Boris Dežulović: Kako je Newton zajebo Bakira?

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, susreo veliki Albert Einstein svoje kolege, čuvene fizičare i matematičare Isaaca Newtona i Blaisea Pascala, pa im predložio da odigraju partiju žmure. “Šta ti je to?”, zbunio se Newton. “Žmure, ba… sakrive”, objasnio mu Pascal. “A, to. Može”, složio se Englez. Kako je pak sam predložio, tako je Einsteina dopao i prvi “pik”, pa se okrenuo prema zidu, pokrio oči i počeo odbrojavati: “Pet, deset, petnes, dvadeset, dvaespet…” Blaise Pascal za to vrijeme pobjegao u kuću da se sakrije, a Isaac Newton uzeo kantu bijele boje, mirno na tlu nacrtao kvadrat metar za metar, pa stao u sredinu.

“…Devedeset, devespet, sto! Ko se nije skrio magarac je bio ko je iza pika triput žmiri ja idem!”, izdeklamirao brzo Einstein, okrenuo se i, jasno, ugledao Engleza. “Pik spas za Newtona!!!”, odmah dreknu Einstein, a Newton mu se iskezio u lice: “Polupani lončići, polupani lončići!” “Kako ba polupani lončići, šta ti je?”, lecnuo se Einstein. “Ako je iko polupo lončiće, to si ti, jer si bio iza pika!”

“Jok ja”, pokazao mu ovaj nacrtani kvadrat na tlu. “To što si vidio jest Njutn po kvadratnom metru, a to je Paskal!”

Na tu je valjda nobelovsku foru, jer ne znam na koju drugu, prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije Aleksandar Vučić zajebao princa Muhameda bin Zajeda iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, što se s milijardu dolara kredita u torbi uputio u Sarajevo kod starog prijatelja Bakira Izetbegovića. Zaustavio ga Vučić, da mu pokaže Barjakli džamiju u Gospodar Jevremovoj ulici – posljednju u cijelom Beogradu – i onda na zaprepaštenje visokog gosta uzeo bijelu boju i oko džamije iscrtao veliki kvadrat, kilometar za kilometar, cijeli Dorćol uokvirio u bijeli kvadrat, pa predložio šeiku Muhamedu da tu uloži svoju milijardu dolara. “Ali to je za Sarajevo, ne za Beograd”, zbunjeno ga je pogledao ovaj.

Ajnštajn: Dobiće i  Bošnjaci milijardu ako Bakir opet pobijedi na izborima

“Dabome, dragi Muhamede, ali ovo nije Beograd”, objasnio mu je Vučić. “Ovo što vidite je jedna džamija po kvadratnom kilometru, a to je Sarajevo.”

Tako je valjda bilo – zajebao Vučić Bakira na elementarnu fiziku i matematiku – jer nema drugoga objašnjenja za takvu jednu posve nevjerojatnu vijest kakva je ona iz Beograda: da jarani Bakira Izetbegovića i osvjedočeni prijatelji bošnjačkog naroda iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok im Bosna na oči stenje pred kolapsom, milijardu dolara kredita daju njenim ljutim historijskim dušmanima Srbiji i Aleksandru Vučiću.

Polomio se, eto, siromah Bakir dozivajući bogate prijatelje i saveznike da ulože pare u Bosnu i Hercegovinu, eno baš prije par dana primio vodeće ljude najvećih investicijskih korporacija iz Emirata, Saudijske Arabije, Malezije, Katara i Kuvajta, lijepo se oni napričali, sve im med iz usta curi, puni arapski šeici razumijevanja za napaćenu bošnjačku braću, ne znaš imaju li više para ili razumijevanja, zapjevali na kraju zajedno s Bakirom “Bosno moja, poharana” – “…da dušmane izgonimo, našu Bosnu obnovimo”, orilo se iz Predsjedništva – pa čim su izašli iz zgrade, dohvatili šeici i emiri mobitele da jave Aleksandru Vučiću neka pripremi ugovor, jer će malo zakasniti, zadržao ih Bakir na kafi.

I dok Bosna i Hercegovina za jebenih četiri stotine milijuna eura od Međunarodnog monetarnog fonda mora skinuti gaće, izglasati rebalans budžeta, smanjiti troškove, izmijeniti zakon o radu, provesti strukturalne reforme i propišati krv, rođena im braća Srbiji daju milijardu eura sa dva posto kamate i grejs periodom od deset godina, kao poklon za Vaskrs! Tri najveće arapske financijske sile, Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati, dosad su u Bosnu i Hercegovinu investirale jedva sto milijuna eura, a samo dušmani iz Hrvatske i Srbije više od milijardu i pol, i mene je bogami strah i pomisliti što bi tek bilo da Bakir nema tako prisne prijateljske veze u arapskom svijetu.

Zahvaljujući njemu, Bosna i Hercegovina dobija tako gizdave nove džamije – eno ih u Sarajevu točno jedna po kvadratnom kilometru – a Srbija pare. Ozbiljan je to, priznat ćete, diplomatsko-poslovni genij. Poznavajući ga, jebite me ako na kraju – po isteku grejs perioda od deset godina – Bosni i Hercegovini ne stigne na naplatu i onih milijardu dolara kredita što ga je Vučić dobio na Njutnu po kvadratnom metru.

Automobili parkirani pred Bajrakli džamijom: U Beogradu jedna, ali vrijedna

Tako je to, rekoh, bilo, ili je barem moralo biti, jer suvremena fizika drugačije ne umije objasniti kako to veliki Bakirovi prijatelji iz Emirata po Fojnici dijele kurbansko meso, a po Beogradu novce, pa ne samo da Srbiji daju kredite kakve u cijelom financijskom svijetu još samo mostarska Hypo Banka daje Lijanovićima, i ne samo da je Etihad usuo sto milijuna eura u propali JAT, nego je na kraju, čitamo dalje u novinama, emiratska investicijska kompanija Emaar Properties – ona što je sagradila Burj Khalifu, najviši neboder na planeti – odlučila odriješiti kesu i još dvije-tri milijarde uložiti u grandiozni projekt “Beograd na vodi”: nešto poput “srpskog Dubaija” na stotinu hektara uz Savu, sa sve divovskim Beogradskim Tornjem, ekskluzivnim hotelima, shopping centrima i – Subhanallah elhamdulillah! – najvećom džamijom u Europi!

Malo, eto, što osvjedočeni bošnjački prijatelji pare umjesto Sarajevu dijele kaurima u Beogradu, nego su im počeli graditi i džamije! Opet, savršeno logično, znajući kako Vučić vlada fizikom: vi niste obraćali pažnju, ali ja jesam – stotinu hektara uz Savu, to je točno jedan kvadratni kilometar, a jedna džamija po kvadratnom kilometru, samo trenutak da izračunam, ispada – Sarajevo.

“A sve Bakir budala!”, likovat će predsjednik Predsjedništva BiH pod vitkim munarama beogradske Muhamed bin Rašid Al-Maktumove džamije, najveće u Europi. “Ko je sad koga zajebo?”

Ima Kožo i o tome vic – o džamijama, parama i matematici – kad je ono učitelj ispitivao malog Bakira. “Bakire”, veli, “ako ti sagradim sto džamija, pa još sto, koliko ćeš ukupno imati džamija?” “To je lako”, odgovori Bakir, “tristo.” “Ne, ne, slušaj me pažljivo”, strpljivo će ovaj. “Poklonim ti stotinu džamija… pa još stotinu. Koliko ćeš ih onda imati?” “Kažem, tristo”, zbunjeno ponovi mališan. “Dobro, idemo ovako”, malo se učitelj kao i iznervira. “Kad bih ti sad dao sto miliona dolara, pa onda još sto, koliko bi imao para?” “Dvjesto miliona”, spremno će ovaj. “Odlično! Znači, ako ti poklonim sto džamija, pa onda još sto, koliko ćeš ih imati?” “Pa tristo”, ne da se mališan.

“Kako ti majketi ispadne tristo džamija?!”, posve na kraju izgubi učitelj živce. “Tako”, iznervira se sad i mali Bakir, “što kod kuće već imam sto džamija!”

(Oslobođenje)