Ljilja M.: DESNA RUKA

Svima je poznato značenje sintagme “desna ruka“. Kad bi recimo mama svojoj prijateljici kazala: „Ma ona mi je desna ruka“ (radi se, naravno, o meni) to je značilo da sam dobro dijete koje mami pomaže kad god zatreba... nije baš uvijek, ali mama, ko svaka mama - pretjerivala...

A kad se oklizneš niz ploču podignutog asfalta (uzrok je korjenje jednog drveta u aleji) pa u sekundi prebrojiš sve zvijezde usred bijela, čak sunčanog, oktobarskog dana, i nakon manje od jednog sata nađeš se sa teškim oklopom od gipsa (od prstiju pa sve do lakta), još se ne sjetiš onih maminih toplih riječi iz djetinjstva. U takvoj istinski bolnoj situaciji gotovo nesvjesno samo kažeš - majko moja mila. Međutim, brzo shvatiš da mame više nema, da moraš zamoliti neznanca pored sebe da pozove njegov ( M-ov ) broj. Prvi put se suočiš sa istinom da to sama ne možeš izvesti, jer pored nesnosnih bolova desna ruka je potpuno nemoćna.

I onda dva (i kusur) mjeseca iz minute u minutu živiš i radiš s lijevom rukom. To za jednog strogog dešnjaka znači da se ne možeš sam odjenuti, zakopčati, otkopčati, počešljati, jesti (ni šnitu hljeba odsjeći)... ne možeš ni pastu za zube koristiti... da ne govorim o kuhanju, pranju posuđa, pisanju (u školu, bezbel, ne možeš)... Probaš lijevom, nešto malo i možeš, ali uz redovno razbijanje čaša, prosipanje fildžana kafe po stolnjaku i šire, nečitkog pisanja... svima je uostalom poznata sintagma „ko da si radio s lijevom“.
Zovnu te mnogi telefonom, saosjećaju, nude savjete...Najviše me se dojmila priča koju je ispričao Joco:
„U davna vremena kad je u Bosni bilo i multietničkih sela, e, baš u jednom takvom najomiljeniji kod svih žitelja bio je lokalni hodža. Jedne jeseni hodža padne s kruške i sav se jadan polomi. Jedva diše, nepomičan leži na sećiji, njegove džematlije mu pošalju najboljeg hećima, muslimana, za svaki slučaj. Hodža malo popriča s njim, pa reče da on ipak ne bi njegove usluge. Onda mještani pošalju drugog jako dobrog doktora, pravoslavca, pošto se znalo da je hodža među svima bio omiljen. Uz izvinjenje hodža i njega odbije. Ponovi se sve i sa još jednim, takođe veoma dobrim doktorom, specijalistom, katolikom... Baš zabrinuti za hodžino zdravlje, još jednom sva trojica doktora zajedno sa delegacijom seljana zapitaše za razloge... Hodža im kaže: „Ma, nema veze čiji je i odakle je, ja bih da me liječi hećim koji je jednom ovako kao i ja - pao s kruške!“
Tako sam kroz priču shvatila da Joco potpuno razumije moju situaciju.
Ovo, međutim, pišem najviše zbog toga da na kraju kažem koliko je važna ona „desna ruka“ u prenesenom značenju koju je mama isticala. Svo vrijeme mi je bila dostupna i neizmjerno pomogla! M! Bio mi je, nećete vjerovati, desna ruka!

Čuvajte svoje obje ruke, pazite kud hodate, nemojte uvijek poput Don Kihota gledati u nebo i zvijezde... čuvajte i one svoje „rezervne“ desne ruke (ljevaci- obratno), čijeg značaja možda niste još svjesni.

Pozdrav svima, Ljilja M.