Sule: „MAD DOG“ & JNA

Dvostruki koncertni album Džo Kokera „Mad Dogs & Englishman“ kupio sam 1975. godine u Kragujevcu, gdje sam bio u vojsci. U Kragujevcu je već tad postojala „Jugotonova“ specijalizovana prodavnica ploča, dok ovdje kod nas nije bilo takve prodavnice, pošto se Gospodska ulica u to vrijeme sanirala od posljedica zemljotresa. Jugoton je svoju prodavnicu otvorio u Banjoj Luci tek krajem 70-ih ili početkom 80-ih godina, nisam baš nešto siguran kad.

Pored „Med Dogsa“, u Kragujevcu sam kupio i Erika Kleptona „461 Ocean Boulevard“, Allmane „Brothers & Sisters“ i Hoze Felicijana „For My Love... Mother Music“.

Kao što je i normalno, i ovaj album slušao sam i prije nego što sam ga kupio i palio se kao lud na Kokerove obrade tema The Letter grupe Box Tops i Honky Tonk Woman od „vječnih Stonsa“. Međutim, kad sam malo pažljivije saslušao ovaj album ponovo je došla do izražaja moja vječna skonost ka ritam i bluzu i soulu.

Ustvari, radi se o 12-minutnom medliju „Blue Monday“, koji u sebi sadrži Kokerove obrade Soul-tema „I’ll Drown In My Own Tears“, „When Something Is Wrong With My Baby“ i „I’ve Been Loving You Too Long“.

U to vrijeme bio sam lud i za obradom ove Otisove teme koju su napravili i Ike & Tina Turner, pa se možda upravo i zbog toga Koker u mojoj glavi vrti kao „specifični i šarmantni britanski Soul - Shouter“.

Sa ove Kokerove američke turneje snimljen je i dugometražni dokumentarni film, koji je na VHS-u donedavno imao samo Goran Predić. Naravno, sad ga imam i ja, ali u DVD-formatu.

Dakle, ovaj „Sugar Baby album“ neodoljivo me podsjeća na Kragujevac, gardijsku kasarnu „Vojvoda Radomir Putnik“, na moje drugare iz vojske Srećka Matića iz Siska, Praček Aleša iz Vipave, Antu Batinića iz sela Njemci kod Vinkovaca, Iliju Majstorovića iz Kaknja, Bagić Boška iz Zadra i, naravno, mog druga do groba, Milu Čulića iz Banjaluke. 

U vojsci sam steko druga do groba“

Sa Milom Ćulićem u Kragujevcu 1975. godine

A Kragujevac, ma to ti je samo takva varoš, tu sam prvi put slušao grupu „Smak“ i prisustvovao promociji njihovog prvog albuma, jer sam bio jedan od rijetkih vojnika kojima je bio dozvoljen ulaz u diskoteku, koja se nalazila između kasarne i teatra „Joakim Vujić“.

Eto na šta odmah pomislim kad čujem onu sjajnu najavu „Mad Dogs & Englishman & Joe Cocker“, nakon koje slijedi urnebes zvani „Honky Tonk Woman“.

Ogromna većina mojih sadašnjih drugara iz prve bi rekli „ma to ti je truba fazon“. Ja mislim da to nije upšte truba fazon, već da je moja generacija bila sretnija nego pametnija, jer je imala sreću i zadovoljstvo da odrasta u to vrijeme u onoj dobroj staroj „Jugovini“.

Little Sule