Mile Stojić: BERTOLT BRECHT

Brojnim teatarskim i književnim prezentacijama Njemačka 10. veljače obilježava rođendan Bertolta Eugena Friedricha Brechta. Njegov otac, vlasnik tvornice papira iz Augsburga, nije zacijelo toga dana mogao ni slutiti da će njegova novorođena beba dati najveći smisao njegovoj proizvodnji. Danas, vise od jednog stoljeća kasnije, Brechtovi papiri predstavljaju svjedočenje o najvećoj tjeskobi dvadesetoga stoljeća - fašizmu, ali i upute kako čovjek može živjeti uspravno i dostojanstveno i na samom rubu ponora. Imao je šesnaest godina kad je počeo prvi svjetski rat, s devetnaest bio je već mobiliziran, s dvadeset i tri doživio je prva nacistička divljanja u Münchenu, a s dvadeset i četiri već je bio na popisu onih koje je vođa bio naumio likvidirati s ciljem spasa duhovne čistoće nacije. Sa tridesetpet otišao je u progonstvo, a samo godinu dana nakon toga njegove knjige su gorjele na berlinskoj lomači, skupa s knjigama drugih antifašističkih pisaca. Kao četrdesetogodišnjak gledao je kako se njegova domovina pretvorila u čudovište, objavljujući rat cijelomu svijetu. Nije mogao pojmiti kako se glazba Beethovena i Bacha svela na uvredljivi idiotizam vojničke koračnice. Uzmicao je pred svojom poživinčenom domovinom u Francusku, u Dansku, u Švedsku, u Ameriku. Prezreo je egzil (ondje govori čovjek koga nitko ne sluša) i sa pedeset godina vratio se u istočnu polovicu Berlina, gdje je umro od posljedica srčanog udara u ljeto 1956. Kao mladić sanjao je o hedonizmu i tjelesnim užicima. "U potresima što će doći", pjevao je, "neću dati da mi se virginia ugasi od gorčine". Volio je žene, a kao teatarski autor, najčešće je ljubovao s glumicama, od kojih su neke, poput Helene Weigel, ostavile dubokog traga na njegovo pisanje. U kazališnu praksu uveo je tzv. Verfremdungseffekt, situaciju kad se glumac na neki način distancira od lika, iako je čuvenu Mutter Courage, tvrde suvremeni istraživači, tek prepisao od Helene, ne mogavši se distancirati od nje niti milimetra. Poeziju je počeo pisati pod utjecajem ekspresionista, ali je taj put ubrzo napustio, jer ga je privlačila magija teatra ili cabareta. Ekspresionizam je za mirno i sređeno društvo, a tutnjavi ispod nogu pjesnik mora ponuditi nešto konkretnije i žešće, tvrdio je. Riječima se suprotstavljao ideološkoj tiraniji, pa je svoje balade, songove i liedove namijenio najširim slojevima, zadržavajući pritom aristokratski jezični izraz i stil. Njegov književni i teatarski opus talijanski je kazališni reditelj Giorgio Streller nazvao - Kontinent Brecht. Bertolt Brecht, Nijemac, pobunio se protiv Hitlera zbog toga što je punim srcem i dušom volio svoj narod i svoju zemlju. Nije mogao podnijeti da jedno Nepismeno Mazalo (tako je zvao Hitlera) govori u ime Schillera, Goethea i Nietzschea i da zbog tog nesretnika njegove bavarske seljanke ogromnih grudi i široka osmijeha moraju rađati siročad. Shvatio je okrutnost vremena, kojoj se suprotstavljao vedrinom: "Ima li boga ili ga nema zato, dok Baala ima, Baal ne mari. Ali ima li vina ili nema vina - to Baalu nije šala, to su ozbiljne stvari". Shvatio je prolaznost tiranije, jer je znao da će mu ona Njemačka koja mu je javno palila knjige i prijetila umorstvom ubrzo podizati spomenike. Jedino nikako nije mogao shvatiti kukavičko ponašanje pisaca u vremenima diktature. Jer, upozoravao je, neće se govoriti: vremena Njemačke bila su mračna, nego: zašto su njihovi pjesnici šutjeli?

Mile Stojić