Neke davne zime bila dobra mazija pa južno krilo Starih Slavena krene u potragu za toplijim krajevima. Skupi se tu više plemena, krenuše onako masovno put ptica selica. Sve živo im se sklanja s puta, sama zemlja se trese pod njihovim nogama. Ništa ih ne može zaustavit, čini se. Sve do pred veliku rampu. Rijeka Dunav izmami o-o-o-o-o-o-o Starim Slavenima. A poznato je da je 'o' na njihovom jeziku značilo: voda! Može se samo zamisliti kako zvuči horsko ječanje Starih Slavena kad ugledaše tako veliku vodu. Naime, Stari Slaveni su bili poznati kao izraziti neplivači. I šta dalje, pitale su se sijede brade... Na lipovim deblima koje ponesoše iz Postojbine preploviše prve izvidnice... Ne vratiše se. Ni druge, ni treće... Sijede brade shvate da nema berićeta bez plivanja. I tako Stari Slaveni s tikvama po plićacima, godinama. Najzad preplivaju, ali oni tamo nimalo gostoljubivi. E, onda sijede glave skontaju: treba i plivat i ojačat. Tako se Stari Slaveni prihvate i drugih sportova.
Šakom, nogom, a bogami i toljagom potuku one preko Dunava. Usput poruše im skoro sve. Treba znati, Stari Slaveni, njihovo južno krilo nije bilo obaviješteno da su to pravili čuveni Stari Rimljani. Dovoljno im bilo što su zaslužni da postoji zanimanje arheolog.
Tako nas učila stara istorija.
Kasnije se rastrčaše Stari Slaveni i... dobro se zna ko se već dočep'o kojih krajolika. Potom se razdružiše a istorija prešućuje kako se naši Slaveni na jugu toliko opustiše i zanemariše borilačke i ine sportske vještine. Tužno je kako su katastrofično atrofirali da su ih odreda svi pomalo jahali, pomalo muzli,...
Tako je bilo, možda nešto malo drukčije, dok potomci potomaka ne skontaše da bi možda zajedno bili jači. Naprave zato AVNOJ, postadoše moćniji i zapjevaše složno, horski, unisono. Pjesma bila masovna, bila lijepa, sve dok mudri arheolog ne iskopa neki zapis o svom pretku. I to dade ideju potomcima potomaka da pokrenu istraživački festival etnogeneze na temu 'ko je najviše svoj na svom'. Oni najbrži, tj. najsjevernije pleme otkri svoj strogo čuvani mit po kome su oni zakonski potomci Veneta, antičkih osnivača Venecije, a ne divljih Slavena. I njihovi južniji/tužniji susjedi porekoše bilo kakvu slavensku vezu dvoumeći se jedino da li su porijeklom Iranci ili su svoji na svome još od željeznog doba. Ovi pak iz centralnog dijela, pokraj rijeke koja je svojim hrabrim sunovratom brendirala AVNOJ, su sigurno autohtoni jer četiri milenija unazad prate korjene svog plemena na istom prostoru. Najmanje pleme ili pleme najviših je ponudilo tezu da u njihovom antropološkom biću nema ničeg slavenskog, a sakrivši se u sjenu Aleksandrovu i najjužniji su pobjegli u Antiku. Najveću istinu očekivano je ponudilo najveće pleme, oni su najstariji na poluotoku, oni su prvi u planetarnom smislu, oni su nebeski...
Žiri je imao vrlo lak posao: Stari Slaveni, njihovo južno krilo, poznati kao izraziti neplivači, nisu uspjeli preći veliki Dunav, doduše neki pojedinci... ali zaključak je da su Slaveni zaobišli Balkan.
Odluka o AVNOJ-u je ostavljena za kasnije, mišljenja nisu usaglašena.
Potvrđena je definitivno ona stara istina: istorija je samo jedna od knjiga utisaka.
Uz odjavnu špicu čujem onu Džonijevu 'Balkane, Balkane, Balkane moj...'
Azra: Balkane, Balkane, Balkane moj...
Mario
Zanimljivo i duhovito napisano.
ReplyDeleteNista nas ne moze slomiti.