Sjedeći nagnuta nad vodom vidjela sam ribe, lišće
pakovanje od čipsa i dječiju unutarnju majicu u koju se obukla rijeka. Nošena
sad bržom, sad sporijom strujom majica je pravila oblike odsutnog tijela. Čudni
ples je simulirao nekadašnje prisustvo. Kora od lubenice i plastični češalj
prošli su jedno za drugim kao neki poluusklađeni par koji odaje staro
zajedništvo u prijašnjoj nemarnoj ljudskoj razonodi koja se odvija neprestano i
jednako privlači i plaši.
Zeleno, tamno zeleno i plavo. Preidilično za
književnost ali predivno za oči.
Pošla sam uzvodno da pronađem ljude.
Jeste, cvijet je nikao tamo gdje je juče bila
pčela. Zaokupila me ta misao, ali već je prekinula žena iz šatora pod mostom
gdje su se ljetos nastanili Romi.
Djevojčica se zvala Šabaza i majka je prodornim
glasom dozivala.
Ljudi leže uz obalu kao pobacani, raskrečeni i
nepšrirodno mirni, kao mrtvi.
Omamljenost se prelijeva po svemu kao i voda po
obali.
Bilježim ovo u notes pod Lijepi prizori o kojima
vjerovatno neću ništa opširnije napisati, ali ću ih pamtiti kao crtice iz
banjalučkog života.
(književna
Banjaluka)
No comments:
Post a Comment