Nataša: Moj septembarski dan, 12.09.2012.

Koristim svaki sunčan dan u septembru da budem na plaži, barem dva sata dnevno, obično u rano jutro.
Ustala rano, popila pravu “tursku” kavu, koje se nikad ne odričem, uvijek bez šećera s dva Petit Buere keksa i bananu, te krenula u 7:30 na “moju” plažu. Sunce tek što je izašlo iza brda, trava puna rose; ugodno svježe jutro. Mogla bih i na neku bližu plažu, ali biram svoju, onu na koju sam odlazila još kao djevojčurak, iako nije ni nalik onoj kakva je bila, mnogo toga novog je izgrađeno. Iako jogini preporučuju da se ne vežemo za mjesto, ja se toga ne pridržavam.
Pješačim 40 minuta, stazom tik uz more, udišem zrak pun morske soli, spajam ugodno s korisnim.
Ribar lovi ribu za marendu, galebovi mu kliktanjem prave društvo, čisti ulovljenu ribu i baca im otpatke, i on i oni su zadovoljni. Lijepo ih je gledati u njihovoj raboti.

More mirno, kao ulje, kao što gotovo uvijek biva u jutarnjim satima, miriši, miriši i borovina, ali ništa drugo, previše je jutarnje rose, tek oko podneva kad sunce upeče miriši ostalo raslinje, ako ne nadjačaju mirisi parfema i krema za sunčanje, i udalje nas od Prirode. Boje pod kosim jutarnjim suncem intenzivne su i nekoliko tonova jasnije i svjetlije, ako je dan vedar. Premalo je ljudi koji poznaju ljepotu jutra. Šteta, nenadoknadiv je to gubitak.
Na stazi stranci trče (jogging), uglavnom oni od 30-50 god s dobrom linijom, onih kojima bi bilo poželjno prošetati nema, spavaju.
Sredovječne Ruskinje su već u moru, iako u tim jutarnjim satima temperetura mora ne prelazi 21C; srećom, dobro su potkožene. Nailazim i na ponekog domaćeg, izveli pse u šetnju. Kratko pozdravljanje i svatko nastavlja svojim putem.
Borova šuma oko hotelskog kompleksa Medena je povelika, oko 4 km uz more, i širine do 500m, sve do magistrale. Srećom posvuda su hidranti i uvedena su dežurstva, pa nijednom nije gorjela. U šumi je okomita glatka stijena na kojoj se skupljaju ptice; čini se nestvarnom. Ne ulazim sama u šumu, vremena su se promijenila, opreza nikad dovoljno.
Na mojoj plaži još nikoga. Tišina. Predivno. Uradila desetak asana, istezanja, uvrtanja i na kraju pranajamu.

Ulazim u more, hladno je, nije iznad 22C, nakon minute osjećam ugodu, ali zato kad dođem kući oblačim toplije hlače, grijem trbuh i križa barem jedan sat, slabe točke mog organizma, koje reagiraju na hladnoću.

Oko 9:30 počinju stizati kupači. Sve stranci, raznih godišta, uglavnom mlađi umirovljenički parovi, prijateljice umirovljenice, mladi bračni parovi s malom djecom, grupice studenata i djevojke s mladićima. Još uvijek je dosta turista, jedni od drugih smo udaljeni oko tri metra. Dovoljno prostora za održavati intimu, a opet, dovoljno blizu da se prepoznamo i narednih dana pozdravljamo. Najviše je Rusa, ponešto Čeha, Nijemaca i Skandinavaca.

Na plažu nikad ne nosim knjigu, plaža je za uživanje u Prirodi i okruženju. Posvećujem im se potpuno, baš kao što i knjizi, mojoj velikoj ljubavi, odvojim samo za njih određeno vrijeme. Ponekad uzmem kakav ženski časopis, kojeg pročitam za najviše pola sata i s ogorčenjem ga odbacim ljuta na sebe što sam ga kupila. Moda i tračevi. Prelistam ih kad odem frizeru, modu ne pratim slijepo, nikad nisam kupovala po zadnjoj modi, već gradila svoj stil, izabirala ono što je meni lijepo i primjereno godinama i prilikama u kojima se zadesim.

Novine pogotovo ne nosim sa sobom. Ne dozvoljavam da mi tih nekoliko sati na plaži pokvare informacije, većinom negativne. Čitajući ih možeš jedino zaključiti da se u državi sve raspada, da su svi korumpirani, lopovi, zlikovci, da sve propada, da smo puka sirotinja, da …. Živim u toj državi, pa iako ima problema, daleko je od istine da smo toliko loši. Mnogo je primjera uspješnih firmi, uspješnih pojedinaca, pozitivnih i dobrih ljudi. Ne dozvoljavam da mi baš svakog trenutka zagađuju život.

Uživam u plivanju, pogledu na rt Čiova, Drvenik Veli, rt poluotoka Vinišće i male otočiće između njih.

Promatram i turiste. Uočavam razlike, karakteristike tipične za određene narode. Ruskinje su me iznenadile. Nikad ih u ovolikom broju nisam vidjela. Mogla bih ih podijeliti u dvije grupe, punačke do pretile i one koje zaustavljaju dah ljepotom i skladom tijela, oble, jedre, bez imalo celulita, bez obzira na godine, bile mlade ili postarije. Ne mogu se ne upitati - čime se hrane? Jesu li to ipak geni? Nema tu “ljepote” osušenih i u teretanama isklesanih tijela zapadnjakinja. Svaki bi se muškarac složio da je ovo prava ženska ljepota.
Nose brendiranu odjeću i obuću, skupu, nažalost previše svega, previše šminke, previše nakita, premalo stila. Prepoznatljive su da i ne progovore. Isto je i s drugim turistima, lako je prepoznati Čehe, Nijemce, Talijane i Skandinavce. A što tek reći za Japance, te uvijek nasmiješene, ljubazne i pažljive goste. Promatrajući ih, rekla bih da riba, alge i riža nisu baš toliko zdravi koliko nas uvjeravaju nutricionisti.
Zaista je interesantno na tako malom prostoru vidjeti toliko različitosti, i u isto vrijeme sličnosti, jer svi jednako uživamo u ljepoti mora, sunca i povijesnoj baštini. Osmijeh na licu uvijek je lijepo vidjeti, pa mu se osmijehom i uzvraća.
Vratila se kući s taxi-čamcem, vožnjom od nekih petnaestak minuta, opet ja i stranci, uživala u pogledu na kopno, na šetnicu, kojom već godinama prolazim, nekad davno s roditeljima, pa sa svojom obitelji, pa s mamom, a sada uglavnom sama. Ne, griješim, uz mene su uvijek oni koje volim, pa neka su i na trenutak, sa mnom su, nisam sama.
U tih nekoliko minuta cijeli moj život proleti mi kroz misli, a ovisno o raspoloženju, pojavi se osmijeh na licu, ponekad i suza u oku.
Kući stigoh oko 11h, imam dovoljno vremena za sve kućne i druge obaveze, za nastaviti čitati knjigu, eventualno otići na kavu s jedinom prijateljicom koju imam u Segetu, za surfati Internetom, napisati kakav komentar, TV,..
Ipak, prekratak mi je dan.
Najavljivali su nevrijeme s jakom kišom, vjetrom, grmljavinom i znatnim sniženjem temperature i to se dogodilo.
Evo kako je to izgledalo sinoć,  iznad Kaštela. Svaka čast onome tko je to uslikao, ja se nisam usudila uz takve munje i grmljavinu izaći iz kuće i fotografirati.
Još uvijek pada kiša, nema naznaka da bi uskoro prestala, neobično za Dalmaciju.
Pao je prvi snijeg na Zavižanu, Velebit.