ovom momentu barataju strucnjaci.

Pretpostavimo na trenutak da je to tacno.
Ako je 22.3. u svijetu 22.3. bilo 32 hiljade detektovanih zarazenih onda je tod istog dana bilo 160 do 300 hiljada zarazenih koji jos uvijek nisu detektovani. Dodajmo ove nedetektovane detektovanima , zadrzimo procenat smrtnosti na  5%  koliko je sada, i broj umrlih ce se sa sadasnjih 1.631 popeti na 8 do 16 hiljada.
Ako bi broj umlih dnevno bio  8-16 hiljada tada bi on za godinu dana bio 3 do 5,5 miliona.

Dakle, ako se trend razvoja korona virusa u svijetu ne bi obuzdao ili zaustavio, za godinu dana od korona virusa bi umrlo 3 do 5,5 miliona ljudi.

Ako bi se, uz sve napore koji se danas ulazu, epidemija korona virusa obuzdala za 6 mjeseci  i ako bi se u tom roku pronasla i vakcina, i ako nakon  6 mjeseci ne bismo imali ni jedan jedini slucaj smrti od tog virusa - cemu se svi nadamo - broj umrlih bi bio izmedju 1.5 i 3 miliona. 

Poredite sada 1.5 do3 miliona umrlih od korona virusa za sest mjeseci sa 290 do 650 hiljada umrlih od obicnog gripa za godinu dana, od gripa za koga cak postoji vakcina. Vakcina za korona virus tek treba da se otkrije. Strucnjaci kazu da za to treba preko godinu dana. Ovdje sam, optimisticki pretpostavio da ce se ona i otkriti i poceti upotrebljavati za 6 mjeseci i da ce se time zaustaviti korona virus. Koliko je to realno procijenite sami. Ako se to ne dogodi, broj umrlih bi se mogao povecavati za 250 do 500 svakog svakog mjeseca.

Nije mi cilj da bilo koga plasim, niti da sirim paniku. Jedino sto mi sve ove brojke potvrdjuju je da se treba pridrzavati rigoroznih mjera koje se poduzimaju u skoro cijelom svijetu jer je to jedina sansa da do svih ovih brojki ne dodje. I da ne treba vjerovati raznoraznim teoreticarima zavjere, a jos manje da te teorije treba siriti internetom ili u direktnim kontaktima - jer one nisu nista drugo vec - prazne i priglupe teorije zavjere! Upotrijebite svoju logiku i znanje koje imate! A imate vise od njih!



Sunday, March 22, 2020

Samo je jos ovo falilo!

Svim mojim prijateljima, njihovim prijateljima i porodicama, svima onima u Hrvatskoj i okolnim zemljama, kojima je, na strah i neizvjesnost od korona virusa, dosao i zemljotres, zelim da skupe snagu i istraju - i fizicki i psihicki! 
I znajte da mislimo na vas. 
Sve ce to proci kao sto su sve nase nesrece, zajednicke i pojedinacne, prosle! 
Oziljci ostaju ali bolji dani moraju doci!









Friday, March 20, 2020

In memoriam: Borislav Bora Stankovic

1925. - 2020.

U Beogradu je juce u 95. godini zivota preminuo legendarni Borislav Bora Stankovic, dugogodisnji generalni sekretar FIBA-e i clan Medjunarodnog olimpijskog komiteta. Rodjen u Bihacu (BiH), zivio u Beogradu i cijeloj zemaljskoj kugli!
Neka o zivotu Bore Stankovica govore slike objavljene u Kos magazinu.

U Novom Sadu 1935.

U Novom Sadu 1931.

Kao gimnazijalac

U Beogradu 1949. sa suprugom Mimi i Acom Nikolićem

U dresu br. 8 na Kalemegdanu, utakmica Crvena zvezda-Zagreb, 18. april 1948.

Kalemegdan 1947, Bora sa loptom na utakmici Crvena zvezda-Poštaš (Madjarska)

Košarka se u Beogradu igrala i za vreme Drugog svetskog rata, ovo je tim BTK 1942. sa Borom Stankovićem

Bio je poznat kao odličan odbrambeni igrač

Igrao je za reprezentaciju Jugoslavije na prvom Svetskom prvenstvu u Buenos Ajresu 1950.

Reprezentacija Jugoslavije 1950. pred put u Argentinu

Ekipa Crvene zvezde 1948: Srdja Kalember, Nebojša Popović, Milorad Sokolović, Vladimir Gaćinović, Bora Stanković i Ladislav Demšar (stoje), Strahinja Alagić, Aca Nikolić, Aleksandar Gec i Vasilije Stojković (čuče)

Bio je trener OKK Beograda

Sa Radivojem Koraćem

Radio je kao trener u Italiji

Bora Stanković i Nebojša Popović

Nebojša Popović, Bora Stanković, Milorad Sokolović, Danilo Knežević i Aca Nikolić

Na Velikom kineskom zidu

Predsednik FIBA Vilijam Džons i Bora Stanković

Sa Majklom Džordanom…

Bio je strastan teniser

Sa suprugom Mimi proveo je ceo život