Sjednica u toku, diskusija ozbiljana i napeta. Prekida je zvono telefona. Grabim slusalicu da razbijem monotoniju.
Djeciji, piskutavi glasic:" Ovdje Ervina. Jel' mogu dobiti Jelenu?"
"Ne mozes!" odgovaram kratko i spustam slusalicu.
Zustra diskusija se prekida. Svi upitno gledaju u mene. Ja to kao ne primjecujem.
"Ko je to bio?" pita direktorica Jelena.
"Neka Ervina." kazem hladno, praveci se da ne znam da je Ervina, taj piskutavi djeciji glasic, Jelenina i Tofkina kcerka.
" Sta mi to radis djetetu?!" osinu me Jelena pogledom, pomijesanim ljutom i prikrivenim smijehom, zgrabi slusalicu i nazove svoju kcerku.
" Nije, Ervina. Nije on ljut. Nije ni bezobrazan. Mozda i jeste malo. On se s tobom samo sali. Sta ne mozes rijesiti?Zadatak iz matematike? Evo neka ti to cika Canak objasni". I daje mi sluslicu...
I tako, godinama. Kad zgrabim slusalicu i javi se piskutavi djeciji glasic trazeci Jelenu, ja kazem:" Ne moze." i dodam slusalicu Jeleni uz kratko:" Kreja."
Nasa igra trajala je godinama. Moja Kreja je rasla. Zavrsavala skole.
Dosao rat devedesetih . Jelena i Tofko, da bi je zastitili, poslase je u London. Nikada necu zaboraviti nas susret u njihovom stanu, tokom rata, nakon sto je Ervina otisla. Oboje, zadovoljni sto im se dijete izbavilo, i u isto vrijeme uplaseni za njenu sudbinu u nepoznatom svijetu. Vjerovatno svjesni da vise nikada nece zivjeti u blizini jedinog blaga koje su imali.
U mejduvremenu, Ervina je zavrsila fakultet, pocela raditi u velikoj londonskoj konsultantskoj firmi. Cesto dolazila u posjetu svojim roditeljima u Rijeku, obilazila s njima znamenitosti Londona...
Prije desetak godina javila mi se i dala jedan od najvecih komplimenata koji sam ikada dobio: "Svako bi dijete trebalo imati svoga cika Canka."
Lani, ponovo lijepa vijest.
Ervina se udala za DenisaVasiljevica cije roditelje, Dragana i Sutku, a i njega kao malog djecaka, sam poznavao od ranije. Sudbina ga je, kao i Ervinu, odvela iz Banjaluke u London.
I sudbina, u udaljenom Londonu spojila dvoje mladih banjalucana.
Nova lijepa vijest. Ervina ocekuje bebu!
U subotu, 31. avgusta Tofko javlja:
"Dragi Predrag, Jelena i ja smo danas postali baka i djed. Nasa Ervina je
rodila djecaka. Sa porodom je sve bilo u redu, razgovarali smo s njom.
Lebdimo od srece! Za dvije nedjelje letimo za London."
Neka bude zdrav i sretan. I roditelji zajedno s njim.
Bakama i dedama zelim da sto cesce uzivaju u svom unuku.
Dragi moj mali Mark( o )
ReplyDeleteOvo ti je sigurno jedno od prvih pisama u zivotu. Nije mu cilj da se gura u prve redove, nego da jednog dana kad nestrpjivo budes prevrtao slike iz obiteljskog albuma i znatizeljnim okicama postavljao pitanja... Kad tog jednog dana ugledas sliku lijepe crnokose zene dostojanstvena izgleda, tvoji ce ti mama i tata, ili dida i baka reci : to je tvoja pra baka. Mozda ce ti usput ispricati i ovu pricicu da ti jos malo priblize tu dobru zenu.
Ne bi se nas dvije vjerovatno nikad srele u zivotu da jednog dana, napocetku skolske godine, dva prvasica, a do tada vrticki drugari ne pritrcase jedno drugom. Baka vidno obradovana sto joj se pruzila prilika da upozna drugara svoje unuke, onog sto lijepo crta, pridje mi. Zurila sam. Trebalo je sto prije otici na posao, a briga kako ce se dijete iz skole Mirko Visnjic samo vratiti u Marticevu me sludjivala. Nije mi bilo do razgovora. Ali tvoja pra baka je imala vremena i ljubavi, i razumijevanja. Ponudila se da ona vodi i vraca moga sina zajedno s tvojom mamom dok ne rijesim problem. Sta je to meni znacilo, znaju roditelji koji su imali isti brige. Nakon tog perioda mozda smo se srele jednom ili dva puta. U svojoj nemustosti nikad joj nisam uspjela docarati svu silinu zahvalnosti koju sam osjecala.
Tvoja pra baka je u mom zivotu bila zvijezda padalica ; kratko je trajala, ali je u mom srcu ostavila neizbrisiv svijetli trag. Neces mi vjrovati, ali cesto s radoscu mislim o njoj.
Djecace moj dragi, i ti ces sigurno poklanjati to svjetlo ljudima oko sebe. Ne moze biti drukcije.
Tebi i svima koji ti se raduju zelim dug i sretan zivot.
Mama vrtickog i skolskog prijatelja tvoje mame
Dragi naš Čanak, dok sam čitala tvoje javljanje na parkiću u povodu rođenja našeg unučeta, sjetila sam se i u nekoliko sekundi preživjeli jedan od najljepših perioda svoga života u kojem si učestvovao i ti. Neću tome vremenu pjevati ode, ali činjenica da i danas nas dvoje, i ne samo nas dvoje već i dobar broj ljudi iz tadašnjeg tima , smo u vezi, da isto osjećamo i mislimo o najzanačajnijim pitanjima naših života govori da smo ljudi istog kova, istih moralni i etičkih nazora, da smo jedan svijet. Toliko si ti, tekstom uneo radosti u mene da ti to ne mogu adekvatno izraziti riječima. Ali,i plakala sam, jer čovjek plače i kada mu je teško , kada ga nešto boli, ali i kada ima snažne emocije, a ti si ih izazvao svojim tekstom. HVALA TI.
ReplyDeletePoljubi sve svoje , a tebe pozdravljaju tvoji Jelena i Tofko
Dragi Jelena i Tofko,
ReplyDeletedugo sam razmišljala dali da vam uputim čestitku i odlučila ne nametati se i prepustiti drugima da čestitaju.
Pogriješila sam.
Ne poznajemo se, ali znam da se poznajete s Miljenkom, i kad bi vas spomenuo bilo je to uvijek s najiskrenijim poštovanjem i s lijepim riječima.
Iskreno sam se obradovala ovoj vijesti i od srca vama i roditeljima čestitam u Miljenkovo i svoje ime rođenje malog Marka.
Želimo mu dug i sretan život, a vama da uživate u njegovom odrastanju.
Čestitka koju vam je uputila anonimna Baka ili Prabaka je prelijepa i bilo bi mi jako drago da se još koji put javi na blog.
Lijepo pišete draga gospođo, podijelite još takvih autentičnih doživljaja s nama. Upravo ti lijepi trenutci iz naših života doprinose poticanju ljubavi u ljudima.