Nastojim
da kupovinu obavim što jednostavnije mogu, nisam od onih koji
uživaju u robnim kućama. Doživljavam ih kao mjesta za gubljenje
vremena, a trgovačke navlakuše me prosto frustriraju. Ne
bih ni tada ušao u gužvu Božićne rasprodaje da nije bilo datog
obecanja.
Događaji su vezani za moj put u Zapadnu Njemačku gdje samo što se
nije moglo kupiti ‘šarenih zmija’. Rado bih zamijenio šoping
nekim sadržajnijim provodom ali morao sam ispuniti par narudžbi.
Imao sam posebnu odgovornost prema Ibri ribaru, tihom čovjeku kome
sam trebao nabaviti neku plastičnu ‘zonzicu’ za njegovu
mašinicu… blinker, šta li? On onako skroman, ne traži puno,
prepušta drugima da budu od riječi kao što je i sam bio. A važan
mu bio taj tanki, sitno narezani prsten.
Slika
od koje se ježim: ja kao dio horde kupaca u velikoj robnoj kući.
Društvo mi pravi moj T. Živeći već duže u W. on je poprimio
osobine prosječnog Nijemca i dobro se snalazi u ovakvim gužvama.
Otkrivam da ga zanimaju više-manje (ne)potrebne sitnice što
pokušava i meni nametnuti: ''O, vidi! Moraš ovo kupiti! Jeftino!''.
Pomalo me nervira, ali nisam na domaćem terenu pa disciplinovano
slušam: ''Ima vremena, potražićemo ‘zonzicu’, ne brini.''
Ipak, nismo stigli, gungula se nastavila i sljedeći dan. U reprizi
istog filma počnem se i ja uklapati u potrošačku atmosferu. Kupio
sam par manje potrebnih sitnica, ali i sunčane naočale za Gocu (od
milja ‘balduzica’, meni kao Bosancu, ljepše zvuči nego –
svastika). Taj poklon bio pun pogodak, sve po mjeri: kvalitet, boja,
talijanski dizajn, UV zaštita, bočni štitnici… I bio je
pravovremen jer Goca je upravo pripremala skije…
Ali
'zonzicu' nisam uspio pronaći. ''Nema veze'', tješi me T, ''ima
vremena, poslaću ti.'' Poslije možda dva-tri mjeseca mi stvarno
poslao. Znao sam da su ribari strpljivi. Bio i Ibro. I plaho se
obradovao.
Ne
mogu da ne kažem da me tada Evropa baš neprijatno iznenadila po
deficitu kafića. Pao sam s nogu. Gdje god bi 'normalan' čovjek
otvorio kafanu 'Švabo' postavio apoteku! Zaključim, slavenska i
germanska logika se poprilično razlikuju. Bio je to dobar 'osnov’
da po povratku šaljivo obojim svoj cinizam o skoroj propasti
'Švaba'.
Danas
su kupovine jednostavnije. Moja averzija prema robnim kućama
je
doduše splasnula ali sada osjećam frustraciju od ‘on line’
kupovine. Možda ‘hakiranje’, možda mogući nesporazumi ?… u
stvari kasnim ja za ‘delta te’ i u internet radnju ulazim
najčešće kao posmatrač. Ovih dana pratim ponudu inoviranih ‘Snow
Goggles’. Naime, sin one moje balduzice, već student, nakon prvih
uspješnih bolonjskih slaloma priprema se i za one prave, sniježne…
Vrtim stranice, tražim prikladni poklon, ponuda ogromna… Kao laik
zapinjem za dizajn (epitet ‘revolucionarni’ se podrazumijeva).
Filteri UV zračenja stopostotni, OK, ali sada su ugrađene i leće
protiv magle (opa, prodavačima magle se može dohakati!). Čitam
dalje: opremljene GPS-om i Bluetooth-om. Neke lude naočale, imaš
sve podatke o ‘lauf’-u. Bilježe baš sve: lokaciju, nadmorsku
visinu, brzinu, dužinu skokova - ostaje ti samo da pratiš SMS-ove,
slušaš muziku…
Instalirani
senzori daju informacije kao na dlanu: karte, nagibi, usmjeravanja na
optimalnu stazu… Predahneš, na imaginarnim vajdskrin grafikama
analiziraš vitalne podatke o vožnji, porediš sa prethodnom…
odnosno lagano pomjeriš pogled na zaslon ‘udaljen’ 5 metara i
dobiješ sve željene podatke…(npr. vrsta drveta u koje možeš
udariti: bukva ili jela). I to sve bez muke, bez žmirkanja, bez
širenja zjenica, slika optimizirana prema uslovima na stazi (nema
naglih svjetlosnih kontrasta). Tu su i dodatni specijalni objektivi
sa panoramskim pogledom, ‘širim’ od naših prirodnih mogućnosti.
Čega se sve nisu dosjetili ti dizajneri naočala i reklamnog
materijala. Ponesen njihovom maštom zamišljam one moje
elektroničare, Kobu i Čađu. Znaju oni uživati na skijama: mogli
bi u svakom momentu izmijenjati međusobne podatke o vidicima, o
kilometrima, o pulsu, ako treba. A poslije dužeg skijanja mogu
odabrati pravi trenutak za zajednički odmor, idealno za SMS poziv,
reklo bi se … Ipak, čini mi se da bi se konekcija
smartfonom koju omogućavaju te udobne lagane fleksibilne kompozitne
naočale mogla efektnije realizovati sinhronom emisijom arome kuhanog
vina. Znajući ove moje skijaše ‘oldtajmere’ bio bi to pun
pogodak. Čudno što vrhunske naočale nisu opremljene ovako
značajnom ‘zonzicom’. Dizajnirane da ne pritišću nos ali ne i
da mu omoguće dodatno zadovoljstvo. Zaista šteta!
Na
kraju sam odlučio da sinu moje balduzice ipak kupim rukavice. Na
našoj pijaci ima ih vunenih i šarenih, made in Vlašić. Ne pletu
ih Kineskinje…
I
još nešto sam primijetio, ne samo oko pijace, grad je prepun
apoteka… ima ih više od kafića. Dobar znak našeg propadanja,
nema tu nikakvog cinizma…
Mario
No comments:
Post a Comment