Mario M.: Izlet na izložbu

 Zastoj na graničnom prelazu se odužio, neki košmar me obuzima: ne mogu bez nervoze prihvatiti formalna zadržavanja! Detaljan pretres ‘busa’ objašnjava se pojačanim kretanjima izbjeglica, osjetim dodatnu gorčinu. Ovim prostorima se odnedavno masovno prolazi, ovdje se i dolazi, odavde se odavno odlazi… privremeno ili ‘privremeno’. Živimo u epohi migracija. Zamišljam kako bi Ljuba Popović naslikao ovovremeni haos izazvan masovnim migracijama, vidim u više planova ispijene ljudske figure u pokretu. Surova dramatika blista na platnu vrsnog nadrealiste. A retrospektiva Ljubinog stvaralaštva je jedan od ciljeva mog puta (‘‘Još tri dana je otvorena. Dovoljno za dva obilaska?’’).
Jednolični pejsaži koji prate poznatu trasu nekada imenovanom bratstvom i jedinstvom zadržavaju me u razmišljanju o izbjeglicama, o njihovoj muci, opasnim i neizvjesnim putevima… Sele se ljudi pa i cijeli gradovi se sele, jer migranti i izbjeglice sa sobom ne nose samo uspomene nego i svoje zavičaje. Sadašnje masovne selidbe su naš živi realizam, ali ne onaj umjetnički.
Gradovi nisu samo ljudi, gradovi su i kuće, one se ne miču... ili nam se tako samo čini!? Jer, pred samim ciljem, betonski monstrumi kao da su preletjeli rijeku, ispriječili se i prikrili poznatu beogradsku vizuru. Saobraćajni je kolaps, napredovalo se brzinom pješaka i pogled sam mogao duže zadržati. Nije zabuna, arhitektura se s lijeve strane počela ‘seliti’ na desnu stranu rijeke; uzurpirala je i obalu rijeke i horizont. ‘Beograd na vodi’ je betonom zagradio svog prethodnika na brdu, onaj ‘skladno popunjen mozaik u kojem ni jedan kamenčić ne dominira’. Nažalost, danas od svih struka arhitekti najviše konsultuju politiku.

A gdje su građani? Šta oni kažu? Beograd je sve veći, a građani u svakodnevnoj gužvi imaju važnija posla od razmišljanja o gradskim vizurama. Na ovu temu sagovornike je uzaludno tražiti i u Banjaluci.
I najzad Galerija! Prepuna! Tek pristigli iz gungule glavne bučne ulice, posjetioci tihi, kao omađijani, kao u hramu posvećeni vjernici. Veliki maestro Ljubo (u Parizu, gdje je najduže živio, zvali su ga samo Ljubo) za svog života nije imao ovako veliku izložbu. Ona se može doživjeti i kao bijeg od surovog realizma u Ljubin nadrealizam. Ova retrospektiva izgleda kao sveto mjesto, ogromna platna ozarena nekom unutarnjom svjetlošću kao oltari ljepote, platna koja omogućavaju da budete onako sami sa sobom. Ili udare u glavu, probude ili ošamute. Nadrealizam Ljube Popovića nekad je više, nekada manje gorak, detalji majstorski islikani, vrata pakla, smrt i ljubav… Kontrastni svijetlo - mračni simboli ali i plavičaste futurističke harmonije sa nježnom erotikom… Njegove slike često uzdrmaju i mogu ostaviti neki košmar. Da nije tako nadrealizam bi bio slatkast i težio bi ka kiču.

Mario M.