Thursday, February 14, 2013

Mile Stojić: VALENTINOVO



Natuknice "Valentinovo" nema u Krležinoj Općoj enciklopediji, ali, svakako, ne zbog vjerske fundiranosti tog pojma, nego s razloga da se ovaj "blagdan" tek u novije vrijeme "slavi" i u Njemačkoj i u srednjoj Europi. Meyers grosses Lexikon navodi je kao izvedenicu u sklopu pojma "Sv. Valentin", ali upozorava da riječ nema nikakve neposredne veze sa životom kršćanskog martira i sveca, koji je živio u petom stoljeću. Sam pojam "Valentinovo" (Valentinstag) definira se u Meyersu kao "dan zaljubljenih" i "dan darivanja" (Geschenkstag), te ističe da je on tradicijski utemeljen u Francuskoj i anglosaksonskim zemljama. Simbolizam ovog dana proširio se, zahvaljujući prvenstveno rock-kulturi, na cijeli svijet, pa ga tako i u našoj zemlji mladi svih religija i tradicija prihvaćaju kao svojevrstan praznik, nerijetko i pod engleskim nazivom Valentine greetings, ali još češće pod već udomaćenim oblikom "Valentinovo". Za razliku od ostalih tradicionalnih praznika, ovaj se obilježava isključivo udvoje, nikako porodično ili grupno i nipošto solo. Najčešće na nekom skrovitom i tajnome mjestu, a slavi se 14. veljače. Ljubav ima tisuću i jednu definiciju, od koje su sve točne i sve, isto tako, nepotpune. Bez nje su svi ljudski i anđeoski jezici, veli sv. Pavao, tek "mjed što ječi i cimbal što zveči". Milijun pjesama je o ljubavi napisano i ispjevano. Grčka pjesnikinja Sapfo tuži se svojoj majci da je zbog ljubavne čežnje "zaboravila tkati", a rimski pjesnik Katul mišljenja je da su ženske ljubavne izjave nepouzdane, te da ih treba "zapisati na vjetar, na talas brze vode". Arapski pjesnik Imru'l Kais smatra, pak, da sa ženama u ljubavi ne treba trošiti riječi - on je, veli, posjećivao i rodilje, koje bi začas ostavljale dojenče, da bi njegov "raonik rezao i ne bi ispao iz brazde". Gospođa Kamači iz Japana moli drvo trešnjino da zaustavi njezina dragana na odlasku i da mu njegove latice zametu put, a Desanka Maksimović piše da je sreća u ljubavi držanje na distanci tj. i da je njezina ljepota u razdvojenosti, a ne u sjedinjenju. Perzijanac Omer Hajjam tvrdi da je ljubav jedini raj, pogotovu ako je još "pojačana" lijepom svirkom i dobrom kapljicom, a anonimni arapski pjesnik razborito savjetuje: ljubav je kao sjena - "ako trčiš za njom, dostići je nećeš, no, okreneš li joj leđa - ona će te zauvijek slijediti". Talijanski pjesnik Torquatto Tasso, zaljubljen u našu Cvijetu Zuzorić, pjevao je o njoj kao o "cvijetu Ilirije", a španjolski klasik Gongora u ljubavi je vidio tek klicu smrti, smrti koja zanosnu ljepotu pretvara u "dim, sjenu i ništa". Puškinu je ljubav tek puka nostalgija za jednom Gruzijkom, a Francu Prešernu sonetna petljavina sa Primicovom Julijom, koja ga mlada i ne pogleda, već ode s drugim s manje slave, a s više eura (tolara). Baudelaire je bio prokletnik ljubavi, a Walt Whitman, kao ljubavni liberal, poručivao je jednoj prostitutki: dok te sunce ne izopći, ni ja te neću izopćiti. Šantić se, pak, u poznoj životnoj dobi bijaše zaljubio u jednu šiparicu, što mu je stvorilo ljubavnu vrtoglavicu (ili - kako on kaže - "bururet u glavi"), dok je Šimić vjerovao da je ljubav u stanju na trenutak preobraziti i učiniti lijepim njegovo ružno lice. Od ljubavnih pjesama naše mladosti najviše se, svakako, sjećamo Lorce (Por las ramas del laurel, van de paloma oscuras /La une era el sol, la otra la luna), Jesenjina i Jacquesa Preverta, čija Barbara, još pokisla i nujna, čeka u sfumatu naših uspomena. U Engleskoj vjeruju da je mladiću suđena ona koju prvu sretne toga dana što februar dijeli na dvije polovice. O tome govori i čuvena Ofelijina pjesma: Sutra je blagdan svetog Valentina; svi će se probuditi u ranu zoru, i ja mlada pohrlit ću prozoru tvome. Ti ćeš se tad dići i brzo mi otvoriti vrata. Djevojka će ući, a kad iziđe - djevojka više biti neće. (W. Shakespeare: Hamlet, prijevod J. Torbarine)
Mile Stojić

No comments:

Post a comment