Na vrhu jednog nebodera u Rijeci konceptualni umjetnik je uspravio crvenu zvijezdu. Ustvari, zvijezdu od dvije hiljade osamsto krhotina od crvenog stakla. Bilo je to dvadesetog rujna, točno sedamdeset sedam godina otkako je Zemaljsko antifašističko vijeće Hrvatske, u rujnu četrdeset treće, kratko nakon kapitulacije fašističke Italije, odlučilo da su Rijeka, Kvarner, Istra, Zadar i otoci naš, jugoslavenski ili, ako vam je tako draže, hrvatski teritorij.
Godinu i po kasnije, u proljeće četrdeset pete, Četvrta jugoslavenska armija, prethodno formirana od Osmog dalmatinskog korupusa i Jedanaestog hrvatskog korupsa, to je i ostvarila.
U teškim borbama s Nijemcima između šesnaestog travnja i trećeg svibnja poginulo je dvije hiljade osamsto partizana.
Otud onih dvije hiljade osamsto crvenih krhotina u zvijezdi na riječkom neboderu.
Mnogo je krvi, vidite, proliveno da bi se Rijeka, Kvarner, Istra, Zadar i otoci “vratili matici zemlji”.
Tako se nekad govorilo premda, po duši govoreći, to nije bila naša zemlja. U Rijeci je živjelo mnogo Hrvata, ali država je stoljećima unatrag bila nečija druga, Austrougarska ili Italija. Čak su i Mađari u ovoj luci jedno vrijeme imali više prava od nas.
Rijeka je iznenada postala dio hrvatske “matice” tek u dvadesetom stoljeću i samo zahvaljujući hrabrosti i žrtvi partizana.
Obožavatelji NDH kazat će, istina, da su ustaše u jednom kratkom vremenu, od pada Italije do kraja Drugog svjetskog rata, bili vlast u Rijeci, ali to je, naravno, smiješno.
Ustaše je krasio strahovit borbeni moral samo ako je negdje trebalo poklati nekakve srpske žene, djecu i starce, ali nikad nikakav teritorij nisu oružjem stekli. Sve što su ustaše ikada imali poklonila im je nacistička Njemačka.
Ante Pavelić je vladao gradovima i selima koje mu je Adolf Hitler milostivo udijelio, a ako bi Fürer negdje rekao: “Odjebi odavde!”, Ante Pavelić bi smjesta podvio rep i pokorno odjebao.
Tako su, napokon, njegove snage kukavno šmugnule i iz Rijeke i Istre dočim su se Nijemci povukli pred naletom Četvrte jugoslavenske armije pod komandom general potpukovnika Petra Drapšina.
To da se Rijeka zove Rijeka, ponovimo još jednom ako je tkogod sjedio na ušima, isključivo je partizanska zasluga.
To da se taj grad danas ne zove Fiume, i da se u Puli izdaju hrvatske automobliske registracije i osobne iskaznice, i da po Rovinju hodaju hrvatski policajci i da je sve gore do Savudrije naše, ne bi bilo moguće bez momaka i djevojaka koji su četrdeset pete imali zvijezde od crvene čohe ušivene na kapama.
Taj simbol ima svako pravo stajati na riječkom neboderu. Država ga je sama trebala uspraviti gore visoko, prije konceptualnog umjetnika, jer bez njega ne bi bilo ni države.
Sve su ovo neporecive povijesne činjenice, koliko god se desničari trudili uvjeriti nas u nešto drugo.
Zastupnica Domovinskog pokreta Karolina Vidović Krišto, koja, sirota, i inače često ima problem s usvajanjem različitih istina, od rezultata Drugog svjetskog rata do tvrdnji o štetnosti koronavirusa, javila se gnjevno izjavom da je crvena zvijezda jednaka kukastom križu.
Gospođa Vidović Krišto trebala bi biti opreznija s izjavama, ako ništa drugo, a onda kao supruga jednog časnika.
Čitali smo nedavno u Jutarnjem listu, četrdeset šestogodišnji Ivica Krišto jednom je bio konobar na Hrvatskoj radioteleviziji, prije nego se odlučio za vojnu karijeru i, na iznenađenje mnogih, napredovao čak do bojnika.
Zaposlen je u Ministarstvu obrane kao voditelj Samostalnog odjela za potporu Vojnom ordinarijatu, gdje organizira gardijska hodočašća u marijanska svetišta, blagoslov topničkog oružja i slične strogo povjerljive i visokorizične akcije.
Kad se zastupnica Domovinskog pokreta Karolina Vidović Krišto pobuni protiv crvene zvijezde na riječkom neboderu, razumljivo je upitati se, a tko bi onda osvojio taj grad? Tko bi najurio talijanske fašiste i Rijeku, Kvarner, Istru, Zadar i otoke vratio matici zemlji? Da to ne bi možda učinio onaj njezin bojnik konobar?
Heh! Neustrašivi Ivica Krišto Talijanima bi, bojim se, mogao samo kapučino napraviti.
Ante Tomić (Slobodna Dalmacija)
No comments:
Post a Comment