U
tada intenzivnoj prepisci sa profesorom Matom Džajom s naročitim
entuzijazmom se sjećao đačkog perioda u banjalučkoj Realci.
Gimnazijska monografija koju je uz ’okruglu’ godišnjicu
pripremio pedantni profesor Džaja bio je povod da se u Gradu nešto
više priča o Šopu, jednom od najvećih bh pjesnika. Obilježavanje
njegovog sedamdesetog rođendana proteklo je skromno kao i sam
Pjesnikov život. Tišina prati svijet mnogih umjetnika, posebno
pjesnika.
Baš
neobičan pjesnik bio naš Nikola Šop! Pisao je o malim običnim
stvarima, o vrlini oskudnosti, o ljubavnom zanosu, a ni kasnije
opčinjen imaginacijom svemira nije pratio umjetničke trendove.
Ipak, jedna zbirka pjesama zasmetala je zaduženima za birokratsku
parolu o ideološkoj zaštiti ’naroda od opijuma’. Bili su
zbunjeni Pjesnikovim druženjem sa Isusom (’Isus i ja pred
gradskim pijetlom’). U isto vrijeme u veliki
nesporazum bili su dovedeni i tvrdi krugovi etablirane crkve. Danas
začuđuje da su bile sporne slike kad Pjesnik doveze Isusa zaprežnim
kolima u bosansku provinciju, odnosno: Isus u kafani, čita novine,
umorna glava se spušta na Pjesnikovo rame, a oreol mu pada na jedno
uho... Pjevajući o malim ljudima, Šop demistificira a ujedno i
približava Božijeg sina. A pogrešno čitanje je rezultiralo
periodom zaobilaska Pjesnika u školskim programima i antologijama.
Prva putovanja u
Banjaluku iz rodnog Jajca (mali grad/
nad kojim se nebo nisko uvijek muti/ Pod kojim prigušeno tutnji
vodopad), ona đačka, mladi
gimnazijalac je prevaljivao pješice, stazama gdje svaki kamen skriva
istoriju a svaki pogled otkriva ljepotu. Hodajući cestom je ’uvijek
zaustavljao korake promatrajući suri i tvrdi Bočac’, a krajolik
bosanski (riječna ogledala, vodopad, mlinski šumovi) utkao je u
svoje rane pjesme.
Gospodinu
Džaji je pisao o dobu provedenom u Gradu (''moja
draga i nezaboravna Banjaluka'')
i Realci (''prava
burna košnica đačkih dana, veselih i tužnih, ali nezaboravnih'').
Nakon zemljotresa je napisao: ''Kad
pomislim na cijelu banjalučku Gimnaziju, na njezin kolegijum, na
zbornicu, na đake i drugove, ne čudim se što su Banjalučani kad
su krčili razvaline porušene Gimnazije svi redom plakali. Osjećali
su kao da su se u tim ruševinama pokopali i njihovi mladi dani.''
Živo se sjećao svojih školskih kolega i profesora latinskog,
deskriptivne geometrije, fizike...
Kada je ''navrnuo
kazaljke na vrijeme''
školovanja u Banjaluci, Pjesnik je dobio poticaj za lirski tekst
''Prohujala
sadašnjost'' u
kome se vinuo u prostor bezvremenskog uživanja uz drvorede sa
klupama, trgove pod mjesecom... ambijent u kome je osjetio prve
ljubavne strepnje i žudnje (''...
ublažiti tvoje patnje dok je po divnim banjalučkim šetalištima
opadalo posljednje kestenje. '').
U teškim uslovima
Pjesnik je nastavio školovanje u Beogradu, znanje latinskog koje je
ponio iz Realke omogućilo mu je da se jedno vrijeme izdržava
instrukcijama a kasnije i prevede kapitalna djela klasične
književnosti. Završava fakultet, susreće umjetničke autoritete,
počinje raditi i objavljivati knjige... a njegova poezija izaziva
pažnju i priznanja kritike. Početak
svjetskog rata mu bitno mijenja život: pri bombardovanju Beograda u
napadu panike skočio je s balkona svog stana. Povreda kičme će
Pjesnika kasnije potpuno vezati za krevet. Tako je započeo njegov
zagrebački stvaralački period u kome nastavlja bogatu pjesničku i
prevodilačku aktivnost. Šop radikalno mijenja pjesničku tematiku i
sa običnih zbivanja podiže pogled ka svemirskim prostorima i ide ka
krajolicima vječnosti. Možemo samo nagađati koliki uticaj su
odigrale noći provedene u kabinetu fizike banjalučke Realke i
druženja s teleskopom i mjesecom.
Nikola Šop
je bio osuđen na horizontalni položaj ali njegovo tijelo uz pomoć
pjesničke levitacije se suprotstavlja fiksiranoj nepomičnosti, ono
spoznaje bestežinsko stanje, a pritom njegov duh luta pejsažima
beskonačnosti. U svojoj drugoj ’astralnoj’ fazi poezija
Pjesnikova postaje superiorna u zemlji i inostranstvu (’Svemirski
pohodi’, ’Kućice u svemiru’, ’Astralije’).
Njegovo pero
pravi još samo jedan izlet u zavičaj (poeme ’Bosanska
trilogija’).
Veliki pjesnik
Nikola Šop bio je skroman i jedinstven. Njegova Antonija je zapisala
riječi s kojima se zaputio na posljednje
astralno putovanje: ''U
svakom filmu najljepši je kraj.''
Njegov treći
dolazak u Banjaluku je realiziran u organizaciji Centralne banke
Bosne i Hercegovine - na novčanici od 100 KM ispod Pjesnikove slike
piše:
Nikola Šop
Mario
ŠUM PŠENICE
KUDA BIH VODIO ISUSA
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te, da ti
jedno obično odijelo skroji.
I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milijun pari skuju za jedan sat.
Zatim čovjeku koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će se nakrivit i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.
Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.
Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.
A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.
ŠUM PŠENICE
Iz luga vjetar dune u doba gluho
i zelenu plahtu niz obronke zatalasa.
Lelujanje se začuje tako suho.
To šumi dolinama klas do klasa.
Vrijedni domaćin kroz otvoren prozor sluša
šum klasja i smije se u duši.
I sve mi se čini kao da već čuje
kako se zrelo zrnje u hambare ruši.
Miris pšenice duša mi snažno diše.
I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.
O hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše
i moja skromna šačica zrnja.
Nikola Šop
Lijepo, s ljubavlju prema čovjeku i pjesniku.
ReplyDeleteNataša
Kad citam ovakve tvoje tekstove Mario, kao da vidim filigran, vezen od rijeci.
ReplyDelete