Saturday, September 29, 2012

Dario Džamonja: OVISNIK

POHVALA NOSTALGIJI


U svom tekstu pod gornjim naslovom profesor Miodrag Živanović je napisao:
’’... Možda uputiti jednu sasvim običnu pohvalu nostalgiji. Te dvije stare riječi, dakle, Nostos i Algos, kazuju nam, ponajprije, da se radi o za­vičaju, o čežnji, o povratku, o bolu zbog nemo­gućnosti povratka u zavičaj. Cijeli svijet bi nam trebao izgledati kao zavičaj ili, novalisovski rečeno da naš život bude ništa drugo do pokušaj da svuda prebivamo kao kod kuće.
Kući se, naravno, nikada ne stiže (Hesse), ali nije na odmet stalno i iznova pokušavati. Vratiti se u zavičaj ili još bolje, izgraditi ga - kako misle Marx i Bloch - eto mogućnosti za bitan život. Ili, obratno: za život biti.

Naravno, eto i patetike. I ako je to tako, onda je ovdje doista na djelu jedno osobeno lukavs­tvo života. To lukavstvo želi sačuvati, prije sve­ga, autentičnost nostalgije, pa i svega onoga što nostalgija, pretpostavljam, podvodi pod sebe. Mislim, dakle, na već pominjano, na intu­iciju, viziju, strasti, snove, igru, na neprebol... Mogli bi to biti elementi nostalgije ili ono što sačinjava i proizvodi upravo nostalgični odnos čovjeka i svijeta. I da dodam nešto sasvim di­rektno: mogli bi to biti i elementi jedne, ako ne nove, a ono bar drugačije hermeneutike od one koju nazivamo filozofskom.

Kada iznesemo pretpostavku, onda bismo je, naravno, trebali i dokazivati. To je nešto uo­bičajeno i čak pripada jednom nepisanom bon-tonu onih koji pretenduju na pisanje filozofskih tekstova. ...''

Filozofija je zapravo nostalgija, nagon da se svuda prebiva kao kod kuće (Novalis), a o nostalgiji trebaju govoriti samo nostalgičari kakav je nesporno bio i Dario Džamonja. Potvrđuje to njegova priča ‘Ovisnik’.    

*****************    

 
 
OVISNIK

Prošlog petka odem u samoposlugu s rođakom da kupim vinova lišća za japrak. Odabrali smo najgori dan i najgori sat oko šest sati popodne, kada se svi vraćaju s posla i kupuju za vikend i narednu sedmicu.
Redovi se odužili unedogled, a ispred nas se još neka baba preračunala, natrpala u kolica više nego što ima para, pa sad je pred teškom odlukom šta da vrati: kesu "čipsa" ili rolnu tariguza.
"Ma, jebo japrak", iznerviran kažem rođaku i u istom trenutku uhvatim pogled momka što stoji do nas u redu.
"Odakle ste, raja?"
"Iz Sarajeva, a ti?"
"Isto."
Pruža nam ruku i s osmijehom se predstavlja: "Ja sam Atif. Atif Abazović."

Meni ime zvuči poznato, a i lika kao da se sjećam: to kako mu se oči smiju, jer mu usta ne vidim od gustih brkova, kako popravlja naočale na poveliku nosu...
Osjećanje je obostrano, jer i on bi se zakleo da mene zna "odnekle".
Izlazimo iz samoposluge i mi ga zovemo na piće preko puta. Pristaje, iako kaže da je davno prestao piti:
"Godinu prije Olimpijade sam zaglavio u bolnicu. A i ne zaglavio: u toj godini sam popio žestine toliko da, kad bi se ispunio kakav bazen vinjakom, mastikom, lozom, zvekanom, vlahovom -teško bi ga bilo i preplivati. Za isto vrijeme jedino što sam pojeo bile su hrenovke u "Grilu" kod Druge gimnazije, manje ih nego što imam prstiju na rukama. Tad sam prest'o."
Rođak i ja naručujemo po "Martel", a on "pitcher" (2 litra) piva.
Mi se zagledasmo, a on objašnjava:
"Pivo nije piće - pivo je hrana. Znate li da u svakom pivu ima gutljaj mlijeka i zalogaj mesa?"
I to mi zvuči poznato, a i sve ostalo što priča: profesori iz Druge gimnazije, raja iz "FIS"-a, konobari iz "stare Istre", koke iz "Park" kafane, šibicari s "Bulevara"... baš kao da smo on i ja vodili jedan paralelan život, a nikad se nismo upoznali, nego se samo sretali u prolazu, mimoilazili u kafanskim klozetima, sjedili u istim redovima u istim kinima, navijali na istim utakmicama, vozili se istim tramvajima...

"Šta sad radiš, Atife?"

On pali cigaretu (opet mi poznatom kretnjom), duboko, duboko uvlači dim, dokusuruje pivu, nadlanicom briše brkove, gleda me pravo u oči i kaže:
"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstiniram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."
Šutimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga:
"Pa, što se ne vratiš?"

Rastajemo se i obećavamo jedan drugom da ćemo ostati u kontaktu.

"Akobogda", ja uvijek dodajem.

Sinoć zovem rođaka i pitam ga ima li Atifovu adresu ili telefon, a on mi kaže da se ne sjeća nikakvog Atifa kojeg smo sreli u samoposluzi i bili na piću s njim.
Kažem mu da nisam lud, a on mi opet ponavlja da mora biti da sam se zabunio, da sam to bio s nekim drugim taj dan, jer on je tog cijelog dana do kasno radio, nigdje iz kuće poslije nije izlazio, gledao košarku na televiziji...
Sad sjedim i sjećam se kako taj dan Atif nije ništa kupio u samoposluzi (Za koji je kurac onda stajao u redu?) i mislim da li je moguće da sam ja to samo sanjao Atifa Abazovića.
Ili je Atif sanjao mene?
Dario Džamonja

No comments:

Post a comment