Mario: Dule za sjećanje

Dušan Simić: Autoportret

Može se reći da je sredinom prošlog stoljeća grupa ’Četvorica’ bila začetnik umjetničkog preporoda ne samo u banjalučkom slikarstvu, nego regionalno šire. Talentovani, puni energije i, potrebno je reći: hrabri mladi slikari raskinuli su sa učmalim akademizmom i direktno se suprotstavili socrealizmom nametnutim umjetničkim ograničenjima. Svojim djelovanjem oni su i šire afirmisali slobodan duh i originalno stvaralaštvo naše male Bosne. Grupu su činili Dušan Simić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo i Lojzo Ćurić pri čemu ih je duhovno poticao (’spiritus movens’) Dule Simić. Dopuštam si ovog puta, uz dozu iskrenog poštovanja i uzbuđenja, da najstarijeg od njih, Dušana nazovem nadimkom kojim su ga zvali i njegovi prijatelji: Bekir, Enver i Lojzo. Jako su mi svježe priče, pogotovo Lojzine... iz vremena njihovog druženja. O tome možda drugi put. Od Lojze sam takođe dobio Duletovu studiju autoportreta koju sada prvi put stavljam pred oči javnosti.

Danas, prvog septembra, Dule bi obilježio svoj 82. rođendan. Iako je svojom voljom napustio ovaj svijet još prije pedesetak godina, njegov opus je dovoljno značajan da ne može biti ni zaboravljen, ni zanemaren.
Na otvaranju komemorativne izložbe, godinu dana poslije njegove smrti, jedan od Četvorice, slikar Lojzo Ćurić je govorio, a Krajiške novine, 12.XI 1962. zabilježile:
(fragmenti)
’’Živeći životom slomljena cvijeta, dokazao je da je pravi opori život tamo gdje napor raste, tamo gdje se pod svaku cijenu DJELO GRADI.

Slikar i čovjek

DULE! To je golema nesebičnost u ljubavi i hrabro strpljenje nesvakidašnje volje da se u hladnoj sjenci surove zbilje skucka jedno malo sunce u sebi na kome bi se grijala duša i podnosilo vlastito trošno tijelo!

Otuda kolorit njegovih slika je rumeno slavlje zrelog novembra, radost života koju je intenzivno nosio i duboko proživljavao ozbiljno utiskujući njene odraze u svojim slikama.

Dušan Simić: Pejsaz

Slikar i pjesnik

Znao je postojati u svemu što je u sebi čuvalo sklad i smisao. Znao je biti pijan od cvijeća, ciganluka, punog zviježđa, bašta punih suhih trava, povaljanih plotova, tišine malih kradljivaca oraha, ...učenika, koje je beskrajno volio.

Slikar i Banjaluka

Volio je svoju Banjaluku i kad god bi smogao snage u šetnji po njenim uličicama otkrivao bi čarolije zaboravljenih kutaka. U svojim akvarelima, temperama i pastelima, lični doživljaj nalazi mjesto preobražen prvenstveno u likovne vrijednosti. Gradio je vlastite vizije želeći se približiti savršenstvu kojem je konstantno težio.

Slikar i djeca

Imao je dušu zanesenu za pravedno i ljudsko u ČOVJEKU, nalazeći to najlakše i najsigurnije u DJECI, koju je doživljavao kao ’SMIJEH NOVOGA SREBRA’.

Slikar i njegovo djelo

Pa, ako se nekom njegovo djelo učini po broju slika neveliko, neka zna da je tragično duže morao u ruci držati štap za hodanje i školski dnevnik, nego li četku za slikanje.

Dio Dušana Simića nastavlja trajati ne samo u njegovim nego u slikama njegovih drugova, kojima je ostavio u naslijeđe najljepša ljudska svojstva, darove ljubavi, kojima se umjetnost hrani i od nje živi.’’

Mario