“Ni pola nije učinio što je mogao učiniti. Ne zato što nije dospio, već zato što nije htio. A učinio je najviše od svih na ovim prostorima. Smireno. Odmjereno. Dostojanstveno. Postoje ljudi – mudraci, koji svoje lice još u mladosti zasluže. Jedan od njih je sigurno bio Bekim Fehmiu,” piše Rade Šerbedžija, na početku oproštaja od tragično preminulog Bekima Fehmiua.
“Na tome lijepom antièkom licu, isklesanom najvještijom rukom nekog svemoænog kipara, oštre bore su otkrivale neku gotovo ahilejevsku odvažnost, a pogled je uvijek uzvišeno blistao „u liniji što sijeèe“.Ratnik… Pjesnik… Mudrac… Samuraj…Takvog smo ga znali, takvom smo mu se divili.Iza glumaca, ostaju samo njihove velike uloge. One, u kazalištu, ostaju zabilježene samo u sjeæanjima onih koji su s njima živjeli. Sreæom, filmska traka bilježi živote i djela za vjeènost… Tako æe Bekimovi nezaboravni filmski likovi zauvijek živjeti u bogatoj kulturnoj riznici ovih naroda.Sjeæanja na neke filmske velikane u našoj svijesti, pod utjecajem i posredstvom internetske tehnologije, svodimo na znakove, na kratki bljesak filmskog kadra, trenutak koji se ne zaboravlja: Brandov vragolasti pogled koji ledi žile, Bogartov umorni osmijeh ispod oboda crnoga šešira, Belmondov „posljednji dah“ dok prelazi palcem preko sasušenih usana i Bekimove okrvavljene ruke, nakon razbijene èaše, podignute u visinu oèiju…Trenuci za vjeènost… Takav æe u našoj svijesti svjetliti Bekim Fehmiu. Rame uz rame s najveæim velikanima svjetskoga filma…No, ljudi nas ne zadužuju samo svojim djelima nego i svojim životima. Nikola Tesla nije postao vjeèan i jedinstven samo svojim pronalascima i djelima kojima je unaprijedio i obogatio svijet gotovo više od svih živih ljudi; Tesla je svojom mudrošæu, dobrotom i plemenitošæu upotpunio svoj lik, te ga podjednako slave svi narodi i narodnosti na ovim našim prostorima…Tako je nekako i s Bekimom.U ovim teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i dvaput nas osiromašila i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput antièkog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, izmeðu zaraæenih naroda.Svoju pjesnièku liru je odložio i zauvijek zašutio… Zgrožen i uvrijeðen, prestao se baviti umjetnošæu, jer je ta „izdajnièka profesija“ izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.Mogao je otiæi u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko, ali suviše ponosan, kakav je bio, manirom antièkog heroja, svoj je put sam sebi odredio… Zatvorio se u èetiri zida svoje kuæe iz koje je svih ovih godina rijetko izlazio… Tamo je, u svojoj osami, kako su nam svjedoèili njegovi najbliži, uglavnom knjige èitao, šutio i ponekad nešto pisao… I tako je živio svoje dobrovoljno izgnanstvo od oba naroda èiji je nekada proslavljeni umjetnik bio.Tragedija ima svoj tok i svoj poseban ritam. Kad se pokrene, nitko je ne može zaustaviti…Samo najhrabriji od nas imaju snage da se ne poviju pred stihijskim zlom i zlim vremenima i da uspravna èela odlaze…Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio… Od svoje lijepe žene Branke, od svoja dva sina Uliksa i Hedona, od svoje unuèadi i rodbine…Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepooènicu pucao…Da li se taj pucanj dovoljno jasno èuo? Da li je bar naèas nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?”U utorak od 12h u JDP-u održaæe se komemorativni skup povodom smrti Bekim Fehmiua, koji zajednièki organizuju Jugoslovenska kinoteka i Jugoslovensko dramsko pozorište.“Na tome lijepom antičkom licu, isklesanom najvještijom rukom nekog svemoćnog kipara, oštre bore su otkrivale neku gotovo ahilejevsku odvažnost, a pogled je uvijek uzvišeno blistao „u liniji što siječe“.
Ratnik… Pjesnik… Mudrac… Samuraj…
Takvog smo ga znali, takvom smo mu se divili.
Iza glumaca, ostaju samo njihove velike uloge. One, u kazalištu, ostaju zabilježene samo u sjećanjima onih koji su s njima živjeli. Srećom, filmska traka bilježi živote i djela za vječnost… Tako će Bekimovi nezaboravni filmski likovi zauvijek živjeti u bogatoj kulturnoj riznici ovih naroda.
Sjećanja na neke filmske velikane u našoj svijesti, pod utjecajem i posredstvom internetske tehnologije, svodimo na znakove, na kratki bljesak filmskog kadra, trenutak koji se ne zaboravlja: Brandov vragolasti pogled koji ledi žile, Bogartov umorni osmijeh ispod oboda crnoga šešira, Belmondov „posljednji dah“ dok prelazi palcem preko sasušenih usana i Bekimove okrvavljene ruke, nakon razbijene čaše, podignute u visinu očiju…
Trenuci za vječnost… Takav će u našoj svijesti svjetliti Bekim Fehmiu. Rame uz rame s najvećim velikanima svjetskoga filma…
No, ljudi nas ne zadužuju samo svojim djelima nego i svojim životima. Nikola Tesla nije postao vječan i jedinstven samo svojim pronalascima i djelima kojima je unaprijedio i obogatio svijet gotovo više od svih živih ljudi; Tesla je svojom mudrošću, dobrotom i plemenitošću upotpunio svoj lik, te ga podjednako slave svi narodi i narodnosti na ovim našim prostorima…
Tako je nekako i s Bekimom.
U ovim teškim vremenima koja su prohujala kroz naš život i dvaput nas osiromašila i u kojima još uvijek živimo uz povremene urlike topova i mitraljeza, Bekim je, poput antičkog heroja, stajao nijem i zarobljen, ukopan u mjestu, između zaraćenih naroda.
Svoju pjesničku liru je odložio i zauvijek zašutio… Zgrožen i uvrijeđen, prestao se baviti umjetnošću, jer je ta „izdajnička profesija“ izgubila svaki smisao na ovim prostorima gdje su ljudi podivljali i u zvijeri se pretvorili.
Mogao je otići u Pariz ili Rim ili negdje dovoljno daleko, ali suviše ponosan, kakav je bio, manirom antičkog heroja, svoj je put sam sebi odredio… Zatvorio se u četiri zida svoje kuće iz koje je svih ovih godina rijetko izlazio… Tamo je, u svojoj osami, kako su nam svjedočili njegovi najbliži, uglavnom knjige čitao, šutio i ponekad nešto pisao… I tako je živio svoje dobrovoljno izgnanstvo od oba naroda čiji je nekada proslavljeni umjetnik bio.
Tragedija ima svoj tok i svoj poseban ritam. Kad se pokrene, nitko je ne može zaustaviti…
Samo najhrabriji od nas imaju snage da se ne poviju pred stihijskim zlom i zlim vremenima i da uspravna čela odlaze…
Bekim se, kažu, oprostio od onih koje je na svijetu najviše volio i za koje je sve ove godine živio… Od svoje lijepe žene Branke, od svoja dva sina Uliksa i Hedona, od svoje unučadi i rodbine…
Zatim je svoju lijepu glavu bijelom plahtom prekrio, i u desnu sljepoočnicu pucao…
Da li se taj pucanj dovoljno jasno čuo? Da li je bar načas nešto promijenio? Da li se itko nakon toga zamislio?”
Objavljeno na radiju B-92
Uz zvuke Beethovenove Ode radosti u prisustvu mnogobrojnih kolega, tijelo Bekima Fehmiua kremirano je na beogradskom Novom groblju. Njegov će prah, po sopstvenoj želji, biti rasut po rijeci Bistrici u Prizrenu. ''Moj otac je živeo ponosno, hrabro i časno, kao samuraj. Otišao je na isti način – kada je shvatio da više nije sposoban za život. Poštujem njegovu odluku''- rekao je Bekimov sin Hedon. Knjiga Bekimova ''Blistavo i strašno'' objavljena u Bgd 2002, govori o sudbini porodice Fehmiu, dječaštvu i mladosti slavnog glumca, albanskim običajima i tradiciji o kojoj mi, kako reče Miljenko Jergović, ''kao ni svi naši nacionalisti, ne znamo ništa.''
ReplyDelete