Thursday, November 28, 2019

Vijesti iz Banja Luke koje raduju

Konacno dvije vijesti iz Banja Luke koje su me iskreno obradovale. Odudaraju od okrutne politike, sivila ekonomije, zagadjenosti vazduha, nerijesenih ubistava, od slika politicara sa makazama u rukama dok pustaju u rad parking, kruzni tok, 200 m puta...

Ove dvije vijesti su mnogo znacajnije i bude nadu. One govore o iskrenoj brizi i pruzanju sanse da zive zivot punim plucima i lica sa daun sindromom i invaliditetom.  

Prva vijest je predstava Mali princ u izvodjenju polaznika Prve škole za glumce sa daunovim sindromom,  premijerno izvedena prije prije dva mjeseca u NP RS. 






Druga vijest je modna revija  osoba sa invaliditetom "Bas po mjeri" koja se po cetvrti put odrazava danas  28.11.2019. u 19:00 sati u Domu kulture (Banski dvor).

Na reviji će se u ulozi modela naći 29 žena i 17 muškaraca sa različitim vrstama invaliditeta, koji će nositi kreacije dizajnerke Aleksandre Ivanković (Studio Imaginarium). Svaki učesnik će nositi svoju “po mjeri” skrojenu odjevnu kombinaciju. Učešće na reviji će uzeti bar po jedan predstavnik iz skoro svih Saveza i/ili udruženja OSI na nivou BiH.



Inicijator i organizator Snezana Kutlesic-Stevic, ljekarka i poslanica u banjaluckoj skupstini, o ovoj manifestaciji kaze:„Osobe sa invaliditetom (OSI) su se našle na crvenom tepihu jer sam baš to zeljela da poklonimo Banjaluci, Republici Srpskoj i BiH. Takve revije sam vidjela u svijetu i bila sam sigurna da imamo kapacitete i volju da baš to učinimo za naš grad. A prije svega je ideja da se OSI prikažu na jedan novi način i da razbijemo predrasude da ljepota pripada samo "tipičnim". Projekat je toliko dobro prihvaćen da nas je prosto vukao u sljedeću godinu..." 




Predivno je sto u Banja Luci postoje ljudi koji iskreno brinu o djeci i ljudima sa daunovim sindromom i osobama sa invaliditetom!

Ovakve manifestacije i briga, atmosfera puna emocija, cine Banja Luku gradom koji ponovo mozemo zavoljeti onako kako smo je nekada voljeli. Iskrene cestitke entuzijastima koji ucestvuju u organizaciji ovih manifestacija. Bez ovakvih i slicnih manifestacija Banjaluka ne moze biti grad kulture, jer kultura nije samo u muzici, koncertu, izlozbi, slikarstvu, poeziji... 
Ona je i u svakodnevnom ophodjenju prema nepoznatima, na ulici, u saobracaju, na utakmici... 
Ali prije svega ona je u odnosu prema onima kojima je podrska i pomoc potrebna. 

Wednesday, November 27, 2019

BITANGA I PRINCEZA



Visoki trgovački sud u Zagrebu potvrdio je presudu po devet godina staroj tužbi kojom je Goran Bregović tražio naknadu štete od Karlovačke pivare, u vlasnistvu Heinekena, zbog neovlašćenog korišćenja njegovih muzičkih djela. Karlovacka pivara ce Goranu Bregovicu isplatiti oko 80 hiljada eura plus zatezne kamate.


Za moju generaciju, onu urbanu,  u cijeloj ex Jugoslaviji Bijelo digme je bilo kultni bend. Dusa i mozak tog benda bio je Goran Bregovic. Jos tada je bilo poznato da je on odlican ali i vrlo praktican muzicar. "Posudi" malo od jednog svjetskog benda, pa malo od drugog, uklopi to onako kako odgovara nasoj balkanskoj dusi - i eto veselja za sve nas! Pratio ga je i glas da od svih ljubavi koje je ima najvise voli pare. Ili su ga one jednostavno isle.


Tako i sada, kad citam ovu vijest, mislim da tog covjeka jednostavno hoce pare; da zna ubosti tamo gdje pare idu. Tako, na primjer, kada je iscrpio sve rok ideje i kada su kontrole plagijata u svijetu muzike, uz pomoc novih tehnologija, postale efikasne, prebacio se na cigansku muziku, organizovao medjunarodni orkestar kojim je proputovao svijet i - naravno, zaradio... Cak sam prije par godina otisao na koncert njegovog Orkestra za sahrane i svadbe, tako se nekako zove, i od prvog trenutka, prvih taktova koje sam cuo, se osjetio prevarenim, da ja jednostavno ne pripadam tom novom ambijentu Gorana Bregovica. Mislim da sam tada cak nesto i pisao na blogu o tom koncertu.


Goran Bregovic je sigurno veliko ime nase rok muzike. On svakako zasluzuje i nase postovanje. Bar nas koji znamo svaku pjesmu Bijelog dugmeta. Ali, i to se treba priznati, on je vise od svega i odlican trgovac.


Sad je neko pokusao "posuditi" njegovu muziku bez nadoknade.

Kod Gorana Bregovica - to ne prolazi!



Tuesday, November 26, 2019

Mario M.: Izlet na izložbu



 Zastoj na graničnom prelazu se odužio, neki košmar me obuzima: ne mogu bez nervoze prihvatiti formalna zadržavanja! Detaljan pretres ‘busa’ objašnjava se pojačanim kretanjima izbjeglica, osjetim dodatnu gorčinu. Ovim prostorima se odnedavno masovno prolazi, ovdje se i dolazi, odavde se odavno odlazi… privremeno ili ‘privremeno’. Živimo u epohi migracija. Zamišljam kako bi Ljuba Popović naslikao ovovremeni haos izazvan masovnim migracijama, vidim u više planova ispijene ljudske figure u pokretu. Surova dramatika blista na platnu vrsnog nadrealiste. A retrospektiva Ljubinog stvaralaštva je jedan od ciljeva mog puta (‘‘Još tri dana je otvorena. Dovoljno za dva obilaska?’’).
Jednolični pejsaži koji prate poznatu trasu nekada imenovanom bratstvom i jedinstvom zadržavaju me u razmišljanju o izbjeglicama, o njihovoj muci, opasnim i neizvjesnim putevima… Sele se ljudi pa i cijeli gradovi se sele, jer migranti i izbjeglice sa sobom ne nose samo uspomene nego i svoje zavičaje. Sadašnje masovne selidbe su naš živi realizam, ali ne onaj umjetnički.
Gradovi nisu samo ljudi, gradovi su i kuće, one se ne miču... ili nam se tako samo čini!? Jer, pred samim ciljem, betonski monstrumi kao da su preletjeli rijeku, ispriječili se i prikrili poznatu beogradsku vizuru. Saobraćajni je kolaps, napredovalo se brzinom pješaka i pogled sam mogao duže zadržati. Nije zabuna, arhitektura se s lijeve strane počela ‘seliti’ na desnu stranu rijeke; uzurpirala je i obalu rijeke i horizont. ‘Beograd na vodi’ je betonom zagradio svog prethodnika na brdu, onaj ‘skladno popunjen mozaik u kojem ni jedan kamenčić ne dominira’. Nažalost, danas od svih struka arhitekti najviše konsultuju politiku.


A gdje su građani? Šta oni kažu? Beograd je sve veći, a građani u svakodnevnoj gužvi imaju važnija posla od razmišljanja o gradskim vizurama. Na ovu temu sagovornike je uzaludno tražiti i u Banjaluci.
I najzad Galerija! Prepuna! Tek pristigli iz gungule glavne bučne ulice, posjetioci tihi, kao omađijani, kao u hramu posvećeni vjernici. Veliki maestro Ljubo (u Parizu, gdje je najduže živio, zvali su ga samo Ljubo) za svog života nije imao ovako veliku izložbu. Ona se može doživjeti i kao bijeg od surovog realizma u Ljubin nadrealizam. Ova retrospektiva izgleda kao sveto mjesto, ogromna platna ozarena nekom unutarnjom svjetlošću kao oltari ljepote, platna koja omogućavaju da budete onako sami sa sobom. Ili udare u glavu, probude ili ošamute. Nadrealizam Ljube Popovića nekad je više, nekada manje gorak, detalji majstorski islikani, vrata pakla, smrt i ljubav… Kontrastni svijetlo - mračni simboli ali i plavičaste futurističke harmonije sa nježnom erotikom… Njegove slike često uzdrmaju i mogu ostaviti neki košmar. Da nije tako nadrealizam bi bio slatkast i težio bi ka kiču.





Mario M.

Monday, November 25, 2019

Uz 25. Novembar - Dan drzavnosti Bosne i Hercegovine

Danas je 25. novembar.
Nekada se ovaj datum slavio kao Dan drzavnosti BiH.
Danas, ovaj se dan, prilicno stidljivo, slavi samo u dijelu drzave BiH.
U ostalim dijelovima bi ga najradije izbrisali iz kalendara.

Koliko je u tim krajevima stalo do Dana drzavnosti vidi se i po slikama spomenika koji podsjecaju na taj datum i na antifasisticku tradiciju naroda BiH.

Prve cetiri slike su slike potpuno zapustene zgrade u Mrkonjic Gradu, gdje je 25. novembra odrzano zasjedanje ZAVNOBiH a.

Tri slike koje slijede iza njih su slike Memorijalnog parizanskog groblja u Mostaru. Na nekoliko dana pred 25. novembar, ovo zapusteno groblje je ponovo razlupano.

Poslednje tri slike su slike Partizanskog groblja u Banjaluci od prije dvije godine. Potpuno zapusteno, kao poruka onima kojima je posveceno.

Sa ovima koji je vode - jadna je nasa, nekada lijepa, zemlja Bosna i Hercegovina!

Mrkonjic Grad:





Po ko zna koji put devastirano Partizansko groblje u Mostaru:




Zapusteno Partizansko groblje u Banjaluci:




Nemanja Marković: Inovator – Igor Kokoškov


Njegova želja nije bila sporna; čekalo se "samo" da aminuju rukovodeći ljudi iz Sakramenta, prevashodno Vlade Divac, prvi operativac Kingsa. U prestonici Kalifornije nisu dugo većali; navodno su definitivno presekli posle prijateljskog razgovora Žarka Paspalja i Divca i dali saglasnost da Igor Kokoškov postane naslednik Aleksandra Đorđevića na klupi košarkaške reprezentacije Srbije. Stručnjak koji je selekciju Gruzije postavio na košarkaškoj mapi Evrope, a sa Slovenijom osvojio Stari kontinent (u finalu upravo pobedio Srbiju) pokušaće da posloži stvari i poboljša ambijent odnosno uveri sve nosioce igre da je nacionalni dres još uvek najvredniji. Od momenta kada je Đorđević odlučio da napusti klupu Srbije, Saša Obradović i Igor Kokoškov slovili su za jedine kandidate koji stručno i karijerno mogu da naslede trenera koji je sa "orlovima" u suštini postigao izvanredne rezultate. Predrag Danilović, predsednik KSS, odlučio je da to bude Kokoškov i prvi je utisak da je povukao kvalitetan potez. Reč je o dobrom čoveku, pre svega, dokazanom stručnjaku, koji je cenjen u Evropi, a pogotovo u SAD. Kokoškov se trenerski afirmisao u Americi, radeći prvo godinu dana na univerzitetu Mizuri, a zatim u brojnim NBA klubovima kao pomoćnik u LA Klipersima, Detroitu (osvojio titulu 2004.), Finiksu, Klivlendu, Orlandu, Juti. Prošle sezone postao je, i još uvek je, jedini trener van Severne Amerike koji je kao prvi čovek struke preuzeo jedan NBA klub (Finiks San). lako su rezultati bili daleko od očekivanih, ambijent u timu narušen nezadovoljstvom vodećih igrača, pre svih Devina Bukera, Kokoškovu nije manjkalo ponuda po dobijanju otkaza u Sansima. Odlučio se za Sakramento, verovatno zbog perspektive i potencijala Kingsa, ali i činjenice da će sarađivati sa četvoricom Srba (Stojaković, Divac - operativci, Bogdanović, Bjelica - igrači).

Trenersku karijeru započeo je u mlađim kategorijama OKK Beograda, pa Partizana, pre nego stoje 1999. otišao u Ameriku. Igrački se razvijao u Crvenoj zvezdi, ali je teška saobraćajna nesreća uticala na njegovo prerano "penzionisanje". Poznat je po inovativnim metodama, sjajnom skautingu, analizi rivala. Često je u NBA klubovima, prevashodno, radio sa centrima i uglavnom je ostvarivao sjajnu saradnju sa recimo Šakilom O Nilom, Benom Valasom, Rudijem Goberom, dok ga Darko Miličić smatra velikim prijateljem. Rođen je 17. decembra 1971. u Banatskom Brestovcu. Od 2010. ima i državljanstvo SAD, 2009. se oženio Amerikankom Patricijom, sa kojom ima dvoje dece.

Nemanja Marković (‘Danas’)

Wednesday, November 20, 2019

Ukrajina


Ukrajina je trenutno najpopularnija drzava u Sjedinjenim americkim drzavama!
Ukrajina vise zavisi od americke centralne vlasti od bilo koje americke drzave!!

Ustvari, Ukrajina je najpopularnija kolonija Sjedinjenih americkih drzava!

Kad je bila kolonija pod ruskom kapom kao jedna od SSSR - bila je pod diktaturom.
Danas, nakon oslobodjenja od diktature, ta je drzava i dalje kolonija,
u kojoj vladae novi drustveni sistem: kolonijalna demokratija!

Koja je razlika u zivotu stanovnika te zemlje nakon oslobodjenja od diktature?!

Koja je razlika u zivotu stanovnika u nasim balkanskim drzavicama nakon oslobodjenja i krvavog razlaza?!

Osjeca li se prosjecan stanovnik svih tih drzava slobodnim, ponosnim, nezavisnim...?

Tuesday, November 19, 2019

Luka Doncic - buduca NBA legenda


Dvadesetogodisnjem slovenackom kosarkasu Luki Doncicu ovo je druga sezona u NBA. Igra za  Maverikse iz Dalasa. Vec prosle godine, tada devetnaestogodisnjak, u svoj prvoj NBA sezoni izazvao je ogromnu paznju kosarkaskih strucnjaka, komentatora i publike. Ove godine ga vec, u svojim analizama, pominju kao potencijalno najuspjesnijeg dvadesetogodisnjaka u NBA. Porede ga sa legendama NBA u tom uzrastu. Mada je jos malo prerano jer je sezona tek pocela, ali njegova statistika do sada govori da se radi o buducoj NBA mega - zvijezdi. Za vrijeme prenosa utakmica koje Luka igra kamera je najcesce zumirana u njega. Komentatori najcesce govore o njemu. Prati se svaki njegov pokret, reakcija... Svi su odusevljeni njegovom igrom, ali i ponasanjem...

A mi, iz onih nasih krajeva, iz bivse Jugoslavije, kada nas pitaju o Luki, samo zadovoljno klimamo glavom.
Jer, cinjenica je, sportisti su najbolji ambasadori...!

Pogledajte njegovu statistiku i okruzenje kojim ga porede!


PlayerSeasonStatsStart?
Luka Doncic2019-2028.5 PTS, 10.7 REB, 9.1 AST-
Anthony Davis2013-1420.8 PTS, 10.0 REB, 2.8 BLKNo
Kyrie Irving2013-1322.5 PTS, 5.9 AST, 3.7 REBNo
LeBron James2004-0527.2 PTS, 7.4 REB, 7.2 ASTYes
Kobe Bryant*1997-9815.4 PTS, 3.1 REB, 2.5 ASTYes
Kevin Garnett1996-9717.0 PTS, 8.0 REB, 3.1 ASTNo
Shaquille O'Neal1992-9323.4 PTS, 13.9 REB, 1.9 ASTYes
Isiah Thomas1981-8217.0 PTS, 7.8 AST, 2.9 REBYes
Magic Johnson1979-8018.0 PTS, 7.7 REB, 7.3 ASTYes

Monday, November 18, 2019

Aca i Doni!


U petak je A. Vucic, zbog zdravstvenih problema, zavrsio na beogradskoj VMA.
Cim je to cuo, u subotu je D. Tramp otisao na pregled u Vojnu bolnicu u Merilendu!

Na srecu njihovih obozavatelja,
obojica su vec izisli iz bolnica i na radnim su mjestima.

O dijagnozi niko nista ne govori!
Svima vec poznata!

Kolinda, na srecu, ovaj vikend nije isla u bolnicu!
Ona je dobro!

Saturday, November 16, 2019

Mario M.: Nova knjiga Amirovih priča


Amir Alagić je prerastao format lokalnog pisca. Ali, da je ostao u svom rodnom gradu, Banjaluka bi bila bogatija za jednu dobru knjigu, ovako se može reći da je opet jedan (bivši) Banjalučanin objavio (tamo negdje) novu knjigu.

Poslije dva objavljena romana (’’Osvetinje’’, ’’Stogodišnje djetinjstvo’’) Amir je ponovo pripremio knjigu priča. Probrao je njih dvanaest, ranije napisanih, a prema naslovu jedne, ’’Linije koje ti nazivaš rijekama’’, knjiga je dobila ime (izdavač: ’’Durieux’’, 2019.). Priče nisu povezane zajedničkim likovima (kao njegov prvenac ’’Pod istim nebom’’), povezane su prepoznatljivim stilskim i lingvističkim izrazom. Izašle su iz iste još uvijek pune artističke kape, mogu biti tužne, zavodljive, zagonetne, uglancane i ne događaju se na jednom mjestu. Tako to bude kada se Amir raspiše... A ima on šta reći, jer njegova mašta ne doživljava zamor. Zato toplo preporučujem i ovu knjigu (najlakša je nabavka putem interneta).

Zima je na pragu, valja preživjeti ’kućni pritvor’ koji nam ona nameće... Zato se uz pripremljenu zimnicu s radošću čekam i razmrsivanje klupka novih zagonetki - sljedeći roman Amira Alagića.

Mario M.

Friday, November 15, 2019

Samo normalni ljudi!

Sinoc u USA. 
Dva talentovana kosarkasa  sa Balkana igraju za razlicite timove u najjacoj kosarkaskoj ligi na svijetu - americkoj NBA ligi.

Igraju jedan protiv drugog, druze se, sale, cijene jedan drugog, pricaju isti jezik (ili cak i razlicite jecike - ali ipak iste, jer se odlicno razumiju)  i svoje druzenje postavljaju to na drustvene mreze.

Smeta li to nekome?

Normalnim ljudima svakako - ne.


Thursday, November 14, 2019

Dejan Ilić: Jednostavnost dobrote

Posle šest nedelja prikazivanja u bioskopima u Hrvatskoj pred više od 28.000 gledalaca, posle višestrukog trijumfa na filmskom festivalu u Puli (pored ostalih, nagrade za najbolji hrvatski film i režiju), te posle nagrade za najbolji debitantski film na filmskom festivalu u Kotbusu u Nemačkoj (to jest Kočebuzu, kulturnom središtu Donjolužičkih Srba) film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“ 11. novembra je prvi put na tri projekcije na festivalu Slobodna zona videla i publika u Srbiji.
I dok uspeh u Kočebuzu teško da može da se objasni lužičkosrpskom vezom (jer su Lužički Srbi, i Gornji i Donji, po svim svojim etnokulturnim odlikama bliži Česima i Poljacima nego svojim kolektivnim imenjacima Srbima) pa se može videti i kao neočekivan, tim pre što se film teško probija na inostrane festivale (uostalom i na regionalne: recimo nije ušao na program filmskog festivala u Sarajevu), topao prijem u Srbiji bio je – nažalost – očekivan. Dobar deo ovdašnje javnosti ne propušta priliku da obnovi viktimizacijske obrasce kojima se već decenijama pravda zločinačko ponašanje Srbije iz devedesetih. A film Dane Budisavljević teško se može odbraniti od takvih zloupotreba.
Naprosto, takva mu je tema: Drugi svetski rat i masovno stradanje Srba u logorima NDH-a. Čitalac sigurno već sve zna – glavna junakinja filma Diana Budisavljević istorijska je ličnost. Da nije bilo velikog rata i zločinačke „nezavisne“ države, Diana bi život proživela kao dobro situirana supruga zagrebačkog lekara, porodici privržena domaćica, majka i baka, slabo zainteresovana za svet izvan svog udobnog kućnog okruženja. Ali rat se dogodio, dogodila se i kriminalna država, na čijem su se čelu našli – kaže se to u filmu eksplicitno – sve sami kriminalci i bivši robijaši, pa je najednom postalo važno i to što je lekar, Dianin suprug dakle, Julije Budisavljević Srbin, pravoslavac.
Kroz tu u novom okruženju stigmatizovanu etnokulturnu venu, u Dianin život, protiv njene volje, pritiču informacije o stradanjima sunarodnika njenog supruga. To je bilo dovoljno da se spokojna kućanica, inače katolikinja i Austrijanka po poreklu, preobrazi u posvećenu aktivistkinju. Da ponovimo, jer je važno, samo to što je znala da ljudi, uglavnom daleko od nje, pate i stradaju bilo je dovoljno da Diana Budisavljević oseti neodoljiv poriv da dela i pomogne. I to bi uglavnom bilo sve što se ima reći o glavnoj junakinji filma. Ali, i to je previše – pa će sudeći po prvim reakcijama u ovdašnjim medijima bezmalo ostati prećutano. Naglasak je na zločinu i žrtvama, dok se jednostavna dobrota Diane Budisavljević, barem u prvim izveštajima sa trostruke premijere, potiskuje u drugi plan. Uprkos intenciji same rediteljke, koja neumorno ponavlja da je u središtu njenog filma priča o ljudskoj dobroti.
Ta priča pripoveda se u četiri po narativnoj važnosti jednako vredne ravni. U prvoj, koja otvara film, imamo svedočenja preživelih iz logora. U drugoj, koja narativno sledi za prvom, i praktično zajedno sa njom zaokružuje i poput prstena zatvara film, imamo dokumentarne materijale takozvanog „hrvatskog slikopisa“. Treća ravan sastoji se iz igranih delova filma, gde se u naslovnoj ulozi pojavljuje silno i opravdano uzdržana Alma Prica. Četvrta ravan natkriljuje ostale tri i narativno ih povezuje kao pripovedni glas iz offa – tu slušamo odlomke iz samoga dnevnika Diane Budisavljević.
Da ponovimo, film narativno uokviruju svedočenja i dokumentarni materijali. Na početku i na kraju filma gledamo autentične snimke, prvo ulaska nemačkih trupa u Zagreb, a zatim, posle više godina, i partizanskih, to jest jedinica Narodnooslobodilačke vojske. Uprkos dramatičnim razlikama između dve vojske – okupatorske i oslobodilačke – scene iz centra Zagreba su bolno istovetne: s istim oduševljenjem Zagrepčani dočekuju i jedne i druge. Rediteljka je nemilosrdna – ona pokazuje, recimo to tako, masu bez svojstava, koju svaka sila oblikuje kao plastelin. Njoj nasuprot postavljena je Diana Budisavljević, koju i na početku i na kraju rata, u igranom segmentu filma gledamo zaokupljenu kućnim poslovima.
Dokumentarni materijali, pored slikanja društva, predstaviće i prirodu samoga zla: decu na izdisaju snimljenu u logorima. Tako Dana Budisavljević postavlja scenu za svoju junakinju: društvo pokoreno od strane nepojmljivog zla. I na tu scenu izvodi – naprosto se to ne može dovoljno puta ponoviti da bi bilo sasvim jasno – običnu domaćicu sa sasvim običnim moralnim čuvstvom koje povlači jasnu granicu između dobra i zla. Samo to je potrebno da bi se spasilo više od sedam hiljada života, govori nam rediteljka filma. Da bi nam to rekla, ona će naravno vrlo suziti fokus svoga filma. Izostaće iz njene priče mnogi važni elementi o okupaciji i otporu na teritoriji Jugoslavije. Ali, ova redukcija je i opravdana i neophodna, da bi se ispričala i naglasila jedna konkretna priča o humanosti.
Diana Budisavljević nije heroina. Ona ne deli ništa sa superjunacima i superjunakinjama iz ratnih filmova iz vremena socijalističke Jugoslavije. U svakom smislu, ona je krhka žena, koja će se sredinom rata i razboleti, pa će svoj rad na spasavanju srpske dece iz logora prilagoditi (arhivarskim) mogućnostima svog slabog tela. Ali, neće odustati. I, na svojevrsni način, odneće pobedu nad zlom. Ta pobeda su svedoci koje pratimo u prvoj ravni filma: njihovi životi, starost koju su dočekali uprkos tome što su se kao deca našli u logoru za istrebljenje – predstavljaju trijumf dobra. Naravno, čitalac bi sad mogao da pita – pa zar nisu onda sve one smrti dece i odraslih koje nije imao ko da spasi iz logora trijumf zla?
Čitalac je, naravno, u pravu. Ali, svojom primedbom je samo osnažio poruku filma. Nije teško biti Diana Budisavljević, a stradalo je nezamislivo mnogo ljudi. Biti Diana Budisavljević, insistira na tome film, ne zahteva nikakve nadljudske žrtve: nešto hrabrosti, nešto upornosti, nešto posvećenosti, ali i nepogrešivo i beskompromisno razlikovanje dobra od zla. Zato je sniženi registar u kome Dianu Budisavljević igra Alma Prica prikladno odabran i s dobrim razlozima zadaje meru i ostalim glumcima. Film još kaže: Diana Budisavljević nije bila sama, pomagali su joj i drugi ljudi, pa čak i osobe iz redova kvislinškog režima i okupatorske vojske. Kada im se pružila prilika da pokažu da nisu zveri, neki od njih su je iskoristili. Ali, trebalo im je dati tu priliku, što je uporno činila, kako nam to pokazuje film, Diana Budisavljević.
Šta film govori publici u Hrvatskoj i na koji način prkosi opštim mestima tamošnjeg domoljublja, kritičari su već elaborirali. Šta pak film donosi publici u Srbiji, pored onoga što ona već zna o masovnom stradanju svojih sunarodnika u prošlosti? Prvo, svest o tome da iako nije srećna, istorija nam je, s jedne i druge strane Dunava, zajednička. Publika širom sveta će teško pratiti ovaj film. On se implicitno oslanja na niz toposa koje danas i ovde deca, dakle vršnjaci malih logoraša iz Drugog svetskog rata, i dalje usvajaju, ili im se ti toposi utuvljuju, već u osnovnoj školi, s obe strane Dunava. To je izrazito lokalna priča na opšte teme dobra i zla. Njen lokalni karakter pokazuje da se i dalje odlično razumemo, čak i kada se „mrzimo“. Drugo, film pokazuje da nema homogenih kolektivnih entiteta. Čak i u zloglasnoj NDH nisu svi bili oličenje zla: bilo je i u toj naopakoj državi dobrih ljudi, čak i u redovima ovde omraženog katoličkog klera.
Obe ove stvari publika će na našoj obali Dunava bez većih problema prihvatiti. Ali, treba strepeti za najvažniju poruku filma: postupati u skladu sa jasnim moralnim razlikovanjem dobra i zla ne zahteva nadljudske napore. Nekada se veliko dobro može učiniti i bez velike žrtve.
Od devedesetih naovamo, svedočimo nizu pokušaja da se razume rađanje zla. Istraživači bi se nadnosili nad arhive i pokušavali da objasne zašto su obični ljudi činili nepojamno zlo. Od Christophera Browninga i njegovih „Običnih ljudi“, preko Jana Tomasza Grossa i njegovih seljana iz Jedvabna, pa do Maxa Bergholza i njegove priče o masovnim ubijanjima u Kulen-Vakufu. Mnogo ređi su pokušaji da se razume kako se u okruženju zla rađa dobro. To je recimo pokušao da utvrdi Tzvetan Todorov u knjizi o spasavanju Jevreja u Bugarskoj, koju je sasvim prikladno naslovio „Krhkost dobrote“. Film Dane Budisavljević ide u red takvih dela. „Dnevnik Diane Budisavljević“ publiku u Srbiji, kao uostalom i publiku u Hrvatskoj, suočava sa samo jednim strašnim pitanjem: ako je tako jednostavno činiti dobro, zašto nam je zajednička istorija krcata zločinima? Kako zajednička, tako i ona kada smo se jednom konačno rastali. Lakše je naricati nad žrtvama nego odgovoriti na ovo jednostavno, a teško pitanje.
Peščanik.net, 12.11.2019.

Tuesday, November 12, 2019

Aleksandar Ravlić: Šover i Kvak

Privrženost pozorištu sjedinila je poznatog banjalučkog ginekologa Josipa Jovića - Šovera i glumčinu Adema Ćejvana - Kvaka. Presudna je bila još jedna zajednička biografska crta - obojica Banjalučani od malih nogu. Bili su, kako ih oslika kolega Slavko Podgorelec, antipodi, jer "dok je Kvak bio boemski 'ležeran', najčešće u farmerkama i s obavezno raskopčanom košuljom, drugi je uvijek bio besprijekorno ispeglan i elegantan. Dok je Adem znao upotrebljavati, istina ne baš često i koju psovku, Šover ih se gnušao, osobito ako bi ih čuo u ženskom društvu. Uz sve ove razlike Kvak je obožavao bijeli luk (bio mu je dezodorans), a dr. Jović fine i skupe francuske muške mirise". Često bijahu zajedno. Oni koji su ih bolje poznavali, odnosno bivali u njihovom društvu, mislili su da jedan bez drugog ne mogu iako su jedan drugom često oponirali.

"Kad su bili u muškom društvu - sve je štimalo, no ako se nađe u njihovom društvu makar i jedno žensko (pripovijedao mi je i Slavko Podgorelec) obojica bi se utrkivala da zadobiju naklonost dame, pri čemu, što je zanimljivo, nisu prezali da jedan drugoga omalovaže. Ponekad je to promatrače podsjećalo na svađu dvojice dječaka.

Sve bi započinjalo 'intelektualnim prepucavanjima', no Adem je ubrzo 'eskivirao' sa kliskog terena, i igru vješto prevodio u svoj fah, recitirajući ljubavne pjesme, ili slične monologe. Tako je bilo i prilikom njihovog posljednjeg zajedničkog susreta sa poznatom opernom divom. Zna se da su obojica, Šover i Adem, lijepo pjevali, no ta vrsta takmičenja bila je u toj prilici besmislena, pa su - opet - krenuli u filozofiranje. Dakako, Adem je forsirao 'vlastitu školu', i kada je, po Šoverovu mišljenju, prekardašio, ovaj je prvi, a vjerojatno i posljednji put, 'neprimjereno' reagirao: "Ademe, brate, jebu ti se misli".

Aleksandar Aco Ravlić (‘Banjalučke vesele anegdote’)

Thursday, November 07, 2019

Lana Bastašić: Danas kada postajem vještica

Ne mogu da prodjem pored ovog teksta Lane Bastasic. Ne mogu, jer Lana poziva  " ...sve druge vještice srbijanskog, ali i hrvatskog, bosanskohercegovačkog i crnogorskog društva, da prestanu puštati budale, i da ustanu protiv onih koji nas godinama zaćutkuju."

Lana me, kao i uvijek, odusevljava svojom svjezinom misli, snagom izraza, nepokolebljivom borbom protiv zla, protiv uhljebljenja, protiv budala raznih vrsta, protiv fasizma u bilo kom obliku...
Tekst je malo duzi, ali ga vrijedi procitati.

*********************


                                  Foto: Radmila Vankoska


Želim da napišem ovaj tekst iz nekoliko razloga. Prvo, da objasnim ljudima oko sebe šta se desilo. Drugo, da pokušam argumentovati zašto mislim da se to ne tiče samo mene. I treće, da javno reagujem.
Da se razumijemo, radije bih provodila vrijeme na književnoj rezidenciji u Sarajevu pišući prozu. Osjećam, međutim, potrebu da konstatujem očigledno, jer se ono očito još uvijek, u našem društvu, ne vidi. Ne pišem, stoga, nikakav književni tekst. Ne pišem esej. Ne pišem naučni rad. Ne pišem status na društvenim mrežama.
Pišem pismo Beogradu, gradu koji je od početka avgusta ove godine moj novi dom, ili bi makar trebalo to da bude. Ne želim ovdje ulaziti u to zašto Beograd smatram gradom nepodesnim za ljude i ljudski život, to je neka druga tema i mislim da je mnogima već jasno šta bih o tome imala reći. Želim govoriti o lovu na vještice.
Ostavljam zato druge teme za neko sljedeće stoljeće. Mi smo, nažalost, još uvijek u onom gdje odrasli, obrazovani ljudi upiru prstom u vještice. To je slika nas i tog našeg velegrada, čiji se dim uvukao ljudima ne samo u pluća nego i u krvotok, u prevoje moždane opne, tako da hodamo kroz te svoje zadimljene dane poput nervoznih utvara, sve manje sposobni za ljudskost, sve više spremni na napad, s dimom u očima.
U takvom se društvu, društvu dima, neljudskost najbolje krije, pretvara se u modus operandi, prihvata kao normalno stanje stvari, i pored nje prolazimo bez riječi, preskačemo je kao rupe po trotoarima na koje smo već navikli toliko da bismo se spotaknuli kada bi ih neko popravio.
Moj je ulazak u taj dim bio svjestan. Nisam nikada idealizovala gradove. Dok su mi prijatelji pisali kako mi zavide što živim u Barseloni, ja sam bježala od policije koja je ispaljivala gumene metke na svoje građane i građanke i tukla ih pendrecima jer su stavili listić u glasačku kutiju.
Tamo sam, u španskoj postfrankističkoj monarhiji, vidjela šta radi fašizam kada se ne očisti iz korijena, kada se presvuče u fino ispeglano odijelo demokratije, a ne promijeni uneređene gaće. Ja nisam bila žrtva tog fašizma, ja sam bila svjedokinja drugim žrtvama. To mi je bilo predškolsko obrazovanje pred dolazak u Beograd. Bila sam pripremljena na povratak na Balkan, budući da cijeli život imam posla sa fašistima.
I cijelog života ću raditi sve što mogu da im makar smetam, ako već nisam dovoljno uticajna, jaka ili sposobna da ih se u potpunosti riješim. Fašizam je u mojoj okolini prisutan još od dana kada je moj deda, kao dječak sa tifusom, izašao iz koncentracionog logora, do dana kada sam u svom gradu, Banjaluci, vidjela druge dječake i djevojčice kako mijenjaju imena ili odlaze.
Fašizam je tu i danas, kada živim u Beogradu, te provodim dosta vremena u Zagrebu i Sarajevu, i u svim ovim gradovima nailazim na mržnju što se osjeća poput kakve vibracije koja ne prestaje decenijama nakon što smo udarili pesnicom u taj sramotni gong. Onda sam doživjela da me čovjek koji bi trebalo da se bavi žrtvama tog istog fašizma radije bavi mojim tijelom, koje mu smeta, mojom poezijom, koja mu smeta, i mojom familijom, koju je okarakterisao kao transgeneracijski bolesnu.
Ne progovaram, međutim, ni ovdje kao žrtva. Progovaram kao građanka. I kao vještica.
KNJIŽEVNA KRITIKA ZA PRENERAŽENE ISTORIČARE
Gospodin Veljko Đurić Mišina, direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu, napisao je otvoreno pismo mom ocu, Dušanu Bastašiću, predsjedniku Udruženja Jadovno 1941. Nisam istoričarka, i nemam mnogo veze ni sa tim muzejom, ni sa Udruženjem moga oca, niti bih se bavila stvarima za koje nisam kompetentna.
I za jedno i za drugo veže me samo priča o mojim precima koji su stradali četrdesetih u NDH, dok se moj književni rad bavi, između ostalog, zločinima počinjenim u BiH devedesetih godina. To, međutim, ne znači da njihov rad smatram manje važnim ili frivolnim, samo sam neko ko se, isključivo u književnoj formi, bavila drugim periodom i drugim traumama. Ne ulazim dakle u njihovu prepirku, niti sam sposobna da ocijenim ko je u pravu, niti je to moj posao.
Koliko sam uspjela shvatiti, moj otac i gospodin Mišina ne slažu se oko metodologije, broja žrtava, i uopšte pristupa istraživanju istorijskog perioda koji ih obojicu zanima.
Ništa, dakle, što bi imalo ikakve veze sa mnom ili mojim radom. Ipak, u ovom otvorenom pismu, koje je objavljeno na zvaničnoj Fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida, gospodin Mišina bavi se književnom kritikom.
Izvlačeći stihove iz moje pjesme „Epske gume“ (koja je objavljena u novosadskom časopisu Polja, kao i u mojoj zbirci Naivni triptih o Bosni i umiranju nagrađenoj i objavljenoj u Zaječaru u sklopu Dana poezije), gospodin Mišina želi da dokaže kako sam ja bolesna, kako bi imao dodatni argument u želji da diskredituje mog oca.
NJegova kritika, koja bi trebalo da se odnosi na metodologiju istraživanja žrtava genocida, svela se dakle na dokazivanje nekakvog esencijalnog grijeha koji se prenosi sa Bastašića na Bastašića.
Cijelo pismo dostupno je na Fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida. Ovdje u cjelosti prenosim paragraf koji se odnosi na mene:
„Ovako blasfemična i suluda modernistička naklapanja neće ući u neku antologiju poezije o genocidu, ali će posvedočiti o neuspešnom roditeljskom odgoju Dušana Bastašića, koji, svedoci smo, pokušava preko interneta da vaspitava naciju, a u sopstvenoj kući ima kćer-pesnikinju koja poetizuje koitus sa dželatima rođene familije. Lana Bastašić, takođe potomak ‘žrtava Pokolja’, kako to voli da ističe Dušan Bastašić, ukrašena je čudesnim tetovažama, prikladnim standardnom pokloniku ‘Noći veštica’, a poznata je i kao autorka lezbejskih pripovedaka.“
ANALIZA TEKSTA
Ovaj paragraf me fascinira iz nekoliko razloga. Prvenstveno kao spisateljicu, jer uvijek volim kada neko uspije u samo nekoliko rečenica u potpunosti otkriti svog književnog lika i učiniti da on bude dosljedan u svojoj nebulozi. Lošiji pisci bi od gospodina Mišine napravili razvodnjeni roman, dobri bi ga samo pustili da govori.
No, pogledajmo pobliže njegove riječi, stavimo ih na sto i secirajmo ih:
„Ovako blasfemična i suluda modernistička naklapanja neće ući u neku antologiju poezije o genocidu“ – moja poezija je dakle blasfemija. Riječ blasfemija znači pogrdno ili uvredljivo izražavanje o nekoj svetinji. Ona se u antičko doba i srednjem vijeku kažnjavala smrtnom kaznom ili različitim metodama mučenja: kidanjem jezika, npr. gospodin Mišina, dakle, koristeći ovu riječ, ukazuje da sam ja u svojoj pjesmi govorila o nečemu svetom i tome se narugala. Svetinja je za njega, ako pratimo tu logiku, žena, a blasfemija je koitus sa neprijateljem.
Isto tako, moja pjesma nije „modernistička“, ni po formi, ni po tematici, ni po vremenu u kojem je nastala. Ali, za razliku od mene koja se ne bavim istoriografijom, gospodin Mišina se bavi oblašću za koju nije kompetentan.
Dalje, svakako ne očekujem da ova pjesma uđe u bilo kakvu „antologiju poezije o genocidu“, budući da ona o genocidu ne govori. Moja pjesma je metafora ženskog bijega iz muškog mita o Jugoslaviji.
Ona govori o dvije žene, Hrvatici i Srpkinji, koje napuštaju velike muške priče u kojima jedino mogu biti tijela. U pričama postjugoslovenskog klerikalnog patrijarhata, žensko tijelo služi zadovoljavanju muškarca, rađanju djece, i umiranju. Ono što je gospodinu Mišini zasmetalo, jeste riječ „tucao“, jer bi mu valjda više odgovaralo da u stihovima koji govore o silovanju koristim kleru prihvatljivije „vođenje ljubavi“.
Izvinjavam se unaprijed onim čitaocima i čitateljkama kojima sam ovim pasusom uvrijedila znanje i inteligenciju, i koji imaju minimalne kognitivne sposobnosti da shvate šta je metafora i kako se u književnom tekstu koristi.
Idemo dalje. Ja sam „kćer-pesnikinja“. Ne znam čime da dočaram svoju fascinaciju ovom crticom u sredini, koja moj identitet spisateljice stavlja u direktnu vezu s tim da sam ćerka nekog Oca.
Ja ne mogu prosto biti „pesnikinja“, ne, ja moram biti dovedena u vezu sa nekim muškarcem, jer ja kao jedinka ne postojim. Da imam, npr, muža i da je gospodin Mišina pisao njemu, onda bih bila „supruga-pesnikinja“.
Moji, dakle, blasfemični stihovi nisu čak ni proizvod mog rada, mog mozga i mojih ruku, oni pripadaju mom Ocu, oni su odraz njegovog (ne)rada i nesposobnosti da svoju kćer ukroti, upristoji, i pokori. Poezija koju pišu žene tu je, insinuira gospodin Mišina, da kaže nešto o muškarcima koji te žene oblikuju.
Da li ja „poetizujem koitus sa dželatima rođene familije“? Gospodin Mišina ponovo pravi početničku grešku kao neiskusni književni kritičar i tumači junakinju moje pjesme kao autobiografski vapaj. On, takođe, vjeruje da postoje teme koje nisu dovoljno lijepe da budu poetizovane.
Dok ustaše i četnici siluju žene, trebalo bi da pišemo sonete o zalasku sunca. Trebam li ponovo vrijeđati tvoju inteligenciju, čitaoče ili čitateljko, objašnjavanjem da su sve životne teme pogodne da budu obrađene u književnom tekstu, i da je jedino umješnost autora ili autorice ta koja može da im doda ili oduzme vrijednost? (Sjetimo se onih, kako ih gospodin Mišina zove, „modernističkih naklapanja“ u najvećem modernističkom romanu, Uliksu, kada gospodin Blum obavlja veliku nuždu, prvi put u književnosti.) Koitus, dakle, za direktora Muzeja, nije književna tema i nije tu da se poetizuje, a o silovanju valja ćutati, jer će se Otac na zemlji, i Otac na nebu, strašno uvrijediti.
Ne zbog toga što je silovanje počinjeno, nego zato što se o njemu govori prljavim jezikom.
Dolazimo, polako, i do moga tijela. Ja sam, kako kaže gospodin Mišina, „ukrašena čudesnim tetovažama“. Ovdje bih samo zastala i skrenula vam pažnju na trpni glagolski pridjev. Ja se, dakle, nisam ukrasila, nego sam ukrašena, kao kakva jelka, ili maloljetna nevjesta.
Složila bih se da su moje tetovaže čudesne – radili su ih odlični umjetnici i umjetnice u Banjaluci, Beogradu, i Barseloni. Stižemo, napokon, i do optužbe da sam poklonica „Noći vještica“ i da to dokazuju moje tetovaže.
Ne znam kako je gospodin Mišina, kakvim rentgentskim vidom koji mu omogućava njegova čista hrišćanska vjera, uspio vidjeti sve moje tetovaže, ali su, prema tome što govori, citat iz Ovidijevih Metamorfoza, simbol na tibetanskom sanskritu, geografske koordinate jedne plaže, prvo slovo abecede i azbuke, citat iz Talasa Virdžinije Vulf, pa čak i stih jedne pjesme DŽoj Divižna, dokazi da sam ja poklonica „Noći vještica“.
Pretpostavljam da mu je najviše zasmetala Margarita koja leti na mom lijevom ramenu. To ima smisla, budući da je i sam gospodin Mišina poput kakvog sporednog lika iz Bulgakovljevog romana.
Da li sam pisala „lezbejske pripovijetke“? Pisala sam priče o svim ljudima koji su u ovom društvu obespravljeni upravo zato što funkcioneri poput gospodina Mišine smatraju da su ti ljudi manje vrijedni i da ne zaslužuju jednak životni, ni književni prostor.
Ranije u tekstu, gospodin Mišina takođe ističe negodovanje jer sam se deklarisala kao bosansko-hercegovačka spisateljica, time dokazujući da on Bosnu i Hercegovinu ne smatra geografskim pojmom i prostorom na kojem obitavaju kako Bošnjaci, tako i Srbi i Hrvati, i mnoge druge manjinske grupe, već je homogenizira kao nešto antisrpsko, vrijeđajući time upravo srpsko stanovništvo koje tamo živi.
Ja jesam bosanskohercegovačka spisateljica po svom obrazovanju i varijanti jezika na kojem pišem, (jezika koji zovem srpsko-hrvatski jer bolji naziv za njega nemam, a on se ne uklapa sasvim u pravopis ni jednog ni drugog navedenog jezika, u njihovim „čistim“ varijantama), jednako kao što sam po porijeklu srpska spisateljica, a po pasošu hrvatska. Tu šarolikost svog identiteta smatram privilegijom, kao žena i kao autorica. I kao autorka.
Važno je dodati i to da je direktor Arhiva Srpske pravoslavne crkve, gospodin Radovan Pilipović, u komentarima koji prate tekst gospodina Mišine, takođe pokazao sklonost bavljenju književnom kritikom, te u mojim stihovima pronašao dokaz da ja „drešim gaće za ustaše“, o čemu je pravovremeno obavijestio i moga oca.
NOĆ VJEŠTICA
Ovdje dolazimo do toga zašto smatram da je pismo gospodina Mišine važnije i od moga oca, i od mene, ponajviše od moje poezije, a tiče se svih nas. Govorimo ovdje o direktoru jedne državne institucije koji javno, i u ime te institucije, komentariše žensko tijelo i pritom koristi srednjovjekovni jezik obilježavanja tog tijela, jezik koji je nekada te iste žene vodio na lomaču (što bi on, kao istoričar, trebao znati).
To što gospodin Mišina danas nema način da mene javno spali u bukvalnom smislu, ne znači da treba da ignorišemo činjenicu da je njegov jezik jezik javnog spaljivanja. Zločini koji su se vijekovima činili protiv Drugoga, onoga što je viđeno kao neprirodno i tuđe, varvarsko, nisu se dogodili odjednom, u nekakvom somnambulističkom društvu koje je na trenutak zatvorilo oči, već su proizvod konteksta koji je zadojen jezikom mržnje i obilježavanja.
Jezik, koji mi već tradicionalno ignorišemo kao da je njegova funkcija isključivo komunikativna i kao da on nema nikakve veze sa društvom koje na njemu razmišlja, govori, radi, voli, i mrzi, taj je jezik vrsta atmosfere u kojoj su se postigli optimalni uslovi za rast mizoginije, od književnog kritičara koji me pipao jednom ispod stola, do onih koji danas siluju maloljetnice, kao i onih koji, u evropskim sudnicama, te silovatelje puštaju na slobodu.
Treba uložiti napor da se ta veza između seksističkog jezika i seksističkih sudija ignoriše. I treba biti ili glup ili licemjeran da se mnogobrojni slučajevi nasilja nad ženama, slučajevi čiji broj raste svaki dan, okarakterišu kao specifične, pojedinačne, nepovezane epizode koje nemaju nikakve veze sa društvom u kojem su se desile, ili kontekstom u kojem nikome ne smeta to što sintagma „ženska glava“ ima negativne konotacije.
Ukoliko je danas u Srbiji moguće da direktor institucije koja se zove Muzej žrtava genocida javno povezuje jednu ženu sa vješticama, zbog njene poezije, a da se na to ne odgovori, onda smo saučesnici/e u kreiranju konteksta koji ženama govori da ćute, da se lijepo izražavaju, da ne ukrašavaju svoje tijelo, da budu pokorne, i da, kao kćeri-pjesnikinje, kćeri-pravnice, kćeri-doktorice, kćeri-političarke, poštujemo očeve svoje, na zemlji i na nebu, tako što ćemo si začepiti usta i ćutati o našem iskustvu.
Ukoliko odlučimo da ignorišemo sve ovo kao prosto bulažnjenje jednog iznerviranog i neobavještenog starca, onda šaljemo poruku da je danas u Srbiji, u 21. vijeku, normalno žene zvati blasfemičnim vješticama. Ukoliko prihvatimo ovaj jezik, onda nemojmo biti licemjeri, i nemojmo se čuditi ako, kroz koju godinu, opravdani jezikom mržnje koji emituju institucije, muškarci te iste vještice istuku, siluju ili ubiju. Jer nasilje se ne rađa u šakama, nego u idejama.
Šake su samo fizički produžetak nasilnih ideja koje su započeli oni koji šake ne koriste, pa ih onda lijepo mogu i oprati od događaja koji su njihove ideje inspirisale. Ja ovdje ne pozivam na cenzuru gospodina Mišine, koji je htio, zapravo, cenzurisati i očistiti moju poeziju. Ja pozivam na odgovor njegovom jeziku.
Našim ćutanjem mi učestvujemo u tom pranju ruku. Ćutanje je politički stav, jednako ideološki koliko i protest od stotinu hiljada ljudi.
Ćutanje je zalijevanje posađenog jezika mržnje. Ćutanje je, naposlijetku, izbor privilegovanih koji će vrlo brzo zahtijevati da se ta tišina prekine u trenutku kada oni sami, ili demografska grupa kojoj pripadaju, budu dovedeni u istu situaciju.
Mnogi su mi rekli, dobronamjerno, „ma pusti budalu“. Ali moje nije da puštam budale, nisam ja nikakva cirkuska šaptačica budalama, pa da ih onda puštam, kao da ih držim u kakvom kavezu i ne dozvoljavam im da budale. Ovo nisu budale. Ovo su stotine glasnogovornika mržnje koji podstiču diskriminaciju svega što ne osnažuje njihov krhki kleropatrijarhalni identitet. Ovo je društvo u kojem je jedan dečko pretučen jer je nosio torbu pogrešne boje.
Ovo je društvo u kojem je moja prijateljica pretučena jer je sjedila u kafiću sa svojom djevojkom. Ovo je društvo u kojem kritikujemo silovane djevojčice da nisu dovoljno dobre žrtve. Ovo je društvo u kojem će se jezik koji implicitno opravdava ovo nasilje širiti poput dima, a mi ćemo reći „ma pusti budalu“.
Društvo koje pušta budale ne treba da se žali ako budale njime vladaju.
Moram priznati da, kao književnog lika, ja razumijem gospodina Veljka Đurića Mišinu. On je do srži dosljedan kontekstu koji ga je napisao. Razumijem da su takvi kao on dugo djelovali i progovarali u društvu koje im je dalo prostor i podršku, da su se uljuljkali u atmosferi koja ih kao takve i pretpostavlja.
Međutim, sada su naletjeli na jednu tvrdoglavu „žensku glavu“, čiji deda – žrtva istih zločina koje bi taj muzej trebalo da predstavlja – nije u jedanaestoj godini preživio koncentracioni logor kako bi mu unuka bila krhka mala kćer-pjesnikinja koja ćuti i pušta budale. Reagujem na nečiju malu glupost, jer male gluposti rastu i stasavaju u velike u društvima koje im to dopušta.
Reagujem zato što me je, ne zna to gospodin Mišina, odgojio i Danilo Kiš, i jer mi se njegovo „zašto niko ne reaguje?!“ urezalo u svijest građanke, jednako kao što su mi se njegove knjige urezale u literarnu svijest.
Reagujem javno jer ne mislim više puštati budale, ne zato što se radi o meni, već zato što se radi o jeziku našeg društva i njegovim „direktorima“.
Ja nisam žrtva silovanja, niti žrtva nasilja, niti na bilo koji način izjednačavam iskustvo tih žrtava sa mojim. Ono što, međutim, radim jeste objelodanjivanje jezika označavanja Drugog u javnom prostoru. I to radim kao vještica, a ne kao žrtva.
Ovim pismom, dakle, javno revindikujem termin vještica, oduzimam ga gospodinu Mišini i kleropatrijarhatu, i prisvajam kao simbol ženske moći i samostalnosti.
Pozivam, takođe, sve druge vještice srbijanskog, ali i hrvatskog, bosanskohercegovačkog i crnogorskog društva, da prestanu puštati budale, i da ustanu protiv onih koji nas godinama zaćutkuju. Iako naše metle, nažalost, ne mogu letjeti, one svakako mogu da pometu nazadne, i nasilne, ostatke fašizma i mizoginije u svim njihovim oblicima.
Sarajevo, novembar 2019.
(Danas)