MARIO: DA SE NE ZABORAVI...

Ovih dana me nekako boli Bosna. Onaj ko je Bosnu ( i Hercegovinu , naravno) zivio, a ne samo u njoj zivio, vec ziveci u njoj Bosnu zivio i zavolio, ne moze je zaboraviti niti je se odreci, ma koliko daleko od nje sada bio. Ona vjecno ostaje u njemu. Sada, kad se ta Bosna pati - pate snjom i oni koji je vole, kao sto je, prije stotinjak godina, patio i Aleksa Santic. Marijev istancani duh sve to osjeti i salje Santicevu pjesmu "Zaboravimo". Cim sam je primio objavljujem je na stranici Poezija, ali nam se obojici tamo ucinila nekako sakrivena, pa je, uz Marijev komentar pomjeramo na prvu stranicu, jer ona, svojom porukom i aktuelnoscu to svakako zasluzuje.


***********************

Aleksa Šantić (27. maj 1868, Mostar - 2. februar 1924, Mostar)

Za njega se kaže da je bosanskohercegovački pjesnik, Mostarac, bh pjesnik iz srpskog korpusa... Ali najbitnije je da je Aleksa pisao lijepe pjesme prihvaćene od svih naroda na našim prostorima. Pored svima poznatih pjesama („Emina“ 1903, „Ne vjeruj“ 1905, „Ostajte ovdje“ 1896, „Pretprazničko veče“ 1910, „Što te nema?“ 1897, „Veče na školju“ 1904, „O klasje moje“ 1910, „Moja otadžbina“ 1908.) pjesnik se bavio i prevođenjem (On i Safvet beg-Bašagić preveli su i pjesmu ‘Azra’ njemačkog pjesnika Heinricha Heinea nastalu na jednom od njegovih putovanja Istokom. Pjesma je inspirisana legendom prema kojoj mladići iz plemena Azra kao vrlo vatreni - ako iz nekog razloga ne mogu dobiti izabranicu svoga srca, odlaze u pustinju ili u rat da se što prije otarase života. O tome je Heine napisao pjesmu, u Njemačkoj zaboravljenu, ali kod nas ona živi kao čuvena sevdalinka ”Kraj tanana šedrvana”: Kraj tanana šadrvana/gdje žubori voda živa/ šetala se svakog dana/ sultanova ćerka mila /Arapče je jedno mlado/prolazilo noću stalno/što je više prolazilo/sve je bl’eđe, bl’eđe bilo/Ustavi ga jednog dana/sultanova ćerka mila/kazuj rode, ime tvoje/i plemena kojega si/Ja se zovem Al Muhamed/iz plemena starih Azra/što za ljubav život gubim/i umirem kada ljubim).

Za ovaj politički trenutak Bosne i Hercegovine ilustrativna bi bila jedna rodoljubiva pjesma Alekse Šantića nastala prije stotinjak godina:

ZABORAVIMO...

Zaboravimo slike prošlih dana,
Kad nismo znali da smo pleme isto.
Kad je u ruci ljut jatagan blist'o
Poprskan krvlju bratovljevih rana.

Zaboravimo da smo bojem dugim
Ognjišta svoja pokopali sami,
Sa svoje mržnje ostali u tami
I svoje glave spustili pred drugim.

Zaboravimo! Jedna nam je mati -
Jedno smo stablo a sa jedne grude.
Pa neka nam jedna i misao bude
Što će nam srcu nove snage dati.

U tvrda rala nek sa njiva naših
Odjekne pjesma jaka k'o val brzi,
Pjesma mirenja koju tuđin mrzi
I kao sova sunca nje se plaši.

Posijmo sjeme, a da zdravo bude,
I bog će svoga blagoslova dati,
I jednog dana svijet će nas zvati
Da zlatnom žetvom nagradi nam trude.

Gle, svako stablo granama se brani
Kad dođe vjetar da mu trga žile.
Pa bud'mo i mi obrana i sile
Zemlji otaca što nas hljebom hrani.

U njoj su divne šume i zahlada,
Njene su rijeke kao nebo plave,
Njena su polja puna svake trave,
A zdrava loza slatkim plodom rađa.

Živimo za nju! Bog nas njojzi dade.
Pa ako nam je svaka majka draga,
Budimo braća da budemo snaga
I svome dobru sazidamo zgrade.

Što da nas vjere u zlu mržnju gone
Kad naša srca jednom vatrom biju?
Kad naše majke pokraj čeda bdiju
Zar jednu pjesmu ne pjevaju one.

Jednog smo stabla ogranci i grana,
Pa ne pitajmo ko je vjere koje;
Mi ćemo učiti jevanđelje svoje,
A vi se svoga držite kur'ana.

Zaboravimo! Jedna nam je mati
Jedna nas zemlja jednim hljebom hrani.
Pa neka brata brat rođeni brani,
I Bog i Alah dobra će nam dati.