Lijepa prica u banjaluckom cevapu je inspirisala Vjeku da joj doda neke autenticne sastojke za koje ranije nismo znali. Zamalo da nam se posreci pa da dobijemo i sliku recepta koji je Bruno poslao Vjeki. Nismo mi te srece. Lisac je Vjeko stari!
Ali ja se jos uvijek nadam da ce on, inspirisan pricom o Kosmosovom rokovniku i receptima moje mame Zore, ipak uslikati Brunin recept i poslatinati nam sliku.
******************
...je odgovor na pitanje : “Ciji je cevap najbolji u Australiji?” Od svih mojih prijatelja koje sam pocastio Bruninim cevapima cuo sam isto... da bolje cevape nisu pojeli od kad su na ‘godisnjem’ izvan Banjaluke (Bosne). A Bruno je i Klaser sin Giovania Klasera iz predhodne price. A i priljepak nasoj dragoj teti Bozani Klaser, blogerici jos iz onih starih vremena, kad smo bili puno odaniji blogovanju. Tako sam ih i upoznao, komsije na 200km daljine. Iako je 200km (kilometara, da ne bi bilo zabune sa konvertabilnim markama) sitnica za Australiju, trebalo je da prodje podosta godina da telefonske i email price zamjenimo uzivo vidjenjima...a poslije sta da vam pricam. Jedan moj drugar (Subi) u jednoj kafani, davno rece : ‘A sto se ti jarane brzo odomaci.’ Sta cu, taki sam. A kod tete Bozane i Brune to i nije tesko. Ma dobri su,.. kao cevapi im. Nikad lakse nisam opisao nekoga.
...zadnji dan u Njemackoj, prije leta za Australiju (novu domovinu), proveo sam u izradi dve rostiljske ploce za nase cevape. Iskoristio rostfraj firmu u kojoj sam radio. Svaka teska 10 kg ,izvagali ih na posti, jer mi je paket sa njih dvije prelazio za sto grama limit od 20 kg tezine za taj nacin slanja. Pa sam skinuo karton kojim sam ih omotao, i zamotao ih u prozirnu foliju da im uklopim tezinu u propise. A i sta imam da krijem sta je bosancerosu najvaznije u tudjini. Jos ih nisam raspakovao, cekam da se adaptiram na gastarbajterski zivot. Tek sam dvadeset godina na sestom kontinentu. Ono u Njemackoj ne racunam . To mi je bilo ko kod kuce. Tu razdaljinu ovde prevezem skoro svaki dan. A za sedam godina u Njemackoj ni jednom. Tako blizo, a tako daleko. Cekaj, gdje ces. Jebo te rat. Cevapi...
Onomad rece meni jedan ovdasnji drugar: ‘Trazi od Brune recept za cevape, dobar si sa njim.’ Zavrati mu: ‘Nisi bas sav svoj. Zene ne daju recept za kolace i kad ih daju , uvjek sakriju nesto, a ti bi da ti neko da generacijski porodicni recept, i to za cevape.‘ Isprica ja to Bruni, a on odmah podje da mi otkriva tajne njegovih cevapa. Ja odbijao i da slusam. Rekoh nije fer, a i lakse mi da ih on napravi a ja konzumiram. Sve dok Bruno prije godinu, dve ne zaglavi u bolnici. Ja navecer pricam sa teta Bozanom, telefonska vizita, i zamolih je da mu prenese moju poruku: ‘ Da se ne zajebava po bolnici, jos me nije naucio praviti cevape.’ Posto nije imao izbora Bruno izadje kuci napisa recept i sinoc me obavjesti da ga samo ja imam i to njegovom rukom pisan.
Sljedeci put kad budem navratio vracam mu recept, ... na potpis. Unovcim ja to jednog dana. Vama vadim cevap, mast kako se vec kaze. Recept necete dobiti. Nisam ja k’o Bruno da odajem porodicne tajne. Ustvari nije ni on odao porodicnu tajnu, jer ja se kod njih osjecam,.. kao njihov .
Za kraj otkriti cu vam tajnu sta je najvaznije kod cevapa...da su Brunini i da se ispeku.
Vjeko, hvala ti što si nam otkrio najveću tajnu australskih ćevapa. Baš si velikodušan!
ReplyDeleteHtio bih Vas zamoliti da prenesete ovu moju poruku gospodinu Vjeki, koji je vidim i prijatelj. Ovu pricu o Klaserovim ( Clazzerovim) cevapima zelim svakako ispricati i italijanskoj publici. Ako mi i Vi i Vjeko pomognete da nekako stupim u kontakt sa sinom Giuseppea Clazzera gospodinom Brunom njegova sjecanja bi mi mogla zaista puno pomoci.
ReplyDeleteDrago mi je da ste dotakli ovu temu jer sam ja kao dijete slusao "urbane legende" o talijanovom kalupu za banjalucke cevape a taj "talijan" Giuseppe Klaser ( Clazzer) je na neki nacin familijarno vezan s mojom pokojnom bakom. Hvala Vam unaprijed i veliki pozdrav oboijici. Edvard
Giuseppe, nickname Geppetto, je napravio Pinocchia, a Brunin otac je Giovani Klaser koji je osmislio Banjalucku cevap plocicu. To se ja na gresku u imenu malo salim, moram da naglasim, da me Edvard kako me ne zna ne bi shvatio pogresno. Kod mene je svaka deseta ozbiljna a i nju najcesce preskocim. Elem, imate pozdrave od Brune i pitanje da li ste u srodstvu sa Franjom Cucekom. A ja imam zadatak da vas povezem. Pa javite kako vas mogu kontaktirati, preko bloga ili Canka neku adresu. Ili neka vam Canak prosljedi moju.
ReplyDeleteDa dodam...
Jedan kurvozitet (namjerna greska, nisam bas toliko nepismen)
U Australiji ima toliko Bl cevapdzija i mesara da sam posao da sumnjam da sam iz Banjaluke. Nije ih toliko bilo ni u Bluci. Jedan me nudi sa njegovim cevapima (kucna radinost) da ih kupim i na pitanje od cega ih pravi, mrtav hladan odgovori od svinjetine. Takozvani ‘cevap sa govornom manom’.
U bussines se ukljucile i Australske veletrgovine (Woolworths i Coles) pa u prodaji imaju razne vrste Saraj’vo oblika cevapa. Uz orginalno ime ‘Chevaps’ dodali i za Australce razumljivije “skinless sausage”. Za vas koji ne baratate Engleskim prevod bi bio ‘osunecene kobaje’.
Pa cak i Kinez (ne kontam sta ce mi to ‘pa cak’) u Brisbane i Gold Coast prodavnici ima sirok asortiman cevapa. Najveci na koji sam naletio. A i ostale nase robe. Ustvari nju samo i ima, pa sam ga morao pitati : Odakle je? Na njegov zacudjen odgovor da je iz Kine, rekoh mu ozbiljan : ‘Mora da su ti roditelji Jugosloveni’ i ostaviga zbunjenog....
Ti se , druze moj, raspricao, a zaboravio odgovoriti Mariju na njegovu dobronamjernu primjedbu!
ReplyDeleteHvala svima. Oprost tražim za lapsus lingue.
ReplyDeleteMail poslan na naznačene adrese.
Edvard