Monday, March 31, 2014

TAJNU KRIJE ZELENAC



Banjaluka je godinama važila za centar likovne kreativnosti djece. Dokaz tome su mnogobrojne nagrade koje su godinama stizale na adrese škola i njihovih pedagoga. Ovoj banjalučkoj tradiciji poseban ton su davali slikari grupe 'Četvorica'. Zaista, slikari Dušan Simić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo kao i Alojz Ćurić  bili su zaposleni u školama. Fama o Banjaluci kao gradu dječijeg crteža nije bila isključivo njihova. Njihova zasluga je što su oslobodili nastavu šablona potencirajući radost kreacije. A treba i poštovati umjetnika – pedagoga koji uz svoje slikarstvo sačuva 'višak' mašte koju će podijeliti sa đacima. Nagrada je mnoštvo dječije iskrenosti. Jer, njihove slike su vatrometi boja u kojima ne važe zakoni prostora... Rušenjem kanona one su moderne, ali lišene bilo kakvih podvala...
Banjalučki likovni pedagozi su davno shvatili da je djetinjstvo najvažniji period života.
Djeca su voljela svoje učitelje.
Tužno je da u gradu danas ne postoji neka galerija ili neka stalna postavka dječijeg crteža.

***

Najcesce nagradjivani su ipak Alojz Ćurić i njegovi učenici iz škole Zmaj Jova Jovanović. Pored mnogih drugih, dobio je i najviše priznanje 'Zaslužni likovni pedagog Jugoslavije'.
Šezdesetih godina uz Kongres likovnih pedagoga u Novom Sadu, kada je Alojz Ćurić dobio visoko priznanje, izložba crteža 'Lojzine djece' bila je prateća manifestacija. Predsjednik udruženja dr. Bogomil Karlavaris hvali Lojzinu ''...sposobnost da djecu ponese, da im pokrene maštu, stvaralačku energiju, obezbijedi jednu posebnu likovnu predstavu o dječijem izrazu koja je mješavina spontanosti, elemenata folklora i savremene likovne forme...''  Slijedi dugi aplauz svih u dvorani – pričala mi je Lojzina koleginica Beba Kapidžić. Nakon dodjele Priznanja, predsjednik zamoli Lojzu da Kongresu prenese svoj metodički pristup, način na koji on vrši pripremu časova likovnog... I nakon par dugih aplauza Lojzo ipak pristane...
Počeo on o našem gradu ('Znate, u Banjaluci je bila sagrađena najljepša džamija u Carevini...'). Priču je smjestio u vrijeme kada je izgrađena Ferhadija. Opisao ju je kratko, efektno, kako samo on zna. I dodao kako se samo od sebe nametnulo - tako lijepoj građevini treba i odgovarajuće lijep ključ. Pričao dalje kako je tim povodom Paša razglasio natječaj za izbor najljepšeg ključa uz veliku nagradu, kako već priliči. Pričao Lojzo kako je izgledala meraja pored džamije kad su došli majstori sa svojim radovima, o devama, o konjima, o šarenilu šatora i odjeće... a bilo je putnika od Varcara, preko Dubrovnika, do Isfahana. Opisivao Lojzo ključeve: iskovane, izlivene, pozlaćene, sa gravurama i biserima... pričao o seharama, o šarenim tkanicama, svili i kadifi u kojima su bili pažljivo umotani... Pričao Lojzo u savršenoj tišini, pratilo ga svako uho, svako oko...  ''Tako ja pripremim djecu, razigram maštu, stvorim atmosferu...''- nekako skromno Lojzo završi. I krenu na svoje mjesto. Ali onda buka, prvo par glasova, a zatim skoro cijela dvorana uglas: ''A ključ? Ključ? Koji ključ je odabran?''  'Kongresmeni' nisu smogli  u svojoj masti oživjeti tajnu pa se Lojzo vratio: ''Za ključ pitate? Koga interesira moraće dobro zaronit'. Eno ga na dnu 'Zelenca'.
Prisjećam se one Ćamila Sijarića... 'važno je da se priča, nije bitno da li je priča istinita ili izmišljena... jer život se jednom živi a drugi put ponavlja pričajući i slušajući!' Koliko sam upućen u stvar, živjeće naš Lojzo još puno života! 
Na današnji dan 2007. okončan je Lojzin prvi život.

Mario

Saturday, March 29, 2014

D. Radovic:Nailazi pasje vrijeme!



 ''Došla su druga vremena. Dece je sve manje, a pasa sve više.
Danas znamo ono što nikad nismo znali: psi su uglavnom rasni,
a deca su naša, domaća i divlja. Od pasa ne treba ništa i nikoga
stvarati, oni se rađaju i umiru kao psi. A od dece treba stvarati
ljude, što je skoro nemoguće. Nikad vam žena ne može roditi
tako kvalitetno dete, kakvog psa možete kupiti.Od deteta nikad
nećete stvoriti psa, a pas vam može postati više nego dete. Sa
psom morate u šetnju, što samo može koristiti vašem zdravlju.
Nailazi neko pasje vreme, u najboljem smislu te reči.''

Duško Radović:-“Dobro jutro,Beograde"

Friday, March 28, 2014

Luka Ban

Odavno nismo pogledali predivnu galeriju fotografija Luke Bana. Ovog puta sam odabrao fotografije vezne za Rijeku, refleksije svjetla i zivota u rijeci , kako to uhvati oko Luke Bana.
Uzivajte!












Thursday, March 27, 2014

MM: Sličice iz Banjaluke

 Ale, Banjalucanin
 Ostavljena Radio banjaluka
 Dvoriste
 Hotel
 Magnolija
 Zid ogradjen
 Tehnicka
Unkovicev Golub mira

Tuesday, March 25, 2014

Višejezičnost


Velika konfuzija - lepo je rekao onaj vrač iz Amazonije kad su ga na početku dvadesetog veka etnolozi priupitali a da kako će svet izgledati na početku dvadeset prvog. Čitam pre neki dan u novinčinama kako je neki Bošnjak, savatan u saobraćajnom zulumu negde kod Čačka, tražio da mu kadija za zijane obezbedi sudskog tumača za bošnjački jezik. Ko biva, ič ne razumije šta mu se priča. Zato ovu kolumnu i pišem na (polu)bosanskom, da čovek ne traži terdžumana ako mu se, počem, nešto u njoj ne svidi pa namerači da me tuži.
Sasvim predvidivo, po novinčinama i komentatorlucima našeg vilajeta nastao je popriličan kalabaluk. Šta se on tu folira? Ako ne zna srpski, neka ide u Bosnu ili - bolje - u Tursku. Šta mu cinculiraju, nema tu šta da se razumeva, napravio je prekršaj, neka mu se odrapi kazna, plus globa za uvredu suda. I pročaja! Eto, do kakvih situacija dovodi višejezičnost koja je naglo zahvatila prostore bivše Jugoslavije. Bilo je tu svakakvih cirkuzijada, čestnejši auditorijume, kao ono - ako se sećate - kada je hrvatski distributer titlovao neki naš film, što je - uprkos ozbiljnosti teme filma - izazvalo salve hrvatskog smijeha u sali, pardon - dvorani.
Nešto, međutim, ne pamtim da se digla neka naročita dreka kad je magistar Veljo Ilić odbio da primi neki sudski akt na latinici. Formalno posmatrano - u pravu su i Bošnjak i Veljo - i jedan i drugi imaju pravo na svoj jezik i pismo - ali to nas dovodi do one biblijske rečenice o "slovu koje ubija i duhu koji oživljava". Nije dobro, ljubezni moji, kada zakoni počnu da otvaraju prostor za izbrdavanje istih.
Ali da vam nešto kažem, mislim da pomenuti Bošnjak nije nikakav fundamentalista, nego da se čovek malo inatio u nameri da prekršajnom kadiji - u granicama svojih mogućnosti - oteža stvar. Tu ga razumem. Pisao sam već ovde o atmosferi državotvorne nadrkanosti i šikaniranja stranaka u našim prekršajnim kadilucima. Svi ste se, pretpostavljam, bar jednom u životu našli pred prekršajnim kadijom. Prekoračiš li brzinu, da kažemo, dvadeset km preko dozvoljene, odmah osetiš tešku ruku srpske pravde i prolaziš kroz (ne tako blagu) psihološku torturu. Kad god sam se tamo našao, imao sam utisak da me kadilučko osoblje gleda ne baš kao zločinca, ali kao propalicu, besprizornog i izroda, to da. Da stvar bude dodatno budalastija, pojavljivanje pred prekršajnim kadijom, sva ta davanja izjava i "utvrđivanja činjeničnog stanja" nemaju nikakvog smisla jer u istoriji nije zabeleženo da je neko oslobođen optužbe za saobraćajni prekršaj. Da ne bude zabune - uglavnom s razlogom. Ama, da li baš treba potezati čoveka na put od 200 kilometara da bi se pojavio pred kadilukom? Zar se to ne može, bar u slučajevima lakših prekršaja - kao što se radi u mnogim državama - rešiti slanjem uplatnice na kućnu adresu. I mirna Bosna. A još mirniji bošnjački jezik.
Svetislav Basara

(‘Danas’)

Monday, March 24, 2014

Boris Dežulović: Kako je Newton zajebo Bakira?



Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, susreo veliki Albert Einstein svoje kolege, čuvene fizičare i matematičare Isaaca Newtona i Blaisea Pascala, pa im predložio da odigraju partiju žmure. “Šta ti je to?”, zbunio se Newton. “Žmure, ba… sakrive”, objasnio mu Pascal. “A, to. Može”, složio se Englez. Kako je pak sam predložio, tako je Einsteina dopao i prvi “pik”, pa se okrenuo prema zidu, pokrio oči i počeo odbrojavati: “Pet, deset, petnes, dvadeset, dvaespet…” Blaise Pascal za to vrijeme pobjegao u kuću da se sakrije, a Isaac Newton uzeo kantu bijele boje, mirno na tlu nacrtao kvadrat metar za metar, pa stao u sredinu.
“…Devedeset, devespet, sto! Ko se nije skrio magarac je bio ko je iza pika triput žmiri ja idem!”, izdeklamirao brzo Einstein, okrenuo se i, jasno, ugledao Engleza. “Pik spas za Newtona!!!”, odmah dreknu Einstein, a Newton mu se iskezio u lice: “Polupani lončići, polupani lončići!” “Kako ba polupani lončići, šta ti je?”, lecnuo se Einstein. “Ako je iko polupo lončiće, to si ti, jer si bio iza pika!”
“Jok ja”, pokazao mu ovaj nacrtani kvadrat na tlu. “To što si vidio jest Njutn po kvadratnom metru, a to je Paskal!”

Na tu je valjda nobelovsku foru, jer ne znam na koju drugu, prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić zajebao princa Muhameda bin Zajeda iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, što se s milijardu dolara kredita u torbi uputio u Sarajevo kod starog prijatelja Bakira Izetbegovića. Zaustavio ga Vučić, da mu pokaže Barjakli džamiju u Gospodar Jevremovoj ulici – posljednju u cijelom Beogradu – i onda na zaprepaštenje visokog gosta uzeo bijelu boju i oko džamije iscrtao veliki kvadrat, kilometar za kilometar, cijeli Dorćol uokvirio u bijeli kvadrat, pa predložio šeiku Muhamedu da tu uloži svoju milijardu dolara. “Ali to je za Sarajevo, ne za Beograd”, zbunjeno ga je pogledao ovaj.

Ajnštajn: Dobiće i  Bošnjaci milijardu ako Bakir opet pobijedi na izborima

“Dabome, dragi Muhamede, ali ovo nije Beograd”, objasnio mu je Vučić. “Ovo što vidite je jedna džamija po kvadratnom kilometru, a to je Sarajevo.”
Tako je valjda bilo – zajebao Vučić Bakira na elementarnu fiziku i matematiku – jer nema drugoga objašnjenja za takvu jednu posve nevjerojatnu vijest kakva je ona iz Beograda: da jarani Bakira Izetbegovića i osvjedočeni prijatelji bošnjačkog naroda iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok im Bosna na oči stenje pred kolapsom, milijardu dolara kredita daju njenim ljutim historijskim dušmanima Srbiji i Aleksandru Vučiću.
Polomio se, eto, siromah Bakir dozivajući bogate prijatelje i saveznike da ulože pare u Bosnu i Hercegovinu, eno baš prije par dana primio vodeće ljude najvećih investicijskih korporacija iz Emirata, Saudijske Arabije, Malezije, Katara i Kuvajta, lijepo se oni napričali, sve im med iz usta curi, puni arapski šeici razumijevanja za napaćenu bošnjačku braću, ne znaš imaju li više para ili razumijevanja, zapjevali na kraju zajedno s Bakirom “Bosno moja, poharana” – “…da dušmane izgonimo, našu Bosnu obnovimo”, orilo se iz Predsjedništva – pa čim su izašli iz zgrade, dohvatili šeici i emiri mobitele da jave Aleksandru Vučiću neka pripremi ugovor, jer će malo zakasniti, zadržao ih Bakir na kafi.
I dok Bosna i Hercegovina za jebenih četiri stotine milijuna eura od Međunarodnog monetarnog fonda mora skinuti gaće, izglasati rebalans budžeta, smanjiti troškove, izmijeniti zakon o radu, provesti strukturalne reforme i propišati krv, rođena im braća Srbiji daju milijardu eura sa dva posto kamate i grejs periodom od deset godina, kao poklon za Vaskrs! Tri najveće arapske financijske sile, Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati, dosad su u Bosnu i Hercegovinu investirale jedva sto milijuna eura, a samo dušmani iz Hrvatske i Srbije više od milijardu i pol, i mene je bogami strah i pomisliti što bi tek bilo da Bakir nema tako prisne prijateljske veze u arapskom svijetu.
Zahvaljujući njemu, Bosna i Hercegovina dobija tako gizdave nove džamije – eno ih u Sarajevu točno jedna po kvadratnom kilometru – a Srbija pare. Ozbiljan je to, priznat ćete, diplomatsko-poslovni genij. Poznavajući ga, jebite me ako na kraju – po isteku grejs perioda od deset godina – Bosni i Hercegovini ne stigne na naplatu i onih milijardu dolara kredita što ga je Vučić dobio na Njutnu po kvadratnom metru.
Automobili parkirani pred Bajrakli džamijom: U Beogradu jedna, ali vrijedna
Tako je to, rekoh, bilo, ili je barem moralo biti, jer suvremena fizika drugačije ne umije objasniti kako to veliki Bakirovi prijatelji iz Emirata po Fojnici dijele kurbansko meso, a po Beogradu novce, pa ne samo da Srbiji daju kredite kakve u cijelom financijskom svijetu još samo mostarska Hypo Banka daje Lijanovićima, i ne samo da je Etihad usuo sto milijuna eura u propali JAT, nego je na kraju, čitamo dalje u novinama, emiratska investicijska kompanija Emaar Properties – ona što je sagradila Burj Khalifu, najviši neboder na planeti – odlučila odriješiti kesu i još dvije-tri milijarde uložiti u grandiozni projekt “Beograd na vodi”: nešto poput “srpskog Dubaija” na stotinu hektara uz Savu, sa sve divovskim Beogradskim Tornjem, ekskluzivnim hotelima, shopping centrima i – Subhanallah elhamdulillah! – najvećom džamijom u Europi!
Malo, eto, što osvjedočeni bošnjački prijatelji pare umjesto Sarajevu dijele kaurima u Beogradu, nego su im počeli graditi i džamije! Opet, savršeno logično, znajući kako Vučić vlada fizikom: vi niste obraćali pažnju, ali ja jesam – stotinu hektara uz Savu, to je točno jedan kvadratni kilometar, a jedna džamija po kvadratnom kilometru, samo trenutak da izračunam, ispada – Sarajevo.
“A sve Bakir budala!”, likovat će predsjednik Predsjedništva BiH pod vitkim munarama beogradske Muhamed bin Rašid Al-Maktumove džamije, najveće u Europi. “Ko je sad koga zajebo?”
Ima Kožo i o tome vic – o džamijama, parama i matematici – kad je ono učitelj ispitivao malog Bakira. “Bakire”, veli, “ako ti sagradim sto džamija, pa još sto, koliko ćeš ukupno imati džamija?” “To je lako”, odgovori Bakir, “tristo.” “Ne, ne, slušaj me pažljivo”, strpljivo će ovaj. “Poklonim ti stotinu džamija… pa još stotinu. Koliko ćeš ih onda imati?” “Kažem, tristo”, zbunjeno ponovi mališan. “Dobro, idemo ovako”, malo se učitelj kao i iznervira. “Kad bih ti sad dao sto miliona dolara, pa onda još sto, koliko bi imao para?” “Dvjesto miliona”, spremno će ovaj. “Odlično! Znači, ako ti poklonim sto džamija, pa onda još sto, koliko ćeš ih imati?” “Pa tristo”, ne da se mališan.
“Kako ti majketi ispadne tristo džamija?!”, posve na kraju izgubi učitelj živce. “Tako”, iznervira se sad i mali Bakir, “što kod kuće već imam sto džamija!”

Friday, March 21, 2014

Asaf Bečirović: DOBRA JE SVAKA VLADA KOJA SE MOŽE OBORITI




RADNA TEMPERATURA: Evo, razgovaram sa čo­vjekom čija se karijera kretala od punoglavca preko praznoglavca, do dupeglavca. Ne, ni­je niko od predstavnika aktuelne vlasti, ne­go nema veze ko.
Priča o demonstracijama. Kao, demonstranti su u pravu, al' ne valja što blokiraju saobraćaj. Velim, ako su u pravu, pridruži im se, demon­striraj i ako možeš odblokiraj. "Nisam baš spreman da sagorijevam za ideju. Ne mogu da postignem rad­nu temperaturu!" vadi se on. Potom slušam kako ruži Vladu FBiH. Ukratko, ništa ne valja. Velim mu da nije baš tako, da do­bra je svaka vlada koja se može obo­riti. I da najgore su one kojima ni­šta ne možeš.
Tu vladu, za koju kažem da dobra je, on ruži za lošu privatizaciju. Meni, pak, dojadilo slušati ga, pa kažem da privatizacija super je. Da uspjela je dvadeset posto. Jer toliko je familija učinila bogatim. Objasnim i da narod je, u principu, zadovoljan demokratskim promjenama. Prem­da je procent onih koji se samozadovoljavaju i dalje visok.
"A šta misliš, da je zakazan u Sarajevu mi­ting poštenih, koliko bi ljudi došlo?" pitao je. "Za očekivati je, najmanje dvojica!", odgovo­rio sam.

ČAK NORIS: I tako. Dok smo se nas dva natezali, vijesti su javile da građanski plenumi predlažu nove premijere kantonalnih vlada. Predloga sijaset.
Onda je onaj dupeglavac rekao da mu se i ja činim pametnim pa bi me kandidovao za pre­mijera Vlade Sarajevskog kantona. Fino sam mu objasnio da nemam škole, da nisam veeses. "Ko je bio pametan i kupio diplomu na vri­jeme, taj je do danas mogao i da doktorira!", rekao je on, valjda aludirajući na moj kvoci­jent inteligencije.
Istovremeno, plenumu, onom u Tuzli i Sara­jevu, nije išlo baš najbolje sa slaganjem novih kantonalnih vlada, pa sam pomislio da bi im trebale slagalice za niži uzrast. Dupeglavac je, da valjda skrati muke, rekao da ode i on na plenum jer ima sjajan prijedlog. "Predložit ću Čaka Norisa za mandatara! On može da zalupi rotirajuća vrata. Nikad on ne­će doživjeti srčani udar jer njegovo srce nije toliko glupo da ga napadne. Jednom je popio cijelu bočicu tableta za spavanje pa je morao trepnut. A kao mali je spavao sa upaljenim svje­tlom. Ali ne zato što se bojao mraka, nego se mrak bojao njega! Reci, zar ni­je pravi", predlagao je dupeglavac. Šta ću, složim se. Nema nam, velim, boljeg od Čaka.
VJEROVALI ILI NE: Kad je ovaj otišao na plenum, meni je više bilo dosta demonstracija i kuraca palaca. Fino sam otvorio Politikin zabavnik. Meščini, izlazi 75 godina. Najdraža mije ru­brika Vjerovali ili ne.
Pisalo je da na svijetu ima više pilića nego lju­di, da pingvini mogu roniti u dubine i preko 400 metara, da ajkula ne može fasovati rak. Pisalo je da stabla nekih vrsta bambusa dnev­no mogu da narastu 90 centimetara i da pro­sječan čovek zaspi za sedam minuta, da na­ši bubrezi sadrže više od milion malih cijevi. Njihova ukupna dužina, u oba bubrega, izno­si 60 kilometara. E, svašta u bašči božijoj.
"A u Bosni ima sedamsto hiljada gladnih, a vlada je obećala građanima i bolje rezultate!", naum palo mi je da bih stavio u rubriku Vje­rovali ili ne.
I tako. Čitam ja, čitam, kad naleti neka te - ve ekipa.
Predstavlja se novinarka, kao s Pinka je i zani­ma je moj stav o političarima iz Bosne i Herce­govine. Kažem nemojte mene, nisam odavde, a ona će da nema veze što nisam odavde, jer i onaj ko nije odavde može imati svoje mišljenje.
Nije bilo druge pa sam rekao svoje mišljenje o našim politi­čarima.
"Na momente naši političari dje­luju normalno. Ali mislim da su u pitanju prolazne krize!" rekao sam.
Kad se spustio mrak, napenalio sam se pred ekran. Pred Pink. Nigdje one novinarke i moje izjave.
Super! Inače bi me raja zajebava­la. Rekli bi da sam dorastao dvor­skoj budali. Branio bih se rekavši: "Ma, dajte, ne bih ja nikada mo­gao biti dvorska budala. Svoja ku­ćica, svoja slobodica!"

NAR I ŠIPAK: Helem, sklopio sam Zabavnik, jer mi je na um pao šipak. Volim ih jesti. Bojao sam se, kraj im je sezo­ne, pa ih nema za kupit. Skoknem do zelenare koju je držao Alen, Šiptar iz Makedonije. "Ima li šipaka?", pitao sam ga. Alen me pogledao i rekao da šipaka će vazda bit i da ih nikad neće nestati. Skontam o če­mu se radi pa se izvinem, kažem da ništa lo­še nisam mislio. Tu je Alen rekao da nema veze, ali da zapamtim da nar je dar prirode, a šipak - dar društva.
Inače, taj Alen, vlasnik piljare, važi za jednog od bogatijih ljudi u našem kvartu. Radi od šest ujutro do ponoći. I vikendom tako. Pri­čali smo jednom o tome kako naporno radi, pa sam ga ja, među ostalim, pitao i je li bolje umjeti nego imati?
"Jeste! Naročito ako se umije imati!", rekao je on.


('Start')

Thursday, March 20, 2014

Tanja Stupar - Trifunović: PRIZORI


Sjedeći nagnuta nad vodom vidjela sam ribe, lišće pakovanje od čipsa i dječiju unutarnju majicu u koju se obukla rijeka. Nošena sad bržom, sad sporijom strujom majica je pravila oblike odsutnog tijela. Čudni ples je simulirao nekadašnje prisustvo. Kora od lubenice i plastični češalj prošli su jedno za drugim kao neki poluusklađeni par koji odaje staro zajedništvo u prijašnjoj nemarnoj ljudskoj razonodi koja se odvija neprestano i jednako privlači i plaši.
Zeleno, tamno zeleno i plavo. Preidilično za književnost ali predivno za oči.
Pošla sam uzvodno da pronađem ljude.
Jeste, cvijet je nikao tamo gdje je juče bila pčela. Zaokupila me ta misao, ali već je prekinula žena iz šatora pod mostom gdje su se ljetos nastanili Romi.
Djevojčica se zvala Šabaza i majka je prodornim glasom dozivala.
Ljudi leže uz obalu kao pobacani, raskrečeni i nepšrirodno mirni, kao mrtvi.
Omamljenost se prelijeva po svemu kao i voda po obali.
Bilježim ovo u notes pod Lijepi prizori o kojima vjerovatno neću ništa opširnije napisati, ali ću ih pamtiti kao crtice iz banjalučkog života.


(književna Banjaluka)

Wednesday, March 19, 2014

Aleksandra Petrić:Živjele žene svaki dan


Prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena.
U Bosni i Hercegovini stanje redovno, znači - ne funkcioniše ništa. Političari se nisu dogovorili oko principa ustavnih promjena, nisu se pomjerili niti milimetar u ispunjavanju ključnih zahtjeva Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. U novu posjetu BiH je došla i Ketrin Ešton, visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku politiku i bezbjednost i potpredsjednica Evropske komisije. Najavila je razgovore sa političkim liderima, istim onim sa kojima se ona i njene kolege sastaju već mjesecima i godinama i koji, i ovoga puta, nemaju ponuditi ništa novo. Ni Evropskoj uniji, ni građanima i građankama Bosne i Hercegovine. Kažu sastaće se i sa predstavnicima civilnog društva, neimenovanim.
Prije dolaska u BiH, Ketrin Ešton je bila u prvoj zvaničnoj posjeti Iranu. U subotu, osmog marta, u Austrijskoj ambasadi u Teheranu, Ešton se sastala sa šest vodećih iranskih aktivistkinja za ženska prava koje rade na važnim pitanjima, od slobode govora i nezavisnih medija, do zaštite izbjeglica. Izložena snažnom kriticizmu iranskih zvaničnika zbog ovog sastanka, Ešton je istakla da su ovi susreti važni jer je zaštita ljudskih prava ključno i prioritetno pitanje za Evropsku uniju.
Kažem opet, prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena. Došla je Ketrin Ešton u Bosnu i Hercegovinu, da razgovara o pitanjima koja koče napredak prema Evropskoj uniji. Očito je da nema više potrebe da se o ovome razgovara sa ženama, jer, simbolika osmog marta se potrošila u Austrijskoj ambasadi u Teheranu. Žene Irana znaju šta su problemi, ali žene Bosne i Hercegovine treba da znaju šta je Evropska unija i šta će ih tamo dočekati, ako jednom, ikada, budu dio toga svijeta.
U Evropskoj uniji, kao i u Bosni i Hercegovini, postoje zakoni i standardi koji štite prava žena. To su, redom:
Povelja o osnovnim pravima Evropske unije
,
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
,
Evropska konvencija o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici
,
Evropski pakt o ravnopravnosti polova
 (2011 -2020),
Strategija o ravnopravnosti muškaraca i žena
 (2010 – 2015),
Evropa 2020: Evropska strategija za pametan, održiv i inkluzivan razvoj
.
Kao i nebrojene rezolucije, direktive i radni dokumenti koji se direktno tiču pitanja koja su ključna za živote žena – ostvarivanje prava na rad, jednaku platu za jednak rad, pravo na život slobodan od nasilja u javnoj i privatnoj sferi, i zaštitu seksualnog i reproduktivnog zdravlja.
I u Evropskoj uniji, isto kao u Bosni i Hercegovini postoji parlament, doduše samo jedan, ali u njemu isto tako sjede muškarci i žene koji glasaju i odlučuju o politikama i zakonima. I sa gotovo identičnim uspjehom i predanošću kao i ovi naši, domaći, glasaju protiv politika koje ‘nisu prirodne i moralne’ jer direktno zadiru u vijekovne i neprikosnovene običaje, norme i tradiciju da se zna koje su društvene uloge žena a koje muškaraca. Zakoni i politike su, dakle, formalni izuzetak, a običaji su pravilo od postanka svijeta i nema toga Boga oca koji će taj poredak narušiti niti za milimetar. Za primjer, evo najnovije epizode koja se događa paralelno sa svim ovim gore navedenim. Dakle, ovih dana, zasjeda Evropski parlament, i većinom glasova ovih koji su za prirodni poredak i moral odbija usvojiti izvještaj o ravnopravnosti muškaraca i žena, koji ukazuje na katastrofalan utjecaj ekonomske krize na žene, naročito u pogledu kršenja radnih prava, divljanja stope nasilja protiv žena, široke rasprostranjenosti rodnih stereotipa među djecom i mladima, neravnopravnog položaja žena u procesima odlučivanja, kao i nepostojanja dosljedne i efikasne zaštite prava žena na seksualno i reproduktivno zdravlje. Sva ova pitanja su, do preciznih detalja, regulisana standardima Evropske unije, i njih su usvojili isti ili drugi parlamentarci i parlamentarke koje sjede u jednom, Evropskom parlamentu.
Ovo nije pitalica u smislu pronađite sličnosti i razlike, mada se možete i toga poigrati ako vam je volja. Meni je odavno jasno, da jasnije ne može biti, da je ova neprekidna igra regula i stvarnosti na račun mene i vas. I da je veoma skupa. Košta koliko i nezaposlenost, nedostatak zdravstvene i socijalne zaštite, razlika u plati za isti rad. Košta koliko i prebijena ruka i noga, pesnica u oko, nemogućnost da odete na obični ginekološki pregled jednom godišnje, abortirate ako ste tako odlučile, ili rodite dijete i zbog toga, 'ladno i bez ikakvih sankcija, dobijete otkaz po kratkom postupku. Plaćate vi tu igru svakodnevno, sa kamatama i bez otplatnog plana, jer joj se kraj ne nazire.
I opet kažem, prođe Osmi mart, Međunarodni dan žena. Ni meni, a ni vama, ne treba njegova simbolika, jer se od simbola ne živi.
Živjele žene. Svaki dan!
Aleksandra Petrić
Banja Luka, mart 2014

(Manjine.ba)

Tuesday, March 18, 2014

Teslino cose na Menhetnu


Sliku nam je poslala nasa Jelena koja se, nakon godine porodiljskog, priprema za posao.
A sto nasa Jelena voli New York, shoping, restorane, kafice! Kao da je tu, a ne u Banjaluci, rodjena.
I evo, ona se  igrom slucaja, smjestila u hotel na Teslinom cosetu.
I naravno, uslikala je i odmh poslala,  kao i sliku dizajnirane kafe u kojoj je uzivala.




Monday, March 17, 2014

Lake Placid - nekad i sad


 Fotografiju  je prosle nedjelje napravio nas Neso. Otisli i Dunja  sa Adrianom na skijanje u Lake Placid, skijaski centar gdje su  1980. godine odrzane Zimsle Olimpijske igre. Na igrama je ucestvovala i jugoslovenska reprezentacija. Koliko me memorija sluzi ( naravno,pomognuta Winkipedion) na tim igrama su nas ( cuj "nas") predstavljhali i mi smo svim srcem navijali za njih ( i ponovo bismo ako treba) :  Krizaj, Strel, Kuralt u alpskim, Sanda Dubravcic u umjetnickom klizanju ( zajedno sa \milkom Babovic), Norcic, Tepes i Benedik, u skokovima....
Ameikanci jos uvijek drze zastave zemalja koje su ucestvovale na tim igrama, onako kako su te zastave i te zemlje tada izgledale. Mnoge su se promjene u svijetu desile od tada i mnoge od zastava koje vidite na slici ne vaze vise. Mnoge od zemalja koje su te zastave predstavljale, isto tako ne vaze vise - ne postoje, nema, zippp. Bilo - pa proslo. Neki se tome raduju - neki tuguju. Neki, kao ja, jos uvijek nostalgicni i dovoljno je da ugledaju ovu sliku da se vrate slike iz tog  doba, da se vrati sjecanje na radost koju su uspjesi Krizaja i ostalih donosili.
Nema vise - zippp.


Sta nema?! 
Ima i bice sve dok ima nas i nase djece koja , neopterecena nacijom i skucenoscu, gledaju ovakav detalj i sa radoscu se sjecaju svoje mladosti i nase radosti.


Saturday, March 15, 2014

Sule: BANJA LUKA - ČAJAVEC 1968. GODINE


19.oktobar 2010. godine, dosadu ubijam čitanjem svog „prvenca“ i dolazim do onog dijela koji sam nazvao „O vremenu predzemljotresnom“ u kojem pišem o raznim muzičkim zbivanjima u gradu iz tog vremena. Tako mi napamet pade jedan  događaj o kojem sam htio pričati sa nekim „momcima“, a koje u „Snovima“ nisam opisao. Naime, radi se o gitarijadi u "Filmoru" (Čajavecu) 1968. godine, koja je meni bila i najdraža od svih do tada i nakon nje održanih, jer tu noć su sa „Nju laversima“ svirali meni jako dragi momci Neja Memon i Nine Bahtijarević. Iako dvije godine mlađi od mene, (u tim godinama to je bila ogromna razlika), puno sam ih volio. Pokojnog Neju sam volio, jer je baš kao Bambus i ja, bio spreman na sve vrste ludovanja, a Ninu sam oduvijek volio kao mlađeg brata.
Sa njima dvojicom su u bendu bili Rankić i Miko Sakan. Momci su tu noć odabrali sjajan repertoar: „Don't Let Me Be Misunderstood“ od Nine Simone, naravno u aranžmanu Enimalsa, jednu stvar od Mudi Bluz, čiji sam naziv zaboravio ili „Gimme some lovin'“ od Spensera, nisam baš siguran. Caja im se pridružio tek na „You Keep Me Hangin' On“ – jer je pobjegao iz Doma kulture, gdje je pjevao ozbiljuše. U to vrijeme je za sviranje ovih stvari rijetko ko imao petlju, a to su naši klinci odsvirali samo tako. Ne govori to samo o njihovoj ludoj hrabrosti, nego i njihovom poznavanju muzike i muzičkom ukusu. Na kraju krajeva, Nine je izrastao u jednog od najboljih muzičara koje je ovaj grad imao.
Šarao je on kasnije i po džezu i po bluzu i kao i uvijek bio sjajan, ali na kraju se ipak vratio praiskonu odnosno dobrom, starom rokenrolu. Neću o njemu dalje, a mogao bih do sutra, da se ne uobrazi, ionako je pomalo tašt i svjestan svoje svestranosti.

Samo što se stišalo uzbuđenje od nastupa „Nju laversa“ na binu je stigla „27. Dimenzija“ i tek tada počinje „grmljavina“. Boro i Ljubo bubnjari, Igor bas gitara, Zoran i Darko gitaristi i Šemara pjevač. Mislim da je tu bio i Emir, ali nisam siguran. Odsvirali su „Pictures of Matchstick Men“, „Race With the Devil“ i „Sabre Dance“ od grupa Status Quo, Gan i Lav Skulptur.


 27 Dimenzija
Ljubo Gajić, Zoran Todorović, Boro Dražić, Darko Lovšin
Igor Varšek i Miro...

U dvorani je nastao pakao, jer niko do tada u ovom gradu nije tako „žestoko prašio“. Ja sam pokojnom Bambusu, koji je bio pored mene, rekao: „Ovi momci se ne trkaju sa đavolom, oni ga traže“. Tako je i bilo, neki su ga i našli, ali nije baš sve za javnost.
Zoran je puno godina kasnije priznao da su pobijedili na toj gitarijadi zahvaljujući dobro skinutom „Plesu sa sabljama“. 
U tom fazonu je prošla i ta neponovljiva 1968. godina i počela još ljepša 1969. koja je u oktobru te godine tragično završila, ali dok je trajalo, bilo je super živjeti u našem gradu. Te godine, pred sam zemljotres, Zoran je otišao u Ameriku, a „Dimenziji“, koja je toliko obećavala, zemljotres je pomrsio konce, uostalom kao i svima nama.
Samo još da dodam da se Zoran po povratku iz Amerike nešto naljutio na svoj stari bend i pridružio se Bambusu i meni i upotpunio našu ionako dobro uigranu „duvačku liniju“ i sa sobom doveo Ljubu Gaju.

(„Vrijeme izlazećeg sunca“ – strana 72)

Little Sule

Friday, March 14, 2014

Odanost


Deda koji ima oko osamdeset godina, svaki dan dolazi u dom za stara i iznemogla lica kako bi nahranio svoju ženu. Novinar, koji je bio u posjeti ovoj ustanovi, bio je zadivljen kako ovaj starac hrani svoju ženu. Novinar ga je upitao za razlog njenog boravka u domu za stare osobe a on mu je rekao da ona već duže vrijeme boluje od alzhajmerove bolesti, teški poremećaj zaboravljanja i ona nikoga ne poznaje.
Novinar ga upita ponovo:"Pa dobro, a je l' se ona nekad zabrine ako vi ne dođete na vrijeme, s obzirom da ste stari?"
Deda odgovori:"Ne, ona čak ni mene ne poznaje više, ima već pet godina."
Novinar iznenađeno upita:"Pa dobro, vi i dalje dolazite svaki dan da je hranite a ona ne zna da ste joj vi muž, ima ovdje ko da se o njima brine, osoblje ustanove!"
Deda pruži svoju ruku, pomilova ga po kosi i reče:"Sinko moj, ona ne zna ko sam ja, 
ALI JA ZNAM KO JE ONA!"

Thursday, March 13, 2014

Mario M.: Reprezentacija BiH: 'Vrt uživanja'

  Imao je zaista dobru ideju mladi banjalučki umjetnik Mladen Miljanović kada je koncipirao svoj projekat 'Vrt uživanja'. Inspirisan fantastikom Hijeronimusa Boša, parafrazirao je njegov grandiozni triptih Vrt zemaljskog uživanja/ naslada. Nemoguće je samo letimičnim pogledom preći preko Bošovih čarobno ukomponovanih maštarija. U dekoru nestvarne flore i faune mnoštvo obnaženih figura u zanosu ovozemaljskih strasti - prizor je to krize morala. Utisak pojačavaju vizije Raja i Pakla koje okružuju taj centralni panel.



Instalacija Mladena Miljanovića koja je svojevrsna analogija čuvenog triptiha, uspješno dočarava ne samo krizu ukusa nego i destrukciju svijesti u današnjoj BiH. Njegov triptih izrađen je na uglačanim mramornim pločama, na materijalu koji se ne štedi na ovdašnjim grobljima. A ova sve više postaju galerije neskromnosti i neukusa. Iz želje da se pokojnik idealizira, i kao takav preda zagrobnom životu, javlja se novi trend ukrašavanja 'vječnih kuća'. Dominantna populistička kultura diktira izbor ilustracija koje na neki način nastavljaju oproštajni govor nad otvorenim grobom. U svom triptihu 'Vrt uživanja' Miljanović koristi motive koje je 'pokupio' sa ovakvih savremenih 'mramorova' uzduž i poprijeko cijele BiH. Ne čudi što je rad majstorski realiziran jer Miljanović se prije upisa na banjalučku Akademiju (gdje je sada profesor) profesionalno bavio iscrtavanjem nadgrobnih ploča. 'O mrtvima samo dobro' nesvjesni je moto kada se po memoriji prebiru slike pokojnika. Tako je Mladen Miljanović sačinio kolaž pojedinačnih užitaka koji sugeriraju krizu morala. Baš kao kod Boša prije pola milenija.



Internacionalna karijera Miljanovića dokaz je da i u ova krizna vremena Bosna i Hercegovina ne oskudijeva s talentima. Oslonac na jedinstvenog Boša je vrlo inteligentan, jer poznate su Bošove slike sa alegorijama muke, strijepnje, zlobe, grijeha i kazne. Jezoviti su to prizori s kojima Balkan ni danas ne oskudijeva.
Mladen Miljanović (Zenica, 1981.) nije nepoznat umjetnik, već je izlagao u mnogim svjetskim centrima, od Beča do Njujorka, ali s Vrtom uživanja je postao reprezentativac. Naime, na prošlom Bijenalu u Veneciji, najvećoj svjetskoj smotri umjetnosti, predstavljao je BiH. Nije baznačajno što se vratio sa pregrštom pohvala ali iz lokalne vizure čini se mnogo značajnijim što je ovom konceptu prethodio (najzad) jedan razuman međuentitetski dogovor da jedan umjetnik predstavlja cijelu BiH. A tako bi trebalo biti i za dvije godine - umjetnost iz drugog entiteta.



Nakon Venecije i predstavljanja banjalučkoj i sarajevskoj publici 'Vrt uživanja' će nastaviti svoj život u više svjetskih galerija.



Mladen Miljanović se u Veneciji predstavio i jednim video uratkom 'Dopadljiva harmonija apsurda': fiksno postavljena kamera registruje ulazak u kadar i sviranje članova Banjalučke filharmonije. A pri tome istovremeno svaki pojedinac svira svoju omiljenu melodiju. Poruka? Možda: individualnost je iznad kolektiva, a možda predstava multietničnosti ili multikulturalnosti BiH? Ili pak da disharmonija ne može biti ambijent za slogu?

Mario

Wednesday, March 12, 2014

Školski razred Irme Markulin



Još prije tri godine u Parkiću je predstavljena mlada berlinska umjetnica Irma Markulin (1982.)  (http://parkic.blogspot.com/2011/02/irma-markulin-banjalucka-slikarka-iz.html). Sada bilježimo izložbu ''Iz/Uzetnosti – savremene vizure kulturne baštine'' na kojoj su njih tridesetdvoje predstavljeni u banjalučkom Muzeju savremene umjetnosti. Tako se umjetnica akrilom na platnu: 'School Class/ Školski razred 1948.' (2006-07.) vratila u svoj rodni grad. Uz njen rad je napisano:

''Rad je dio ciklusa slika SCHOOL CLASSES koje analiziraju motiv grupnog portreta kao specifičnog načina prikazivanja društvenih normi. Posmatraču slike se pruža mogućnost iščitavanja socijalnog konteksta ''portretisanog'' kroz njegov položaj na slici, gestu i odjeći koju nosi. Za četiri slike ovog rada umjetnica je koristila porodični fotografski arhiv svojih predaka iz stare banjalučke porodice Popović – Delić koji datira iz vremena sa početka XX vijeka pa do 80-ih godina, koje su bile podsticaj i polazišna tačkaovog projekta. Analizom dokumentacije umjetnica je osmislila mali istraživački projekat koji prati razvoj edukacijskog sistema preko statusnih simbola izraženih odjećom. Projekat se prati istraživanjem, praćenjem, prikupljanjem te izlaganjem odjevnih statusnih simbola na grupnim fotografijama školskih razreda. Sa jedne strane to je uočljivo preko poze, tj. insceniranim položajem tijela na grupnoj fotografiji, sa druge strane to je vidljivo preko uniforme ili odjevnog dodatka. Nekada se društveni status, važnost osobe, porodično porijeklo ili pripadnost naročito isticao unikatnim modnim dodacima dok je u nekim istorijskim periodima to bilo potisnuto.''  


Tuesday, March 11, 2014

Malo o Zagorcima



Tko je izmislio matematiku? 


Zagorci! 
Pred birtijom se zbroje, uđu unutra i onda se oduzmu.

************************



 Razgovaraju tri Zagorca čija je žena gluplja. 
Prvi veli:          "Moja Bara je tak bedasta, kupila veš mašinu, a mi nemamo vode!" 
Drugi veli:       "Moja Štefa je još vuše nora, kupila šparet i vešmašinu a mi nemamo ni struju ni vodu!" 

Treći će:         "A moja Kata, ljudi... kak je pak ona bedasta... Ona vam se svako jutro zrihta, namaže, metne u torbicu dva kurtona, prejde i nema je do navečer. A ona opće nema pimpeka!"



*******************
 Kak' Zagorci navijaju za Samprasa? 
"Idemo pit', idemo pit',..."


 ***************
Veli Ivek Joži: 

"Ak' Bog da zdravlja, zutra bum išel na bolovanje..."


 **************
Dode Štef na ispoved: 

- Gospon' velečasni, prevaril sam ženu! 

- A koliko puta? 

- Je, dragi moj velečasni, pak se nis' došel' faliti, nek ispovedati!


 *******************
Nakon kolko Zagorac u krvi ima 1,5 promila? 

- Nakon 3 dana bez pijače!


 *****************
Došao Zagorac doktoru: 

- Gospon' doktor, moj je pimpek kak' pes! 

- Kako to mislite? - upita doktor. 

- Ženi neće niš', a susedu bi zdrapal!


*****************8
Što je zagorska klaustrofobija? 

Strah od zatvorene birtije.

******************* 

  

Mrzla pijača


Ulazi Zagorec u birtiju u Zagrebu. Sav znojan, uspuhan, dolazi do šanka i naručuje: 

- Daj brže mi nakaj mrzloga, žej`n sam ko graba. 

Konobar mu da kriglu hladne vode. 
Zagorec: 
- Jebote, nis ti rekel da sam zmazan, nek žejen!


********************  

  

Slučajnost


Zagorac razmišlja na glas: 

"Dan ima 24 sata, u gajbi su 24 piva - to nikak nemre bit slučajnost."
    

*******************  

Bačva rakije


Sudac pita Štefa: 

- Jesi li ti prije deset dana ukrao bačvu rakije? 

- Jesam, gospon sudec. 
- Policija je kod tebe našla praznu bačvu. Gdje je rakija? 
- Sem popil, gospon sudec. 
- Pa nisi valjda za deset dana popio cijelu bačvu rakije? 
- A neee, kaj bi... to nisam, gospon sudec, popil sem samo pol! 
- A što je sa drugom polovicom? 
- Sem prodal, gospon sudec! 
- Aha, a gdje su novci...? 
- Sem ih zapil, gospon sudec...
 ************************
Gleda muž TV i dere se:
"Neeee budaloooo, kaj to radišššš!!!!!"
Dolazi mu žena Bara i pita ga:
-"Kaj se dereš dragi Joza, kaj je bilo??"
"Ma evo gledam naše vjenčanje"..