Marijevi postovi

May 26, 2011 Mario: Zova, zovika, bazga




Monday, April 04, 2011

Marievo pismo




Dragi Predraže, dobro si snimio kraj marta u Banjaluci, anamneza propisno provedena: lijepo vrijeme, lijepe Banjalučanke i razumljiva nelagoda (tačno je da je isto/slično i u susjedstvu, ali je nebitno kada je u pitanju tvoj grad).


Odavno poznata kao nacionalizam, bolest je poodmakla. Blaže oblike znamo još iz vremena nevinosti, takozvane nedemokratske ere. Smatrala se endemičnom ali kontrolisanom, narodna medicina je bila efikasna. Ispostavilo se da su kasnije demokratske vakcine bile obični placebo, padao je imunitet i sada imamo karakteristike pritajene epidemije. Pitanje Kože, Krvi, Gena, odnosno... bolest buja u funkciji ’divide et impera’. Pod sumnjom je Drugi i Drukčiji iako je razlika nebitna s identitetom Prvog. Epidemija se neće zaustaviti bez ljutog obloga na otvorenu ranu...

Organizam Grada je oslabljen ratnim seobama svih tipova. Vašim odlascima (pod našom presijom) stvarao se sve veći debalans, a vašim nepovratcima (i pored nadoknada materijalnog) odbrambeni mehanizam je definitivno ugrožen. Krvna slika Grada sada izgleda kao poslije terapije citostaticima. Nivo tolerancije je sve niži. Dalje slijedi strah od Drugog i Drukčijeg a ovaj se pretvara u mržnju. Zluradi se tome čak raduju.

Ljudi jedno pričaju, drugo rade: sve manje se voli Grad, voli se proživljena mladost u Gradu. Poneki od vas koji ste otišli ne mogu sebi doći od čuda kako je to ovdje ’dolje’ primitivno, a kako je tamo ’gore’ baš ’sve pod špagu’. Na putu ka moru navratili na ćevape, jedva imaju vremena popiti kafu, žure, još nisu vidjeli Vrbas... prije dvije godine bili sedam dana, popravljali zube... U kratkom razgovoru saznaješ kako su se naši brzo ufurali u nove sisteme. Oni tamo razvijali te demokratije, a mi ovdje pokvarili sve što su nam ostavili. Shvatam da se borba za Grad gubi, jer sjećanja se uključuju programom ’select’, a note lirskih koordinata nostalgije se utišavaju kao demode.

Predraže, ti češće dolaziš pa lakše dijagnosticiraš doživljeni nacionalizam. Ne treba zaboravi da rat kao kulminacija netolerancije i nesporazuma ovdje nije dovršen na način da se porazi njegov uzročnik. Rezultat je dogovoren za stolom, a tvoja topla domovina postala je protektorat prema kome se imenovani nadzornici ponašaju kao prema knjizi utisaka. Nijemo posmatraju prelaz stihijske demokratije u fazu sirovog kapitalizma, a rješenja za ugroženost naciona vide u podjeli zemlje... Nacionalizam se hrani neponištavanjem uzroka rata. Naši demokrati su saglasni.

Kad vidim šta su radili i šta rade ti naši demokrati, shvatam da je diktatura idealan model države!

Obradovaću se ako mi ne zamjeriš direktnost.

Pozdrav,

Mario

P.S. Kažu, biće bolje.


Thursday, March 31, 2011

MARIO: LOJZIN DUŠAN


Kad se prilično umorim poslije dugotrajne potrage za nekim odloženim papirom obično popijem kaficu i ohrabrim se za nastavak, jer u stanu imam više malih odlagališta ’za svaki slučaj’. Ako me drži tvrdoglava upornost onda se otvara i veliki stari kofer, ostao još iz onog vremena dugih planiranih putovanja a danas služi kao odlagalište za sve ono potrebno i sve ono nepotrebno. Pokušaj svakog ozbiljnog istraživanja, baš kao u nekoj okultnoj priči, od kofera čini misteriozno skrovište.


 Par mjeseci mi je trebalo da pronađem ovaj crtež, a bio mi je više puta na dohvat ruke. Jedna od Lojzinih skica za naslovnicu knjige pjesama Dušana Mutića vratila me u vrijeme kada se Grad pomalo zacrvenio od stida jer rano otišlom boemu nije skupio pjesme u jednu (prvu zvaničnu) knjigu. Požurilo se sa realizacijom; Lojzo je prosto kipio od ideja kako treba izgledati Dušanova knjiga, a ja sam bio jedan od slušalaca na kome je provjeravao svoje ideje. Definitivno, Dušan je pojam slobodoumnog čovjeka, Dušan je živio slobodu ptice. Ali ne one ptice koja znači sigurnost nego ptice koja znači pjesmu. ’’Ptica banjalučka... k’o ptica, k’o ’tica, k’o tić... logično: on je ’tić Mu-tić.’’





Nakon što je slikar obukao pjesnika u ptičje ruho , potražio je odgovarajuće mjesto gdje će ga smjestiti. Kako izgleda na Kast(e)lovom ćošku, kako u Palasu...? Park? Možda je Perin ispruženi prst suviše direktan? A hotel Bosna, jedna od Dušanovih loga? Naposlijetku je Lojzo Dušan-pticu smjestio na ulazni slavoluk hotela tako da repom zaklanja slova BO. Crtež je bio završen, priča potpuna, a pjesnik na mjestu koje mu je uvijek pripadalo.

Šteta, izdavaču se žurilo, nije sačekao Lojzino rješenje i knjiga je objavljena s fotografijom pjesnika na naslovnoj strani. Naslov ’Na sastanak kasnim’ je odabran prema jednoj pjesmi a ne prema ovoj priči.

Otišao je Dušan (XI1968), otišao Lojzo (31.03.07), nema nikoga da nam prekrivanjem suvišnih slova pokloni HOTEL SNA.

Mario

Friday, March 04, 2011

MARIO: GODISNJICA


Ponekad ne mogu da napišem ni obično pismo, zavidim onom sebi od prije neki dan kada sam to lagano uradio. Ponekad sam težak, ne osjećam se najbolje, osjetim da ne funkcioniram najbolje. Poslije podne je, počinjem da pišem. Osjećam kao da sam se tek probudio ili kao da baš sada moram skočiti u Vrbas. A htio sam samo napisati nekoliko afirmativnih riječi u povodu godišnjice Parkića... ne ide. Kada bih popio čašu vina bilo bi lakše, ali ne pijem sam sa sobom. Zato koristim muziku, oprobani stimulans.

Godišnjica je Parkića (htjedoh reći našeg malog Parkića), a to je radostan događaj. Često očekujem 07:00 kada Predrag postavlja novi prilog i obično imam vremena za samo letimičan pregled... jurim na posao i računam koliko je sada sati u Americi, a koliko u Australiji. Ima taj naš Parkić kvalitet dobrodošlice, ima draž mjesta za povjeravanje, toplinu neophodne intime. Parkić ponekad fino iznenadi, često obraduje, pokrene. Nakon časkanja u Parkiću osjećam se lakše, funkcioniram i požalim što se radi samo o okrutno imaginaranom mjestu.

Predraže, želim (nam) da Parkić poživi duže, jer ova prva godina je vožnja sa samo jednim okretom na ringišpilu... Za vedrinu, trud i upornost imaš moju zahvalnost.

Mario

Thursday, January 06, 2011

MARIO: KIPAR KORKUT


Ovaj Marijev prilog o jednom od nasih Banjalucana o kome nezasluzeno malo, ili nista ne znamo, cekao je prilicno dugo. Cekao da prodje praznicko cestitanje. Priznajem da nisam znao za Alema, iako se  radi o zetu Gverica, Nade i Josipa, sa kojima smo nekada prijateljevali.

****************************************************
Alem Korkut
Pišući o stvaralaštvu kipara Alema Korkuta ('Dani', br.704), docenta zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, kritičar Irfan Hošić s razlogom se čudi da je njegovo djelo u BiH, zemlji njegovog porijekla, potpuno nepoznato.
''Korkut je značajna karika u razvoju hrvatskog kiparstva. Uvaženi hrvatski historičar Zvonko Maković opisao ga je kao jednog od nekolicine kipara koji sudjeluju u značajnom pomaku od dosadašnje kiparske prakse u Hrvatskoj.''

Korkuti su čuvena travnička familija, a Alem, sin Višnje i Bešira, nakon završetka osnovne i srednje škole u Banjaluci, akademsko zvanje je sticao u Sarajevu i Zagrebu gdje je i diplomirao u klasi poznatog Šime Vulasa. Alem živi u sretnom braku sa Banjalučankom Ines Gverić, kćerkom Nade i Josipa.
Postoji mišljenje da se veličina kreacije određuje prema stepenu pripadanja svjetskoj baštini a pojedinci prepoznavaju autorovu osobnost, porijeklo i autentični rukopis. Djela afirmisanih umjetnika ponekad navrate u 'rodne krajeve' svojih autora. Jednog dana će sigurno i skulpture skromnog Alema u Bosnu.

Mario

Alem Korkut: Spomenik biciklu


Kiparstvo Alema Korkuta
Forma, dodir i pokret

piše: Irfan Hošić

Alem Korkut (1970.) je jedan od značajnijih kipara mlađe generacije u Hrvatskoj, bosanskohercegovačkog porijekla, a u našoj sredini je u potpunosti nepoznat. Njegov značaj u hrvatskom kontekstu ogleda se u brojnim nagradama, kataloškim jedinicama i naučnim pregledima savremenog hrvatskog kiparstva kao i prisutnosti njegovih plastika u javnom prostoru hrvatskih gradova. Ono što nas brine jeste činjenica da je Korkut u Bosni i Hercegovini potpuno nepoznat.
Kiparstvo Alema Korkuta možemo uvrstiti u grupu iznimno uspješnih zagrebačkih umjetnika uz Zlatka Kopljara (1962.) i Zlatana Vehabovića (1982.), također bh. porijekla, koji su u svojim životnim sredinama do sada ostvarili zapažene umjetničke rezultate dok su u Bosni i Hercegovini u potpunosti marginalizirani. Da li je riječ o apatiji bh. umjetničkih institucija, njihovoj nezainteresiranosti, besparici ili nekompetenciji teško je zaključiti, no činjenica je itekako evidentna i bolna.

Kiparstvo Alema Korkuta unijelo je određenu dinamiku u ionako statično područje. Možda zvuči na trenutak ironično no misli se i na hrvatski kontekst, ali i na narav ove umjetničke discipline. U ciklusu radova prikazanih na izložbi u galeriji Anex u Puli u septembru 2010., nazvanim Slabost, snaga, Korkut je nastavio radikalnim putem u tretiranju i promišljanju skulptorske forme. Radi se o bijelim površinama različitih formi i materijala animiranih sporim mehaničkim pokretom. Njihova dramatičnost ukazuje na likovnu problematiku jednim zabrinjavajućim i pomalo kataklizmičkim vizuelnim jezikom, no nikakvo čudo nakon serije destruktivnih multimedijaInih radova pod nazivom Ego Trip (2001 - 2005.). Krajnja i po karakteru industrijska monokromija distancirala se od mogućih reminiscencija na procesualnu ili analitičku umjetnost, a vidljivu procesualnost svela na gibanje i pokret. Silikonska guma, epoksid premazan poliuretanskom bojom te mehanički sklopovi koji reagiraju na pokret posjetioca, ukazuju na tehnološku složenost Korkutovih skulptura – i u materijalno – tehničkom i u konceptualnom smislu.

Saturday, December 25, 2010

MARIO: BUMERANG DOPISNICE


(za Parkić)

Kao da smo u nekoj zavadi, poštar nas vrlo rijetko posjećuje. Vremena su se promijenila, dobijamo uglavnom račune i reklame... Donedavno je sve izgledalo drukčije pa i poštanski sandučić.
Volio sam slati (i primati, svakako!) razglednice. Ugodna atmosfera neke kafanice i pažljivo odabrana slika određuju adresu na koju se treba javiti. Između nekoliko prijateljskih riječi i pozdrava osjetim da je potrebno još nešto napisati... pogled, klik i tu je ideja. I zadovoljstvo lijepljenja marke. Pri izboru razglednice podsjetim se da je Moris Utrilo, slikar Pariza, slikao sa razglednica, čak i remek djela.

Jesenas smo primili kartu od starog prijatelja o kome godinama nismo ništa čuli.
Adresa nepostojeća, a pošto je do uručenja proteklo oko dva mjeseca, konstatujem da poštari nisu izumrli. 'Mrtva priroda' klasično aranžirana, lijepe riječi, ne možeš ostati hladan. Zanimljivo je da se prijatelj 'oduševio vatrometom ruža', a to bi mogla biti razglednica koju smo mu poslali prije bar četvrt vijeka...

Iz gusto napisanog sadržaja doznajemo da naš prijatelj dosta putuje, da mijenja domovine, da sanja Banjaluku u kojoj je boravio samo četiri mjeseca...

Prijateljstva se moraju čuvati, pruža se prilika, treba samo naći inspiraciju i adresu... pokušavamo odabrati slike koje se ponesu iz Banjaluke.

Puno pozdrava,

Ljilja i Mario

P.S. Vama, dragi blogeri, želimo povoljnu ružu vjetrova. Neka vjetrovi odnesu snijeg i kišu iz vaših gradova... tamo gdje im je mjesto. Neka na vaša vrata donesu poštara sa zaostalom razglednicom koja budi draga sjećanja...

Monday, November 29, 2010

MARIO: SINOPSIS No 29.XI


Na planinama snijeg, asocijacija na Stare Slavene.

Neke davne zime bila dobra mazija pa južno krilo Starih Slavena krene u potragu za toplijim krajevima. Skupi se tu više plemena, krenuše onako masovno put ptica selica. Sve živo im se sklanja s puta, sama zemlja se trese pod njihovim nogama. Ništa ih ne može zaustavit, čini se. Sve do pred veliku rampu. Rijeka Dunav izmami o-o-o-o-o-o-o Starim Slavenima. A poznato je da je 'o' na njihovom jeziku značilo: voda! Može se samo zamisliti kako zvuči horsko ječanje Starih Slavena kad ugledaše tako veliku vodu. Naime, Stari Slaveni su bili poznati kao izraziti neplivači. I šta dalje, pitale su se sijede brade... Na lipovim deblima koje ponesoše iz Postojbine preploviše prve izvidnice... Ne vratiše se. Ni druge, ni treće... Sijede brade shvate da nema berićeta bez plivanja. I tako Stari Slaveni s tikvama po plićacima, godinama. Najzad preplivaju, ali oni tamo nimalo gostoljubivi. E, onda sijede glave skontaju: treba i plivat i ojačat. Tako se Stari Slaveni prihvate i drugih sportova.
Šakom, nogom, a bogami i toljagom potuku one preko Dunava. Usput poruše im skoro sve. Treba znati, Stari Slaveni, njihovo južno krilo nije bilo obaviješteno da su to pravili čuveni Stari Rimljani. Dovoljno im bilo što su zaslužni da postoji zanimanje arheolog.
Tako nas učila stara istorija.
Kasnije se rastrčaše Stari Slaveni i... dobro se zna ko se već dočep'o kojih krajolika. Potom se razdružiše a istorija prešućuje kako se naši Slaveni na jugu toliko opustiše i zanemariše borilačke i ine sportske vještine. Tužno je kako su katastrofično atrofirali da su ih odreda svi pomalo jahali, pomalo muzli,...
Tako je bilo, možda nešto malo drukčije, dok potomci potomaka ne skontaše da bi možda zajedno bili jači. Naprave zato AVNOJ, postadoše moćniji i zapjevaše složno, horski, unisono. Pjesma bila masovna, bila lijepa, sve dok mudri arheolog ne iskopa neki zapis o svom pretku. I to dade ideju potomcima potomaka da pokrenu istraživački festival etnogeneze na temu 'ko je najviše svoj na svom'. Oni najbrži, tj. najsjevernije pleme otkri svoj strogo čuvani mit po kome su oni zakonski potomci Veneta, antičkih osnivača Venecije, a ne divljih Slavena. I njihovi južniji/tužniji susjedi porekoše bilo kakvu slavensku vezu dvoumeći se jedino da li su porijeklom Iranci ili su svoji na svome još od željeznog doba. Ovi pak iz centralnog dijela, pokraj rijeke koja je svojim hrabrim sunovratom brendirala AVNOJ, su sigurno autohtoni jer četiri milenija unazad prate korjene svog plemena na istom prostoru. Najmanje pleme ili pleme najviših je ponudilo tezu da u njihovom antropološkom biću nema ničeg slavenskog, a sakrivši se u sjenu Aleksandrovu i najjužniji su pobjegli u Antiku. Najveću istinu očekivano je ponudilo najveće pleme, oni su najstariji na poluotoku, oni su prvi u planetarnom smislu, oni su nebeski...
Žiri je imao vrlo lak posao: Stari Slaveni, njihovo južno krilo, poznati kao izraziti neplivači, nisu uspjeli preći veliki Dunav, doduše neki pojedinci... ali zaključak je da su Slaveni zaobišli Balkan.
Odluka o AVNOJ-u je ostavljena za kasnije, mišljenja nisu usaglašena.
Potvrđena je definitivno ona stara istina: istorija je samo jedna od knjiga utisaka.

Uz odjavnu špicu čujem onu Džonijevu 'Balkane, Balkane, Balkane moj...'

Azra: Balkane, Balkane, Balkane moj...

Mario

Wednesday, November 24, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (10)


Tuesday, November 16, 2010

MARIO: PJESNIK BOCO



Pročitaš nekoliko njegovih pjesama i nazoveš ga pjesnikom. On te sačeka i pokloni ti svoju knjigu. Piše posvetu uz karakterističan osmijeh kojim se na svoj način uvlači pod kožu. Tek onako usputno ti traži mišljenje, kad pročitaš. Sve to nekako lagano, prijazno i s uvažavanjem.

Odonda te žulja primljeni zadatak i prati njegova dobroćudna faca. Čitaš poeziju ali nemaš iskustvo književnog kritičara. Naslov knjige 'Uljepšaj mi dan' djeluje nekako imperativno i obavezujuće. Očekuje li to pjesnik da pročitaš i pohvališ? Može li to jedna škorpija? Na naslovnici, u refleksu naočala vidiš sliku bašte hotela Bosna. Hedonista znači, e tu se sigurno podudarate.
Cijelo popodne čitaš tu neveliku knjigu. Čitaš, maštaš, podsjećaš se... Kao i pjesnik Boco: 'Svojeg nekad/ danas da se sjetim/ pola vijeka/ treba da preletim.'

Pjesme nije napisao novinar, nego romantični gradski šetač, naš dobroćudni Boco. Ne piše on zato što je hrabar nego zato što voli naš Grad. Banjalučanin za Banjalučane piše ispod aleja, piše o gradu kojeg nisu krasile velespavaonice... od dana kada je čamdžiji preplanulog lica ukras bila djevojka iz špica do saznanja da 'ta gospođa umornog lica/ biješe mi školska drugarica.'
I tako uvučen u Bocinu fantaziju ploviš ka onim iskrenim vremenima kada se u dugim redovima čekala karta za kino, kada ne biješe daleko ni solo grah kod Željeznog konja i sjetiš se Grada kojim nisu šetale klonirane djevojke, Grada u kome su ukrasi bili njegovi Građani...

'Zažmiri, da vidiš...', dobro kaže pjesnik.

Čemu sad poezija, ovih dana kada je mjesec studeni najtopliji?

Protegneš lijeno uz Vrbas, istinsku banjalučku konstantu... Kad tamo pjesnik Boco, bicikl i 'silk na lijesku zavezan'.
Nadaš se prilici kada će ti pjesnik uz ribu i njeno treće plivanje nastaviti svoju paradu stihova:

'Donosim vijesti, svima po mjeri
U vrtić su stigli penzioneri.
Od viška penzije kolače kupili
Častili djecu i pjevali.'

Mario

Sunday, November 14, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (9)


Ja sam prepoznao ficu! Zgradu? Jos mi svjecica ne pali!

Friday, November 05, 2010

MARIO: NEZABORAVLJENA PJESNIKINJA



U ovo vrijeme elektronskih knjiga rjeđe se susreću klasični bibliofili. Neki dan sam upoznao baš takvog oduševljenog saznanjem da je u Banjaluci objavljen novi reprint "Vrbaske uspavanke" (bez štamparskih grešaka) naše Nasihe Kapidžić Hadžić. Susret se dogodio u dijelu Bosne koji je podijeljen na kantone, a moj sagovornik - poznavalac poezije i nasljednik velike privatne biblioteke, na svoju djecu je prenio ljubav prema stihovima banjalučke pjesnikinje.
Na njegovu: “Ponosim se što sam poznavao tu lijepu i dostojanstvenu ženu”,
odgovorim da je Nasihina sestra Beba baš mene uključila u projekt posljednjeg izdanja poznate knjige. I tako nepotrebno uletim u problem. Izdavač propao a ja želim pokloniti knjigu.
Inače, u Banjaluci se od prije nekoliko godina u avliji Nasihine rodne kuće, na Stupnici, organizuje pjesnička svečanost „Vezeni most“, most od stihova i cvijeća koji spaja ljude. Jedno ljetnje popodne u okviru susreta Banjalučana nesretno nazvanih dijasporom pjesnici napune bašču; ljubitelji poezije i Grada na Vrbasu u cvijeću i šimširu aplaudiraju pjesnicima...
Nasumce odabrane slike s nekoliko posljednjih Susreta...


VEZENI MOST

Kad jednom dođeš u grad od lišća
da budeš naš najdraži gost,
vidjećes kako obale travne
na ruci drže most.
Most vezen žicom svilenom, tankom,
u sedam boja tkan;
ogledalo mu zelena rijeka,
a ukras sunčan dan.

Vjetar ga njiše k'o voda čamce
svezane u plićaku;
rojevi svitaca nad njim se pale
pa blista i u mraku.

A pod njim čudni orkestar ljeta
s dva cvrčka u duetu,
oglašava se svake noći,
ljepši od svih na svijetu...

Kada nam dođes u grad od lišća
da budeš najdraži gost,
preći ćeš i ti korakom lakim
vezeni, vitki most.
Nasiha Kapidžić-Hadžić


 ŠARE POEZIJE
U Nasihinoj bašči kraj Vrbasa

K'o sunce grije rima,
da mrzlo ne pada inje
po cvijeću i po snima
iz bašče pjesnikinje.
Dok stoji kuća stara,
k'o pjesma nasred svijeta,
i neka davna šara
ovdje će da procvjeta.

I iz te mrve boje,
iz tog prvotnog glasa,
ovdje se vječno roje
žubor-pjesme Vrbasa.

I sagni se, potraži
kamičak-riječ sedara,
biće ti odmah draži
taj svijet dječijih šara.

Ismet Bekrić


 U TVOJOJ PJESMI
Nasihi

U Tvojoj pjesmi grad je sav od lišća,
Dobrote ljudi, cvjetna vodopada.
Kao da si znala da dolaze studi
Vremena bez ljudi, i ljudi bez grada.
Ti si otišla, u svojoj dobroti
Preko ruba svijeta, da u čistoj vodi
Opereš ruke svem zlu i prostoti,
Da trudna trešnja bijeli cvijet rodi.

Po cijelom svijetu, ljudi tek u mašti
Nose svoj grad, k΄o izgubljen broš.
Nađu ga u pjesmi, tvojoj rodnoj bašti
Gdje je lijepo biti pod šimširom kokoš.

Vrbas popodio snutkom i oblutkom
Od brda do brda luke i sećije,
Ti pjesmom tkala mekane serdžade
Misleći na bose noge dječije.

Snovima izvezen trenutak ljepote
Ostade u pjesmi, u sehari ruha.
Tajanstvo priča, ušuškani kutak,
Kriška zavičaja, kao toplog kruha.

Otišla si da prebrojiš zvijezde.
Da svakoj daruješ haljinu od tila,
Da izvezeš nebo onim što si snila,
Da se ljepota ne bi izgubila.

U Tvojoj pjesmi grad je sav od lišća,
I rijeka k΄o suza u oko Ti pada.
Kao da si znala da dolaze neka
Vremena bez ljudi, i ljudi bez grada.

Enisa Osmančević Ćurić
4.12.2003.




Monday, October 18, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (8) NAJUZA KUCA


Gdje je snimljena?

*****************************

2010-10-23: Bruja je izgleda odlucio da rijesi dilemu, poslao satelitski snimak i oznacio lokaciju. Mislim da je u pravu a da je ograda zgrade pored Ferhadije, Islamske vjerske zajednice:

Wednesday, October 13, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (7)


STIT

Saturday, October 09, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (6)


Monday, October 04, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (5)




Ovako je moja skola nekada izgledala

Thursday, September 30, 2010

LISINA PLANINA – MRKONJIĆKA DIKA Lojzi Ćuriću


(POSLAO MARIO)

Vrletna Lisino!
Potamniš u jesen,
pocrniš.
Uzričeš se
ko volovi s Kočićeve glavice.
Zoveš Manjaču na rvanje,
junačina si.
Izričeš iz sebe sotonu,
samo đavolje kolo
- zmije kamenjarke.
Ričeš ti tako,
ričeš od pamtivjeka.
Vjetrovi tvoji
glođu,
godinama glođu
kraj puta
krstaču i bašluk
davno zaboravljenog ratnika,
obraslu korovom,
pokošenu čobanskom rukom,
kosom mrkonjićkom, varcarskom,
prkosnom,
ljutom,
ljućom od kamenjarke.
Izmiči se korovu,
izmiči se, kamenjarko,
ciči varcarka.
Hoću da oko krstače;
oko bašluka,
oko pravde
zaboravljenog ratnika
oda poštu šušanj.
Lišće izrikano vjetrovima s Lisine
ko izluđeni leptirovi,
gladni
za nektarom,
od dragosti
što davaše poštu
ratniku –
ne oživiše ga,
pomilovaše,
nježno dotaknuše
krstaču i bašluk,
izgubiše se tamo negdje daleko
u plavetnilu neba.

Jovan Joco Bojović

Saturday, September 25, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (4)


Monday, September 06, 2010

MARIO: CUM GRANO SALIS...



CUM GRANO SALIS...


...je tradicionalni književni susret koji sa posebnim zanimanjem pratim od samog početka, dakle, već desetu godinu. Tada se uz prigodne manifestacije dodjeljuje nagrada ''Meša Selimović'' za najbolji roman godine pisan na razumljivim jezicima naših prostora. Prethodno regionalni selektori kandidiraju romane iz prošlogodišnje književne produkcije: Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, a zaista meritorni žiri izdvoji pet knjiga. One se tada pojačano traže po rijetkim knjižarama koje su snabdjevene knjigama sa svih strana bivše nam domovine... I ove godine lijep praznik knjige priredio je domaćin susreta, a to je, kao što priliči imenu nagrade, grad Tuzla. Večeras je bilo posebno svečano – obilježava se i sto godina velikog književnika, a u uži izbor su ušli romani: ''Pjesme divljih ptica'' Enesa Karića, ''Sedam strahova'' Selvedina Avdića, ''Kaja, Beograd i dobri Amerikanac'' Mirjane Đurđević, ''Tri slike pobede'' Zvonka Karanovića i ''Unterstadt'' Ivane Šojat Kuči. Nakon lijepih uvodnih riječi, večeras je predsjednik žirija, Miljenko Jergović, proglasio književnicu Mirjanu Đurđević za pobjednika ovogodišnjih susreta. Poslije kako je uobičajeno, autorica se zahvalila, a glavni razlog zbog čega ovo pišem je jedna njena rečenica:
''...Ako ovaj roman koji se bavi nekim budistima, a koji su prije nekih osamdesetak godina živjeli na ovim prostorima, proglašavaju najboljim, zaključujem da je svima nama - bolje...''

Mario

Monday, August 30, 2010

MARIO: MJESEC U ZNAKU PETRA KOCICA



Banjaluka je krajem avgusta u znaku Petra Kočića


*********************

Petar Kočić će ostati kao primer pisca koji je na najkraći, najjasniji i najbolji mogući način uspeo da saopšti ono što je imao da kaže ljudima svoga jezika.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Nedavno se preda mnom našla verna i dobro reprodukovana fotografija Petra Kočića. Posmatrao sam je dugo. Podsećala me je na nečiji lik koji sam takođe viđao na fotografiji, ali u prvi mah nisam mogao da se setim na čiji. Na koga, na koga to podseća - pitao sam se nekoliko puta, a onda mi je odjednom sinulo: na sliku Fridriha Ničea. Ne bih umeo kazati šta je bilo to što je izazvalo u meni takvo sećanje. Kosa? Brkovi? Pogled? Držanje? Možda ni jedno od svega toga; možda svako pojedinačno, a moža i sve zajedno.

Ivo Andrić

Saturday, August 28, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (2)


Prosli "Drugi ugao" nam je Boco otkrio.
Da ponovim oni koji i sada zive u Banjaluci ne ucestvuju. Osim onih koji rijetko izlaze u grad.
Njima se moze desiti slicno sto i nama koji jednom ili ni jednom godisnje provedemo nekoliko nedjelja u nasem gradu.
Gdje je ovo?

Sunday, August 15, 2010

MARIO: DRUGI UGAO (1)


Mario nam postavlja jos jednu zagonetku.
Slika dijela Banjaluke; nama poznatog, ali uz drugog ugla.
Vidim parking je na temeljima srusene zgrade. 
Ne, jos nisam odgonetnuo gdje je to. Ali ne odustajem.
A vi?

Monday, August 02, 2010

MARIO: PUT



Putujemo sa željom da se što prije nađemo na odredištu ili uživamo u istraživanju pejsaža još u toku vožnje. Biramo najkraću vezu, najbržu liniju ili pak poput leptira povezujemo zanimljive destinacije ne osvrćući se na vrijeme i dužinu putovanja.
Put najčešće prate rituali koje je putnik nesvjesno prihvatio.

Moj otac, u mladosti moreplovac, puno je putovao. Kasnije je i meni pomagao u otkrivanju draži putovanja. Znao je skrenuti pažnju na detalj, na lokalni običaj, na neobičnog čovjeka... Putovali smo ciljano, a odmorišta smo birali slučajno. Ako bi mjesto bilo manje atraktivno ili bi nevrijeme suzilo vidike, posezao je moj otac za sjećanjima. Bio je majstor za priče... Pokušaću da prepričam jednu kratku koja me u različitim oblicima prati i na sadašnjim putovanjima.
Priča se događa u ona vremena, a siromašnih vremena je na našim prostorima bilo u izobilju. Kao u svakoj dobroj priči otac je imao tri sina. Oni mladi, jaki, ali i pored napornog rada živjeli su skromno, što bi se reklo: jedva vezali kraj s krajem. Uz sve to, jedne godine pogodi ih suša, druge poplava... Nema se tu šta razmišljat', reklo bi se, al' otac se par dana osamio i na kraju, teška srca, prelomio: ''Sutra zorom ranite i na put, ti tamo, ti tamo, a ti tamo...'' Pokaza starac rukom na tri strane svijeta. ''Vrijedni ste, pametni ste, idite za svojom srećom! A, nagodinu kući se vratite da vidimo na čemu smo.'' Tako i bi. Mladići dođoše iduće godine razdragani, daruju oca i pričaju sve po redu. Onako zadovoljni govore skoro uglas, prvi o vrelim noćima i ljudima druge boje kože, drugi o nepreglednim oranicama i pjevačima tužnih pjesama, treći o dragom kamenju i lijepim ženama... Kao nikada ranije, to veče u kući bi i časti i sreće... Al' pred spavanje najmlađi sin će ocu: ''Zaboravih ti samo reći da tamo nema ptica.''
''???''
Ujutro, poslije neprospavane noći, otac na rastanku izljubi svoje sinove: ''Obradovan sam da ste se snašli u novom svijetu'', pa nastavi: ''Ti se vrati među ljude druge boje kože, ti se vrati pjevačima tužnih pjesama, a ti,... ti idi na sasvim suprotnu stranu... Čuj, nema ptica?! ...Gdje nema ptica tamo ti ni sreće nema!''
Tu je bio kraj priče mog oca. Nema komentara. Samo osjetim njegov pogled, onako ispod oka, a meni se misli motaju.

Priča mi se zabila do srži, odmotavam je i danas, a kada negdje putujem obavezno okom tražim ptice.

Vratih se nedavno s puta. Čujem pticu na prozoru...

Mario

Sunday, July 25, 2010

MARIO: MORE


Dođeš u doba kada se životne sile ponašaju kao magnetno polje prema željeznom opiljku pa u jednom trenutku osjetiš nevidljivu silu koja te neodoljivo vuče na jednu stranu. Iskustvo ti kaže da se u tom smjeru ide na More. Ne krijem da mu se obraćam sa 'naše More': kao takvog sam ga upoznao a tako se i sada uzajamno ponašamo... I uvažavamo.

S Morem se rado družim, kao s prijateljem, a zauzvrat me ljeti ono funkcionalno obnavlja. Ma, pravi je drug: ako ste prethodnu večer ostali nešto duže kod Ive u konobi - More osvježava najbolje, ako onako zanesenom ''pobigne 'lad'' dok rješavate neku japansku glavolomku – More je tu da hladi, ako imate žulj na nozi ili na duši – More to liječi... Zato se ono voli, zato se o njemu pjeva. Da kojim slučajem nema Mora jasno je da ne bi bilo ni toliko klapa. Nisam nikada čuo za neku klapu iz Budimpešte... logično, jer Mađarska nema more! A u ova vremena u Dalmaciji počele pivat' i ženske klape (Otkad su žene počele trčat' maraton, sve im je dozvoljeno i ništa me ne čudi!). Doduše, sada se po konobama više čuju neke nove pjesme; ne možeš dočekat neku staru, recimo 'Ju te san se zajubija', pa da i ti svojski uhvatiš tercu.

Iz sna bih se znao trgnuti u strahu da neka budala nije zaronila tamo duboko, do onog tajnog mjesta na dnu i otčepila zatvarač... Tek jutarnja kafa me vraća u stvarnost, na javi tek shvatam da iako je budala sve više, iako ih ima i u Dalmaciji kao i drugdje, More je ipak daleko jače.

I iduće godine obećavam nastavak drugovanja.

More dovidjenja
Mario

Saturday, July 10, 2010

MARIO: IZLOZBA SLIKARA ENVERA STALJE


Mario: Velikom izložbom našeg slikara Envera Štalje nastavljeno je druženje sa članovima banjalučke grupe 'Četvorica' u Muzeju savremene umjetnosti. Posjeta otvorenju izložbe u nekadašnjoj gradskoj željezničkoj stanici podsjetila je na gužve u ona ljetnja vremena kada se preko Bosanskog Novog hitalo ka moru. Svečanom skupu na otvorenju su prisustvovali kako stari Banjalučani tako i mlade Banjalučanke, a takođe prijatelji, kćerka, unuka, zet iz Australije, komšije iz Dolca... Bilo je lijepo u četvrtak.



Preporučio bih Banjalučanima da navrate na IZLOŽBU, a pored pohvale dobroj postavci izložbe i lijepo dizajniranoj monografiji, preporučio bih i ovaj tekst Maestra, slikara Envera Štalje:

Ja


Ako bi čovjek želio i mogao obuhvatiti kompletan doživljaj u trenutku, veoma brzo bi došao do kraja kreativne moći, kraja poigravanja sa prometejskom vatrom u sebi. Sa druge strane, čovjekova bječna nastojanja idu ka Univezumu, ka kompletnom formiranju Svijeta, njegovim mijenama, nastajanjima i nestajanjima.
Ne mogu biti zadovoljan sa minijaturama Kleea, a ni grandioznom uznesenošću čovjeka kod Rubensa. Sanjam i tragam u sebi za svojim snovima, za totalnim odnosima svih likovnih sila, koje pokreću bujicu rijeke u meni. Budim se da bih živio, a san je slika. Živim da bih slikao meditaciju sna, koja je više moja java od nje same.
Da li biljezi mogumbiti odnosi bojene materije, svjetla, forme i prostora? Da li moja krv može da se pretoči, snagom i količinom rada u moje djelo? Da li je totalnost interesa anahrona, kad se tiče same slike i njene magične moći? Da li količina energija u meni i po meni određuje revoluciju neprekinutog toka? Da li prosanjano djelo, potpuno definisano kroz život, nataloženo vrijednostima, ostaje likovni bastion usamljenika kome je ono sasma dovoljno za dalji napor?
Da li djelo ima dovoljno mene kao bića, kao jedinke? Dakle, u suštini, da li je to slikarstvo kaljeno kroz kontinuitet revolucije u meni, moje, moje do te mjere da ga svojom krvlju mogu potpisati ili na njega udariti muhur od mene samog?
Znam da ja i moje slikarstvo ostajemo sami sa sobom, mislim da smo toliko moćni da i dalje trajemo bez ikakvih Izama. Ono, kao i ja, nije ničija svojina. Sve je to život koji se pretače u konačnost.

Enver Štaljo

Zapisano u Dolcu, u jesen, ranih osamdesetih

Friday, June 25, 2010

MARIO: BIJEG



Morao sam nešto promijeniti, jer...
... mi je monotoni ritam svakodnevne kiše uporno pojačavao nervozu. Tijelo mi se lako umara, pritišću usidreni obalaci. Bezvoljnost i lica bez osmijeha...
...nameću bijeg na jug kao jedino moguće rješenje.
Nudi mi se Hercegovina. A sama pomisao na nju budi sjećanja na vrijeme radosti. Putovanje prati strah da bi duboki ožiljci rata mogli pomutiti očekivanja. Prihvatam izazov, ali osjećam da mi Bregava i Neretva nikada nisu bile udaljenije. U takvom raspoloženju...
... zagazim na uglačanu kaldrmu.
Udahnem, pluća se šire, osjetim Mediteran. Zobam ašlame, a pogledi mi lutaju.
Osjećaji još uvijek pomiješani: iščekivanje nečeg neugodnog gubi se u bujici lijepih uspomena. Slučajnosti nema, poželim – dobijem, opušteni prijateljski razgovor. Okupljanje prema vokaciji, a ne prema naciji podsjeti na ona vremena prirodne ravnoteže.
Sunce grije kosti...
...ali je najljepše kada se pod raspuknutim oblacima razbaškari u čaši vina. Čaše ugodno zvone.
Vratih se kući s nekim zadovoljstvom i sjećanjem na...
...slikara i pjesnika Vladu Puljića.
S pokojnim umjetnikom i hedonistom davno me povezala Vinska mušica:

Uvijek prije mene kuša moje vino
Ta zera otpala od Ništa,
Kao trun u oko zaleti se silno
Da u mojoj suzi nađe utočišta.

Kada bi znao za moj bijeg u zavičaj žilavke i blatine, ...
...Vlado bi se hedonistički pridružio:

Hercegovina
od vina
i duhana,
od buđi
i mehana,
Prijatelju uđi.
.........................
Napunili smo mješine
u Posušju posnom
i razišli se –
netko Hercegovinom,
a netko Bosnom.

Mario



Tuesday, June 01, 2010

MARIO: DA SE NE ZABORAVI...


Ovih dana me nekako boli Bosna. Onaj ko je Bosnu ( i Hercegovinu , naravno) zivio, a ne samo u njoj zivio, vec ziveci u njoj Bosnu zivio i zavolio, ne moze je zaboraviti niti je se odreci, ma koliko daleko od nje sada bio. Ona vjecno ostaje u njemu. Sada, kad se ta Bosna pati - pate snjom i oni koji je vole, kao sto je, prije stotinjak godina, patio i Aleksa Santic. Marijev istancani duh sve to osjeti i salje Santicevu pjesmu "Zaboravimo". Cim sam je primio objavljujem je na stranici Poezija, ali nam se obojici tamo ucinila nekako sakrivena, pa je, uz Marijev komentar pomjeramo na prvu stranicu, jer ona, svojom porukom i aktuelnoscu to svakako zasluzuje.


***********************

Aleksa Šantić (27. maj 1868, Mostar - 2. februar 1924, Mostar)

Za njega se kaže da je bosanskohercegovački pjesnik, Mostarac, bh pjesnik iz srpskog korpusa... Ali najbitnije je da je Aleksa pisao lijepe pjesme prihvaćene od svih naroda na našim prostorima. Pored svima poznatih pjesama („Emina“ 1903, „Ne vjeruj“ 1905, „Ostajte ovdje“ 1896, „Pretprazničko veče“ 1910, „Što te nema?“ 1897, „Veče na školju“ 1904, „O klasje moje“ 1910, „Moja otadžbina“ 1908.) pjesnik se bavio i prevođenjem (On i Safvet beg-Bašagić preveli su i pjesmu ‘Azra’ njemačkog pjesnika Heinricha Heinea nastalu na jednom od njegovih putovanja Istokom. Pjesma je inspirisana legendom prema kojoj mladići iz plemena Azra kao vrlo vatreni - ako iz nekog razloga ne mogu dobiti izabranicu svoga srca, odlaze u pustinju ili u rat da se što prije otarase života. O tome je Heine napisao pjesmu, u Njemačkoj zaboravljenu, ali kod nas ona živi kao čuvena sevdalinka ”Kraj tanana šedrvana”: Kraj tanana šadrvana/gdje žubori voda živa/ šetala se svakog dana/ sultanova ćerka mila /Arapče je jedno mlado/prolazilo noću stalno/što je više prolazilo/sve je bl’eđe, bl’eđe bilo/Ustavi ga jednog dana/sultanova ćerka mila/kazuj rode, ime tvoje/i plemena kojega si/Ja se zovem Al Muhamed/iz plemena starih Azra/što za ljubav život gubim/i umirem kada ljubim).

Za ovaj politički trenutak Bosne i Hercegovine ilustrativna bi bila jedna rodoljubiva pjesma Alekse Šantića nastala prije stotinjak godina:

ZABORAVIMO...

Zaboravimo slike prošlih dana,
Kad nismo znali da smo pleme isto.
Kad je u ruci ljut jatagan blist'o
Poprskan krvlju bratovljevih rana.

Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjišta svoja pokopali sami,
Sa svoje mržnje ostali u tami
I svoje glave spustili pred drugim.

Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedno smo stablo a sa jedne grude.
Pa neka nam jedna i misao bude
Što će nam srcu nove snage dati.

U tvrda rala nek sa njiva naših
Odjekne pjesma jaka k'o val brzi,
Pjesma mirenja koju tuđin mrzi
I kao sova sunca nje se plaši.

Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog će svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijet će nas zvati
Da zlatnom žetvom nagradi nam trude.

Gle, svako stablo granama se brani
Kad dođe vjetar da mu trga žile.
Pa bud'mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca što nas hljebom hrani.

U njoj su divne šume i zahlada,
Njene su rijeke kao nebo plave,
Njena su polja puna svake trave,
A zdrava loza slatkim plodom rađa.

Živimo za nju! Bog nas njojzi dade.
Pa ako nam je svaka majka draga,
Budimo braća da budemo snaga
I svome dobru sazidamo zgrade.

Što da nas vjere u zlu mržnju gone
Kad naša srca jednom vatrom biju?
Kad naše majke pokraj čeda bdiju
Zar jednu pjesmu ne pjevaju one.

Jednog smo stabla ogranci i grana,
Pa ne pitajmo ko je vjere koje;
Mi ćemo učiti jevanđelje svoje,
A vi se svoga držite kur'ana.

Zaboravimo! Jedna nam je mati
Jedna nas zemlja jednim hljebom hrani.
Pa neka brata brat rođeni brani,
I Bog i Alah dobra će nam dati.

Monday, May 24, 2010

MARIO: NAS JAN



Vidio sam ga nekoliko puta, a nažalost razgovarali smo samo jednom, vrlo kratko... Vremenom sam upoznavao djelo Jana Berana, pisca, snimatelja, režisera... stvarao je s karakterističnom zanatskom perfekcijom, s ljubavlju prema čovjeku i zemlji, svom rodnom kraju i bh kulturnoj baštini.
Napustivši Češku, njegovi roditelji su odabrali baš naše prostore da započnu novi život. Tako se dogodilo da se Jan rodi u Banjaluci gdje je i odrastao. Kasnije je čitav životni vijek fasciniran svojom domovinom, Bosnom i Hercegovinom:
''...Magleni dah jutra otapa cjelac nevida. Na osojnoj strani svjetlucaju mala sazviježđa rose. Vretena jablanova već predu sunčane niti. Začinje neborez dana.
Dišem lako, slobodno i blago.
Ne rekoh li Bosna?
Znam samo da stabljika te riječi svakim dahom u meni sve dublje korijeni.
...
U potopu kamenja, licem prema riječi, sa mrežom od pjene, ispod precvjetale drače, sa slapom što padajući raste, u mirisu vode, hodom kroz igru svjetlosti i sjenke, uz polusvjesno stanje nastavljanja snova... Javim se šapatom opčinjenim. Izustim: Hercegovina. Kao da milujem jabuku stidno obnaženog ženskog koljena. ''

Njegov filmski rukopis se nastavlja tamo gdje je stao kao pisac, njegova kamera priča o zagubljenim gradinama, osvijetljava zapise davnih klesara, otkriva netaknutu prirodu... Poetskim okom Jan otpetljava misterije naše prošlosti.
Slikama svojim je dohranjivao i moju nekadašnju ljubav za 'obaščašćima i basanjima', ka dolinama i planinama...

Mario
P.S. Ovo je prilika da vam prepišem lijepi Janov tekst 'Vrbaški grad'.

********

VRBAŠKI GRAD
Jan Beran

Nije poznato gdje se tačno nalazio, pa ga uvijek u sebi potražim. Tako ga i nađem, kao odjek djetinjstva.

Znam da naziv tog mog, dragošću izmišljenog Vrbaškog grada, ne potiče od vrbaka (to je vjerovatno odraz latinske riječi »urbis« — »urbate«, a u smislu rimskog naselja pri ušću Vrbasa u Savu), ali ja uporno održavam njegovo krivo tumačenje. Jer, sva mi je mladost obilježena vrbom. Od najranijeg proljetnog pupanja, svilastih »maca«, prve svirale i tuhuka »trube« od vrbove kore (čak i nakvašenog školskog pruta, da bolje po ispruženom đačkom dlanu profesorski pali), preko idilično meke sjenke na »prerimovanoj« pjesmi gimnazijske ljubavi ispisanoj u računskoj teci »četvrtog be«, lagodno tople vode Vrbanje ... hladnog i tajnovitog Vrbasa u čijem smo priobalnom korijenju lovili košljivu ribu golim rukama... sve do tužnih vrba na groblju onih koji se zauvijek naseliše u našu budućnost.
U bajnoj Banjoj Luci, Vrbaški grad je za mene bio i ostao njena najnježnija boja, upaljena zelenim plamičcima iznad voda mog dječaštva.
Široka rijeka, Suturlija, Crkvena, kao i zatrpani potok Postranac — koji mi je bose noge prvi pokvasio — sve to u meni neprekidno šumi, žubori i teče... iz toga izvirem, i svaki moj kasniji tok imao je oko vrbaškog vira...
I dalje bih o vrbi. Toj nenapisanoj historiji slovenskih stopa na obalama presušenog antičkog korita. U sažganim, a zatim iznova obnovljenim utvrdama, vrbovo pruće bilo je prvi grudobran naših predaka. Zato ne u lipi (kako nas to po školama »između dva rata« uporno »panslovenski« učiše), već u vrbi nalazim pravo obličje njihovog doseljenog postojanja. Osjećam je kao drvo čvornatog kulta, koje čak i zabodeno poput zašiljenog koca u historijskoj međi  -uvijek prolista.
Okvirom, sada već samo zamišljenog i 'ustrijski previsokog rama prozora, stihijom nestale banjolučke Realke, sjećam se svakog svog učeničkog i neznanjem odlutalog »gleda« preko Govedarnice prema Kastelu...




Ništa mi o njemu tada nije bilo znano.
Tu svoju ljubopitljivu odsutnost plaćao sam redovno »drugim redom«, obično na časovima matematike. Sada nastojim da zbrojim sve što se oko te utvrde sabrati može.
Nije baš premnogo.
Arheološki preplitko za pretrajalu visinu njegovih bedema i kula. Da li zbog toga, ali uvijek se »lecnem« kad kažem »castelum«.
Preostale plećine njegovih zidina svjedoče o tome koliko je bio opasan opasnostima. Još od vremena kada se »gradinski«, na ovom mjestu iznad rijeke, prvi puta odbrambeno isprsio, preko rimskog »castruma«, a u vidu osiguranja strateškog puta između Salone i Sirmiuma (Sremske Mitrovice)... zaštitničkog boga Jupitera i njegovog vrlog »polunarednika« Lucija Sicinija Makrina koji — uprkos »toliko viših i boljih« — jedva našem vremenu spomenički dopade... već pomenutog »Batonskog rata« i pobjedničkog imperatora Oktavijana Augusta... njegovog, silom uspo¬stavljenog mira (Pax Romana)... sve do, mnogo kasnijih, virulentnih navala varvarskih naroda, koji su ove zidine iznad Vrbasa — bježeći jedni od drugih — podjednakom žestinom napadali... bespoštednosti riđih Gota i potihe postojanosti modrookih Slovena.

Na zamišljenom času pradavne historije nije se lako zaustaviti. Nakon tolikih »župansko-banskih« Prijezda, Borića, Kulina i Kotromanića, glagoljskih natpisa, Donjih kraja i Hrvatinića... Hervoja i njegovih konfesionalno udvojenih misala... pa trostruko neizvjesnih bosanskih kraljeva, sve do onog posljednjeg i turskog sultana Mehmeda osvajača ... prvih, pa i drugih — porijeklom naših ljudi, ali u svojstvu tuđih upravljača ... Ishaka, Baraka, Gazi-Husrevbega... do ovdje sahranjenog Ferhad-paše Sokolovića.


Stajem li kod njegovog turbeta, činim to zbog groba graditelja ovog šehera, svih kupolama zasvođenih kupatila, zanatlijskih dućana, ćesmatli (srećnih) česama... svega što se po njemu oplodilo, tako da je i jednog zarobljenog ćesarski-grofovskog sina (Wolfa Engelhardta von Auersperga) razmijenio za kaldrmu, hamame, bogomolju, a možda i za sahat-kulu. Uz njene otkucaje »ala turka« i sa molitvama, koje se dotada — takvim i tolikim kopljima munara — nisu toliko doticale neba, otpoče ovdje izgradnja novog grada.
Banjolučka sahat-kula.
Njeno zvono — bar latinskim natpisom što je na njemu — ne govori i suviše o »urednosti« narudžbe. Na njemu piše: »Salio me Bartol Padovan godine gospodnje MDI (1501).« Zna li se koji li je to naš dalmatinski grad vojnički pokleknuo, da bi ovo osvojeno zvono u tek osnovanoj i granično uspostavljenoj krajiškoj kasabi umjesto na »večernju misu« — pozivalo na »akšam«...

Iznad ulaza, trajno arhitektonski uzvišene Ferhadije, stoji uklesan »tarih« o njenom dovršenju, a u rimi klasične turske poezije. Te riječi, ne samo što svjedoče o trenutku vjerničke potrebe, one je pretrajavaju:

»Podiže ovu, uzvišenu džamiju, poradi Alaha —
gospodar dobrih djela i pomagač pripadnika
vjere — Ferhad.
Sa žednim mačem uklesa tvoje junačko ime
u mramor...«

Spuštam pogled sa munarske visine na neugledan sanduk Safikade.
»Voljeli su se. Ona — Safikaduna, lijepa i mlada djevojka, a on turski asker, vojnik od poziva.
Na njihovu žalost, njeni su se roditelji protivili toj ljubavnoj vezi — jer asker je danas tu, a sutra ko zna gdje; sve ovisi o carskom fermanu, govorili su.
I jednog dana stiže takav ferman. Roditelji Safikade odahnuše, jer stasiti mladić morade čak u Anadoliju.
Pri rastanku, skrivajući se u gustišu obale Vrbasa, jedno se drugom zakleše na vjernost do groba.
Ubrzo stiže vijest o pogibiji Safikadinog dilbera. Ona, sva van sebe jurnu pred top koji je oglašavao podne. Odjevena u najljepšu haljinu, koju joj je majka pripremila za vjenčanje, svoj život završi šapatom o vjernosti.«
Na njenom grobu palio sam i ja svjećicu uz želju da se sa svojom gimnazijskom ljubavi — ispod kestenovim cvatom upaljenih »kandilja« — bar susretnem.
Nije lako izaći na početak sa rodnim krajem. Svakim susretom u njemu ponešto ne nalazim. Tužim zbog posječenog duda, oborene ograde, zatrpanog potoka koji još uvijek u sebi preskačem.
Vjetar je uz rijeku plavičast poput uspomene, a veče mi — sa osmijehom proteklog dana — kao stari poznanik blago prilazi.


Tuesday, May 11, 2010

MARIO: GDJE JE NESTAO VASO?


Prve spoznaje o Vasi sam dobio kao dječak. Shvatio sam da epitet ‘veliki prosvjetitelj’ dobija onaj ko podučava sve naše učiteljice. A to je nekada bila odgovorna uloga. Kada mu je vidio poprsje na mramornom postamentu, dječaku je velika brada bila posebno impresivna.
Kasnije su nam te učiteljice mnogo pričale o Vasi.
Postoje ljudi kojima su i dva života malo da naprave sve što su zamislili. Vaso je mnogo toga napravio, reklo bi se: imao je bogatu biografiju. Učio je da bi prenostio znanje, radio je da bi davao primjer, putovao je (i svojom i tuđom voljom) mnogo, pisao još više ... I nije se štedio. Propagirao je slobodarske i socijalističke ideje. Preteča bio. Sudili mu Turci, sudili mu Austrijanci, sudili mu Srbi... Progonili ga, zatvarali, smještali u ludnicu... U Banjaluci je pokrenuo biblioteku i čitaonicu, unaprijedio prosvjetu... Prije pedesetak godina u gradu, u parkiću prekoputa Pedagoške, otkrili Vasi bistu. Takav bio red.

Desetak godina kasnije morao se Vaso pomaknuti i ustupiti mjesto Zenitu. Ništa manje nije bio markantan ni na novoj poziciji u parku kod Pere. Prvog maja ispod bronze bi stavili zeleni vjenčić jer Vaso je organizovao proslave Dana rada još u XIX stoljeću. Običnim danima kraj njega bi zastao pokoji penzioner. I tako je bilo sve do rekonstrukcije parka. Ustupio je Vaso mjesto muzičkom paviljonu i nestao. Gdje je Vaso? Nema ga, povukao se u depo?
Vaso je bio plodan i čitan pisac. Pisao je o zdravlju, o BiH, o socijalizmu; njegovi spisi su autobiografski, ali i antireligiozni. Da možda Vaso nije postao nepodoban?

Saturday, April 17, 2010

MARIO: VOZNI RED ZA BOSANSKU GRADISKU


Ovih dana kada se ubrzano gradi autoput Banjaluka – Gradiška i kada se pred izbore što je uobičajeno o njemu nešto više priča, naišao sam na reprint izdanje Voznog reda za grad Bosansku Gradišku iz 1909. godine. U prevozu fijakerom iz B.Gradiške čak do Banjaluke navedene su i udaljenosti za međustanice (prometna pristaništa) u kilometrima (klm): Okretalo, Windthorst srednji - crkva, Brenzinger - stara karaula, Šibić han, Arnaut han (Josefsburg), Rudolfstahl birtija Marton, Laktaši Ilidže, Klašnice, Dragočaj... Tako se „za tamo“ (48 klm) plaćalo 14 Kruna, a „za tamo i nazad“ 18 Kruna ('Kočijaš obavezan je putnika za povratak pričekati, a da ga je potonji o tome za vrijeme vožnje obavijestio'). Vozni red je napisan paralelno ćirilicom i latinicom.

********

Mario se nece ljutiti ako ovome dodam filmski zapis Banjaluke iz ranih 40-tih godina proslog vijeka, koji sam upravo dobio.

Wednesday, March 31, 2010

MARIO: SIMBOL ZAHVALNOSTI


(sjećanje na Lojzu 31.III 2007-2010.)

Tragični banjalučki događaji, onih posljednjih dana oktobra prije četrdesetak godina nagovijestili su sumrak, zatišje i usporavanje našeg grada... Ali pravovremena solidarnost je dala početnu brzinu gradu u ta teška vremena. Pomogli su i poznati i nepoznati i bliski i daleki.
Jugoslovenski likovnjaci animirali su svoje kolege i donirana djela gradu su otvorila oči: dobio je svoju galeriju.

Na poklonu se treba zahvaliti, a zahvalnicu će kreirati slikar Alojz Ćurić. Ideja sazrijeva, vrijeme prolazi a rješenja nema. Lojzo želi da čuje što više mišljenja, nameće temu grafičkog rješenja, razgovori se provlače i u šetnji, i uz vino... Biće ukomponovan jedan iz već afirmisane banjalučke škole dječijeg crteža, to je nesporno, ali ostalo je više otvorenih detalja. U potrazi šta bi mogao biti 'simbol zahvalnosti' autor postavlja visoke zahtjeve i nije lako mu biti aktivan sagovornik.
I onda, iznenada, jedan ukrasni motiv sa stare (čini mi se) Gušića kuće je bljesnuo, a Lojzo mu daje objašnjenje... ''pa taj golub dajući cvijet golubici - uzvraća ljubav''. Divno, i likovno i lokalno!

Tako je konačno u 'zahvalnici umjetniku' divan, kao čipkom izvezen, crtež grada iz mašte (Banjaluke?) pedantne djevojčice Nataše Ajder (kada je pohađala VIa razred škole Zmaj Jova Jovanović) simbolično 'ovjeren' stiliziranim pečatom sa komplimentom darovaocu: ''S VAŠIM JE DJELOM LJUDSKO SAOSJEĆANJE POBJEDILO HAOS''. Uz potpis predsjednika Opštine u pečatu je i naš banjalučki 'simbol zahvalnosti' – stilizirani golub i golubica sa cvijetom u kljunovima.

Banjaluka i Banjalučani (ma gdje bili) ne smiju zaboraviti one koji su saosjećali s nama kada je bilo teško.
Banjaluka ne smije zaboraviti ni Natašu, ne smije zaboraviti ni Lojzu.

Mario

Thursday, March 11, 2010



MARIO: KONCERT


Bio ja na koncertu, tj. Koncertu. Kad god slušam dobru muziku u Domu kulture osjećam se nekako svjetski, tj. Svjetski. S razlogom, jer dobro ugođeni tonovi se dodatno zaoble, zasvijetle bistrinom odležanog vina i popune skladnu dvoranu baršunastim bukeom. Voljeli smo se Dom kulture i ja godinama, u žestokoj svađi smo također bili, a kasnije smo ipak shvatili da je muzika jača od tvrdih principa. Klavir na Koncertu bio pod apsolutnom kontrolom (Karola) Radziwonowicza. On odsvirao u dahu, ja ostao bez daha. Kritika kaže da je Radziwonowicz naprosto briljantan, a ja usto žalim što je klavijatura onog našeg Steinway-a isuviše kratka... jer kad se Radziwonowicz (što volim pisati ovo prezime) razbaca, njegove ruke osjete da je dirki naprosto premalo. Doduše postoji opravdanje: klavir je naslijeđen iz onog socijalizma što je gospodin Radziwonowicz primio sa velikim razumijevanjem jer i sam je živio u istim vremenima (Razmišljam da li bi onomad prije koncerta drug Nandi i majstor Marko na zahtjev velikog pijaniste naštiklali koju oktavu?).

Može li se Koncert završiti s A dur polonezom? Može, al’ samo oficijelni dio, a za dobru publiku (bravo mladi!) od odličnog pijaniste (bravo Radziwonowicz!) ekstra slatkiš.


Buran završni aplauz koristim i da malo protegnem vrat: u prvom redu već godinama nema profesora Nakića, nema još nekih dragih... vidim uštirkanog direktora bez supruge, tu je i en-en ugledni Poljak,... hmm, vidim i jedno upražnjeno mjesto... Da, ta stolica je izgleda bila namijenjena za našeg Đoku K. Koncert je upriličen uz Šopenov jubileum.


Mario

No comments:

Post a comment