NATAŠA: Uljepšaše mi dan

Četvrtak, osvanulo najhladnije jutro ove jeseni, -4C, magla, ona londonska, gusta, nožem bi ju mogao rezati, kako se često zna reći. Iako je blizu 7h, još je mračno, rasipa se svjetlost uličnih svijetiljki. Koliko različito jutro u odnosu na jučerašnje. Jučer me je iznenadila pjesma ptice u dvorištu. Otkud ona u ovo doba, pitam se? Čujem ju u rano proljeće, možda je zakasnila na putu za jug? Jeli to ona mene pozdravlja? Kako je samo lijepo pjevala, iako kratko, samo par minuta, dovoljno da ju čujem i odlepršala tko zna gdje, do proljeća, jer jutros je nema, tišina, ona mukla, čak se i tramvaj slabije čuje, kao da je pao snijeg, a ne magla.
Čudno me raspolozenje počelo hvatati, ali rekoh samoj sebi – Ne, Nataša, samo je do tebe kakav će ti biti današnji dan.

Odvježbala, yoga mi podiže raspoloženje, a onda u Parkić, a tamo divne Mašine fotografije. Mašo draga, od ranog jutra si mi uljepšala dan, svaki put me tvoje predivne fotografije vrate u mladost. Koliko je samo slika i osjećaja prošlo mojom glavom i srcem, izmjenjivale su se slike najljepših predjela Kalifornije, Doline smrti u Nevadi, Meksika, australskog busha, oceana, švedskih šuma i jezera.

Sve doživljeno duboko je u meni i nikad neće biti zaboravljeno, uz mene su i moje fotografije da me na njih podsjete, najdraži suvenir sa svih tih putovanja. Zadnjih godina nosim sa sobom i mali notes u koji svake večeri prije spavanja upisujem svoja zapažanja. Pišem ti o ovome Mašo, da i ti to učiniš, vidjet ćeš, koliko ćeš se obradovati, pa i iznenaditi kad svoje zabilješke nakon par godina pročitaš. Sigurna sam da ćeš mi biti zahvalna.
Mogla sam se ja tako družiti sa svojim uspomenama cijelo jutro, štošta me na njih podsjećalo, ali ne može se, brzo pod tuš, pa na tramvaj.

Imam dogovoren susret u 11h s Bocinom prijateljicom, pjesnikinjom Jovankom Babić Jelovac. Boco poslao svoju zbirku pjesama – Uljepšaj mi dan.
Idem tramvajem u Novi Zagreb, tramvaj poluprazan, magla i dalje gusta, ne vidim ogradu mosta na Savi, a kamo li Savu. Sve mliječno, drveće bez lišća, nije ružno, već neobično, bajkovito.

Susret u kaficu u Avenue Mall, sve blještavo, uredno, bogato, ali kad god sam u tim shoping centrima, čini mi se kao da nisam u vlastitoj državi, ali ne znam u kojoj sam, jer su svuda isti. Ona često upotrebljavana riječ «globlizacija» pada mi na pamet.

Susret s Jovankom, srdačan, jednostavan, kao da se poznajemo godinama. Toplo, blago lice s radosti priča o tome kako je počela pisati pjesme i kako se upoznala s Bocom.

Boco od srca hvala, uljepšao si mi dan, zbirkom svojih pjesama, koja nosi najljepši naslov, uljepšao si što si ju s radosti i od srca darovao, i što si me obogatio poznanstvom s tobom i Jovankom.
Raduje me što se vas oboje dječji iskreno radujete što ste otkrili sebe u poeziji.
Jovanka me je obradovala i svojom zbirkom pjesama – S ljubavlju na usnama.
Nije čudno što smo se nas troje razumjeli, neka nas imena, pojmovi, riječi, događaji, povezuju.
Neobično!
Bit će još poezije, ne sumnjam. I susreta.

Bilo je već blizu 14h, kad sam se vraćala kući, magla se još nije podigla, ali tržnica Kvatrić sva u cvijeću i u toj izmagici plijenila je moj pogled.
Mojim dragim pjesnicima, srdačan pozdrav i veliko hvala uz ovo lijepo cvijeće, nadajući se da sam njime i ja vama barem malo uljepšala dan.