Sunday, July 30, 2023

Igor Mihaljević: Bora čorba u zemlji Bečkih konjušara

 Div-junak reči, srpski vitez sa mikrofonom, gorostas srpstva i rodoljubivog pesništva, svakog brata brat, sada skuplja za kučetom u zemlji gde mu čak ni opasnost ne preti. Nije otišao za grobovima predaka već tamo gde se lepše živi, a lepše se živi jer su ljudi tamo na takvom nivou ponašanja da ni jednog B.Č. neće da smaraju i diraju ga


Koliko je samo efektna i moćna fotografija Bore Čorbe, dok skuplja za svojim malim psom, negde u Sloveniji. Jedan "škljoc", dvestapedeseti ili petstoti deo sekunde, piše stranice našeg potonuća i letopis čoveka za koga kažu da je za života jedini uspeo da se upiše u legende, a potom ekspresno ispiše.

On je napravio pun krug licemerja i sada dupli standardi postaju korisno uputstvo za sve druge, u romansiranom izdanju našeg srozavanja. Poruka te fotografije nije toliko "vidi dvoličnu fekaliju", koliko "vidi ti njega kako mu tamo ipak ne fali ništa".

Taj delić sekunde ima sve kvalitete da se nađe u nekom Zborniku propasti jedne zemlje. Kada do sloma konačno dođe, kao što se nekada uglednom pevaču telo polako predaje i naziru se obrisi Haronove lađe na pučini, sva beda nacional-šovinizma počinje da kopni, ispod koje počinje da izlazi ono malo života što je ostalo nezatrovano.

I onda naravno – Slovenija. Te kapi života što mu stoje u grlu hoće Sloveniju jer više nema snage da mrzi iz Srbije.

Koliko si umova polio mržnjom, etra opoganio, ljudi uvredio i prokleo, da bi na kraju uradio isto ono što i ljudi koje si ničim izazvan tamanio stihovima. I to nam je nauk o krajnjim dometima takvog razmišljanja, ako se to razmišljanjem uopšte može nazvati.

Div-junak reči, srpski vitez sa mikrofonom, gorostas srpstva i rodoljubivog pesništva, svakog brata brat, sada skuplja za kučetom u zemlji gde mu čak ni opasnost ne preti. Nije otišao za grobovima predaka već tamo gde se lepše živi, a lepše se živi jer su ljudi tamo na takvom nivou ponašanja da ni jednog B.Č. neće da smaraju i diraju ga.

Za nas je govorio da smo najjači i najpametniji, a za njih da su ološ, beda i "bečki konjušari". Onda srce krene da štuca, bešika da pušta, grba se savija, i čovek šta će – ode u objektivno bolju zemlju za živeti jer je život u njemu konačno pobedio smrt, mada je, paradoksalno, smrti sada daleko bliže.

Klero-nacionalizam je do te mere jadan i jalov, da nije u stanju podneti ni breme jednog kratkog ljudskog života. Slabiji od klecavih kolena, krhkiji od staračkih kukova, manjeg daha od raspalih pluća.

Takvi su ideali od flis papira, nevidljivi postrance, ali blistavi spreda i dok se ubiru apanaže i blagodeti frustriranog stada neprijatelji se stvaraju sami od sebe. Zlo, ipak, troši mnogo energije u čoveku i kako telo slabi, tako se i Srpsko Biće u njemu smanjilo do neprepoznatljivosti.

I svi ovi vajni sportisti, svetske face i zvezde, reč ne smeju da kažu i pomognu ljudima, jer su u biti sebične kukavice, kao i on. Znaju oni šta se dešava u Srbiji, nisu budale, međutim mora se biti dobar sa voždom i krimi-sistemom jer neće državni stan sam od sebe doći.

Neće nacionalna penzija da se dodeli tek tako, bez neke. Mora neko da pogura lukrativni projekat, jednom kada se prljavo bogati vrate sa Zapada, gde su poštovali sva pravila igre i života.

I skupljali za kučetom. Ovde razmazuju.

Slovenija je do te mere bolja za život od Srbije, da Slovenci Đorđeviću, koliko vidimo, nešto preterano ni ne zameraju što je bio nezamisliva budala, korisna koljačima i pljačkašima. Zamislite obrnutu situaciju – da li bi srpska čaršija oprostila slovenačkom Bori?

Ne bi.

Sve su te zle reči ništavne pred lepotom i umećem življenja.

(Vreme)

Sunday, July 23, 2023

Boris DEŽULOVIĆ: GLUPA I GLUPLJA: "BIA-ina Akademija, razume se, ima stroge kriterijume za apis. Da, upis..."


Pre dva meseca Akademija za nacionalnu bezbednost u Beogradu – nešto kao kamp za obuku agenata Bezbednosno-informativne agencije, slavne BIA-e – proslavila je desetu godišnjicu postojanja, obeleživši lep jubilej promotivnim video-spotom sa sloganom "Sve se menja, Služba ostaje".

Bio je to veličanstveni marketinški potez, u svemu dostojan Službe: sve otkako je 17. oktobra davne 1899. u Obrenovićevoj Srbiji pri Ministarstvu unutrašnjih dela osnovano Odelenje za poverljive policijske poslove, bezmalo celih stotinu dvadeset pet godina tajna državna služba bezbednosti oblikuje i piše istoriju Srbije, kao tajanstveno Odelenje za javnu bezbednost ili Odelenje za državnu zaštitu, zloglasna OZNA, Odelenje zaštite naroda, ili još zloglasnija UDBA, Uprava državne bezbednosti, odnosno Uprava državne bezbednosti za Srbiju, pa Služba državne bezbednosti, Resor državne bezbednosti i konačno pre dvadesetak godina Bezbednosno-informativna agencija. Izrasla je famozna Služba u tih petčetvrt veka u paradržavu u paradržavi, tajni i potpuno samostalni entitet sa svojim zakonima, pravilima, metodama i ljudima, savršeno imun na sve prevrate i revolucije, i savršeno nezavisan od države, politike i istorije.

Sve se nepovratno menjalo, samo je mitološka Služba opstajala i ostajala – ubijajući kraljeve i premijere, smenjujući ministre i postavljajući predsednike, potpuno neoštećena pregrmevši i Obrenoviće i Karađorđeviće, i Nedića Broza, i Miloševića Đinđića, i Balkanske ratove i oba svetska rata i sve ratove devedesetih, promenivši za to vreme dve kraljevine, tri Jugoslavije i neutvrđeni broj Srbija – da bi na kraju mutirala u čudovišni, cinični organizam toliko slobodan svake odgovornosti da je čak i preciznu dijagnozu vekovne srpske paranoje, rezignirani pučki refren "Sve se menja, samo Služba ostaje", mrtav hladan uzeo za svoj zvanični slogan, u oči gledajući i zajebavajući prestravljenu srbadiju.

Pa na koncu pre deset godina, pored živog i zdravog Fakulteta bezbednosti pri Univerzitetu u Beogradu – uzgred budi rečeno, među srpskom omladinom ubedljivo najpopularnijeg beogradskog fakulteta, što dovoljno govori o tome o čemu već govori – osnovao i sopstvene bezbednosne studije, Akademiju za nacionalnu bezbednost, potpuno nezavisnu i od Univerziteta i od Ministarstva prosvete i od Vlade i od Države, interno učilište za obuku žbirova, špiclova, špijuna, agenata, agitatora, vođa navijača, urednika tabloida, švercera kokainom, plaćenih ubica, atentatora i ostalih tradicionalnih srpskih zanata.

BIA-ina Akademija, razume se, ima stroge kriterijume za apis. Da, upis, ja se izvinjavam. Osim što mora da ima prijavljeno prebivalište na teritoriji Republike Srbije, i to najmanje pet godina pre apisa – upisa! – kandidat ili kandidatkinja mora da ispunjava i "posebne uslove u pogledu zdravstvenih i psihofizičkih sposobnosti, te psiholoških i bezbednosnih uslova", a uz bodove zavređene opštim uspehom u srednjoj školi treba da zavredi i bodove na prijemnom ispitu, odnosno ispitima iz srpskog jezika i književnosti, te srpske istorije, kao i na ispitu fizičkih sposobnosti. Od svih prijavljenih kandidata ostaje tako samo trideset najboljih, sama krema mlade srpske pameti, psihofizike i bezbednosti, trideset odabranih Službenika koji će poneti težak samar istorijske odgovornosti Službe.

A može, dabome, i drugačije.

Ako kandidat, recimo, nema pet godina prijavljeno prebivalište u Republici Srbiji, ako u stvari nema tamo ni jednog dana boravka, ako je, štoviše, čak i rok za podnošenje prijava prošao još pre dva meseca – biće dovoljno da se uloguje na društvene mreže – Fejsbuk će biti sasvim dobar, a može i Instagram – pa da 11. jula, na dan pada Srebrenice, tamo postavi nekakav lepi apis u čast i slavu đenerala Mladića. Da, zapis, ja se izvinjavam. Recimo: "Osuđen na besmrtnost, bio si i ostaćeš naš heroj." Ili to, ili da se u komentarima najebe majke preživelim Bošnjacima, uz kakvu efektnu rečenicu, poput, nemam pojma, "nek' smo vas pobili!"

Izvesna Valentina Vujičić i jednako izvesna Slađana Todić, studentkinje Fakulteta kriminalistike, kriminologije i bezbjednosnih studija u Sarajevu, čuli ste za taj slučaj, dan pada Srebrenice i početka genocida nad srebreničkim Bošnjacima obeležile su tako slaveći na Instagramu đenerala Mladića – "Osuđen na besmrtnost, bio si i ostaćeš naš heroj. Živio generale" – najebavši se Bošnjacima srebreničke majke uz efektnu rečenicu, "nek' smo vas pobili". Ko zna zašto, na dve devojke – obične studentkinje sarajevskog fakulteta bezbjednosti, dakle sarajevskog, dakle bezbjednosti – trenutačno se sručio vulkanski gnev bosanske čaršije, i koliko sutradan direktor Bezbednosno-informativne agencije Aleksandar Vučić pozvao je dve progonjene Srpkinje da se o trošku srpske države presele u Beograd i studiranje nastave na Akademiji za nacionalnu bezbednost.

Da, Vulin, ja se izvinjavam.

Položile su tako i pismeni ispit iz srpske istorije – "Osuđen na besmrtnost, bio si i ostaćeš naš heroj" – i pismeni ispit iz srpskog jezika i književnosti: "Nek' smo vas pobili!" Usmeni ispit položile su pak na konferenciji za štampu, svedočeći o "medijskom linču i histeriji zbog stava iznesenog na Instagram profilu", jadajući se kako su "tek sada shvatile da je u Sarajevu zabranjeno različito mišljenje". "Nismo imale namjeru da bilo koga provociramo, niti da izazivamo mržnju. U Sarajevu samo deklarativno postoji multietičnost, a u pozadini je velika mržnja prema drugom i drugačijem, u kojoj nama nije mjesto", rekle su nove studentkinje beogradske Akademije za nacionalnu bezbednost, zahvaljujući na kraju predsedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i direktoru Bezbednosno-informativne agencije Aleksandru Vučiću.

Da, Vulinu.

Nije meni namera pridružiti se opštem skandalizovanju nad dve razmerno neopevano glupe mlade devojke, koje slavljenje osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića na dan pada Srebrenice nalaze "različitim mišljenjem", ni baviti se njihovim posve inovativnim etičkim konceptom "multietičnosti", ni divljanjem beogradske čaršijske štampe o "nastavku progona sarajevskih Srba i posle trideset godina". Druga stvar, naime, mene u celom slučaju zanima: spektakularni pad strašne Bezbednosno-informativne agencije – sveprisutne Službe državne bezbednosti naše mladosti, zloglasne Udbe naših očeva, svirepe Ozne naših dedova i Odelenja za poverljive policijske poslove naših pradedova – slavne Službe koja je agente i špiclove nekad regrutovala među najboljim, najprevejanijim i najpromućurnijim sinovima srpskog političkog podzemlja, a danas, stotinu dvadeset pet godina kasnije, popunjava kadar najglupljima od Srba, svih i svuda, iz cele Kojekuda Srbije.

Okreće se tako u grobu časna starina Jovan S. Milovanović, prvi načelnik Odelenja za specijalne policijske poslove, okreće se u grobu narodni heroj, osnivač i otac Ozne Aleksandar Leka Ranković, okreće se u grobu prvi šef srpske Ozne Slobodan Penezić Krcun, okreće se u grobu Milorad Mile Milatović, prvi načelnik srpske Udbe, okreću se u svojim haškim ćelijama Jovica Stanišić, šef Resora državne bezbednosti, i Frenki Simatović, osnivač zloglasne Jedinice za specijalne operacije, cvili srpsko političko podzemlje: slavna državna bezbednost, mitološka Služba koja je nekad ubijala kraljeve i premijere, smenjivala ministre i postavljala predsednike – strah, trepet i uznapredovala paranoja svakog pravog Srbina – u dvadeset prvom veku spala na Valentinu i Slađanu, dve patriotske influencerice s Instagrama, jednu glupu i drugu još gluplju.

I direktora koji je bio oslobođen vojske, pa petnaest dana obuke odslužio kao mator čovek, tek kad je onomad postavljen za ministra odbrane.

Stotinu dvadeset pet godina slavne srpske tajnopolicijske istorije završilo za par kretenskih apisa na Instagramu.

Da, napisa, ja se izvinjavam.

(Novosti)

Friday, July 14, 2023

Blaž Kotarac – Veliki Nikola (Jokić) za Velikog Nikolu (Teslu)…rođendanski poklon!...moj predlog je....

 p


U spomen rođendana našeg velikana Nikole Tesle – 10.juli 1856.god u Smiljanu, Hr.
U ove tople i prevruće, ljetne dane, kad se temperatura penje i do 40 stepeni, put me vodi, maltene, svakodnevno pokraj ,,Nikoline Fontane“, koja se nalazi tu, u blizini, na uglu ulica Krunske i Prote Mateje, pored njegovog muzeja u Beogradu. Dovoljno je da samo na trenutak zastanem i, pogledom na predivne vodene pahuljice, osvježim ,,dušu“ i nastavim dalje. Veliki, mnogo Veliki je bio naš Nikola Tesla! A, opet nešto razmišljam, danas mu je ROĐENDAN, za nas mnoge, ,,besmrtan”!, Slavimo njegovo rođenje, 10.juli 1856. godine! I, nešto razmišljam….kako bi bilo dobro da mu se mnogo više odužimo, sa njegovom velikom fontanom koja bi se izgradila napr. na Trgu republike, ili Kalemegdanu, ili ispred košarkaške dvorane ,,Milenijum”, ili….i, da ovi naši i moji košarkaši, koji haraju po bjelom svjetu, učestvuju, doniraju finansijska sredstva ……zamislite, današnji veliki Nikola (Jokić!), za velikog Nikolu (Teslu!), veliki spomenik i za našu košarku a, i za našeg velikana!. Moja malenkost, bi se uključila da kao iskusni građevinski inžinjer, pridonesem izgradnji velikog, velelepnog spomenika – Fontane Nikole Tesle! Bio bih, sigurno, od koristi. Samo razmišljam i predlažem….!




Thursday, July 13, 2023

Bosna koje vise nema!

Ovaj post, uz uvod, sam objavio u Parkicu 2011. godine. Kao podsjecanje, objavljujem ga ponovo. Niti se moje misljenje, niti se stanje u Bosni i Hercegovini promijenilo na bolje do dana danasnjeg.

********************************

2006. godine,  potaknut lijepim razmisljanjem i komentarom jednog Rokija, koga inace ne poznajem, posaljem, na Kajak, jednu od banjaluckih stranica, svoj komentar i razmisljanje o Bosni onako kako to vidim i osjecam. Ostavim i svoju adresu za one koji bi htjeli da nastavimo pricu na tu temu. Iskreno, ocekivao sam da ce se ljudi javiti, reci svoje misljenje, reci s cim se slazu a s cim ne.

Bilo je nekoliko pozitivnih komentara na raznim stranicama, samo nekoliko, ali se ne sjecam da mi se iko javio na moj email.  Pitao sam se ponekad da li ja negdje grijesim, i gdje kad ljudi ne reaguju. A rekao bih, da se moje misljenje o Bosni ne mijenja vec 60 godina. Volio sam je, obozavao, i bio ponosan sto sam bas Bosanac. Danas, na zalost, vise nisam. Jer one moje Bosne, na koju sam ja bio ponosan vise nema. A kako da budem ponosan na ono sto danas postoji?! 
A onda, iznenada,  javi mi se Eso Salkanovic, koji danas zivi u Australiji. Oni koji su studirali Elektro Fakultet sedamdesetih sjetice se Ese.
Eso Salkanovic, moj drug i dobri prijatelj iz studenstrskih dana, me podsjetio na moje razmisljanje o Bosni od prije cetiri godine koje je i danas aktuelno i nepromijenjeno. 
Evo, prvo Esin email koji sam dobio prije par dana, a i moj komentar ciju kopiju mi je poslao. 

****************************************
CANAK,
Ako jos uvek koristis ovu adresu onda sam presretan da uspostavimo vezu?
Kako da te ne poznajem kada se, ama, ni za dlaku nisi promenio.
Ponosim se sa ovim sto si napisao pa ti to saljem u prilogu, ponosim se jer smo drugari.
Sada te puno pozdravljam sa nadom da kontaktiramo!

Esad Salkanovic
********************************************
Originalni komentar objavljen u Kajaku 2006
Komentar Br.12
Poslao : Predrag Canak,  canakp@hotmail.com  Datum : 04.10.2006.


Roki moj,

bilo je na Kajaku raznih komentara, dobrih, losih, pismenih, nepismenih, pametnih, glupih, predivnih, odvratnih ali ovaj tvoj me pogodio u dusu. Zato ne mogu da ga precutim, kao sto sam precutao, a mozda nisam trebao, mnoge komentare do sada. Zasto? Rekao si da treba pobijediti gorcinu i mrznju u sebi, ispuniti se ljubavlju prema covjeku, prema zivotu. Rekao si da se treba izdici iznad "stada", vratiti povjerenje medju "stadima", pokrenuti "svoje stado" da pomete iza sebe...Rekao si to direktno, upotpunio si to ljubavlju i dusom. Rekao si to u trenutku kada se Bosna, po mom misljenju, definitivno rusi. Mozda ce drzava Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada, ili preuredjena, opstati, jer "stranci" to tako zele, ali se ona vec petnaest i vise godina rusi u glavama i dusama ljudi, Bosanaca. Rusi se Bosna a mi to necemo da vidimo i prihvatimo. Njeno rusenje je pocelo kada su ti isti Bosanci poceli sumnjati jedni u druge , slusati "svoje" iz Srbije, Hrvatske , Turske, Rusije, Amerike, Vatikana, Irana... Rusi se od kada su se pregrupisali u "svoje torove" i osnovali nacionalne stranke. Rusila se ona ratom a kada je rat, intervencijom velikih sila zaustavljen, rusi se i dalje.
Rusi se svugdje: u politickim tijelima, sredstvima informisanja, kafanama, minderima, chatovima na Internetu,
pa i komentarima na Kajaku. I zato me je u ovom trenutku tvoj komentar tako pogodio, ali i pruzio tracak nade. Jer samo ljudi sa takvim shvatanjima i pricom mogu spasiti Bosnu, onu u nama. Tu istu pricu ja pricam i zivim, vec vise od petnaest godina. Istina sve je rjedje pricam, jer boli saznanje da je nade sve manje. Moja prica se razikuje od tvoje samo po predznaku-srpskom ( ne pravoslavnom-nisam religiozan), jer takvog me roditelji stvorise i u jugoslovenskom i bosanskom duhu odgojise.

Bosna (naravno, i Hercegovina, ali dozvoli mi da pisem skraceno) nije samo drzava sa svojim ustavom, vojskom, policijomili policijama, granicama... Bosna je, kada Srbin, Hrvat, Musliman ili Jevrej iz Bosne, sa ponosom istice da je Bosanac, a istovremeno i Musliman, ( Bosnjak) , i Hrvat, i Srbin, i Jevrej, a da ga pri tom ne zacepe da on oboje ne moze biti jer....Bosna je kada shvatis da je njena istorija, izuzimajuci pojedine periode kao sto je i ovaj posljednji  rat ( a koji to narod takvih perioda nije imao ili nema), dakle kada shvatis da je ta istorija njena prednost. Ona nas je mijesala stoljecima i izmijesala tako da smo, posebno u gradovima kao sto je Banja Luka, odrastali jedni uz druge. Ne jedni pored drugih, vec jedni uz druge, jedni sa drugima, zajedno. Prihvatali smo ono dobro iz razlicitih tradicija, religija, obicaja, postajali intelektualno, mentalno i kulturno bogatiji, jaci. Sve najjace svjetske tradicije, dijametralno razlicite, su se nasle u Bosni, na tako malom mjestu i stoljecima zivjele zajedno, cuvajuci svoje, postujuci drugo, usvajajuci dobro, odbacujuci lose. Tako se stvarala i opstajala, nasa, bosanska multi-kulturna sredina. Onaj ko ne shvata da je bosanski Srbin drugaciji od srbijanskog Srbina, da je bosanski musliman ( ili Bosnjak) drugaciji od muslimana iz Sandzaka, Turske, arapskih zemalja..., bosanski Hrvat drugaciji od Hrvata iz Hrvatske, taj ne shvata sta je Bosna. Cast i postovanje svima njima, ali mi Bosanci smo drugaciji. Ali isto tako, tom Bosancu moras dozvoliti , i ne sprdati se stim, da navija za Dinamo ili Zvezdu, pa i za Tursku kada igra protiv Moldavije, ako vec tako osjeca. I tim sprdanjem i neshvatanjem se rusi Bosna. A nece svi ni navijati za "svoje" preko grane. Bice i onih koji ce navijati samo za Bosnu i njene klubove. No, oni me moraju zbog toga biti bolji Bosanci od onih drugih. A Bosanci znaju i ono sto drugi ne znaju, jer ti drugi to nisu probali: znaju koliko bogatsvo je u njegovanju i ljubavi prema vlastitoj  tradiciji, a istovremeno i kolika je prednost zivjeti uz ljude i sa ljudima drugih tradicija i vjera. Koliko je lijepo bilo zivjeti u toj raznolikosti i uzivati u tom bogatstvu. Pokusao sam ovakvom pricom i u ratu ubijediti one koje su vode nacionalizma ponijele, ali nije islo. Nije bilo sanse da se suprotstavim fasizmu "mojih", isto kao sto nisam mogao prihvatiti fasizme onih "drugih". Znao sam da oni hrane i potpomazu jedni druge. Rezultat je, da sam ja, Srbin iz Banjaluke sa porodicom u Kanadi od 93. I veliki dio moje porodice, izmjesane kao sto Bosna izmjesana, je sada "preko bare".  Bosna se rusi i prestaje i onda kada se vrijedjaju i omalovazavaju obicaji i tradicija drugih, kada se vrijedjaju i omalovazavaju " drugi" samo zato sto nisu "nasi", kada se ne osudjuju i sude "nasi" zlocinci, kada se prave heroji od "nasih" zlocinaca, profitera, kriminalaca, ubica, siledzija, lopova svih vrsta i boja. A sve to je Bosna sada. To je drzava u kojoj niko nikome ne vjeruje. Jedni bi da grade drzavu gradjana u kojoj ce svi bit ravnopravni, samo sto ce"moji" biti malko ravnopravniji od drugih, drugi bi da se odvoje potpuno, treci bi.. to sta bi treci htjeli, ni sami oni ne znaju, jer vec godinama idu po svoje misljenje u susjednu drzavu, naravno kao i oni prvi i drugi...Zajednicko im je nepovjerenje i sijanje mrznje prema onim "drugima".
Zajednicka im je i beskrupulozna pljacka i bogacenje, pa dok traje. A narod trpi i glasa za "svoje".
Samo ljudi sa idejama, shvatanjima i dusom kao sto su tvoja mogu zaceti i pokrenuti ideju nove Bosne. Tek onda kada svako pronadje i osudi "svoje" zlocince, bice zaceta ta nova Bosna. Tek onda kada se izgradi sistem da svako (individualno i nacionalno) osjeti da je svoj na svome, da ce i generacije iza njega osjecati isto, kada se izgradi sistem ( ustav) koji ce to svima garantovati bice izgradjena nova Bosna koja ce imati buducnost. Koliko je takvih ljudi i snage u njima za tako nesto ostalo? Ja, nazalost vise nisam veliki optimista. Tvoje mi je pismo pobudilo nadu, kao i reakcija moga starog druga i kolege Seje B. Jedna recenica ali dovoljna. Bas zato i pisem, jer zelim da pobijedim pesimizam u sebi. Zelim da vjerujem...

Predrag Canak

P.S. Ko me poznaje - vjerovace da su moje namjere postene a savjest cista. Na komentare necu odgovarati, jer ne zelim biti uvucen u prljavstinu i primitivizam zbog kojih su sa ove stranice otisli mnogi posteni i dragi ljudi. Za dobronamjerne i one koji shvataju, moj email je: canakp@hotmail.com

KRAJ KOMENTARA

Wednesday, July 12, 2023

Boris Dežulović o Srebrenici: Ubi nas prejaki veznik

 (Objavljeno 2010 godine u Nezavisnim novinama)

“Ubi nas prejaka reč”, stajat će jednog dana plural čuvenog Miljkovićevog stiha na velikoj ploči u Memorijalnom centru Potočari, spomeniku nad masovnom grobnicom osam hiljada ubijenih Srebreničana oko kojega će se vrzmati školska djeca iz Banjaluke ili Zvornika, sa učiteljicama srpskog koje će im strogim glasom govoriti o finoj razlici između strašne, rogobatne tuđice “genocid” i tople, domaće riječi “zločin”.

Pisat će Miljkovićeve prejake riječi na spomen ploči u Potočarima, kao trajna opomena “da se ne ponovi”, ali ne da se nikad više ne ponovi genocid nad ljudima druge vjere i prezimena, već da se nikad više ubijanje ljudi druge vjere ili prezimena ne nazove genocidom, tuđom dakle riječju, reskom, grdom i prejakom.

“Genocid je možda ipak malo prejaka reč”, rekao je tako netko, nije više ni bitno tko, poznat netko i nevažno tko, u širokoj javnoj raspravi koja se u Srbiji razvila oko deklaracije o Srebrenici, administrativne potvrde koja Srbiji treba za evropske integracije. Baulja tako Srbija hodnicima briselske birokracije od sobe do sobe, šalju je od šaltera do šaltera, “gdje se vadi ta potvrda?” “u srpskom parlamentu, gospođo”, “može li ovo?”, “ne može”, sumnjičavo vrte činovnici glavama i pitaju gdje je riječ “genocid”. Mora, kažu, u potvrdi biti genocid u Srebrenici. “Genocid je možda ipak malo prejaka reč”, odgovara Srbija, “može li ‘zločin’”?

Osam hiljada Srebreničana glavom je platilo jezičnu nedoumicu oko koje i danas razglabaju najveći srpski lingvistički autoriteti, osam hiljada muškaraca i djece ubila je prejaka reč. “Je l’ sad jasno zašto treba da se zna materinji jezik?” pitat će stroga učiteljica iz Zvornika na školskom izletu, a zvornička će djeca s nepojamnom dosadom klimati glavama i fotografirati se u dresovima Fudbalskog kluba Drina i majicama navijačke skupine “Genocid Zvornik”, potajno da učiteljica srpskog ne vidi, pa da opet za kaznu moraju na utakmicu noseći transparent sa stotinu puta ispisanim “Zločin Zvornik’.


Velika je, čudesna moć napisane riječi, poznata je stvar, otkako je onaj Sumeranin u granitnu stijenu upisao prve kvrgave, klinaste grafeme, više su ti mali, bezazleni znakovi pobili ljudi nego svi lukovi, strijele, koplja, noževi, mačevi, sjekire, topovi, puške, pištolji, bombe i krstareći projektili, više su virusa i bakterija svijetom proširila napisana slova nego svi komarci i štakori, više je ljudi stradalo od prejake riječi nego od potresa, poplava, požara, vulkana, uragana i tsunamija.

Ima tako nekih riječi, malih a prejakih, što ubijaju precizno poput metka u potiljak. A u hrvatskom, srpskom i bosanskom – kako li se već sve ne nazivaju književni standardi jezika na kojemu se tako nepogrešivo razumijemo, mrzimo i ubijamo – među sve kletve i psovke iz rječnika mržnje, među sve tuđice i domaćice, “genocide”, “zločine” i ostale prejake reči, uvukla se jedna, najmanja od svih, od svega tri slova napravljena – pogani i zloćudni suprotni veznik “ali”.


Uglavio se taj “ali” u naše rečenice kao berlinski zid, meandrira olovka ispisujući kvrgavo “ali” kao kriva Drina među nama: više je ubojica i silovatelja pomilovalo naše “ali” nego svi zakoni o amnestiji u povijesti, više je taj mali suprotni veznik opravdao zločina nego svi advokati svijeta, više su nevinih leševa ekshumirala, pljunula i spalila ta tri slova nego sve revizionističke biblioteke nacističkih skeptika. Krnja je svaka rečenica naših jezika koja nije objašnjena i opravdana jednim “ali”.

Da, bio je to strašan zločin, ALI bio je rat, a u ratu se događaju strašne stvari. Da, jeziv je to i odvratan zločin, ALI zločina je bilo na sve strane. Da, Naši su činili zločine, ALI zločine su činili i Njihovi. Ja sam prvi koji će osuditi i koji je ne jednom osudio taj zločin, ALI valja biti pošten i reći da su zločini počinjeni i nad Našima. “Ubijaju naši, ALI ubijaju i partizani.”

Balkanska antiteza postala je službena mantra političara, povjesničara, pravnika, novinara, publicista, analitičara i kafanskih eksperata, efektna završna riječ obrane, svakoj točki optužnice pouzdan alibi.

Albanci su stoka, ALI BI bilo pošteno priznati da ima i poštenih Albanaca. Albanci proganjaju Srbe u enklavama, ALI BI i Srbi činili isto da je Kosovo ostalo u sastavu Srbije. Žao bi mi bilo i jednog srpskog djeteta poginulog u bombardiranju, ALI BI i oni trebali jednom vidjeti kako je to. Nije lijepo ubijati babe i paliti kuće, ALI BI hrvatski Srbi trebali shvatiti da su sami krivi. Moramo govoriti o zločinima Armije BiH, ALI BI morali govoriti i o svemu što je dovelo do toga. U Srebrenici su poubijani muslimanski muškarci, ALI BI valjalo priznati da su i ti muslimani ubijali bratunačke Srbe. “Ubijani su partizani, ALI BI bilo pošteno reći da su ubijani i naši.”

Bio je zločin, ALI BI “genocid” možda ipak bio prejaka reč.

Zato bi valjalo jednom staviti točku. Mislim, doslovno – točku. Ukinuti suprotni veznik ‘ali’ u našim jezicima, i svaki put kad poput štakora izmili na kraju rečenice, staviti točku. Pravi pravcati Zakon o suprotnim veznicima i suprotnim rečenicama, baš poput svih onih silnih amandmana i zakona o izmjenama i dopunama zakona, zakon dakle u kojemu bi u točki 1 stajalo da se “zabranjuje svaka upotreba i sastavljanje suprotnih rečenica”, u točki 2 propisuje pravilna upotreba, “na način da se umjesto suprotnih veznika ‘ali’ i ‘no’ stavlja interpunkcijski znak točke opisan u točki 3 Zakona”, a u točki 3 pravilna upotreba točaka, “tri točke ukoliko nema mjesta za daljnju elaboraciju teze, dvotočka ukoliko mjesta za elaboraciju ima, i jedna točka ukoliko je sve jasno”.

Pogledajmo kako bi to izgledalo u pravosudnoj praksi.

“U ime srpstva i srpskih nacionalnih interesa, srpske su snage pod komandom generala Ratka Mladića u Srebrenici likvidirale osam hiljada muslimana.”

Zvuči rogobatno, zar ne? Kako, zašto je ubijeno osam hiljada ljudi, neće biti da su zli Srbi sišli s planine i iz čista mira poubijali sve muško u Srebrenici, niti će biti da je svih tih osam hiljada ljudi čistih ruku išlo na strijeljanje, mora biti neko objašnjenje, mora biti neko opravdanje, zašto bih se uostalom ja zbog toga stidio, ja se kao čovjek i kršćanin i Srbin i roditelj stidim svakog zločina i žao mi je svakog ubijenog čovjeka, ne samo muslimana i ne samo u Srebrenici, zar je samo u Srebrenici bio zločin, zar je samo u Srebrenici počinjen genocid, ako je to genocid, onda je i “Oluja” genocid, stide li se Hrvati zbog “Oluje”, stide li se Bošnjaci zbog “Kazana”, zašto Bošnjaci i Hrvati nisu donijeli deklaracije o zločinima nad Srbima, zašto kosovski Albanci nisu donijeli deklaraciju o zločinima OVK? – hiljade gnjevnih riječi kulja iz one male crne točke na kraju rečenice, vapi rečenica za svojim “ali”, pa da vaga opet stoji lijepo poravnata, u kozmičkoj ravnoteži, u kojoj svako “zašto” ima svoje “zato”, a svaki ubojica i ratni zločinac svoj “ali bi”.

Ovako, nema “ali”, ostaje samo: “U ime srpstva i srpskih nacionalnih interesa, srpske su snage pod komandom generala Ratka Mladića u Srebrenici likvidirale osam hiljada muslimana.” Nije teško, zar ne?

Dobro, nije, ALI hoću li sada dati primjer hrvatske krnje rečenice, hoću li bez “ali” napisati nešto o genocidu poslije “Oluje”? Neću. Nema “ali’. Govorimo o Srebrenici i govorimo o deklaraciji o Srebrenici. U redu, hoće li onda netko poslije napisati i reći, hoće li netko uobličiti u deklaraciju i zločine nad Srbima? Svejedno, nije važno. To se vas ne tiče. To je njihova stvar, to je između njih i ubijenih Srba. To su njihovi mrtvi. Nisu vaši mrtvi u grobnicama oko Bratunca, vaši su mrtvi u Potočarima. Ovo je sada samo između vas i osam hiljada mrtvih Srebreničana.

“U ime srpstva i srpskih nacionalnih interesa, srpske su snage pod komandom generala Ratka Mladića u Srebrenici likvidirale osam hiljada muslimana.”

Točka.

Nema “ali”.

Tuesday, July 11, 2023

Jedanaesti juli

 


Danas je 11. juli.

Na danasnji dan, prije dvadeset osam godina, desilo se nesto strasno,
nesto sto normalni ljudski um ne moze razumjeti.

Hiljade ljudi je ubijeno. 
Hiljade necije djece, majki, oceva, striceva, daidza, ujaka, amidza, djedova, babi... 
Hiljade porodica je trajno osakaceno, unisteno...

Ubijeni su zbog vjere i nacije u ime druge vjere i nacije...

Dvadeset osam godina je proslo, a kao da se ubijanje tih ljudi nastavlja,
jer, jos uvijek se svadjaju da li je ubijeno pet ili osam hiljada, 
da li je to samo strasan zlocin ili genocid,
da li su to isto i oni nama cinili, ranije ili kasnije, 
da li se, kada i kako osvetiti..?
Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim
da postoji ljudski stvor koji tako nesto moze smisliti i uciniti...
Zlocin kakav je ovaj se, zbog onih kojih vise nema, 
zbog onih koji za citav zivot ostadose osakceni, unesreceni,
zbog onih koji odrastaju bez porodica, 
ali i zbog buducih generacija, nikada se ne smije zaboraviti.

Ali, u isto vrijeme, ne treba dozvoliti mrznji da prevlada druga osjecanja.
Jer mrznja je najnizi ljudski osjecaj; razara onoga u kome je. 
Kriva je za mnoga zla. Ona radja novu osvetu. Uvod je u novi zlocin.

Nikada ne smijemo zaboraviti Srebrenicu.
Ne zaboravimo ni druga stratista; ni jednu nevinu zrtvu. 
Jer zrtva nema naciju. Ona je to sto jeste za svagda.
Ali, ne zaboravimo i ne ostavimo nekaznjenog ni jednog zlocinca.
Jer sve dok zlocinci nekaznjeno setaju Srebrenicom, Banjalukom 
ali i Sarajevom i Mostarom, Bosna nece biti mirna; ni mi s njom.

( Ovaj  tekst sam napisao i prvi put objavio 2010.
Uz male izmjene objavljujem ga 11. jula, na dan posvecen zrtvama u Srebrenici)

*******************************


Vidim plače. Priđem.
-Je li ukopavate nekog svog 11-tog?
-Ne.
-Ukopali ste već?
-Nisam.
Sjednem pored.
-Ja sam Amela.
-Aleksandra, drago mi je.
-Odakle ste?
-Iz Srbije.
-Prvi put?
-Prvi.
Šutimo. Plače.
-Ja sam…ja sam šokirana.
-Niste imali informacije o genocidu?
-Jesam, ali nisam imala sliku ovoga, nisam, zamuckuje, nisam znala da je ovoliko.
-Osjećate teret?
-Itekakav. Hodam i čitam godišta, ovo su bili mladi ljudi kao ja. Kako je neko mogao ovo učiniti, ne mogu zamisliti kako se osjećaju njihove majke, sestre, teško mi je, žao mi je, stvarno mi je žao...
-(Amela Jordamović/BIR TV)

Friday, July 07, 2023

Dragan Veselinov: Pala rublja, juan i - Prigožin



Jevgeniju Prigožinu ćemo na kraju. Prvo o ovome: za rusku i kinesku valutu, rublju i juan, zajedničko je to što im pada kursna vrednost prema euru i dolaru u protekloj godini. Grubo viđeno, krenulo je to vidljivo oko juna 2022. godine.

Klasični monetarist bi rekao da je to dobro za Rusiju i Kinu jer će njihov izvoz za Evropu i Ameriku biti jeftiniji, dok će izvoz sa Zapada u Rusiju i Kinu biti manji jer će biti skuplji. Sada nije tako. Izvoz iz Rusije i Kine pada, a pada im i društveni proizvod umesto da se povećava. Monetarista tu staje i pita se gde mu teorija otkazuje, beži u nedra polit-ekonomiste da mu ovaj ponudi odgovor. Odgovor je lak: ruski izvoz je manji zbog svetske trgovačke izolacije Moskve, dok je kineski pao zbog kovida-19 i trgovačkog protekcionizma Amerike protiv Pekinga.

Rusije i Kine pada, a pada im i društveni proizvod umjesto da se povećava. Monetarista tu staje i pita se gdje mu teorija otkazuje. Odgovor je lak: ruski izvoz je manji zbog svjetske trgovačke izolacije Moskve, dok je kineski pao zbog kovida-19 i trgovačkog protekcionizma Amerike protiv Pekinga

Postalo je jasno da ukrajinski rat evoluira u rvanje evro-američke ekonomije sa rusko-kineskom ekonomijom posle prošlogodišnje jesenje ofanzive Ukrajinaca na rusku vojsku u Donjecku gde su Rusi poraženi. Ekonomska izolacija Rusije jača iz dana u dan, kao i američki napad na Kinu. Ovaj industrijski rat preti da postane dugotrajni svetski rat ekonomija. Šta mislite, ko će da pobedi, ili: kako će da se završi?

KO JE PRVI POČEO

Donald Tramp je prvi počeo da „maltretira“ Kineze, i to od januara 2018. godine, pošto je Amerika završila trgovački bilans sa Kinom u 2017. godini sa deficitom od preko 375 milijardi dolara. Sa našeg stanovišta, on je napao Kinu potpuno opravdano iako Amerikanci nisu nimalo nevini u svojoj trgovačkoj i monetarnoj politici.

Istini za volju, Tramp je površno shvatio slabosti Amerike u odnosu na Kinu, i nije odabrao najbolja koplja za napad. No, i ova bačena koplja ponegde pogađaju.

Trampove primedbe su na mestu još iz njegove predsedničke kampanje 2016. godine: Kinezi kopiraju zapadnu tehnologiju bez naknade čime Amerikanci godišnje gube do zapanjujućih 600 milijardi dolara godišnje; Kinezi osnivaju prevarne kompanije za proizvodnju lažnih marki evro-američke industrije; oni ne troše novac na ekologiju uprkos Protokolu iz Kjota iz 1997. godine i Sporazumu iz Dohe iz 2012. godine; oni drže male plate radničkoj klasi i ne daju joj da osniva sindikate; nedozvoljenim izvoznim subvencijama prodaju svoju robu po damping cenama – to su kod kineskog tekstila već napali carinama i uvoznim kvotama Džordž Buš Mlađi i Barak Obama...

Dalje: Kinezi nedozvoljenim dotacijama pomažu industriju aluminijuma i čelika - što je krenula da istražuje već Obamina administracija (dok je Srbija 2016. godine prodala čeličanu u Smederevu kineskom „Hestilu“ za 46 miliona dolara pri čemu se Beograd obavezao da otplaćuje železarine dugove a Kina pokušala da nastavi sa kolosalnim subvencijama Smederevu koje je EU u Srbiji ubrzo zabranila i izbacila „Hestila“ iz Srbije ); Kina preduzima sajber upade i nezakonito pribavlja komercijalne informacije u Americi...

I, konačno: Kina veštački održava niski kurs juana prema dolaru napadajući izvozom američko tržište jeftinim robama.

NAPAD

Tramp je kinesku robu napao carinama i akcizama opterećujući američke uvoznike sa 350 milijardi dolara, na šta je Kina odgovorila svojim carinama na američku robu od 100 milijardi dolara – u skladu sa pravima na odmazdu Svetske trgovačke organizacije.

Godine 2020. obe strane su se dogovorile da više neće povećavati protekcionizam, ali su postojeća opterećenja opstala do danas. Obe strane su gubile u „ratu“ dok su treće zemlje dobijale – povećao se izvoz tih zemalja u Ameriku i Kinu, delom i zato što su zaraćene strane prebacivale firme u ove treće zemlje i zaobilazile međusobni protekcionizam. Blizu 50 zemlja, među kojima su posebno Češka, Meksiko i Malezija - zamenile su Kinu u Americi.

Nije loša naša poslovica - „kada mačke nema, miševi kolo vode“.

Trampov „guru“ je tada bio profesor Piter Navaro, malo poznati ekonomista, koji je u Beloj kući postao šef za rivalitet sa Kinom. Tvrdokorno je napadao Bajdena za navodnu izbornu pljačku protiv Trampa 2020. godine, vređao je čitav Kongres i navodno opravdavao pobunu Trampovih huligana na Kapitol. Zbog toga ide u septembru ove godine na građansku veliku porotu (Grand Jury) da se brani od optužbe za vređanje kongresmena i senatora.

ISHOD

Ipak, ishod napada na Kinu je dao manje učinke od očekivanih.

Dao ih je, uglavnom, više kroz direktnu zabranu prodaje američkih osetljivih tehnologija u Kinu – što se gotovo do danas osećalo na svetskom tržištu čipova, nego kroz carinsko-tarifni protekcionizam. I, na iznenađenje svih nas, trgovina carinski napadnutih roba između SAD i Kine se nije smanjivala - već povećala.

Državni budžet obe države je jedino profitirao od toga, a potrošači su gubili. Protekcionizam nije sprečio trgovinu. On ju je samo poskupeo. Tako je u Americi 2,6 odsto društvenog proizvoda poskupelo zbog trgovačkog rata, dok je u Kini poskupelo 3,6 odsto njenog.

To je slab efekat. Kineski društveni proizvod je 2022. godine bio tri odsto veći nego u godinama kovida-19, ali i najsporiji posle 1976. godine. Američki je bio 2,1 odsto veći, a za njih je to odlično.

Sve u svemu, to je mršavo u odnosu na ratničke trube i marševe. Izolovani trgovački rat između dva džina nije oborio nijednog, ali je podstakao „male džinove“ da rastu, i to one koji su se snašli i ne bave se identitetskim zagonetkama i čije su ikone. Kao pomenuta Češka, recimo.

Zašto onda pada juan? Pada zbog straha od Rusije, zbog vezivanja dela kineske budućnosti savezom sa Rusijom. Nije on čvrst, ali postoji, i odvraća investitore od Kine. A monetarista se teško snalazi u tome kako da psihologiju i strah kvantifikuje, i zbog toga nemojte ni da ga pitate zašto juan pada kada izvoz raste uprkos protekcionizmu. Kini je pao društveni proizvod i juan zbog toga što je ona zbog Rusije postala teritorija nestabilne izvesnosti.

IZOLACIJA RUSIJE

Za razliku od američkog napada na Kinu, na Rusiju je navalila cela evro-američka galaksija, plus Japan, Južna Koreja - i Crna Gora. Za Podgoricu je to dobro, nemojmo se zavaravati - budimo uz najjačeg.

Međutim, Rusija nije na kolenima uprkos tome što Međunarodni monetarni fond ne predviđa veći rast ruskog društvenog proizvoda od 0,7 odsto u 2023. godini. Naravno, Moskvu posebno pogađa ukidanje njenih veza sa Evropskom unijom i pridruženim državama – poput Švajcarske, Norveške....

Od aneksije Krima 2014. godine do danas, Moskvu napadaju gotovo nezabeležene kazne Evropljana u savremenoj istoriji: trgovačke, investicione, finansijske, oružane isporuke, zaplena ruske državne i lične imovine u inostranstvu, transportne i putne zabrane, informativne zabrane – recimo, na kanal Russia Today i druge , lične i kolektivne zabrane na ulaz u EU, prekid kulturne i naučne saradnje, prekid oružane saradnje, diplomatske, vizne i druge zabrane...

Obično na šest meseci Brisel ih proširuje sa usputnim uvećanjima. Od krimskog napada Rusije na Ukrajinu 2014. godine, Brisel je u deset navrata pojačavao pritisak. Sada je ovaj nameravani julski, jedanaesti napad, sa žurbom već objavljen pre sedam dana - 23. juna - i on obuhvata zabranu trgovine tehnologijama i proizvodima Evropske unije sa svim zemljama sveta koje ih prosleđuju Rusiji.

Kako će to posebno da ide sa Kinom, Uzbekistanom Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Jermenijom, Kirgizijom i Sirijom - videćemo. Ali kontrabanda, šverceri, svakako trljaju ruke zbog toga.

MOSKVA SE TETURA

Moskva jeste u grogiranom stanju ali nije nokautirana.

Cilj Brisela je da oslabi ekonomsku moć Moskve da ratuje sa Ukrajinom, a da poveća unutrašnje nezadovoljstvo stanovništva Putinovom samovladom. Ali Brisel to ne izaziva na trgovini sa prehrambenim proizvodima sa Rusijom i ne ograničava njen agrarni izvoz, ne sprečava njenu trgovinu lekovima i ne otežava joj rad zdravstvenog sistema.

Glavni cilj Brisla je bio da se smanje međunarodni prihodi Rusije od nafte, gasa, prodaje oružja, izvoza čelika i crne metalurgije. To je postignuto. Izvoz iz ovih sektora neprekidno pada od 2018. godine na ovamo. Recimo: izvoz nafte je ovog januara 2023. godine bio za gotovo 30 odsto manji nego u januaru 2022. godine, a u februaru za gotovo 42 odsto.

Brisel je blokirao i 300 milijardi devizno-zlatnih rezervi Ruske centralne banke na svojoj teritoriji i preti da će ih upotrebiti za oporavak Ukrajine – zajedno sa oduzimanjem ruskih državnih nekretnina u inostranstvu i zaplenom imovine moskovskih milijardera.

Svi ruski trgovački, putnički i milijarderski brodovi ne mogu pristati ni u jednoj EU luci, niti izigravati kaznu promenom državne zastave na krmi. A EU neće dozvoliti niti ijednom stranom brodu da ispumpa naftu u evropskim lukama ako ju je prethodno prevarno na otvorenom moru sipao u svoju utrobu iz ruskog tankera. Biće tu posla za policiju svih vrsta.

I sada još bolje razumemo zašto pada ruska rublja. Rublja je sve manje pokrivena ruskim društvenim proizvodom, zlato u inostranstvu joj je oduzeto, a zbog zabrana uvoza njene robe na glavnim tržištima sveta (sem agrarnih i zdravstvenih), ne može da plati proizvodima uvoz iz drugih zemalja. I tako rublja, kao međunarodni novac u platnom prometu postaje bezvredan, a tome doprinosi i SWIFT sistem koji je blokiran u najmanje 10 glavnih ruskih banaka tako da su i individualne međudržavne transakcije Rusa nemoguće.

Tako i Rusi u Crnoj Gori teško da mogu plaćati robe i usluge nalozima za inostranstvo iz svojih matičnih banaka u Rusiji.

I kuda to vodi? Svi to znamo, istorija nas uči da za to ne moramo biti naročito domišljati: ko se sa novcem posvađa, ostaće bez gaća.

OPASNI PRIGOŽIN

Ako je Prigožin bio gotovo dovoljna opasnost za Putinov opstanak, onda teško Putinu.

Prigožinov marš na Moskvu 24. juna će biti zapamćen kao još jedna pobuna upravnika carskih štala protiv imperatora. Iako je Prigožin minorna politička ličnost u Rusiji, čija je poslovna i vojna karijera isključivo zavisila od Putina, njegov napad na mecenu iz Kremlja je otkrio veliku trulost u ruskoj vojsci i raspad političkog jedinstva u vladajućoj eliti.

Možda je stoga i dobro što Prigožin nije u Moskvi osvojio vlast, jer on ne bi doneo mir sa Ukrajinom niti bi bio graditelj demokratske Rusije. On bi bio još opasniji od Putina jer bi sa njim Rusija postala utočište apsolutne vlasti kriminalaca i zločina kao prvog principa vladanja.

Rusija bi završila u krvi.

KO JE ŠEF VAGNERA

Prigožin je kriminalac koji je karijeru započeo pljačkanjem minđuša i nakita usamljenih žena na ulicama Lenjigrada.

Od dosuđenih 13 godina zatvora, pušten je posle odsluženih deset. Njega su „vagnerovci“ držali za svoga i odazivali su se njegovoj regrutaciji po zatvorima, jer su u moral Kremlja još manje verovali nego njegovom.

I držao je reč: ako posle šest meseci na frontu ostanete živi, ispratiće vas sa velikim novcem a za mlađe će telefonirati dekanima fakulteta u Moskvi i Sankt Peterburgu da vas upišu na studije i dobijete stipendije.

Ruska javnost o Prigožinu ne zna ništa loše – sem onih koji se sećaju kritika opozicionara Aleksandra Navaljnog i Ljube Sobolove. Čak ga neki vide kao patriotskog milijardera koji na frontu rizikuje glavu dok ostale milijardere po letovalištima i dvorcima u Evropi i Americi proklinje zbog kukavičluka, sramnog komfora i bezobzirne ravnodušnosti na armijske žrtve i patnje iseljenog stanovništva.

Ali nema razlike u tome kako je on stekao novac u odnosu na ostale ruske bogataše: svi su stekli bogatstvo na rimskom „antičkom kapitalizmu“, što je ime za obogaćivanje vlastele dodelom lukrativnih poslovnih monopola koje im dodeljuje koruptivni Senat i Car.

Posle kioska sa viršlama, otvorio je vinarsku prodavnicu koju mu je vodio administrator londonskog hotela „Savoj“, ulagao je u deonice samoposluga, a savez sa vlastima je negovao posle otvaranja lepog restorana u Sank Peterburgu gde su dolazili gradonačelnik Sobčak i njegov zamenik Putin.

Otvorio je i brodski restoran „New Island“. Služio je princa Čarlsa u muzeju „Ermitaž“, služio je i čelistu Rastpropoviča, služio je predsednika Džordža Buša Mlađeg, služio je indijskog predsednika Narendra Morija i brazilku Dilmu Rusef i druge... Sve mu je osiguravao Putin.

Prvi „antički“ posao je dobio 2015. godine kada je njegovo preduzeće - „Konkord Grupa“ - od Putina dobila zemlju u Molkini za privatnu vojnu obuku Vagnera i ugovor da tu vojsku hrani i oprema za preko milijardu evra godišnje.

Te godine je poslao Vagner u Siriju da brani Asada mlađeg, a da troškove naplaćuje u Kremlju. On je dobio 2016. godine ovlašćenje Putina da izvede internetsku i opštu propagandu preko Tvitera i Fejsbuka u korist izbora Trampa za predsednika SAD – on je to sa ponosom i priznao. I nije krio da je slao novac u Ameriku da se finasira oprema za tu kampanju.

Verovatno se ovoga ne sećate, ali za Prigožinov 55. rođendan je ispred Bele Kuće u Vašingtonu te 2016. godine nošen transparent „Happy 55th birthday, dear boss“!

U najmanje deset afričkih država je preko „vagnerovaca“ čuvao rudnike dijamanata i zlata i organizovao obuku za lokalne vojske. Prešao je preko, i na Madagaskar, sa istim zadatkom. Svuda je ostavio trag svirepih zločina i užasne gramzivosti, kao i sada u Sudanu. Ni Putin se nije uzdržao da ne kaže pre nekoliko dana da mu je Kremalj godišnje isplaćivao za Vagnera - jednu milijardu eura. Uopšte nije šteta što Prigožin nije stigao u Moskvu, jer bi od zlog predsednika Putina dobili još goreg prigožinskog Putina. Ali je korisno što smo preko Prigožina dobili stvarnu sliku Rusije - politički, vojno i moralno razrovane Rusije. Ta slika nas zabrinjava do hladnog srca.

I zbog toga, ako Putin nije umalo izgubio vlast od Prigožina, neka je što pre izgubi zbog Zelenskog, kako se mrvljenje Rusije ne bi nastavilo i sačuvao opšti mir.

Tada će porasti i ruski društveni proizvod i rublja.

(POBJEDA)