Saturday, October 31, 2020

Otišao je Šon Koneri (Sean Connery)

1930. - 2020.

Cuveni skotski glumac, najbolji Džejms Bond (James Bond), jedan od najboljih svjetskih filmskih glumaca i najseksipilnijih muskaraca, dobitnik Oskara, umro je u  90. godini. 

Poceo je vjezbajuci u teretani, nastavio kao model za kupace gacice, nogometas... legendaran je postao u svijetu filma. Preko pedeset godina je sa filmskog platna plijenio svojom glumom, stasom i glasom.  Povukao se prije petnaestak godina kada vise nije mogao da igra glavne uloge macho-muskaraca,  a nije zelio da igra sporedne uloge "macho staraca", koje su mu nudjene...

Za one koji su odrastali i zivjeli uz njegove filmove otisao je u nezaborav.

P.S. Dan prije njega ovaj svijet je napustio i mitropolit SPC Amfilohije. Ubila ga je, kazu, korona, koju je, kao i mnoge druge stvari, iako cijenjen kao izuzetno mudro svesteno lice, ismijavao i izazivao i u svoj izazov uvlacio sve one koji su mu slijepo vjerovali i slijedili ga. 

Dobar dio Srbije, Crne gore i Bosne i Hercegovine oplakuju ovog vjerskog vodju koji se nikada nije zadovoljavao samo vjerom i molitvama. Najvise kletvama, bavio se politikom, ratom i mirom, zivotom i smrcu. Direktno je uticao uspio da pastvu, zasljepljenu mitovima i legendama, dovede u istorijski i civilizacijski corsokak.  

Za one koji su mu slijepo vjerovali i koji su ga za zivota, od milja, zvali "Risto sotona", zbog kulta koji je za zivota izgradio - otisao je da postane svetac. 

Kakve veze imaju smrt Šona Konerija i Amfilohija - ocijenite sami!

Friday, October 30, 2020

"Vecni Marks"


Jedan drugi Marks, oslobodjen dogme, posmatran kroz prizmu danasnjih odnosa i tehnologija. Posebno je ineresantan Marksov pristup pitanju Jevreja, polozaju zena, "kasarnskom komunizmu:, Diktaturi proletarijata... Da bih vas zainteresovao, jer clanak je zaista interesantan, ponudicu vam nekoliko citata.

Govoreci o problemu Jevjera u svijetu Marks na naglasava da " ...da marginalizacija nije pripremila evropske Jevreje samo za uloge bankara, trgovaca i preduzetnika, već i za ulogu siromašnih proletera. Dobar primer je Solun, grad u kom su Jevreji činili većinu 1912. godine, u vreme kad ga je Grčka anektirala: Jevreji su zaista kontrolisali trgovinu, ali su istovremenu bili i među najteže eksploatisanim radnicima (oni su, sa Avramom Benarojom na čelu, osnovali komunistički pokret)."

O polozaju zena: "Žensku borbu protiv patrijarhata opisivao je kao prvu klasnu borbu, a brak kao ponižavajući imovinski ugovor, ali je zadržao veru u mogućnost romantične ljubavi."

 O "kasarnskom komuniznu": "Užasavao se mogućnosti „kasarnskog komunizma“ i njegovog obećanja „zajedničkih šerpi i spavaonica, komesara i kancelarija za kontrolu, regulative obrazovanja, proizvodnje i potrošnje – jednom reči, kontrole nad svim društvenim aktivnostima; a u isto vreme, pojavljuje se Naš komitet, bezimen i nepoznat, kao vrhovni autoritet“.

O diktaturi proletarijata: "Čim su opšte pravo glasa i parlamentarni put do vlasti postali mogući, Marks se okrenuo protiv nasilnih sredstava i upozoravao pariske radnike, 6 meseci pre Pariske komune 1871, da bi ustanak bio „čin očajničke ludosti“." 

Uostalom, odvojite pola sata i procitajte clanak "Vecni Marks", Yanisa Varoufakisa iz Pescanika.


Thursday, October 29, 2020

DEJAN ILIĆ: Markov model


 Foto: Predrag Trokicić

Marko iz naslova je Đurić. Model je obrazovni. Sintagma Markov model stoji za pedagošku modlu tekućeg režima. Ovde smo već govorili o novoradikalskoj revolucionarnoj prirodi. Tada smo rekli da SNS iz temelja menja društvo i poredak u njemu. Revoluciju smo odredili kao brzi i nasilni preobražaj jedne društveno-ekonomske formacije u drugu.

Rekli smo da je prethodna formacija bila demokratija (u povoju). Nova formacija je (u odnosu na demokratsku) antisistemska i antidemokratska, to jest razobručena samovolja vladara na vrhu. Revolucionarno nasilje ogleda se u brutalnom gaženju prava neistomišljenika, što se može videti i kao revolucionarni obračun sa njima, po šmitovskom obrascu prijatelj/neprijatelj.

Svaka tako krupna promena podrazumeva i promenu ponašanja. Zajedno sa preobražajem jedne formacije u drugu mora ići i takozvano stvaranje novog čoveka. Možemo ga nazvati i revolucionarnim subjektom. Pored toga što je nasilni, revolucija je uvek i obrazovno-pedagoški poduhvat. Cilj tog poduhvata je dakle simbolično otelovljen u slici revolucionarnog subjekta.

Revolucionarni subjekt je uzor, sastoji se od svih onih osobina koje su poželjne iz ugla revolucionarnog preobražaja. Ako vizija novog društva i poretka može ostati maglovita, revolucionarni subjekt mora jasno da sija kao smernica. Drugim rečima, o novom društvu i poretku više ćemo saznati iz slike revolucionarnog subjekta nego iz nedorečenih opisa same budućnosti kojoj se stremi.

Čitalac, moj vršnjak, sigurno se seća socijalističkih modela novog čoveka. Od internacionalnog i prekaljenog Pavla Korčagina Nikolaja Ostrovskog, do jednako potresno naivnih partizana i udarnika iz domaćeg jugoslovenskog nasleđa. Nije stvar sada u tome da li su nam ti obrasci ponašanja delovali realno, to jest dovoljno uverljivo, stvar je u tome da ih se nismo stideli.

Spremnost da se vlastito telo, pa i sam život, ulože u podizanje boljeg sveta za sve – to je bila osnova na kojoj su stajali ovi junaci. Naglasimo zato pored predanosti još i tu njihovu karakternu crtu za koju možemo biti sigurni da je izvan svake moguće moralne sumnje – nesebičnost.

Tek da bi bilo sasvim jasno o čemu je ovde reč, navedimo još jedan primer potrage za revolucionarnim subjektom. Alain Badiou, kada govori o „opštoj ideji prekida, preokreta“ misli, naravno, na revoluciju. I u vezi sa tim, on želi da nađe novi lik borca (koga bi mogao da postavi na mesto gde su donedavno stajali, direktan je Badiou – Lenjin i boljševici).

Taj novi lik Badiou će pronaći usred jedne druge, daleko starije revolucije, to jest prekida i preokreta koje je sa sobom donelo hrišćanstvo. Novi/stari Badiouov junak biće niko drugi do novozavetni Sveti Pavle.1 Slično Badiou, par decenija ranije, kao revolucionara, kao čoveka prekretnice, Pavla će razumeti i tumačiti Jacob Taubes u svom testamentarnom predavanju „Pavlova politička teologija“.2

Sa mesta gde su se zaustavili Taubes i Badiou, smelo je napravio korak dalje sredinom 20. veka Jürgen Moltmann. U svojoj teologiji nade on je samoga Isusa video kao jeretika i buntovnika, dakle upravo kao otelovljenje revolucionarnog subjekta.

Čitalac sve to zna, ali se sada već sa zgražanjem pita zar ćemo ovde napraviti vezu između Isusa i Marka Đurića? Ako je tako, to je golo svetogrđe. Tako je – svetogrđe. Kada Marka Đurića stavite na mesto gde su nekada stajali Isus, Sveti Pavle ili nesrećni Pavle Korčagin, hulite, ne nužno na boga, već na ljudskost samu po sebi. Gazite po mogućnosti da svako od nas bude pristojno ljudsko biće.

Kako god da su se završile, ako su se završile, revolucije koje su u svom središtu imale subjekte poput Isusa, Svetog Pavla ili Pavla Korčagina, njih, tih uzora, ni onda ni danas niko se ne bi postideo, sve i ako ne bi pomislio da se na njih ugleda. Takvi kakvi su, oni jesu bili svojevrsni simbolični garanti da je drugačiji, bolji svet moguć. Ulivali su nadu.

Šta uliva Marko Đurić, sa mesta obrazovnog i pedagoškog modela na koje ga je postavio tekući režim sa Vučićem na čelu? Kakvom se svetu možemo nadati ako kao svetlo na putu ka njemu stoji Marko Đurić. Pitanje nije retoričko, naprosto zato što nam se Marko Đurić doslovno dogodio. Pitanje za roditelje – kako živite sa idejom da vam decu obrazuju po kroju Marka Đurića? Pitanje za nastavnike – kako radite u školama koje treba da proizvode nove đuriće?

Džudit Šklar, zemljakinja fiktivnog Pavla Korčagina, pisala je sa političkim patosom da svaki odrastao čovek mora biti u stanju da bez straha i bez prinude da se ulaguje drugima donese onoliko odluka o onoliko aspekata svog života koliko je to spojivo s istovetnom slobodom svakog drugog odraslog čoveka.3 U našem specifičnom kontekstu, naglasak pada na – „bez prinude da se ulaguje“. S obzirom na to, koliko će slobodni biti ljudi u svetu napravljenom po „Markovom modelu“?

Čitalac negoduje. Ne slaže se. Ko bi normalan prihvatio Marka Đurića za meru stvari? Nema razloga da se čitalac i ja svađamo, dok obojica gledamo kandidate što mirno stoje u redu da budu pomazani i prihvaćeni u novi poredak. Samo je za njih dvadesetak bilo mesta u novoj vladi, ali se ostali ne razilaze, strpljivo čekaju da red dođe i na njih.


Peščanik.net, 27.10.2020.

***************************

  1. Alen Badiju, Sveti Pavle. Utemeljenje univerzalizma, preveo Radoman Kordić (Beograd: Albatros Plus, 2010).
  2. Jacob Taubes, Pavlova politička teologija, preveo Roman Karlović (Rijeka: Ex libris, 2008).
  3. O Judith Shklar i njenoj verziji slobodnog društva piše Jan-Werner Müller u svojoj novoj knjizi Strah i sloboda. Za drugačiji liberalizam. (U prevodu Aleksandre Bajazetov knjigu će do kraja godine objaviti Fabrika knjiga.)

Tuesday, October 27, 2020

Danas je godisnjica zemljotresa!

 

Sjećanje na zemljotres: godišnjica katastrofalnog zemljotresa, koji je Banju Luku pogodio 27. oktobra 1969. godine.

Monday, October 26, 2020

Goran Trkulja: Kako sam odbolovao COVID-19

Ovaj bolesnicki dnevnik Gorana Trkulje, novinara i Banjalucanina koji zivi u Holandiji i cesto je u Banja Luci, posvecujem vama koji govorite i mislite da je COVID izmisljen i da je, ne znam vise ni cija zavjera,  i kao neoboriv dokaz nudite cinjenicu da ne znate nikoga ko je COVID prelezao... 

********************************

 
Nedjelja, 11.10
Glavobolja, suhi kašalj, lagana drhtavica i povišena temperatura, 37.5
Prijavljujem se za test. Prvi slobodan termin je u Udenu, mjestu gdje je proljetos izbila epidemija u Brabantu. Ako hoću Rosmalen moram čekati dva dana. Biram Uden. Sutra, ponedjeljak, u 20.27!

Ponedjeljak, 12.10.
Isti simptomi samo konstantni. Temperatura ide do 38. Glavobolja ne prestaje kao ni kašalj. Testiranje se vrši iz auta. Otvoriš prozor, dva maskirana saradnika holandskog Zavoda za javno zdravlje provjere tvoje podatke i obave test. Test je brz i ne naročito neugodan. Rezultat u roku od 48 sati. Email, telefon ili sms.
Prvo veče da Snježana ide u drugu sobu na spavanje.

Utorak, 13.10.
Sve je isto. Samo manje kašljem. Temperatura konstantna. Drhtavica takođe. Gubim apetit ali dobro spavam.

Srijeda, 14.10.
Ni email, ni sms ni telefonski poziv. Temperatura konstantno, 38 do 38, 8.
Idem na web-stranicu sa rezultatima testa i vidim da je u moj e box stigla poruka. POZITIVAN! Nevjerica. Šaljem poruku poslodavcu. Sad sam i zvanično obolio od corone. Snježana zove svog poslodavca. Ona mora 10 dana ostati u izolaciji iako nema nikakve simptome.
Prvi put loše spavam.

Četvrtak, 15.10.
Temperatura je nešto niža. Nakon tuširanja pijem čaj. Apetita nemam. Završavam prevod jedne knjige. Osjećam se dobro, ne kašljem, nemam temperaturu. A, onda, petog dana bolesti, u pola šest počinje pakao. Temperatura raste i ne mogu je spustiti. Noć je noć utvara. Mučnina. Jutro dočekujem u bunilu. Snježana ne smije ući u moju sobu ali stavlja medicinsku masku i donosi mi čaj. Paracetamol ne pomaže.

Petak, 16.10
Cijeli dan sam između bunila i jave. Ne jedem ništa. Samo čaj. Temperatura ne pada. Tresem se ko prut ili, što kaže moj drug Boro: ko Banjaluka. Mučnina i glavobolja. Bojim se noći, ali je ne mogu izbjeći. Snježana je u drugoj sobi. Pomislim kako je onima koji su na intenzivnoj njezi u bolnici. Negdje u Holandiji. Ili, čak, u Njemačkoj. Jeza me trese, da li od temperature ili od misli.

Subota, 17.10.
Jutro me je dočekalo u temperaturi ali se osjećam malo bolje nego juče. Ustajemo, tuširam se i oblačim. Dan hoću da počnem kao da sam zdrav. Popijem dva paracetamola i nastavljam uz malo povišenu temperaturu. Doručkujem. Prema zvaničnim statistikama ovo bi trebao biti sedmi i posljednji bolesnički dan. Sumnjam. Poslije podne me temperatura vraća u krevet. Drhtavica. Sutra je osmi dan kako sam bolestan. Ukusi su mi se pomiješali. Osjećam samo bljutavo slatko ili bljutavo slano.

Nedjelja, 18.10
U pola četiri ujutro budi me nesnosna glavobolja. I temperatura. Stavljam mokru oblogu na čelo. Malo pomaže. Mjerim temperaturu, 37,5. To me ohrabruje.
Mijenjam terapiju. Aspirin umjesto paracetamola. Uveče sam prvi put bez temperature. Nevjerovatan osjećaj normalnosti. Nada se budi i s tom nadom tonem u san. Oko pola dva noću groznica me vraća u stvarnost. Dođe mi da vrištim ai osjećam da ne bih imao snage. Pijem aspirin i čekam spas.

Ponedeljak, 19.10
Deveti dan bolesti. Temperatura ne jenjava. Do 38,8. Prošlih dana nije prelazila 38.
Danas sam mogao malo bolje da jedem. Imam osjećaj da i višu temperaturu lakše podnosim, ne tresem se, nema groznice.
Zvao ljekara da vidim postoje li neki drugi lijekovi koje mi proporučuje. Ne postoje. Suplementen? C i D vitamin.
Noć me čeka.

Utorak, 20.10
Pred zoru opet visoka temperatura. Mix od 2 aspirina i 2 paracetamola me uspavljuje. Budim se oko 10.00. temperatura pala. 35,1! Ispostavilo se da je toplomjer istrošio bateriju.

Srijeda, 21.10
Vidim da nemam ni volje ni snage da pišem ovaj dnevnik. Kao da nikad neće prestati. A i osjećam da se ponavljam. Da li da napišem da otežano dišem? Ne, nije to, dišem normalno ali ne mogu do kraja udahnuti. Količina kisika u krvi je normalna.
Teško je samo se žaliti, htio bih napisati da mi je bolje htio bih da ne pišem samo boli me, muči mi se, glavobolja, nemam apetita. Najgore je što je sve što bih unio u usta strašno bljutavo. Protiv te bljutavosti i nekog gadnog mirisa iz utrobe za koji se nadam da ga niko u okolini ne osjeti, najteže se boriti.
Snježana išla na testiranje. Samo da nju ne uhvati.

Četvrtak, 22.10
Dvanaest dan i meni se čini da konačno vidim svjetlo na kraju tunela. Ali ne smijem se prebrzo radovati. Malo mi je bolje.
Jutros sam popio voćni mix koji mi je Snježana smutila. U 10.00 doručkujem 2 jaja na feta siru. Osjećam okus! Osjećam stvarni okus jaja i sira! Čudan osjećaj sreće i zadvoljstva. Da mi je nekad neko pričao...
Prvi put sam mogao normalno doručkovati, bez osjećaja na povraćanje. Temperatura je nešto niža.

Petak, 23.10
Trinaesti dan bolesti. Prošla noć je bila nešto mirnija iako ne bez temperature. Glavobolja je još stalna ali podnošljiva. Snježana ujutro proviruje u moju sobu. Pokušavam da se nasmijem, a da ne izgledam kao duh koji se cereka.
Temperatura je pala. Tuširam se i oblačim. Kako je normalno postalo beobično. Kasnije me smara umor, ali vjeru u ozdravljenje ne gubim.

Subota, 24.10
Javljam se ujutro majci. Do sada je kontaktirala samo sa Snježanom. Stara se dobro drži iako joj glas malo podrhtava. Mogu misliti kroz šta je prošla.
Kažem da sam oslobođen temperature. Nakon dvije nedjelje. Ako se sutra probudim bez temperature mogu se zvanično smatrati zdravim.
Uveče večeram - kiseli kupus! Ne mogu da vjerujem. Ukus nije bljutav. Naprotiv. Sad znam da sam ozdravio.

Nedjelja, 25.10
79 kg. Pet kila manje nego prije dvije nedjelje. Koliko je virusa u tih pet kila?
Silazim niz stepenice u dnevni boravak. Polako. Kao ranjenik. Nedostaje mi snaga i bole me noge. Atrofirali mišići. Ali glava me ne boli. Temperatura je nestala. A jaja na feta siru se krčkaju.

Bela Hamvaš: ŽIVETI U PERMANENTNOJ OBMANI SVETA I SEBE


Teško da se može počiniti veća greška nego kada neko ozbiljno uzme neozbiljnog čoveka.

Neozbiljan čovek nije onaj koga ja ne uzimam ozbiljno, nego onaj koji samog sebe ne uzima ozbiljno.

Znak neozbiljnosti jeste što on svakodnevnu korupciju uzima za gotovu situaciju, prilagođava joj se, i otežava je time što s njom šuruje. Prilagođavanje korupciji može biti posledica pomračenja egzistencije; šurovanje je znak takve egzistencijalne laži koja stoji na putu ne samo svoje istine, nego istine svakog čoveka.

Neozbiljnost i suprostavljanje neozbiljnosti zauvek će ostati sporno. Niko se ne može uhvatiti na delu, jer neozbiljnost nije jednokratan akt, nego (većinom) privremeno namenjen, ali ustaljen zbog površnosti, kasnije se pretvorio u rezultat konačne odluke (stav). Ne može se dokazati, jedino se može priznati, jer se ne može zapaziti (sem po fiziognomiji), jedino za nju zna savest (ali ona baš zna).

Sa stanovišta strasti za istinom čovek može bilo šta reći, jer svoju beskrajnu obmanu želi da prosvetli beskrajnom budnošću; ali se tim istim može ulepšati pad kako bi čovek, koliko može, spasao svoj život kraha. Čak je moguće oboje istovremeno, jer smo svoju psihološku nevinost konačno izgubili, a svi živimo u lavirintu egzistencijalnih laži. Jednokratna, prigodna i stvarna laž zapravo jedva i da ima značaja. Sve u svemu olakšanje životne tehnike, čovek čak i prezire onoga kome laže, jer ne može da podnese stvarnost. Sasvim je drugo biti pseudoegzistentan, odnosno živeti u permanentnoj obmani sveta i sebe. U prethodnoj situaciji čovek nije u stanju da otkloni demonske upade, ali mesta upada uglavnom zarastaju. U drugoj situaciji čovek je pod stalnim demonskim uticajem, i to ne samo da ne prima k znanju, nego upravo na toj osnovi, što je to slagao, i zajedno s laži i skriva ga, i samog sebe ističe kao pravog, zahteva za sebe pravo na istinski život, i u ime toga polaže pravo na više sile i višu vrednost svog bića. Ako sredinom dvadesetog veka uopšte postoji karakteristična egzistencijalna situacija za celokupno čovečanstvo, onda je to ko je u kolikoj meri nezaštićen od neozbiljnosti, koliko ne primećuje njeno prisustvo. Otuda živi lažnim životom obmanjujući sebe i svet, ili mu je ipak poznato njegovo sopstveno pseudoegzistentno svojstvo, i svoje biće zato uzdiže u budnosti kako bi se obračunao sa svojom neozbiljnošću.

(FENOMENI)

Sunday, October 25, 2020

Vladislav Bodnaruk - Toba: 17. dio Umire Ljeto

"Ni sam ne znam sta ste se , dragi moji Kumovi toliko uspanicili oko naseg vjencanja. Pa nece biti milion gostiju, zaboga ... samo najuza rodbina i to uglavnom samo moja. Hadzihafizbegovicka se i ne moze momentalno ni sjetiti gdje je ostavila svoju familiju! Mi bi da to sto prije obavimo." kaze Micun.

"Pravo dobro kazes, mogla bi se ta tvoja i predomisliti, pa naguliti, budes li otez'o...a za kad ste planirali vjencanje Kume, dragi?" upita Majka.

"Ja mislim da bi bilo najbolje negdje oko Miholjdana, znaci oko 12. Oktobra jer to je ujedno i moja Slava. Imao bi taman vremena da obavijestim svoju Rodbinu, rastrkanu svuda po Svijetu. Surdulica, Nis, Njemacka, Milano..." smijulji se od dragosti, nabrajajuci gdje mu je sve Pleme pristalo.

"Cuj, cuj oko Miholjdana i to ti Slavaaaa, jadan! ? Zar ti nije Slava Djurdjevdan kad i cijelom Veselom Brijegu?" bila je iznenadjena Majka.

To popodne sjede Stari i Majka na balkonu, nesto nisu najbolje volje.

Stari odjednom rece: "Nema nista tuznije no kad vidis kako umire ljeto, stustice se jesenje magle, i kisurine, opasce lisce, svuda blato i smrad cadz i dim... nigdje zive duse ni osmijeha, ni ove djecurlije u dvoristu. Pogledaj samo kako jurcaju i podvriskuju. Ni ne slute sta ih ceka za koji mjesec a koliko sutra u ovo vrijeme...bit ce mrak!"

Majka gleda u Oca otvorenih usta! Ne mrda!

"Sta je sta si zinula?" upita je nevoljno.

"Zinila, normalno...zinila...sta jadan naprica za minutu, koji si ti crnjak, cuj: " umire ljeto, jesenje magle..." sta ti bi...jesi li ti normalan?

A vidi djece, u ove nase cet'ri zgrade pazikuca Milan Rakic kaze da ih je oko 300, a ti zapeo, umire ljeto, pa umire ljeto! A ko je napravio toliku djecurliju, pitam te? Tuzni radni narod "Cajevca"... a kad? Pa u jesen i zimu...kad je narodu dosadno, pa se okrenu jedni drugima!"

Stari samo uzdahnu!

"Eh!" mislio je a mu je samo jednom dohvatiti Kazablanku, barem Rikovu Kafanu, da popije pivu ... ili ako nema pive ... moze i Viski ali bez leda! Ne bi on razvodnjavao pica!

"Fuj!" rece.

"Bio mi Micun danas da se dogovorimo za njihovo vjencanje. Ja sam prvo mislila kako smo gadno najebali sto im se nismo nekako ophrvali i uvalili nekog drugog da im kumuje ali posto, kako on rece, bi se oni uzimali tek za mjesec i po dana ... ja se preporodila!" rece sva sretna Majka.

"Jao, pravo dobra vijest, bas si me obradovala! Ja jos nisam vidio da Hadzihafizbegovicka zadrzi ijednog dolbera vise od dvije nedelje! Ma kakve dvije nedelje? To bi ona nazvala Jubilej! Garant!

Pa, Stara, onda smo mi spaseni! Vec sam se brinuo gdje da nadjem lovu za to kumstvo. Kredit za bijelu tehniku nam do guse dosao, ne znam ni kako cemo nabaviti zimnicu ove godine?" i opet uzdahnu, ali sada jos bezvoljnije!

"Meni samo ne ide u glavu, kako drugi imaju sve a mi nemamo nista?" rece Majka a stavila stisnutu saku na usta.

"Znas kako ja cu ti reci, oni su jednom nogom na selu , drugom ovde u Gradu pa kad im zafali oni trk u rodni kraj kod svojih starih Roditelja ko fol da ih obidju, malo posjete! Na poklon im nose stare Cajevacke kalendare i dzabne znacke, a neko i one stare nepodjeljene sindikalne rokovnike od prosle godine , prazne hemijske olovke i ostala sranja koja ih zapadnu , naravno kad im prodju rokovi, ...pa tovari, sta se nadje...kupus, krompir, suho meso...kobasice...slaninu ...rakiju...jeboteee!

A dje meni moja Galicija i ko je tamo ostao ... niko!? Sve Rusi raselili Spanija, Kanada, Amerika, samo onaj moj ludi Otac nagulio u Poljsku, pa poslije morao bjezati u Bosnu. To ti je kad ne znas geografiju.

Onda moras promasiti i zemlju! Kakve sam ja srece maogao sam i gore proci!

Dobro je da nije nagulio u Albaniju, kod Envera Hodze!

Jeboteee ... a Enver Hodza im Drug Tito!?

Pitam te bil' ti bjezala ikad u Poljsku, da se ne daj boze nesto desi nasem Drugu Titi?" zavrsi svoje misli usplahireno Otac.

"Jel' Ja ?" ... trznu se Majka, "Jel' to mene pitas?" a skupljenim prstima desne ruke u znak snebivanja, udari se u prsa.

" Pa nisam ja Konj ... ovaj... nisam Krava ... jebote! Poljaci gladniiiji nego mi ...to se samo kupus halise!"

Onda se nekako uozbilji Majka.

"Ma pusti sada to, da se vratimo na nasu finansijsku situaciju, kako bi ti rekao! Mozemo se sloziti da nije sjajna ali cemo se nekako izvuci! Sto se tice kumovanja Micunu i Hadzihafzbegovicki i sam si zakljucio da od toga nema nista! Ne moze ti ona bez "muska" ni nedelju dana izdrzati, a sa Micunom tesko da ce jos koji dan provesti ... znam ja to najbolje!

A i ko bi? Bil' ti?"

"Sta bil' ja?" trznu se Stari.

"Nista, nista, samo vidim da ne pretis situaciju!

Znaci taj trosak otpada! Ne sekiraj se za to!

A za zimnicu imam ja neke ideja a boga mi i neke planove.

Pazi, ormari nam puni one bofl sekend hend ili sekund hand, kako se vec kaze, robe sto nam Papini salje svake godine za Bozic a sada se to uveliko trazi...svi hoce americko...ja samo malo properem i osvjezim ... ima da prodajemo americku robu po punoj cijeni, bez zajebancije ti kazem!

Mozda uvalimo i nesto nase sto ne nosimo!"

"Imamo li takvo sta ?" upita Stari.

"Ima handrka sto su curice prerasle, mozemo to uvaliti na Pijacu.

Mogla bih i one izblijedjele kaubojke i sama ponovo otkuhati i ofarbati u plavo, niko ne bi primjetio!? Ili da damo Knapickama u hemijsku cistionu, da profesionalno ofarbaju? Sta mislis, a, a ?!"...zavrsila je svoje izlaganje Majka, sretna kao Kolumbo kad je ugledao Ameriku, pa uzviknuo: "Amerika, Amerika, otkrio sam Ameriku!" ... ali se zejeb'o posto je Ameriku prije njega otkrio Ameriko Vespuci, ali to nije znao jer da je znao Amerika bi se danas zvala Vespucija ...garant!

"Ima tu samo jedna slaba tacka, ljubavi." rece Otac, gladeci kosu kao Hemfri.

Majci se svidjao taj potez!

Jednom je izvalila pred komsinicama da joj ponekad klecnu zbog toga koljena.

Mislila je u polumraku!

Ja sam se onda boj'o da zbog toga ne trehne na patos ili kakav beton ... i eto ti stete ! Ali mislim da je slagala, gdje njoj da se nesto zatrese a kamo li konjena, to je rekla da komsinice napravi zavidnima! Hemfri je Hemfri, iako ovaj nas ne zna beknuti ni jedan strani jezik!

Ali ni Hemfri ne zna nas jezik!

Ali ni komsinice pojma nemaju!

"Koja nam je to slaba tacka, da cujem!?" gleda ga Mati u nevjerici.

"Zamisli ovu situaciju, osvane u Banjaluckim Novinama clanak "Finansijski Direktor Cajaveca i njegova supruga prodaju americku svercovanu robu na Novoj Pijaci seljacima i to po punoj cijeni! Za neku robu se moze utvrditi da je obicna americka krpa, a za neku se moze utvrditi i da je farbana! I lud vidi da je to dobro i ... davno noseno! Da vise ne nabacujem cinjenica koje su protiv nas, ili hoces jos!?" Cinio se Stari sam sebi pametan, danas jos nesto pametniji nego inace!

Da, bio je umjetnik za izvuci negativno iz svega sto se nadje na putu.

"Eh, nisam ni ja od jucer, nisam ni ja naivna kako ti mislis! Necemo mi prodavati robu na Novoj Pijaci, mi smo sretni u ovom slucaju! Imamo troje djece, Tanju, Marinu i Malca ... oni ce prodavati ... ja cu biti u blizini da strazarim da im neki supak nesto ne mazne, a uvece samo lovu brojimo! Na pazarni dan, utorak ili petak, zajedno picimo na pijacu u nabavku zimnice ... kupujemo sta te volja!

Mozda sacekamo i prvi snijeg da padne, pa onda zimnicu natovarimo na sanke, lakse je da vucemo nego da nosimo!

A, kad rokne prvi snijeg ... sve je i jeftinije! Seljaci se prepadnu zime ... ko i ti "umiranja ljeta i jesenje magle"!

Onda moze i slanina i kobasice, prodaju i to seljaci na trznici, dole malo nize od onih snasa sto prodaju sir!" kako zavrsi pricu tako Majka zapoce neki ples po kuci, ono uz drmanje guzice i gornjeg dijela tijela ... onim s cim inace zene mlataraju, kad su zbunjene ili im pak jako drago, kao indijanci u filmovima ... kad se raduju sto nisu Vespucijanci vec autohtoni americki Indijanci!

A to je vec prednost!

"Ajd' sad, zivio ti meni a jos vise zivila Ja tebi ovako pametna ! Imas igraca za sva vremena i to najboljeg na Svijetu! Ne brigaj ... ako i to sve propa'ne , imam ja drugi plan, znas onu moju jednu jaranicu Havu sa Beveri Hilsa, onu sto trampi sa nama kokosi za stare prnje... eee ... nju moram kontaktirati kad odem na Pijacu. A ako se Havi ucini veliki posao pa nece imam ja kont i sa Cebom!

Ceba hoce sve ... sto posto!

Vise uzima ali zato manje daje, pa opet...dobro!?"

Smijali su se prezadovoljno na svom balkonu.

"Ne smeta ti vise sto je kraj ljeta, a ? ... jesen da ne spominjem?" gleda ga ispod oka, zavodljivo. Ali i to samo za cas, jer je u slijedecem trenutku ugledala prelijepu zenicu kako joj mase sa dvorisne, tucanikom nabijene ulice. (Tucanik je ono sto unistava zenske stile! Pa i u ovom slucaju!)

"Ojiii, doma li ste li ... obadvojica ... nesto ste zabrinovti!?" uzvikuje radosno Ingrid.

"Ha, jesmo malo smo zabrinuvati, draga Ingrida, nije sve ruzicasto , kako se cini, na ovom svijetu!" sprda se Majka, a glumi veliku tugu.

"Sta je bilo, Zova recivaj brzo ja pomagaj!? Jel' te neko jebo, Zova?!" usplahirila se Ingrid i vec krupnim koracima trci prema nasem haustoru.

"Sta je bilo Zova, Recivaj, brzo?"

"Ne brini Draga, ma nije me niko jebo, ni sama ne znam sto? Ali kaze se zajeb'o ... to si mislila!

Slusaj , ma umire ljeto, Ingridka, umire ljeto, jesenje magle dolaze...!" vice Majka preko balkonske ograde a ophrvao je neki nekontrolisani smijeh!

Samo vice Starom ... "izvini, izvini ... nije namjerno, ufatilo me , ne mogu se kontrolisati!"

Frcaju joj suze, spale joj i naocale! Ho, ho ho ha, ah i sve tako. Ne da se opisati!

"Upisa se ja jadna !" jedva je uspjela reci trceci u klozet.

Ja se bas prestravio!

"Da nije , jadna poludila, nakon svih onih finansijskih kombinacija, smije se k'o Ludi Jozo kad navrati u nase dvoriste. Samo jos treba da poskakuje na jednoj nozi ko Ludi Jozo kad pokazuje djeci i komsijama kako Medo Sandor pokazuje kako se dama sminka.

"Idi ti otvori vrata Ingridki!"

Stari otvori vrata , k'o munja Ingrid uleti u nas stan! Osvrce se na sve strane, rasirila ruke kao lepeza, ne bi li usporila to okretanje u krug!

U tom trenutku iz hodnika ulazi u trpezariju Majka, jos uvijek crvena u licu k'o cvekla, oci iskolacene od silnog plakanja, crvene, vide se suze u njima.

"O jadna ti Zova, dje ti je mrtvak sto umire ... mognem ja pomoci vami?!" gotovo moleci isusti Ingrid.

Mati se malo smiri, mahnu joj jos samo rukom da priceka da udahne vazduh!

"Samo disi, Zova, jako disi ... puvaj nazad zrak ... jako ... to te smiri, garant! Puvaj ...ne placi vise!" drzi je Ingrid za nadlakticu da Mati ne pa'ne!

A Majci to jos smijesnije al' ... puva, puva, pa se nekako i Stari poceo smijati ili onome puvati ili onome sto je provalio skoro cijeli sat prije.

Pa poceo i on ...puvati!

"Ko umire, Zova?!" ovaj put upita Ingrid vrlo odlucno.

Majka ju pogleda svojim uplakanim ocima a onda pogleda u Starog koji je drzao ovaj put ruke na ustima ne bi li se nekako umirio, prikrio urnebesni smijeh.

Rasirila oci, hvata vazduh a onda rastavljajuci na slogove, ili kako se vec moglo rastaviti, jedva izgovori: "U uumire ee, ljljetooo...skoro ce jesen!" pa zafrljaci kuhinjsku krpu ravno Starom u glavu.

Ingrid je bila prestrsena i zapanjena situacijom kolektivnog ludila ... pomislila je u jednom trenutku da nije dorasla ovako slozenoj situaciji.

Tek kada su Stari i Majka popadali na kauc, a suludi smijeh jenjavao, bilo joj je malko lakse iako jos nije skontala ko stvarno umire.

Drugi talas smijeha, ovaj put kolektivni stereo smijeh izbio je onog trenutka kada je Stari upro prstom na Ingrid a Majka vidjela njenu izbezumljenu facu.

Rukom je povuce ka sebi i Ingrid se strovali izmedju njih dvoje ludaka ...sva se tresuci od straha.

"Umire ljeto, jesenje magle dolaze, to je rek'o moj Hemfri ... poezija, kako ne kontas, jebo ga ti Ingrida?!

Mi smo srecni ljudi!"

Dugo je proslo, a popila se i po piva pa tek uz kafu Ingrid pokusa da setuje sve sto je prezivjela ne bi li nekako i ona skontala sta je stvarno bilo ali nije uspjelo.

"Svejedno," rece : " ja ne morem razumiti, evo i kad zacepim oci, nista ne razumim!"

Tako sve polako rijec po rijec, doslo je sve na svoje, pa i razgovor postao normalan.

"Nesto bi' ti rekla al' u povjerenju," rece Majka Ingrid,:"mislim, vise bi' te zamolila, al' u povjerenju."

Ingrid iznenadjeno gleda u Majku pa onda pogleda u Staroga.

"Ne brini, moze pred njim, on zna!

Ja imam jednog divnog prijatelja Doktora u Beogradu. Znas kakva ljepota od covjeka. Ne mozes pogleda odvojiti od njega.

Sad bas dugo nisam isla u kino da ti ga uporedim sa nekom glumcem, ali pravo lijep a isto picin majstor k'o i ti, poslali mu nasu zajednicku sliku sa Mitrom , sjecas se te slike a u pismu. Kod nas je takav red, kad se ima kakva nova slika, salje se dragim ljudima."

"Ja to razumi i mi maltezani to siljemo kad smo udaljeni." rece Ingrid.

"Eto ja njemu poslala sliku i napisala za uspomenu i dugo sjecanje, kod nas se to tako kaze a i napise ozad slike, a on odma' meni odgovorio i pitao za tebe."

"Sta je pitao?" kao, zacudjena gleda Ingrid.

"Ma, nista posebno ... samo ko je ljepotica u trecem redu, to majka ne radja, pa jos rek'o moras me upoznati sa njom, moje srce zudi za takvom!"

"Sta jos, Zova...molim te...pricaj mene!" uzbudjena je Ingrid.

"Ne znam ni sama, draga Igrid, spominjao je, ljeto umire stize jesen rana, uskoro ce i zima ... padaju magle a on sunca ne vidi...i sve nesto tako!"

Majka namjestila ponovo svoje naocale na mjesto gdje treba, prstom ih popravila, gleda u Staroga sigurna da sve sto laprda, nema nikakve veze sa njenim razmisljanjima o zivotu a kamo li sa mozgom. Cuj, umire ljeto, jeblo te ljeto...eto ti ga ponovo dogodine! I opet , nikom nista! Ni love za ljetovanje! Opet sve isto!

Onda samo rece , gledajuci u Starog: "Sve si ti ovo usr'o!"

Stari ponovo skupio ramena, uvukao glavu u ta ramena, pa rasirio ruke podizuci ih u vis ... bas kako je ono jednom prije opisano.

Tako se on cudio.

Da i svaki put kad se bude cudio, ja moram kucati isti opis, skupio ramena, uvukao glavu ...a ruke kao helikopter ili sta li?

Zar nije moglo samo da kaze , k'o svi normalni ljudi :"A!" ili onu pametniju verziju, s prizvukom razmisljanja : " Auuah!"

Uh, koliko bi meni bilo lakse opisati njegovo cudjenje a i dobio bih na vremenu! Ko zna sta bi jos mogao dodati da ne gubim vrijeme sa opisima!?

"Nego, Ingrid, ono u povjerenju sto sam ti htjela reci, odnosno sto smo ti Stari i ja, kao tvoji prijatelji htjeli reci je ne hvataj se bitangi kao sto su Boro, Micun, onaj Zivko iz tvog haustora, a pazi se i Mirze ... on samo glumi jarana, sve dok te ne povali ... ma kao da ti nije bilo dosta radnika cijele Celuloze. Toliko cuna se nisu nagledale ni najeminentnije glumice Holivuda, oskarovice, a ti ih jos licno kroz svoje ruke provukla tj. preispitivala!

Nase je da te zamolimo da pricekas jos koji mjesec da ovaj nas Prijatelj, Doktor dodje a obecao je, cim uhvati kakav odmor.

Samo to sanja! Tako je rekao!

Vidjet ces, neces se pokajati.

Sad bas ako ti kao zena ne mozes izdrzati, ti nadji nekog povjerljivog, al' nek' ne bude iz naseg komsiluka i da mi ne znamo, jebajiga, znas kakvi smo ...spontani i iskreni ... mozemo te izdati bas kad ne treba! A to ne bi valjalo!

Ima valjda i na Hanistu momcina?! Ali nemoj ni sa Albancima! Opasno je prodat ce te Arapima za litru nafte, kilu kafe ...

A dok on ne dodje ... moze valjda i malo self - servisa ?

A?

Pa kako, Boro, moze ... taj self-servis?! Skoro svaki dan!

Samo Ti, nikad nemoj sa Borom, on ti je zaljubljive prirode pa ga se nes' moci lako otresti!" zavrsi svoju pricu Majka.

Ingrid slozila ruke medju noge, istina skupljene.

Spustila glavu i ne pomjera se. Cini se place!?

"Koji joj je K?" zabrinu se Stari, sto place?

"K, znaci Konta!" rece Majka i ustade da donese svima po pivu.

"Sto places ko p.... sada kad je sve u najboljem redu a evo ti ja otvorila ladnu pivu ...iz spaiza?"

"Ti rek'o meni prvi put u moj zivot moj ime "Ingrid" i to dva puta jednom se mozda zajebo, a drugi put reklos ti "Ingrid" pravilno!" rasirila svoje prelijepe crne oce pa odozdo sa kauca na kome je sjedila sa tim sirom otvorenim ocima licila je na crnog Koker spaniela, naravno nije imala tolike usi, to je samo komparacije u vezi pogleda ... e bas takav pogled.

"Eto meni srece ... polozila ja jos jedan ispit! Draga Ingrid, jeben smo ti mi narod, nismo glupi, pa ne volimo kad se prema nama neko odnosi bez postovanja!

Kako ti mene zoves? Zova!?

Jebla te Zova i jos si uporna u tome a sto sam ti puta rekla da mi je ima Zora a zova je drvo, balvan...eh, ti!

Onda i mi pokazemo dzon ... znas, valjda sta je dzon ... ne, ah ne, jebajiga, pokazat cu ti poslije ovog monologa. Lako je, skontat ces."

"Ja odlucna cekat tvoj Prijatelj, za dobro poznanstvo a na koji glumac lici?"

"Ma ne znam Ingrid kako se zove ali iz onog filma Ben Hur, mislim" slaga Majka.

"Wow, da nije Carlton Heston, Zova?" vrisnu razdragano Ingrid.

"Eto te opet, Zova ... jebem te nagluhu ...da te jebem, Zora, Zora ... reci Zora, jednom, vjezbaj malo po kuci, vjezbaj po ordinaciji, obraduj i ti mene da i ja placem sto si naucila sto svako malo dijete zna, znaju svi, osim tebe ... i nije Carlton Heston, on je peder ... ovaj moj Prijatelj nije peder, ima jednu kcerku od sest -sedam godina i nije se nikad zenio!

Pa onako ... iznervirana, valjda zbog sranja sa njenim imenom Majka , rece :

" Ja mislim da mu ta zena i ne zna da ima to dijete!"

Sreca, netom prije Stari otvorio papirnu kesu cvaraka, istresao cvarke u neku zdjelu, namjenjeno k'o za neku mezu , pa sad kad cu zadnju Majkinu recenicu, na brzaka naduva onu kesu, zategnu i ... opali!

Puklo k'o top! Svi se stresli a potom ide red neartikulisanog smijeha i naravno ... zivjeli!

Moji zaboravili da Ingrid upija sve kao upijac, pa i kad se ucini da se ponekad ne snalazi ... sjetit ce se sutra, a to je ...garant!

"Joj, mene sve raduje kad sam sa vami ali moram malu Mirjam voditi i Muzicku u sest, na sat, na sofledjo, ili mislim ... solfedjo, ma nesto nisam sigurna pa sam nesigurna sam na nogama, da ne pan'em na nekom mjestu, pa da Malac odvede Mirjam na taj sojfejdo, a ja cu platim sve troskove. I da je priceka taj mali

A mi raspalimo, mozda po malu raki'cu , pivicu ... dok cekamo djecicu.

Pridje mi Majka, cucnu i uhvati me za obe ruke pa upita : "Bil' ti poveo ovu malu Mirjam u Muzicku skolu ... ne zna ona sama a i boji se sigurno ici kroz Park sama?"

"Jel' k'o Tajo?"

"Sta k'o Tajo?" upita Majka.

"Pa i Tajo se boji Parka, znas kad smo mu trazili cipele? Poveo cijelu porodicu!"

"To si ti sanj'o, lutko Majkina!" htjede me i zagrliti i poljubiti, ali se nesto zamislila pa joj proletilo ... a ja to uhvatio tek poslije sezdeset i vise godina.

Ma i to nije bas sigurno! Ne ako sam ja u pitanju!

Nikad ne treba vjerovati ljudima koji, nesto pisu, ljudima koji pricaju da vas vole, ama bas ni onim ljudima koji vas lazu!

Bit ce da se nisam odmah snasao!

Izmedju ruzne istine i lazi ... brirao sam lijepu njeznu , laz!

Jednom mi neko rece : "Volim te!" Obradovao se pravo prvi put u zivotu iskreno obradovao, licilo je na nesto sto se samo mene tice i sto je samo moje! No nije!

Bas se zajeb'o!

Pa se covjek na to nekako privikne, sazivi.

"Boji se naseg podruma i miseva!" rekoh da pokazem kako sam hrabriji od svih.

"Boji se svega, boji se Tebe ... dobro ...tebe se svi boje!"

"Ma pust, pusti to ... bil' poveo Mirjam na neki solfergo, sta li, uglavnom u Muzickoj? Poslije sladoled kod Rahmana !? A?"

"Bi' !" rekoh, jer sam prije cuo za taj sladoled, oh ..."mislio sam na cokoladu! Da mi je da probam!

"Prvo lova , pa idemo! Al' ja je necu drzati za ruku! Samo da se zna, pobjegne ...nije do mene!"

"Letite...zakasnicete!" presretna vice Ingrid : "Leti Malac, leti i cuvaj se ni na mi ni na moj Mirjam! Ali ...polako!"

Nisam skont'o koga da cuvam, sebe ili Mirjam.

Mozda cu jednom!?

Saturday, October 24, 2020

Aleksandar Aco Ravlić - Dragutin KOLAK: “PRED KIM DA BRANIM DISERTACIJU?”


Polovinom dvadesetog vijeka u Banjaluci je 'stolovao’ istinski filozof - Drago Kolak. Tako smo ga jednostavno zvali: Drago, više iz milja, a tako sam ga i potpisao ispod njegove pjesme koju uvrstih u monografiju o Banjaluci, a on, zadovoljan, tek će, da me ne povrijedi, “moje ime je Dragutin" (pet godina poslije, u novom izdanju, izvršio sam ispravku). Dragutin Kolak bio je filozof, po struci po vokaciji. I pjesnik. I vrstan šahist.

Za vrijeme studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, postao je poznat među studentima, jer je pisao izvrsne seminarske radnje, što je olakšavalo život onima koji su skloni noćnom životu i provodima, a i njemu je dobro došla koja stotinjarka – ‘stotka’, pošto su uvjeti studiranja bili uvijek teški za obitelji s puno djece, a malih prihoda. Stoga, kada je okončao studij, a nije pokazivao ni malo želje za doktoratom, koji bi, po općem mišljenju, lako stekao jer je bio originalan erudit, pitali su ga “Šta ti je? Zašto ne doktoriraš, tebi bi to bilo lako?” 

Munjevito je odgovorio: “Pred kim? Kod koga? Zar pred onima kojima sam pisao seminarske radnje!?"

(Aleksandar Aco Ravlić: “Banjalučke vesele zgode”)

Friday, October 23, 2020

In memoriam: Želimir Lesjak - Les

                                                         1952. - 2020. 

Dragi nasi,

maloprije mi je Sopen javio da mu je njegov prijatelj Ljubo Maricic poslao poruku o tuznoj vijesti...Prije nekoliko dana je preminuo nas nekadasnji saigrac Zelimir Lesjak-Les.
Znao sam da je Les u poslednjih godina bio losem zdrastvenom stanju,bio je u kolicima za nemocne,ali nadali smo se da ce uspjeti da to prebrodi.Nismo dugo imali kontakt s njim, ali meni, a vjerujem i Vama koji ste s njim provodili dosta vremena na kosarkaskom terenu,u skoli,u gradu,poslu,Les je ostao je u jednom divnom sjecanju. Dugo je radio u vojnoj industriji u "Djuri Djakovicu" iz Slavonskog Broda, imao ozbiljnu i odgovornu funkciju...

Tuzan sam,dragi moji, otisao nam je nas prijatelj,odlazimo jedan za drugim...Pocivaj u miru dragi nas Les...
                                                  Vas Angel
PS.Slike sa Lesom



Monday, October 19, 2020

Most Radija Slobodna Evropa: Plenković se nikada nije ogradio od 'Herceg-Bosne'

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je da li se Hrvatska miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Sagovornici Omera Karabega su bili Slavo Kukić, profesor Sveučilišta u Mostaru i Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba.

Bilo je riječi o tome da li najviši funkcioneri Hrvatske, nezadovoljni položajem Hrvata u Bosni i Hercegovini, vrše pritisak na Sarajevo da usvoji izmjene izbornog zakona koje predlaže rukovodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata. Razgovaralo se i o tome zašto su se predsjednik i premijer Hrvatske, Zoran Milanović i Andrej Plenković, sastali u Zagrebu sa Miloradom Dodikom, kakav je odnos Plenkovića prema lideru bosanskohercegovačkih Hrvata Draganu Čoviću, da li Plenković, koji se javno zalaže za evropski put Bosne i Hercegovine, interno podržava ideju o formiranju trećeg, hrvatskog entiteta u toj državi.

OMER KARABEG: Nedavno su predsednik i premijer Hrvatske, Zoran Milanović i Andrej Plenković, primili člana Predsedništva BiH Milorada Dodika, a potom je premijer Plenković pozvao na razgovor lidera SDA Bakira Izetbegovića i lidera bosanskohercegovačkog HDZ Dragana Čovića. Cilj tih poziva je bio da se razgovora o položaju Hrvata u BiH. Da li to doživljavate kao pritisak na BiH?

SLAVO KUKIĆ: Naravno da ima elemenata pritiska. Premijer bi mogao imati suvislo objašnjenje za svoje prijeme bosanskohercegovačkih lidera. Može da kaže da se kao lider HDZ sastao s njima kao sa stranačkim prvacima. Ali, ako je to radio, morao ih je primiti u stranačkim prostorijama, a ne u prostorijama vlade. Čime, međutim, svoje postupke može pravdati predsjednik Milanović? Kako, recimo, pravdati prijem Milorada Dodika jer Milanović nije stranački čelnik kao Plenković nego je šef države. I prima šefove država. On je, međutim, u ovom slučaju primio samo dio bosanskohercegovačkog Predsjedništva. Postavlja se pitanje zašto? Je li to učinio da bi ignorirao Komšića, onog kojemu je, kao čelnik hrvatskog SDP, 2010. davao neupitnu potporu. Što se od tada promijenilo? I ako jeste, morao bi znati da je ignoriranje Komšića ignoriranje institucije šefa bosanskohercegovačke države... Kad god Zagreb nastupa kao tutor bosanskohercegovačkim Hrvatima, mi u BiH to iskišemo i od te pomoći nas zaboli glava.

DAVOR GJENERO: Poziv Dodiku da dođe u Zagreb došao s Pantovčaka - od predsjednika, ne iz Banskih Dvora - iz ureda premijera. Poziv Dodiku nema nikakve veze sa zaštitom interesa Hrvatske ili hrvatskoga naroda u BiH već je isključivo motiviran ekonomskim interesom jednoga od Milanovićevih finansijera. U tom smislu mi smo u jako opasnoj zoni. Kod predsjednika vlade vidimo taktičke pogreške i nespretnosti, ali u krajnjoj konsekvenci gospodin Plenković ostajeunutar onog okvira koji je, kad je riječ o odnosu prema Hrvatima u BiH, postavio predsjednik Mesić.

KARABEG: Gospodine Kukicu, mislite li da je premijer Plenković unutar okvira koji je postavio Mesić kad je reč o odnosu prema BiH?

KUKIĆ: Ne mislim. Naravno, pri tome nema nikakve dvojbe da je razlika između njega i Milanovića kao nebo i zemlja. Nema nikakve dvojbe da je gospodin Plenković kultivirao hrvatsku političku scenu, ali, što se tiče BiH, vrlo često izlazi izvan okvira koji mogu biti od koristi i za dobrosusjedske odnose i za Hrvate u BiH. Jedan od razloga je svakako pomoć sestrinskoj stranci u BiH. Drugi je da održi veze sa hrvatskim političkim establišmentom u BiH koji njegovoj stranci u Hrvatskoj osigurava tri mandata u Saboru, a sutra, moguće je, glasove i za neku drugu poziciju. Prema tome, nije riječ o velikoj spremnosti da se pomaže bosanskohercegovačkim Hrvatima.

KARABEG: Čović se zalaže za reafirmaciju Herceg Bosne čije je tvorce Haški tribunal osudio kao ratne zločince. Da li se Plenković ikad ogradio od te njegove namere?

GJENERO: Otvorenog sukoba nije bilo, međutim razlike u političkim pozicijama između službenog Zagreba i poluslužbenog Mostara su ogromne. Koncept kojim Hrvatska gura Hrvate u BiH da s Bošnjacima dogovaraju promjene u ‘Izbornome zakonu’ služi prije svega tome da se prestanu pričati gluposti o trećem entitetu kojeg ste vi nazvali pravim imenom. Zagreb na svaki način pokušava skinuti treći entitet sa političke agende Hrvata u BiH i u tome je relativno uspješan. Ali problem službenog Zagreba i problem HDZ je u činjenici da hrvatski HDZ u većoj mjeri ovisi o HDZ BiH nego li što što HDZ BiH ovisi o matičnoj stranci. Oni su financijski snažni, imaju svoje izvore financiranja - legalne i ilegalne - i ne obaziru se na Zagreb. Čović svako malo izleti sa izjavom zbog koje - ne samo Plenković, nego većina ‘policy planera’ u Hrvatskoj dobiva sijede vlasi, ali nemaju oruđe kojim bi taj problem riješili. Najveći problem u odnosima između Zagreba i Sarajeva je upravo karakter vlasti koja je uspostavila monopol unutar hrvatskoga političkog tijela u BiH. Podržavanjem takve nomenklature Hrvata u BiH Hrvatska ‘de facto’ svađa hrvatsko socijalno tijelo sa ostalima u BiH.

KUKIĆ: Imam razumijevanja za Plenkovića jer on nije u zrakopraznom prostoru. Podsjetiću vas da je 2016, kad je on došao na čelo HDZ, ta stranka bila natrpana političkim radikalima koji su prodrijetlom iz BiH, pretežito iz Hercegovine, ali i radikalima koji su rodom iz Hrvatske. S njima je trebalo voditi bitku kako bi se stvorile pretpostavke za evoluciju hrvatskog HDZ prema normalnoj evropskoj pučkoj stranci. Imajući to u vidu imam razumijevanja za njegove manevre u to vrijeme, ali danas je moje razumijevanje iskopnilo zbog činjenice da je Plenković apsolutni gospodar u HDZ i da njegov politički kurs slijedi sve veći broj hrvatskih građana. Razlozi koji su ga tjerali na manevre ove ili one vrste danas naprosto ne postoje. Mislim da Plenković - kao Evropejac, a on to jeste - danas ima puno veći manevarski prostor da kaže: „Ne može Hrvatska, kao članica EU, podržavati projekte zbog kojih su ljudi osuđeni za udruženi zločinački poduhvat, ne možemo podržavati Herceg Bosnu jer ona je osuđena u Hagu".

KARABEG: Da li se hrvatska vlada meša u unutrašnja pitanja BiH?

GJENERO: Ponaša se nespretno, neodgovorno i pogrešno. To je vrlo lako moguće interpretirati kao miješanje u unutarnje stvari BiH i o tome bi u budućnosti kreatori hrvatske politike morali ozbiljno razmisliti.

KUKIĆ: Ima elementa miješanja, a i nespretnih poteza o čemu govori Gjenero. Ali nespretni potezi ne oslobađaju od odgovornosti za možebitne posljedice. To je što se tiče hrvatske vlade. A što se tiče Hrvatske kao države, ta ocjena se može zaoštriti zbog poruka koje šalje Milanović u kojima s vremena na vrijeme ima elemenata prijetnje, ignoriranja i minimiziranja značenja i uloge BiH. Drugim riječima, što se tiče hrvatske vlade, ima nespretnosti i elemenata koji znače pritiske, a što se tiče ukupne hrvatske vlasti, svakako ima elemenata miješanja.

(Radio Slobodna Evropa)

Saturday, October 17, 2020

VLATKO STEFANOVSKI

Svetislav Basara: Srpski polusvet

 

                                           Foto: Stanislav Milojković

Polusveta već imamo za izvoz.

Dubara je, istina, puštena u opticaj preko prononsiranog šarlatana, Vulina – za svaki slučaj, da bi se, ako nešto pođe naopako, moglo reći šala komika – ali ne treba sumnjati da iza ideje saborno stoje seoski uča, pop i žandar, a i „najumnije srpske glave“.

Šta to znači?

To znači da će u dogledno vreme – koje će odrediti međunarodne okolnosti – Srba biti još manje, a Velika Srbija biti još manja nego što jeste.

Pretposlednji put kad se kretalo u tu akciju – period 1912-1918 – izginulo je 58% muške populacije, a država Srbija je zadugo prestala da postoji kao međunarodni subjekt.

Kako je to izgledalo poslednji put – takoreći juče – stariji od četrdeset pet godina dobro pamte.

I tom je zgodom bilo teških žrtava u ljudstvu, materijalu i teritorijama.

Koliko „nas“ je tačno tom zgodom pomrlo i izginulo, nikad se neće saznati, jer je u Srbiji nemoguće utvrditi ni dnevnu cifru umrlih od korone, ali se na ovaj ili onaj način od 1991. do danas broj stanovnika Srbije smanjio za približno milion duša, što je zvanični podatak koji uspaničeno saopštavaju upravo oni koji su bitno doprineli tom gubitku.

Šta bi to trebalo da bude „srpski svet“.

Pre nego što to ispitamo, sledi nekoliko napomena.

Ako se opsetimo da su na istom tom projektu, samo pod drugim imenom – ovoga puta providno eskiviranim da se Vlasi ne bi dosetili – ipak radili ljudi zavidne inteligencije i obrazovanja (Dimitrije, recimo, Najdanović je bio značajan filozof), možemo samo zamisliti (u stvari ne možemo) razmere katastrofe koju će proizvesti teški bilemzi, tutumraci i bosanski đilkoši koji su – upravo zahvaljujući prethodnim sunovratima – prigrabili sve poluge vlasti.

Koliko sam mogao da se razaberem u okeanskim dubinama srpskosvetske plitkoumnosti, famozni „srpski svet“ bi trebalo da bude nekakav nadgranični, metafizički entitet, poput npr. SPC, koji će bajagi oko matice – tj. osiromašene, razjebane, posvađane i razvaljene Srbije na ivici građanskog rata – okupljati Srbe sve i svuda, sve dok se jednog lepog dana oko srpskog sveta ne iscrtaju granice, koje, uzgred, Matica ni samoj sebi još uvek nije uspela da iscrta.

Ajde sad, stavite ruku na srce, razmislite malo, pa mi recite: kako država, koju svako malo „zarobi“ (i dodatno je opljačka i urniše) svaki elebak kome se to navije, može postati triput veća (kad se i ovolika kolika je raspada), i kakvu to slobodu prekodrinskoj, prekosavskoj, prekodunavskoj itd. braći mogu doneti isti ti elebaci koji je uskraćuju državljanima ove (polu)postojeće Srbije.

Kad razmislite, setite se da mi možemo i ono što ne možemo, onda stavite prst u uvo i zapevajte „ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“.

(Danas)

Thursday, October 15, 2020

Thomas de Waal: Rat na rubu Evrope

Azerbejdžan, foto: Celestino Arce Lavin/Zuma/Rex/Shutterstock

Region Nagorno-Karabah na južnom Kavkazu opet je poprište tragedije. Već zaboravljeni rat između Jermenije i Azerbejdžana ponovo besni. Svet ne zna kako da reaguje. Dozvolite mi da vas provedem kroz taj lavirint, kao neko ko je izveštavao o tom sukobu i izučavao ga sa obe strane preko 25 godina.

Pre svega treba ukazati na gubitak ljudskih života. Na stotine ljudi je poginulo od kada su izbile borbe 27. septembra, gotovo izvesno zbog odluke Azerbejdžana o iznenadnom napadu. Obe strane koriste zastrašujuće oružje dugog dometa, nagomilano tokom protekle decenije.

Šturi izveštaji iz regiona govore da jermensko stanovništvo u samom Karabahu trpi neprestano bombardovanje. Komesar za ljudska prava iz regiona kaže da je već izbeglo više od 70.000 civila. Organizacija „Amnesty International“ navodi da se koriste kasetne bombe, zabranjene po međunarodnom pravu.

Takođe stižu izveštaji o jermenskoj artiljeriji koja tuče po azerbejdžanskim urbanim centrima u blizini linije fronta. Malo znamo o vojnim operacijama, ali nema sumnje da mnogi mladi regruti umiru u žestokim okršajima oko ovog komada teritorije.

Uporedo, na televiziji i po društvenim medijima vodi se intenzivan informativni rat. Otrovna retorika konflikta gde sukobljene strane dehumanizuju jedna drugu kao „fašiste“ i „fanatike“ dodatno podstiče sukob. Čini se da je mržnja usmerena ne samo ka suprotnoj strani, već i ka malobrojnim hrabrim glasovima u regionu koji zagovaraju mir i dijalog, kao i njihovim međunarodnim partnerima.

U ovom sukobu niko nema monopol na istinu. Obe strane imaju legitimne zahteve koje vatreno zastupaju, u obračunu čiji koreni sežu do početka 20. veka i pada ruskog carstva. Ovo planinsko područje pretežno je naseljeno jermenskim stanovništvom, sa dugom tradicijom jermenske kulture, ali se geografski nalazi unutar azerbejdžanske teritorije i takođe je dom mnogim Azerbejdžancima.

Boljševici su 1920. silom uveli red. Međutim, njihovo rešenje – novi autonomni region Nagorno-Karabah u kome preovlađuju Jermeni, ali u okviru teritorije Azerbejdžana – bio je izvor nesigurnosti za obe strane.

Jermeni iz Karabaha su 1988. lobirali kod Mihajla Gorbačeva da ih pusti da se pripoje Jermeniji. Izbilo je nasilje niskog intenziteta koje se s padom Sovjetskog Saveza 1991. razvilo u oružani sukob dve nezavisne nacionalne države. Posle tri godine rata, 20.000 mrtvih i masovnih raseljavanja Jermeni su pobedili i potpisan je prekid vatre.

Obe strane imaju legitimne, ali različite pritužbe. Jermeni strahuju od progona iz Karabaha. To se 1992. zamalo i desilo. Azerbejdžanski predsednik Ilham Alijev tvrdio je da Jermeni iz Karabaha imaju „najveći stepen autonomije na svetu“ – pa ipak, od 1991. azerbejdžanska vlast u Bakuu nije izradila nijedan dokument koji to potvrđuje. Projektili koji sada pljušte po Karabahu su jasna poruka Jermenima.

Ali i jermenska strana snosi svoj deo odgovornosti za ovaj sukob.

Jermenske snage su od 1992. do 1994. preuzele kontrolu ne samo nad Nagorno-Karabahom već, u celini ili delimično, nad 7 drugih azerbejdžanskih oblasti. Usledila je humanitarna katastrofa i progon više od pola miliona Azerbejdžanaca. U početku su jermenski lideri govorili da je to samo privremena „tampon zona“. Vremenom se pokazalo da ne planiraju povlačenje iz ovih oblasti, koje zovu „oslobođenim“ i gde su omogućili naseljavanje oko 17.000 jermenskih kolonista.

Frustracija Azerbejdžana je razumljiva. Ali bez pregovora neće biti mira.

Okvirni mirovni plan koji su skicirali medijatori iz OEBS-a treba da odgovori na zahteve obe strane.

Na papiru, reč je o sofisticiranom planu. Problem je u tome što su pregovori u ovom delu sveta slab osnov za izgradnju mira. Uvek su sporadični, ne angažuju društvo niti pripremaju građane na kompromis, a i suviše uvažavaju ruske interese u ovom području. Takođe nema sankcija za odsustvo političke volje za pregovore. Posle izbijanja sukoba aprila 2016. obe strane su pristale da se ponovo uključe u mirovni proces, da bi zatim odustale od onoga na šta su se obavezale.

Rat odnosi živote i prenosi sukob na nove generacije. Borbe imaju sopstvenu logiku i prestaće ako tako odluči Azerbejdžan pošto zauzme značajne delove teritorije uz velike ljudske žrtve. U ove planinske predele uskoro stiže zima, pa bi to moglo ubrzati stvari.

Ako i kada nastupi taj trenutak, aktivna uloga Turske na strani Azerbejdžana biće faktor koji dodatno komplikuje razrešenje. Predsednici Erdogan i Putin mogu ponuditi Jermeniji i Azerbejdžanu novu pogodbu koja odgovara njihovim interesima, bez obzira na humanitarne principe i nastojanja obe države da budu deo Evrope. Lenjin i Ataturk su to uradili na Kavkazu pre tačno 100 godina.

Možda će Evropa, uz moguću podršku post-trampovske Amerike, pokušati da sazove multilateralnu mirovnu konferenciju, uz poštovanje potreba ljudi i međunarodnog prava.

Zasad to deluje malo verovatno. U ovom trenutku, jedini koji slave su ekstremni nacionalisti, Erdoganova Turska i ruska vojna industrija, koja obe strane snabdeva oružjem, spremna da pošalje još čim na terenu ponestane sredstava za ubijanje.

(Peščanik)

(The Guardian)

Prevela Milica Jovanović