Thursday, May 28, 2020

Blaž Kotarac - Koki: "Koronotonci” trče počasni krug (2)

Nastavljamo sa Blažovim aprilskim setnjama praznim Beogradom.
Njegova druga setnja, 24. aprila sa prijateljem i kosarkaskim trenerom Vladom Đurovićem . 

******************************

Nisam vam se javljao sinoć, odmah poslije, u minut odrađene,polučasovno – dozvoljene nam  šetnje ne dalje od 300 m, ili kako bi po naški rekli na udaljenosti, izmjerenoj od bačenog ,,kamena s ramena”. Danas je i ovako pred nama,opet, onaj ,,jači” vikend (PV!), pa, rekoh, dok ispijam ovu najraniju jutarnju kavu, ima vremena da, na tanane, sročim  moj ..izveštaj” sa sinoć odrađene, tz. sportsko – penzionerske šetnje, druge po redu, overene i verifikovane od nadležnih organa,.Inače, pretpostavljam da je i ovako napolju, na ulicama u mom kraju,  isto kao i nočas – nema,brate, nikog, pusto, ne može ,,pustije” biti!
Juče, po podne, ,dok sam očekivao da mi se, uz odsečna zvona sa kupole crkve SV.Marka, ukažu kazaljke na ,,satnom ekranu” Glavne Pošte, u onom mi dragom, vertikalnom položaju na 18 časova, a, znajući da idem na dogovoreno ,,uslovno” viđenje sa mojim, starim drugarom,velikim prijateljom, kumom,i dugogodišnjim komšijom , dobrim, košarkaškim trenerom a, u poslednje vrijeme i vrsnim sportskim TV komentatorom Vladom Đurovićem, našim Đurkanom.To kažem ja a bogme i mnogi poznavaoci ovog sporta!  Stanujemo godinama,decenijama, u blizini, ja u mom sokačetu, uličici Lazarevićevoj, odmah tu tik uz dobri, stari Hotel ,,Excelsior” , danas sa pridodatim ,,Mercure” nazivom, a, Đura u ul. Majke Jevrosime, tu, u na stotinjak metara ispod Skupštine.
Elem, krenem ja u sportskoj opremi, kao nekada na trening, naoružan sa maskom, rukavicama,starim fotosima u ,,galeriji” mog mob. Telefona.  Izlazim na Glavnu Knez Miloševu ulicu pogledom na levo i desno, a ona prazna,bez auta, ljudi, sablasno tiha!   





Na uglu kod Skupštine, isti slučaj, ma, isto kao i neki dan. Spuštam se prema fontani na Trgu Nikole Pašića, na zakazani ,,randevju” sa prijateljom  Đurkanom. 




U isto vreme pristižemo,i,dok prilazimo i pozdravljamo se, na propisanoj distanci uz ono po ,,naški” daljinskim, galamđijskim tonom, odmah nas registruje patrolni, dežurni policajac. Sumnjivi smo,mu …                  i, normalno, sledi pitanje ko smo, šta smo, šta tražimo tu…reagujem,da skratim proceduru rukavica, maski, ličnih dokumenata, pokazujem u pravcu na Đuru i dobacujem, da je ovo poznati košarkaški trener I TV komentator, koji me uvodi u obavezne sportsko – penzionerske šetnje. 




Padaju maske, uz spontani smješak uspjeva prepoznavanje i što je sigurno, sigurno je, mi se udaljavamo prema ,,zacrtanom”  Tašmajdanu. Iako smo blizu, dugo se nismo vidjeli, zagledamo se, mjerkamo, i dok onako, staračkim, penzionerskim, usporenim korakom, prolazimo da ne kažem ,,gamižemo”, pokraj predivno ozelenjog i osunčanog Pionirskog Parka……  



Nije nam trebalo mnogo da ,,upalimo” uspomene i sjećanja  na naša prva druženja otpočeta još davnih šesdesetih godina, u našem OKK Beograd-u, uz prisjećanja na našu prvu zajedničku turneju po Francuskoj – na igranja, doživljaje i šetnje po azurnoj obali, isto u proljeće, isto u aprilu mjeseca neke, davne 1967.god. Mnogo davno i mnogo prelepo!

 Nije nam trebalo mnogo da ,,upalimo” uspomene i sjećanja  na naša prva druženja otpočeta još davnih šesdesetih godina, u našem OKK Beograd-u, uz prisjećanja na našu prvu zajedničku turneju po Francuskoj – na igranja, doživljaje i šetnje po azurnoj obali, isto u proljeće, isto u aprilu mjeseca neke, davne 1967.god. Mnogo davno i mnogo prelepo!.......




Ulazimo u istu priču, u prazan Bulevar Kralja Aleksandra (nekad, Bulevar Revolucije), pogled na desno, sjećanja na stari, dobri,  Restoran  ,,Tri šešira”, malo dalje, tu je ,,Pelivan”, zatvoren! Pogled preko, na ljevo, na zatamnjene izloge nekadašnjeg ,,Malog Exelsiora”, pa opet, s okom  na desno, na zatamnjena stakla, nekad, dobre, stare ,,Šeherzade”.  a,iza nje, na uglu kod  semafora, na raskrsnici sa Resavskom ulicom ,i, ,,Male Madere”sa teškim prigušenim zavjesama,drvenjacima-stolovia i  istrošenim, plavo – belim , kariranim, stolnjacima, WC-om, odmah iza šanka, nema je, nekad nam ,,odmorišta” poslije napornih treninga, ni ,,Šeherzade” ni Male Madere, a, opet, preko puta ni ,,Malog Excelsiora”,      ni ,,Laste”  ni giganta ,,JAT”-a pred kojim smo se okupljali i odlazili – letili na ,,ovozemaljske”daljine.                  I, tako ,,tugujući”, zađošmo u tašmajdanski park,………….. 





Obrnušmo krug, i prolazeći pored isto tako zatvorene nam ,,Poslednje Šanse”, najzad, uvidješmo da ,,uslovljeno, obavezujuće vrijeme ističe a I da je već primjetan zamor i u nogama a i u našim glavama, rastašmo se na platou ispred  Crkve SV.Marka I pozdravišmo do sledećeg treninga. Pozdrav od Kokia      

Wednesday, May 27, 2020

Mira FURLAN: "Malo smrdi, ali se čovjek navikne; Neki dan je Trump..."

Sjećam se kad su se ljudi pred tridesetak godina palili gledajući svog Vođu: “Kako ih je zajebo!” “Oni” su, naravno, bili odvratni Amerikanci i još odvratniji Evropljani. Poslije je i tima koji su se palili, postalo jasno da Taj nije “zajebo” Njih nego je “zajebo” Nas.
U našim krajevima je uvijek postojalo divljenje prema onome tko igra nepošteno, prema mutnima i kriminalu sklonima, prema podmuklima i okrutnima, prema “spretnim” igračima spremnima na sve kad je riječ o vlastitoj koristi. Čak i kad je sam bio “zajeban”, građanin se i dalje divio. Nikada nije osuđivao, osobito ne javno. Uvijek je pristajao. Na svaki sistem, na svaku ideologiju. Kao da su ideje ikada bile važne!  Oduvijek je bilo važno samo prevariti sistem i bližnjega svoga, dodvoriti se pretpostavljenom i ušićariti makar i sitnu korist. Oduvijek je bilo važno upravo to: zajebati. Čak i nije važno koga ni zašto. Uspjeh u toj uzbudljivoj akciji  donosio je akterima osjećaj moći i snage, osjećaj nadmoći nad ostalima, onima poštenima i iskrenima, čitaj glupima i nesnalažljivima.
Ali, naučila sam, divljenje drskim gadovima nije samo karakteristika “stare zemlje”. Američki Stabilni Genije je čovjek kome se divi upravo zastrašujuća masa ljudi u ovoj zemlji (“zastrašujuća” zbog milijun razloga od kojih je jedan taj da je upravo ta skupina naoružana do zuba). Što god da kaže ili ušini, Stabilni Genije uvijek pobjeđuje. Njegov “genije” možda nije naročito stabilan ali je nepobitan: On je vlastoručno uspio promijeniti sva pravila po kojima se dosada igralo u političkom životu Amerike. Ništa, ali baš ništa mu ne može nauditi. Tko se tome ne bi divio?
Neki dan Tramp je otpustio još jednog čovjeka koji će se uključiti u nepreglednu povorku nepodobnih i zato odmah odstranjenih. To je ovoga puta “inspector general”, tj.  glavni “revizor”, onaj Gogoljev. (“The Inspector General” je američki naslov Gogoljevog komada.) Taj je inspektor bio zaposlen u Obaminoj administraciji pa me zapravo čudi da je ostao na funkciji sve do sada (koje je sve kompromise taj morao učiniti?) . Obama je Trampova opsesija. Njegova je misija bila od početka da sruši sve što je Obama napravio. U tome je uspio iznad svih očekivanja. Razrušio je, ukinuo i eliminirao apsolutno sve (od ukinuća deala s Iranom do izlaska iz Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama). Svi su Obamini ljudi bili otpušteni već u prvim danima Trampovog predsjednikovanja. Tramp je istinski entuzijastičan samo i jedino oko destrukcije. Proces koji traje od novembra 2016. sad je već pri kraju: Sve su insitutcije ili uništene ili su na izdisaju. Novi termin od pred neki dan je “Obamagate” koji se navodno bavi kriminalnim djelatnostima Obame i Bajdena. Stabilni genije je opsjednut svojim prethodnikom iako njega vise nema na sceni vise od tri godine.
Nista više ne začuđuje i upravo je to najveći problem. Neopisiva količina laži, dezinformacija, najluđih teorija zavjere toliko je zatrpala javni prostor da smo svi odustali i umorili se. I to je najveći uspjeh Stabilnog Genija. Jer kako očekivati bilo kakvu političku akciju od rasturenih, umorenih, izbezumljenih i preplašenih ljudi koji više ne razlikuju istinu od laži?
Neki dan Stabilni je izjavio da već tjedan i pol pije hidroksiklorokvin kao preventivu protiv virusa i da se osjeća sjajno. Sve medicinske organizacije su se uzbudile, pitajući se odakle mu pravo i obraz da na nacionalnoj televiziji promovira neispitani lijek. Povjesničari su se uprli naći paralelu u povijesti ne bi li nasli neki primjer gdje je predsjednik, sjedeći na najmoćnijem položaju na svijetu, iskoristio svoju poziciju kao megafon da proda neki neisprobani produkt (iako Tramp to radi svakodnevno, otkad je došao na vlast, baš kao i njegovi potomci), da u svijet ispusti (poput govna) laži i bizarne tvrdnje sa isključivom namjerom da spasi svoju političku budućnost. Primjera ima mnogo ali nitko, ali baš nitko ne dostiže drskost Genija.
“Tramp naravno nije prvi političar koji laže i izmišlja priče”, kaže za LA Times Eileen Culloty koja istražuje dezinformacije na Dublin City University u Irskoj. “Ali je sama količina njegovih neosnovanih, konspiratornih tvrdnji, bilo da se radi o Obaminom rodnom listu (prije no sto je izabran, Tramp je tvrdio da Obama nije rođen u Americi pa da prema tome nema legalno pravo na to da bude predsjednik; Tramp je tada započeo cijeli anti-Obama pokret pod nazivom “birtherism”), ili o priči da je porodica Teda Kruza povezana s ubistvom Kenedija (mračni konzervativac Ted Kruz je na prošlim izborima bio Trampov protivnik u trci za republikansku nominaciju) ili sada Obamagate – ta količina laži je apsolutno izuzetna i nema joj premca.”
“Pandemija je najplodnije tlo za dezinformacije jer su ljudi uplašeni i zbunjeni i zato podložni tome da povjeruju u svaku, pa i najluđu teoriju zavjere”, kaže Ričard Stengel (Richard Stengel), bivši urednik Tajm magazina.
A potomci? Donald Jr. je neki dan na Instagram stavio mim koji predstavlja Džoa Bajdena kao pedofila. (Tako je i Hilari Klinton, prema Trampovim teoretičarima zavjere,  imala organizirani biznis za porobljavanje djece u jednom lokalnom pica restoranu u Vašingtonu!)
Drugi sin, Erik, neki je dan izjavio na desničarskoj Foks TV da Demokrati manipuliraju virus ne bi li naudili njegovom tati i sprijecili ga da organizira velike narodne skupove koji su Trampov glavni adut u predsjedničkoj kampanji. (Buka i bijes i pistolji i mitraljezi. I pozivi na nasilje. I gnjevni naoružani ljudi spremni za akciju. Zvuči li poznato?) “Vidjet ćete, sve su to Demokrati. Nakon 3. Novembra (dan predsjedničkih izbora) virus će naprosto nestati i zemlja će se otvoriti”, rekao je zabrinuti Erik.
Ali, Tramp i njegovi ljudi znaju jednu stvar: Što luđe, to bolje. Što nevjerojatnije, to efikasnije. Strategija je bila vrlo pažljivo, rekla bih čak pametno isplanirana. Tramp je tu samo izvođac radova, samo potrebni klaun. On je samo distrakcija od glavnih radova koji traju svo ovo vrijeme, radova koji razgrađuju sve što je bila Amerika. Ili, točnije, sve što smo mislili da je Amerika. Ili, još točnije, sve što je Amerika htjela da mislimo o njoj. Ili, možda najtočnije, sve što je Amerika mogla biti.
Strategiju je dobro definirao nekadašnji (a već dugo sklonjeni) Trampov glavni politički savjetnik, teoretičar novog fašizma Stiv Benon:
“Demokrati nisu važni. Naši pravi neprijatelji su mediji (čitaj novinari, točnije istraživački novinari). Kako s njima postupati? Tako da se cijeli medijski prostor ispuni govnom.”
Uspjeh je potpun. Ne samo prostor medija, nego je i cijeli javni prostor sad ispunjen tom materijom.
Malo smrdi ali se čovjek navikne. 
(Nova.rs)

Tuesday, May 26, 2020

Mirna ali rizicna demonstracija slobode i ljudskih prava u Torontu

Trinity Bellwoods park u Torontu - vikend 23. maja 2020.

I da nije epidemije korona virusa ovo bi bila neuobicajena slika. Cesto setam ili prolazim pored ovog parka u blizini centra Toronta i znam da je  guzva koja se vidi na ovoj slici veoma neuobicajena. Deset hiljada ljudi skupilo se u tom, relativno malom, parku! Mozda se ovoliko svijeta skupi kad je organizovan neki poseban dogadjaj, kao na primjer vatromet, koncert... Gledanje poznatog vatrometa iz ovog parka je predivno. Ali se ni tada ne moze vidjeti ovolika guzva. Jedini zakljucak koji se moze izvuci je da ova guzva nije slucajna; ona je organizovana da se pokaze nepristajanje na posebne mjere, ogranicenja koje citav svijet poduzima u borbi da se sprijeci sirenje korona virusa. Virusa ili bolesti koja je do sada u svijetu odnijela 350.000 hiljada ljudskih zivota.
Ljudi koje vidite u ovom parku su oni koji ne vjeruju da su te mjere potrebne, ne vjeruju da je potrebno nositi masku, drzati distancu, ne vjeruju da korona virus postoji. Vjeruju da je on izmisljen, vjeruju Trampu i slicnima, vjeruju u teorije zavjere i demonstraju to tako sto su se organizovano skupili da pokazu oni da oni jednostavno ne vjeruju. Komentari u raznim medijima, nakon ovog okupljanja, pokazuju da njih nije briga za druge, da ih ne brine hoce li ponovo razbuktati viru, jer oni su popizdili i nije ih briga vise ni za sta! 


Desetak policajaca - trojica na biciklima, tri na konjima i cetiri pjesaka nisu mogli nista.  Izdali su ukupno 23 kazne. 


U pomoc je pozvan i gradonacelnik John Tory, koji je pokusao upotrijebiti svoj autoritet i sarm. Ni jedno ni drugo nije pomoglo. U zaru rasprave sa prilicno agresivnim demonstrantima ljudskih sloboda u jednom je momentu smaknuo masku sa usana. Greska koja se cekala! Snimljen je i kasnije se morao izvinjavati zato sto ni on nije postovao mjere distance i nosenja maske. Umjesto da je uspio ubijediti ljude u parku da se malo razdvoje i razidju - na radost okupljenih je postigao outogol.


A ovako je proslog vikenda bilo u vecini ostalih parkova Toronta. Ovako je uvijek u parkovima Toronta i oko njega. Nikada guzva kao sto je to bilo proslog vikenda u Trinity Bellwoods parku.

Jos jedan dokaz da je "party" u tom parku bila organizovani protest protiv mjera koje se poduzimaju da se sprijeci sirenje pandemioje. Bila je to demonstracija ljudskih prava i sloboda onako kako je to shvataju oni koji su proslog vikenda dosli u taj park.

Monday, May 25, 2020

Revolver za Osmi mart


Naletih na Internetu na ovu sliku. Igracka - revolver sa kapslama!

Koliko sjecanja moze pobuditi slike jedne igracke iz djetinjstva! Koliko sam nekada zelio ovu igracku, nenametljivo je pominjao roditeljima, nabrajajuci im imena mojih drugova koji je vec imaju... Nista nije pomagalo!
Tada je ta igracka, kao i sve novo sto nam je dolazilo sa zapada, bila "opasna" jer su, pricalo se tada, vec mnoga djeca ostala bez ociju, sprzene im ruke, samo zato sto su se igrali revolverima koji su , uz to, i stvarali strasnu buku svojim pucnjevima. Do tada smo se igrali samo drvenim pistoljima koji su bili nijemi pa smo svaki pucanj morali imitirati i sto je ponekad izazivalo promukao glas.
Druga igracka, u nasim svakodnevnim bitkama, bio je luk sa strijelom, koji j, isto tako vec "mnoge djecake oslijepio ili povrijedio" po rijecima nasih roditelja. Te su nas igracke i dijelile kauboje, koji su se sluzili pistoljima, i indijance, sa lukom i strijelom.
Imati revolver sa kapslama je odmah znacilo da si kauboj ravan Gari Kuperu. Jos ako stavis i kaubojski sesir - prvi red u bitkama ti je zagarntovan! Ali, na zalost, sva moja diskretna uvjeravanja da si niko i nista bez tog revolvera nisu pomagala.

Sve do jednog Osmog marta! Zaboravio sam koje godine ali vjerujem da je to bila jedna od ranih pedesetih. Te sam godine, uz hrpu cokolada,  dobio i nesto novaca, vjerovatno od nekih gostiju koji su zaboravili na moj rodjendan i dosli u posjetu "praznih ruku".
Za Osmi mart, takav je tada obicaj bio,  trebalo je obradovati mamu, cvijecem, malim poklonom... Mi, u nasem komsiluku, najcesce smo birali poljsko cvijece koga je u tom, kao i svakom drugom kosmiluku  u to doba, bilo u izobilju.
Te godine, potaknut ogromnom zeljom  za revolverom, kupim ja svojoj mami, kao poklon za Osmi mart, sjajni revolver sa kapslama! Mama je naravno bila iznenadjena i nakon prvog pitanja: "Otkud ti pare?", uz osmijeh mi je dala revolver ali uz ozbiljno upozorenje: "Ali da dobro cuvas oci!"

Prica o prakticnom Osmomartovskom poklonu me dugo pratila; sve dok, zbog nekog drugog razloga nije otisla skoro u zaborav. 

Nakon Osmog marta te godine ranih pedesetih, pa sve do slijedece godine, zahvaljujuci revolveru sa kapslama, bio sam u nasim ratovima hrabri i strasni kauboj - kao Gari Kuper!

Da vas podsjetim. Danas je...

...Dan mladosti

Sunday, May 24, 2020

Sretan Bajram....

                            ... zelim svima koji slave!   
                             Bajram Šerif Mubarek Olsun




Saturday, May 23, 2020

Boris Dežulović: Srbija Riloudid

Nudim vam da procitate odlican (kao i uvijek) tekst Borisa Dezulovica. Ne svidja mi se sto vam opet nudim politiku i sto Boris, koji se uvijek do sada sluzio ijekavicom, ovdje pise ekavskim izgovorom. Ne znam da li je to zato sto se sada tako mora ili je neki drugi razlog.

********************************

Svima je, razume se, pala na pamet ista scena. I ne postoji način da se ijednoga od svih nabedi kako je stvar slučajna. Scena, naime, nije samo odnekud strašno poznata, nije čak ni samo dobro poznata ljubiteljima filma: reč je o jednoj od najpoznatijih filmskih scena u celokupnoj istoriji filmske umetnosti uopšte. I sve da je Aleksandar Vučić, napamet govorim, pustio brčiće kao Klark Gebl u ‘Prohujalo sa vihorom’, pa na konferenciji za štampu - na zabrinuto novinarsko pitanje ‘predsedniče, šta će biti sa Srbijom?’ - šeretski dobacio ‘frenkli, maj dir, zabole me kurac’, ne bi to bio poznatiji filmski citat i opštije opšte mesto od onoga kojemu smo svedočili prošle subote, na barnumovski najavljenom početku predizborne kampanje SNS-a pod sloganom ‘Za našu decu’.
Nikad i nigde nije viđeno ništa slično. Svi vladarski ekscentrici u istoriji - od rimskog cara Lucija Domicija rečenoga Nerona do turkmenistanskog diktatora Saparmurata Nijazova rečenoga Turkmenbašija – morali su da potpišu poraz pred carem Aleksandrom Ludim i njegovom smelom vizijom virtuelne Srbije: na prvom svetskom onlajn političkom mitingu, u direktnom prenosu preko Jutjuba, Fejsbuka i Instagrama, Vučić je sam samcat u golemom, praznom i hladnom studiju govorio ispred stotinu-dve televizijskih ekrana, sa kojih su ga zaljubljeno gledali njegove virtualne pristalice u kućnim karantinima, tek s vremena na vreme prekidajući Aleksandra Ludog skandiranjem i frenetičnim aplauzima.
Donald Tramp, recimo, dupe bi dao da se toga prvi setio. Tim pre što je kadar opšte mesto njegove, američke popularne kulture.
Razume se da je onda svima na pamet pala ta scena, pa su već do večeri društvene mreže preplavili memovi sa istim kadrom: onim čuvenim kadrom iz kultnog Matriks Riloudid, drugog dela trilogije sestara Vahauski, kad početkom druge polovice filma Kijanu Rivs kao Neo ulazi u veliku prostoriju zidova prekrivenih bezbrojnim televizijskim ekranima, ispred kojih sam usred sobe stoji mitološki Arhitekta, sam tvorac Matrice. Na ekranima su stotine ljudi sa stotine lica, ali sva su Neova - on je samo jedan od miliona zatočenih u Matrici, koja je, kako znamo, virtuelna simulacija stvarnog, fizičkog sveta digitalno sačuvanog kakav je bio 1999. godine, pre invazije vanzemaljaca. Ključ je, da skratim priču, u simulaciji slobodne volje i lažnoj mogućnosti izbora: Neo može da bira između dvoja vrata, od kojih ga jedna vode na Izvor sa mogućnošću da spasi čovečanstvo preživelo u podzemnom Zionu, a druga u samu Matricu sa mogućnošću da je uništi. U svih pet prethodnih inkarnacija Matrice Odabrani je, dabome, birao da spasi svet, i ne znajući da je u tu svrhu – da resetuje čovečanstvo, isprazni ga i ponovo naseli novom decom – zapravo i bio programiran.
Tačno tako, eto, predsednik Aleksandar Vučić prošle je subote pažljivo i precizno, upravo faksimilno rekonstruisao set čuvene scene, i nasred prostorije sa bezbroj televizijskih ekrana stao poput Arhitekte, tvorca virtuelne srpske Matrice, da rastumači svet i celu Srbiju. Šta je još trebao da uradi da avatari shvate poruku? Da im, baš kao i Arhitekta, bukvalno nacrta mogućnost izbora između dvoja vrata? Dabome da im je Vučić onda to zaista rastumačio i nacrtao.
‘Na ovim izborima odlučujete hoćete li zemlju brzog opravka, da se još sigurnijim korakom krene u budućnost, ili da se vratimo u prošlost u kojoj nismo imali plan ni program, u kojoj su zatvarali fabrike, u kojoj penzioneri nisu bili sigurni hoće li biti penzije i da li će biti novca za njihovu isplatu, a deca nisu imala budućnost. Za nas je važno da to nije izbor nekoga ko će da sedne u fotelju, već za plan, viziju, za Srbiju budućnosti u kojoj želimo da ostavimo mesto za našu decu, u kojoj smo sigurni da će imati budućnost, da će moći da se zaposle, rade vredno, ali i žive od napornog rada’, kaže tako Arhitekta Vučić na virtuelnom predizbornom mitingu ‘Za našu decu’, bukvalno nacrtavši i rastumačivši Srbima kako funkcioniše srpski Matriks. Pa i u radnji originalnog filma sestara Vahauski – još jednom podsećam - svet je u svojoj virtuelnoj simulaciji sačuvan onakav kakav je bio pre invazije vanzemaljaca 1999. godine! Halo? Invazija vanzemaljaca 1999.? Ring a bel? NATO, bombardovanje, operacija Milosrdni anđeo, sirene, šizele, Klark, Solana, Klinton, Kumanovo?
Šta je, zaista, Arhitekta još trebao da uradi da objasni Srbima kako zahvaljujući njegovoj izvanredno realnoj simulaciji ne samo da još uvek žive u izvornoj, podzemnoj Srbiji Slobodana Miloševića iz srećne 1999., pre bombardovanja vanzemaljaca, već imaju i izbor ‘da se još sigurnijim korakom krene u budućnost’, u ‘Srbiju budućnosti’! Vrata izvorne, podzemne Srbije Slobodana Miloševića iz 1999., s Arhitektinim natpisom ‘mesto za našu decu, u kojemu smo sigurni da će imati budućnost, da će moći da se zaposle, rade vredno, ali i žive od napornog rada’, vode – međutim & naravno - upravo u ‘prošlost u kojoj nismo imali plan ni program, u kojoj su zatvarali fabrike, u kojoj penzioneri nisu bili sigurni hoće li biti penzije i da li će biti novca za njihovu isplatu, a deca nisu imala budućnost’.
Reč je o blistavoj zajebanciji: baš kao u Matriksu, Arhitekta svoje raspamećene i programirane virtuelne pristalice tera da nepogrešivo biraju spas Srbije, umesto uništenja same Matrice. I ne znajući da su u tu svrhu – da resetuju dakle Miloševićevu Srbiju – zapravo i programirani.
Nikad ništa slično, rekoh, nije viđeno. Na fantastičan način demonski je um Arhitekte Aleksandra Vučića sofisticiranim alatima visoko tehnološkog modernog trećeg milenijuma restaurisao predmodernu Srbiju iz devedesetih godina prošlog veka. Da je nekome palo na pamet da snimi srpsku parodiju Matriksa, izgledala bi upravo tako: predsednik Slobodan Milošević 2.0 stajao bi nasred dvorane sa bezbroj ekrana i na veličanstvenom virtuelnom 3D mitingu preko Jutjuba, Fejsbuka i Instagrama članovima stranke, glasačima i simpatizerima govorio o ‘planu i viziji za Srbiju budućnosti’, pre interneta, Jutjuba, Fejsbuka i Instagrama.
I bila bi to, jasno, neuverljiva i loša parodija.
Ovo, međutim, nije bila parodija: to je Srbija 2020. godine, resetovana i ponovo učitana Miloševićeva Srbija iz 1999. Vučićev bizarni virtuelni predizborni skup jeste upravo utopijska Miloševićeva Srbija kakva bi - da je Vođa preživeo i da se ništa nije promenilo - izgledala dvadeset godina kasnije. To što Srbija upravo tako i izgleda, znači samo da je Vođa preživeo i da se ništa nije promenilo.
Vučićeva je Srbija Miloševićeva najsmelija naučno fantastična utopija: praznim bulevarima krstare vojska i policija, narod prestravljen pred nevidljivim i podmuklim unutrašnjim neprijateljem sedi u strogom kućnom pritvoru spojen na centralni kompjuter, a Vođa ispred bezbroj ekrana u svom podzemnom bunkeru drži virtuelni miting na Ušću, ili Gazimestanu, ili gde god već, sve može da se simuliše, može da se održi i Miting istine u Ljubljani i Miting konačne pobede usred Prištine, može – što da ne? - i Miting osvete sa milion Srba pod samim stepeništem vošingtonskog Kapitola.
Može onda da se simuliše i ‘vizija Srbije budućnosti’, pa nema više u publici krezavih seljaka sa reprodukcijama svetosavskih ikona i onduliranih baba u bundama iz sedamdesetih sa Vođinim posterima iz Ilustrovane Politike: 2020. godine sa džinovskih flet ekrana u Vođu gledaju njihovi avatari - mlad, uspešan i nasmejan svet, hipsteri iz barova na Belgrejd Voterfrontu i doterane urbane devojke iz upravnih odbora, skejteri, fristajleri i jutjuberi zajedno sa univerzitetskim profesorima i uglednim epidemiolozima. Srbija Riloudid.
Nema provokatora, nema Otpora: svesna da izvan Matrice uopšte ne postoji, opozicija je - kako ste do sad već shvatili – u ponuđenom izboru nepogrešivo izabrala spasavanje takozvane stvarne Srbije.
Tačno kako je programirana.
(Portal Novosti)

Friday, May 22, 2020

Lani Bastašić nagrada Evropske unije za književnost

Roman Lane Bastašić „Uhvati zeca“ (Kontrast izdavaštvo, Booka) nagrađen je ovogodišnjim priznanjem Evropske unije za književnost.

Foto: Radmila Vankoska

Knjiga, koja se 2018. godine našla u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, predstavljala je Bosnu i Hercegovinu. Među trineaest naslova iz cele Evrope, koji su nagrađeni ove godine, našla se i zbirka priča hrvatske autorke Maše Kolanović „Poštovani kukci i druge jezive priče“, zatim roman „Strah od varvara“ Petra Andonovskog iz Severne Makedonije, te naslov „The Booklet of Love“ Shpetim Selmani, kao i „Ministar“ Stefana Boškovića iz Crne Gore.
Laureate 2020. godine za svaku zemlju odabrao je nacionalni žiri književnih stručnjaka. Zbog epidemije korona virusa, proglašenje pobednika prvi put je, od kako je nagrada pokrenuta 2009, učinjeno digitalno. Laureati su primili čestitke Europske poverenice za inovacije, istraživanje, kulturu, obrazovanje i mlade Mari Gabriel i ministarke kulture Republike Hrvatske Nine Obuljen Koržinek.
Ostali nagrađeni autori i naslovi su: Nathalie Skowronek „The map of regrets“ (Belgija), Stavros Christodoulou, „The day the river froze“ (Kipar), Asta Olivia Nordenhof „Money in your pocket“ (Danska), Made Luigam „Polish boys“ (Estonija), Matthias Nawrat „The Sad Guest“ (Nemačka), Francis Kirps „The Mutations“ (Luksemburg), Maria Navarro Skaranger „Book of grief“ (Norveška), Irene Solŕ „I sing and the mountain dances“ (Španija).
(Danas)

Wednesday, May 20, 2020

Zbogom prijatelju - Midhat Krkić - Mido



Zbogom, Mido, prijatelju moj.

Znam da si, ako raj postoji, ti sada tamo. Ako i ne postoji, svakako si na boljem mjestu od svijeta u kome prozivjesmo nase zivote. Jer, golgotu koju si ti prezivio ne zasluzuje niko - a posebno ne toliko dobar covjek kakav si ti.

Nakon svega kroz sta si prosao ostao si veliki covjek. Nisi isao ni u crkvu ni u dzamiju, kao sto ni ja ne idem. Ali si, kao i ja, vjerovao. Vjerovao si, na primjer, da covjek mora prastati. Ne zaboravljati - ali prastati! Vjerovao si da se dobro - dobrim vraca. I ostao si dobar covjek. U trenuicima kada si dozvolio svojim sjecanjima da izidju iz tebe, radije si spominjao ljude koji su ti u zlim vremenima pomogli nego one koji su ti bili krvnici. Radije si se, iz tog vremena, sjecao necijeg  pozdrava, tople rijeci, pogleda... Nisi dozvolio mrznji da te savlada. I kada  si se, nakon mnogo godina, susretao s njima, gledao si svoje krvnike ravno u oci i nisi ih mrzio. Nekima si cak poklone donosio jer ti si ih zalio!

I zato, i zbog mnogo drugih velikih i malih, za mnoge nebitnih stvari, ostao si veliki covjek.

Radovao sam se svakom nasem susretu u Puli i okolini, gdje si, pored Svedske, nasao kutak spokoja za sebe i svoju porodicu. Poslije svakog susreta s tobom osjecao sam se bogatijim.
Zato se sada, nakon sto mi je tvoj sin Arman javio da si prije nedjelju dana otisao u vjecnost,  osjecam napusten i usamljen. Jer sam izgubio iskrenog prijatelja koga sam izuzetno cijenio i volio.

Olji, sinovima, unucima i cijeloj porodici moje iskreno saucesce.

Pocivaj u miru prijatelju moj!

Susret sa Midom, Medulin 2015. godine

****************************************
2012. godine sam, po prvi put nakon rata, uspostavio kontakt sa Midom. Te godine sam, uz njegovo odobrenje, na blogu objavio nasu prepisku.
Mozda je trenutak da se bolje upoznamo Midu, velikog covjeka koji nas je upravo napustio.


Tuesday, April 10, 2012


Mido Krkic, golgota jednog kosarkasa

Prije nekoliko nedjelja kada mi se na blog javio Midhat (Mido) Krkic, moj drug iz studenstskih i kosarkaskih dana, osjetio sam radost i uzbudjenje koje sobom nose susreti sa prijateljem nakon dugogodisnje pauze. 
Iz njegovog prvog pisma saznajem da je Mido u ratu prosao golgotu logorasa u Omarskoj i Manjaci.
Njegovo pismo je pisano meni, ali na moju molbu, Mido pristaje da ga objavimo.
Svaka Midina izgovorena rijec ima posebnu tezinu zbog iskustva kroz koje je prosao ali i zbog njegovog odnosa prema akterima.
Stradalnik Mido Krkic ne dozvoljava da ga ispuni mrznja.
I to ga, i pored svih uzasa kroz koje je prosao, cini pobjednikom.

Zato vam, uz Midinu dozvolu, nudim nasu nedavnuu prepisku uz novinske isjecke o nasem nekadasnjem zivotu, koje je Mido, uz pomoc svoje supruge, uspio izvuci iz pakla.
******************
Mido Krkic, stoji drugi s desna

(04.04.2012.)

(1973)
Eeeee moj Canak,

ne znam odakle da pocnem jer ako krenem onih zadnjih 20 g, previse boli, tuge i razocarenja. Zivot se jednostavno poigrao sa mnom. Uzas koji sam vidio i sto sam dozivio je urezan za sav zivot. Previse boli, ali evo pokusat cu.
---------------------
Ja, po obicaju, naivan, siroka srca, stojim s prijateljima u kaficu, kada ono vani dvojica prebise jednog momka. Policajac u kaficu ne reagira, pa ti ja izadjem i potjeram ovu dvojicu. Jedan se, izgleda sjetio da ima pistolj, pa ga izvadi prema meni. U tom momentu i moj haver, visok 1,5 m, izvadi pistolj. Ja ostadoh zaprepasten. Ovaj momak ode uz odgovor da radi sve u dogovoru sa policijom, a onog momka su tukli jer je Hrvat,hm.
Pitam ti ja svog havera, otkud tebi pistolj? Ma znas .........
Uskoro pocinje haos u Prijedoru, mrtvi po ulicama, odvodjenje u logore. Svi prijatelji mi rekose (indirektno) da im je religija na prvom mjestu. Pa tako pored sve muke i provala, odvedose me u logor Omarska.
Ne bih da ti pricam detalje jer su previse bolni. Poslije Omarske vode me (nas ca 1500) polu- ziva u logor na Manjaci.
Sva sreca sto se logor Omarska zatvorio, jer sam bio u grupi 3, "razmjena"-prevod-grupna likvidacija-.
To mi je rekao inspektor Zoric Miroslav, kao i to da mi ne moze pomoci. Naredbe zlikovaca su se morale slusati. Cekao sam samo nocno prozivanje, jer se grupa odvajala samo noci u kamione i odvozila.......(zajednicke grobnice)

----------------------------------

Odlaskom na Manjacu moje sanse su bile vece ali su me i tamo vodili dva puta na ispitivanje. Kada covjek pomisli da su mu sanse vece, jer su rekli da nas u decembru prebacuju u Hrvatsku, eto ti belaja. Uhvati me dezinterija pa sam spao na 64 kg. Jedan me pitao, koliko sam godina u penziji, a ja mu odgovori, meni je samo 39 godina. Uh izvini, uzviknu covjek,hahahaha.

Nije to nista strasno. Bio sam na samrti. Doktori nisu imali lijekove, ali su obecali da, ako prezivim 20 dana, da ce doci sa lijekom. Dosli su nakon 20 dana, ali bez lijekova,hm. U to vrijeme nisam mogao stajati na nogama. Nisu ocekivali da cu prezivjeti tih 20 dana.

Znas moja supruga je borac, pa sa svojim tatom (pukovnik u penziji) uspijeva da me izvadi iz logora 15 dana prije nego ce konvoj krenuti. Dr. Sajma (moja bliza rodica) dolazi da mi pomogne (tajno-normalno). Uskoro stize novi problem jer hoce da me ubiju neke komsije koje su izgubile nekoga u ratu. Cim sam mogao na noge odlazim sa suprugom u UNHCER i pri povratku srecem Prleta (Dragana Tosica). Kada bi svi bilo upola kao Prle i njegov brat Dr. Dragan, bio bi raj na zemlji. Ponudio mi je pomoc, ali ja sam imao cilj izaci sa UNHCER-om. Sreo sam i Emira Ibrahimbegovica, koji mi rece da mu je Skaka (kosarkas) rekao, da sam bio u logoru jer sam bio kapetan zeleni beretki, hahaha. Sada bacim salu na taj racun-daj mi potvrdu, mozda sam sada i general, da trazim penziju.
Skaku sam poslije sreo u Puli, jer sada tamo odsjedam svake godine, ali mu nikada nisam prigovorio. On je ipak meni draga osoba, jer sam ga gledao kako odrasta.

-----------------------

Kada je Prle umro, dosao sam u BL. i sa Dr. Draganom ostavio loptu na njegovom grobu. Dr. rece da ce je ukrasti, a ja mu odgovori da bi i Prle to volio - ali da je iskoriste i igraju kosarku.
Preskacem dosta toga, da bih dosao do sustine.
Prebacen sam u Svedsku, gdje su otpoceli lijecenje. Nista nemamo, ni u lijevoj niti u desnoj ruci, ali odlucni da krenemo od nule. E sada zamisli da sam 3-4 godina zivio kao biljka i stalno bio pod uticajem sedativa. Nisam mogao niti pricati a da se nasmijem, to sam vec zaboravio. Dijagnoza PTSS ali je bilo nesto teze od toga, jer nikako da krene na bolje. Nakon 4 godine, bacam sve lijekove i krecem sa kosarkom, trcanjem, treninzima. Nisam se razdvajao od kosarke. To mi je spasilo. Ovde sam trenirao sve nivoe pa i prvu saveznu ligu. Inace sam savezni trener.

---------------------------

U Bosnu ne idem vec par godina. Sve me boli, nista pozitivno, samo me nabijaju negativnom energijom.

Kazu - a lazu. Svi se odrekose imena, JUGOSLAVIJA, a meni lomili kosti da hocu da srusim to ime. Pa sada kada je sve proslo, kazem svim koji su me mucili; vi mozete biti sta hocete, ne zamjeram vam, ali ja sam JUGOSLOVEN, Jugoslovenski Bosanac.
Nemam pravo da sudim druge, ali imam pravo da budem normalna osoba i da sam odredjujem tko sam i sta sam.

Bio sam kod kuma u Srbiji-Indzija; nakon 26g. smo se vidjeli. Svi zele da pisem knjigu ali moj bol - je moj bol, moje razocarenje - je samo moje...
-------------------

Ne mogu vise o tome. Sada malo pozitivnije.
Djogica ( iz KK Bosna) sam sretao par puta, cak smo se cesto culi telefonom...
Sa Djogicem sam isao na kurs da dobijemo potvrdu da imamo pravo drzati kosarkaske kurseve.
-----------------

Supruga i ja smo kupili stan kraj mora u Premanturi (Pula) sa pogledom na more i kampom ispod terase.
Ove godine smo kupili i manji gliser jer sam dobio unuka pa se morao gumenjak zamijenuti.
Svedska-Pula je moja destinacija.
Pula: Jedne godine, kada su trebali ispasti, uspjeli su me zadrzati pa sam imao pune ruke posla da opstanu. Toliku sam cijenu rekao, nadajuci da ce odbiti ali oni ...
Nije za mene vise taj mentalitet, gdje mozes sudiju kupiti skoro za nista i ...
Od prosle godine, zbog zdravlja, sam u penziji (posljedice stresa, stitna zlijezda......) pa cu vidjeti da li cu nastvaiti sa kosarkom.
Nude mi neke ekipe, ali mislim da se u tom rangu ne igra kosarka.
Do slijedeceg javljanja cu ti pripremiti slike, sto je moja supruga iznijela iz BL.
Sopen je uvijek volio da mu se kaze da je najzgodniji. Pozdravi ga. Majk, za njega sam znao da je preko bare. Gdje Mila -Milasinovic Dragoljub-?
Uh, jesam se raspisao. Ovo ti je zbrda-dola.

Pozdrav od Mide
----------------------

(04.04.2012.)

Mido moj,
na poslu sam, u kancelariji. Citam, a suze teku. Nije mi ni bitno sto to drugi vide.
Zamisljam te , Mido moj, i svu tvoju patnju.
Ni ja nisam lijepo prosao u Banjaluci. Nisam se htio uklopiti. Nisam mogao okrenuti ledja prijateljima, otpustati prijatelje, bombardovati Hrvatsku... Zbog toga sam postao cilj. Moja golgota, koliko god da je velika, ne moze se porediti sa tvojom.
Zao mi je do neba sto si prosao kroz sve to. Ti to nisi zasluzio. Jedino sta mogu reci, ako ti je iko ista uradio u ime nacije kojoj pripadam, nije to bilo u moje ime i uradio je to i protiv mene, jer ti si bio i ostao moj prijatelj.
Pokusavam, i kroz blog da, i pored svega kroz sto smo prosli, koliko god mogu zracim pozitivnu energiju, jer to nam je jedini izbor.
Procitaj na blogu, ako ti se da i imas vremane, i doznaces dosta toga i o meni i mojoj porodici.

Vidim da i iz tebe i pored svega kroz sta si prosao, zraci nada i pozitivna energija. Drago mi je sto je tako, jer tako pomazes i sebi i onima oko sebe.
Nema nam druge opcije.

Spominjes Pulu kao jednu od svojih destinacija. Mozda nam se jednog dana i posreci pa se sretnemo u tom kraju svijeta. I  Kopanja, koji zivi u USA (sjecas se kosarkaski sudija), ima stan u Puli. Tu provodi ljeta, a sprema se i da potpuno preseli.
Inace s ove strane bare su, od kosarkaske raje: Angel, Majk, Bojer, Kopanja, Sopen, Said, Blaki (Juric), Fuad i .... Ima nas citav tim i u vezi smo jedni sa drugima.
Sa pok. Draganom Tosicem sam bio i ovdje kada je posjecivao sina. I sa Prletom sam bio prije njegove smrti u Banjaluci.
Ti ljudi su iznijeli cist obraz iz rata.
Mido, ovo sto si napisao treba objaviti. neka ljudi citaju. Neka znaju. Ti nikoga ne napadas, ne osudjujes nikoga - vec ljudske zlikovce.
Ako pristajes , objavio bih to na blogu bas ovako kako si napisao. Kao i sve drugo sto zelis da izidje iz tebe...
Javi mi sta mislis o ovom prijedlogu.
Skupi slike i posalji.
Necemo prekidati...
Pozdravljam te, druze moj.
I tebe i tvoju porodicu.
Canak
-------------------------

(06.04.2012.)

E moj stari druze, nisam jos krenuo da trazim slike jer me temperatura obori u krevet. Jucer sam trebao ici kod unuka, ali sam ostao kuci dok me ne prodje ova gripa.
Ovo sto ti kazes, kaze mi i kum ali ovako- ne mogu da shvatim da je moj narod mogao to tebi da uradi-.
Evo dajem i tebi isti odgovor.
Mi smo isti narod i ja nikada necu prihvatiti da su ljudi podjeljeni po nekim vjestacki stvorenim nacijima.
Razlika izmedju ljudi i zivotinja je sto ljudi imaju slobodnu volju a zivotinje reaguju instinktom.
Svi smo mi jedan narod na ovoj planeti a podjele su dosle zbog podjele vlasti i moci. Ja pripadam tebi kao i svima.

Ako bih mrzio i zelio osvetu, poceo cinit zlo kao sto radi zla strana ovog svijeta onda bih mogao reci da su ovi u logoru uspjeli.
Oni su me mucili i psihicki unistavali da bih poceo tako da mislim; da mrzim, okrecem ledja drugima kao sto su meni okretali zbog imena...
Sada kazem otvoreno: niste uspjeli jer ja jos volim ljude i nikada se necu odreci dobrih ljudi jer ja ne pripadam nicijoj naciji, ja pripadam ljudima dobrog srca.

U tom zlom periodu najteze mi je padalo sto me djeca nece zapamtiti (tada su imali 5,5 god. i 10,5 god.) i jedina mi je zelja bila da ih sretnem jos na par minuta da im kazem koliko ih volim.
Vidis, ta zelja mi se ostvarila. Dobio sam vrijeme i vjeruj mi znam ga iskoristiti. Ne odvajam se od njih (26 god. i 31 god.).
Cesto im kazem da ih volim i u tome uzivam. Ozenili su se, ali sam uvijek tu, blizu ...

Canak ne treba meni da govoris, kakav si jer nikada nisam ni sumnjao u ljude kao Sopen, Bojer, Majk, Angel, Res, Kopanja.................Takvi ljudi kao sto ste vi , moj kum i mnogi drugi daju mi potvrdu da mislim, radim i zivim na ispravan nacin.

Ma jos cu se raspisati, hahahahahah.
Kako se cesto cujes sa Kopanjom da ga nadjem u Puli. Sredinom maja sam u Puli.
Da ono mjesto kraj Pule nije MEDULIN. Sa terase vidim Medulin, otok Cres- Mali Losinj.
Nemas pojma kako bih volio da se vidimo.
Pozdrav do slijedeceg javljanja i normalno pozdravi sve s kojima se cujes.
Mido

**************
(07.04.2012)

Ma sto se pisanja tice, vidis da sam napisao bez nekog redosljeda, pa bi mozda to izgubilo smisao. Kopanju cu sigurno da nadjem u Puli, posto idem u maju i ostajem do kraja septembra. Nego nisi mi rekao, da li je ono Medulin?
Ma vidimo se sigurno.

Ono sto napisem stojim iza toga jer ne pisem sta su drugi rekli. Pisem ono sto sam dozivio, vidio svojim ocima i cuo svojim usima. Mozes da radis sta hoces, ali mislim da bi ti trebao poslati malo bolje slozene rijeci. Kada pisem o tome, izgubim se, jer toliko toga ruznog nadolazi.

Ma toga ima, da je malo i jedna knjiga. Slobodno radi sto mislis da trebas ali ne bi volio da se netko nadje uvrijedjen. Vidim ti na stranici da se neka zena vec uvrijedila zbog razlicitog misljenja pa.....
Kao god ti zelis.
Evo jedna od prica:

Rat. Zvono na vratima. Kada sam otvorio, prepoznam covjeka. Pita me -gdje ti Doberman-(tada sam imao Dobermana sa kojim sam se takmicio po Evropi -3 mjesto u Nirnbergu na svjetskom prvenstvu). Sva sreca on je vec bio u Srbiji. Odvodi me u policiju a tamo srecem sve koje znam. Neki okrecu glavu, neki pridju i pitaju -otkud ti ovde?- Sada cemo mi to rijesiti-, ali....... Ja zavrsim u Logoru.
Godine1999. dolazim u Prijedor i sretem tog covjeka. Covijek je gladan, zedan,  djete nema sta da jede, pa ti ga ja fino sa djetom odvedem na rucak...... Slijedeci moj dolazak je bio da njegovom djetetu donesem od patika i svu garderobu, a on mi kaze -prosli put dijete mi nije htijelo prati ruke jer bi oprao miris pecenog mesa sto si ga castio i molim te nemoj nikome reci da sam ja dosao po tebe, morao sam-.
Kada sam to drugima ispricao rekli su mi da sam lud- kazu, ma ja bih ga........-
Zakljuci sam, sta je bio moj cilj.
Kazu da pita za mene, zasto ne dolazim i ............
Evo saljem ti jos koju sliku
Pozdravi sviju i molim te pitaj Kopanju kada je tamo u Puli.

Stvarno mi je drago da smo ostali ISTI.

Pozdrav Mido