S
noge na nogu po mokrom uvelom lišću, odrađivao sam šetnju kao po nekom zadatku.
Nije me doticao ni neugodni ritam jesenje kiše. Osjećao sam se nekako tupo
nakon definitivnog odlaska prijatelja Dragana (3).
U glavi vrtim proživljene anegdote, očekujući da me iz sjete izvuku intimne rekonstrukcije
dragih događanja... U stvarnost me iznenada vrati mladi poznanik M. Susret koji raduje jer razgovor
s tim mladim ljudima može učiniti da vam svijet u trenutku izgleda i podnošljiv
i dobar. Potiskujem neraspoloženje, pominjem mu Dragana i naša druženja u ona
'ljudskija' vremena, ali svakako želim pomjeriti temu razgovora. Međutim, M. se
zadržava na vremenu naše mladosti, idealizira ga, želi potvrdu kako je onda sve
bilo iskrenije, nevinije, čišće... za razliku od aktuelne društvene hipokrizije.
''Vrijeme je okrutno danas, mladima
pruža jako malo šansi!'' – rezigniran je M. i kao uzgred saopšti da je neki dan
ostao bez posla. Još nisam uspio pronaći ni riječ saosjećanja, a M. dodaje da
se desetak dana ranije oženio pa sada ne zna gdje 'udara'. Na sve to najbolje
je zaćutati, ali shvatam da mu se život tumbe okrenuo... Budi ti sad pametan,
šta reći? I drag mi je nekako, može li mu neko moje iskustvo pomoći da postavi
stvari na svoje mjesto? Zastajemo, pokušavam ga ohrabriti mogućnošću da
otkrije, da aktivira neke svoje još neiskorištene sposobnosti... Iz podužeg
razgovora prekida nas neznanac:
'Mala
ulica u mom komšiluku, idemo u tom pravcu.' Neznanac nam se pridružuje.
'Ko
je taj Jaroslav Pleciti (1)?'
Sa
olakšanjem prihvatam novu temu mada znam da zaboravljeni banjalučki Čeh
zaslužuje mnogo više nego što imam sređeno u memoriji. U stilu sa čika Vladinim
(Milošević) 'prijatelj Jarko', pojednostavim:
''Moj
komšija Jarko bio je Čeh, ali bio je Banjalučanin, ustvari on je Čeh koji je
postao Banjalučanin. Odmah po završetku praškog konzervatorija došao je u
tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju, valjda je tražio posao... pokušavao u
Sloveniji, Hrvatskoj, u Srbiji, a poslije nekoliko godina put ga je doveo u
Banjaluku. Ovdje je zapamćen kao pedagog, dirigent, kompozitor, animator...''
''Kako
to može: Čeh, a Banjalučanin?'' – pitaju.
''Može,
može, Pleciti je rođen u Češkoj a stvarao kod nas, čika Vlado mi je pričao da
su svirali zajedno i da je Jaroslav baš zavolio naš grad.'' Nije ni čudno,
objasnim da su Česi naši prvi etnomuzikolozi, da se još u školi pominjao Ludvik
Kuba. ''S njima je u BiH došla umjetnička muzika. Koncertirali su, učili nas...
tako nam je sa Austrougarskom došla i
klasika. U Bosnu su tada masovnije useljavalo, pokrenula se industrija a
nedostajale su mnoge struke... Doseljavali su, ne samo u BiH, sa raznih strana
Monarhije, a pouzdano mnogo Čeha (2).
Čeznuli oni za južnijim krajevima i lako se uklapali u novu sredinu. Nešto znam
o tome, mati mi je od Sedlačekovih... Uostalom, tada su Češka i Bosna bile
pokrajine jedne iste države. A Pleciti je došao kasnije tragom pozitivnog
iskustva svojih zemljaka.''
''Dobro,
logično je da dođu rudari, metalurzi, šumari, željezničari, vojnici, pa
administracija... ali muzičari na toj listi mijenjaju moju predstavu o
ambijentu i odnosima u Monarhiji. Očigledno da Bosna postaje tada vrlo
atraktivna destinacija i za investicije i za gastarbajtere! Sada mi je jasnije zašto
se tom muzičaru daje ulica, ali mi je nejasno zašto ja to ranije nisam saznao.''
– zaključio je M.
Bio sam
siguran da je zaključio još ponešto i da mu se samopozdanje počelo vraćati.
(1) Jaroslav-Jarko
Plecity rođen je u Češkoj 1901. Nakon diplomiranja na Konzervatoriju u Pragu
dolazi u Jugoslaviju (1922.). Prije dolaska u Banjaluku (1931.) radio u
Mariboru, Splitu i Beogradu. On je samo jedan u nizu svojih sunarodnjaka koji
su dolazili u Bosnu i kultivisali nam muzički život. U Banjaluci ga oduševljava
sevdalinka u izvedbi lokalnih pjevača, zapisuje pjesme i obrađuje za hor
('Otkako je Banjaluka postala', 'Iz stare Bosne' – u formi rukoveti). Kasnije
je obrađivao i narodne napjeve sa Manjače. Do 1937. radi kao kompozitor i dirigent
orkestra Banjalučke operete i horova 'Nada' i 'Pelagić'. Bio je lijevo
orjentisan i zbog forsiranja repertoara sa revolucinarnim i radničkim
pjesmama('Internacionala', 'Radnički pozdrav', 'Mi zidari'), vlasti ga
protjeruju iz Banjaluke. Nastavlja s radom u Nišu i Podgorici gdje ga hapse
italijanski fašisti i interniraju u logor. Po oslobođenju vraća se u Banjaluku.
Radio je kao dirigent u Pozorištu i kao profesor u Muzičkoj školi. Sa velikim
mješovitim horom 'Pelagić' (više od 100 članova) nastupao je po cijeloj
Jugoslaviji osvajajući više nagrada i priznanja. Radio je vidno narušenog
zdravlja što je bila posljedica života u logorima. Umro je i sahranjen u
Banjaluci (1961.), u gradu koga je najviše volio.
***
(2) Prema prvom zvaničnom
popisu stanovništva, 22. IV 1895. u Banjaluci je živjelo 13.566 stanovnika od
čega njih 2.292 bili su Česi (blizu 17%).
(3) Krajem oktobra prošle
godine u svojoj rodnoj Slavoniji sahranjen je naš prijatelj Dragan Z. Želim ga
pamtiti kao iskrenog, društvenog, nenametljivog, skromnog, šarmantnog... ne
poznajem nikoga ko ga nije cijenio. Znao je nenadano našu sjedeljku uz vino prekinuti
svojim čistim belkantom. Sjećaju se toga i Suzana, Mustafa, Mladen, Merzina, Baja,
Koba, Ljilja, Fido, Džinero, Tane, Zvonac, Tomo... Voljeli smo kada spontano
zapjeva 'Santa Lucia'. Na Radio Osijeku nisu sačuvali nijedan snimak njegovog
glasa; za pokoj Draganove duše ja ću uz čašu vina kliknuti na link:
Mario
Super tekst. Prvi put vidim fotografiju dirigenta Plecity -a koji je u dva navrata radio u Podgorici... Postoji li igdje fotografija njegove supruge glumice Tereze Fogl-Plecity? Molim one koji imaju bilo kakav njen fotos da mi posalju, treba mi za ilustraciju knjige. Moj mail masjapopovic@gmail.com
ReplyDeletePokusao sam, preko nekih muzickih veza u Banjaluci, doci do slike koju trazite ali nisam uspio. Ne odustajem i ako nesto doznam javicu vam.
ReplyDeletePosebna sudbinska prica. Igrala je i zadnju rolu na Cetinju u predstavi Zivi les (!)u februaru44. Sirota, nadajuci se da je Njemci nece uhapsiti. Gestapo je zgrabio zatvorio je u "Bogdanov kraj" zatvor cetinjski, prebacio je u pg logor"Jusovacu"pa Sajmiste Bg, te Bergen Belzen. Tea kao Jevrejka je sve prezivjela, vratila se i opet zaigrala iz inata sudbini na Cetinju 1946 pa do 1950! U Tuzli zavrsila karijeru 1958. Kad je otisla u penziju. Da li su imali djece Tea i Jarko? Ni to ne znam! Velika hvala gdine Predrag na trudu!Pozdrav!
ReplyDeleteGospodine Marko, sve pohvale za ovaj lijepi i vrijedni tekst idu mom drugu Mariu. Hvala Vam.
ReplyDeleteJe li Jaroslav imao djece?
DeletePoštovaocima Jaroslava Plecitija,
DeleteDruga supruga pok. Jaroslava Plecitija, dirigenta, kompozitora i pedagoga je bila Ana - Anuška Volak (tetka moje majke Alojzije(Ivana) Volak). Tetka Anuška je umrla u Banjaluci 1975.
godine.Koliko ja znam nisu imali djece.
Jasminka Zarić, maj 2021 Banja Luka
Marko, informacije do kojih sam dosao saljem vam na vas email
ReplyDeleteVelika hvala gospodine Canak. Malo je ljudi danas sa tako nesebicnim trudom. Dragi prijatelju, nadam se da cu se nekad revansirati. Prijateljski pozdrav Marko
ReplyDeleteDraga Sekana, obradovala si me svojim javljanjem i saznanjem da citas, makar i ponekad, ovaj blog. Podsjecajuci se na Jaroslava Plecitija i Anusku Volak, podsjetila si me na tvoju mamu, teta Lojziku i tvog tatu. Dragi ljudi kojih se rado sjetim i zastanem pokraj njihovog groba kad sam u Banjaluci i kad obilazim moje grobove.Hvala ti sto si se javila. Pozdrav tebi, Ziri i svim vasima.
ReplyDelete