Friday, May 13, 2011

MARIO: PROJEKAT ZA SVA VREMENA


U vrijeme nastanka ovih portreta bili su mladi, uspješni, zaljubljeni, natprosječno lijepi... Eventualna neslaganja sa ocjenama fizičkog izgleda mogu se pripisati estetskim kriterijumima koji su kao i moda u protekla dva i po stoljeća doživjeli prilične promjene.

Ona, Sofija Augusta Frederika od milja zvana Fighen (Smokvica) dovedena je sa Zapada a odabrana po zakonu plave krvi da bi se vjenčala sa Petrom III. U brak je ušla kao Jekaterina Druga, a otkad se Petar ‘okliznuo’ postala je Katarina Velika, carica Rusije. Period njenog vladanja se smatra vrlo uspješnim u istoriji Rusije. Odškrinuvši vrata naprednim evropskim uticajima izvršila je značajnu reformu državne uprave. A mudrom i preduzetnom politikom uspjela je proširiti državne granice pri podjeli Poljske kao i na obali Crnog mora nauštrb poražene Turske. Carica je širom Evrope gradila svoj autoritet koristeći čvrstu ruku i nespornu inteligenciju. Posebno zanimljiv je bio način na koji je vodila kadrovsku politiku u Carevini. Nakon ličnog uvjeravanja da se radi o talentiranom muškarcu, značajne državne resore je povjerila mnogim svojim ljubavnicima. Pravilan izbor ljubavnika bio je osnov njenog uspjeha. Jedna od senzacija u njenom životu bio je i on, Grigorij Aleksandrovič, kasnije ministar i vojskovođa, knez Potemkin. Bio je mlad i ambiciozan, bio je izrazito talentovan; brzo je osvojio mnoga odlikovanja i unapređenja te stekao bogatstvo. Pritom je osvojio i (veliko) srce Katarine Velike.

Priča o Potemkinovim selima je poznata. Poslije vojnih pobjeda carica je knezu povjerila značajne zadatke na jugu zemlje. On uspješno provodi kolonizaciju opustošenog prostora, ali želi pojačati utisak, želi nečim dodatnim opčiniti caricu. To postiže sa kulisama živopisnih sela koje postavlja duž puteva kojima prolazi Katarina Velika sa svojom svitom.

Priča je poznata, ali ona ima više različitih verzija. Logična je i pretpostavka da je instalacijom lažnih sela Knez Potemkin želio ustvari obmanuti strane diplomate koji su pratili Katarinu Veliku u obilasku oslobođenih dijelova države. I zaista, mudroj i učenoj carici i više nego dobroj Potemkinovoj prijateljici nije priličilo da proguta tako jeftin trik. Najvjerovatnije je to bio zajednički projekat nekadašnjih ljubavnika.

Da li su scenografiju činila improvizovana pročelja ili okrečene trošne kuće sada nije bitno, važno je da je imenovana nova metafora - Potemkinova sela. Ona u prenesenom smislu izražava prevaru, lažnu vrijednost, nešto što ne postoji, što je imaginarno… Ne zanemarujući ni jedan segment života čini se da su ta značenja više nego primjerena savremenoj politici, od lokalnih do velikih svjetskih proizvođača magle… I samo podsjećanje na stvaranje fame o zlim neprijateljima ili proizvodnje ‘fatamorgane’ o oružju za masovno uništenje, na zloupotrebe pojmova ‘ljudska prava’ i ‘demokratski procesi’… asocira nas na kaspijsku ili arapsku naftu, na bombardovanje civila, na stotine zatvorenika bez sudskih presuda, na predizborna obećanja… Takve i slične privide i politička zavođenja kreiraju veliki meštri a danas ih nude na sajmovima prevara kao ‘knowhow’. Nema posustajanja, tehnološka dostignuća daju im novi zamah. Potemkin je samo dao ime Projektu za sva vremena.

Mario

3 comments:

  1. Simpatična je ova fotomontaža, iako bi se carica da je neznam koliko voljela Potemkina okretala u grobu na ovu fotomontažu.
    Divljenja vrijedna Katarina Velika, ruska carica, po rođenju njemačka kneginja, učinila je za Rusiju mnogo više od mnogih ruskih careva. Velika pobornica Prosvjetiteljstva, mnogo je učinila u privredi, brodogradnji, školstvu, medicini, umjetnosti, kulturi,..
    Obrazovana i inteligentna znala je izabrati najbliže suradnike. Znala je procijeniti sposobnosti u svakom pogledu i nagrađivala ih je, kao i vjernost njoj i kruni.
    Bila je mudra i sposobna vladarica, književnica, strastvena u svemu.
    Apsolutni vladar nema potrebu praviti Potemkinova sela, ali je da ostane caričin miljenik, ako ne u krevetu ono pri vrhu vlasti, takvu potrebu imao Potemkin.
    Voljeli su se, ali ne toliko koliko su oboje voljeli vlast. Poštovali su jedno drugo, poštovali su snagu uma i sposobnosti kojima su bili obdareni.

    Potemkinovim selima smo mi i svjedoci i učesnici, (preko noći asfaltiranih puteva, okrečenih kuća,..), bio je to jedan od načina stvaranja kulta ličnosti, doživotnih predsjednika.
    U demokratskim društvima, koliko god bila daleko od istinske demokracije, takvo što nije moguće, jer mandat nikome nije dan do kraja života.
    Političke floskule, laži, demagogija, mediji u službi vlasti, Potemkinova sela,... su prisutni, uvijek će postojati, ne treba idealizirati, svojstvene su ljudima, a ljudi su takvi od postanka svijeta, ali samo o nama, našoj informiranosti, obrazovanju i spremnosti da na njih ukazujemo i da se hrabro protiv njih borimo, biti će ih svakim danom manje. Kako njima, tako i nama nove tehnologije u tomu pomažu.

    Cilj, istinsku demokraciju, teško da ćemo ikad postići, ali zato svoj put k cilju moramo osvješćivati i naučiti zapreke na tom putu ukloniti, zaobilaziti i uspješno preskakati sa što manje poteškoća i žrtava. To je izazov, na kojem određujemo vlastitu sudbinu, na kojem oštrimo svoje sposobnosti, i ako mu tako pristupimo možemo biti i zadovoljni.
    Kakav bi nam bio život da smo cilj ostvarili?
    Bez izazova, bez inspiracije, priznajte iskreno, nebi bio zanimljiv.

    Što mislite, ima li u ovome i demagogije?

    ReplyDelete
  2. Iskreno nisam mnogo znao o Potemkinu. Njegovo ime se pominje samo oko njegovih sela a novinari I politicari ga pominju kako komu odgovara. Svega je bilo udalekoj povijesti sto nismo ucili u skoli. Ne vjerujem da se protiv talibana, za afirmaciju prava covjeka ili rusenje komunizma treba koristiti Potemkinovim izmisljotinama.

    ReplyDelete
  3. Jedna od ‘arhitektonskih kulisa’ koju su kreirali stratezi rata protiv talibana je ‘veći grad’ Mardža navodno sa oko osamdeset hiljada stanovnika. Propagandna prethodnica velike ofanzive nije ‘izmislila’ (Potemkinovo) selo nego grad. Od geografske činjenice koja ne predstavlja ni grad, ni veći grad, nego poljoprivredno područje, javnosti je predočen kao cilj akcije - urbano područje gusto naseljenih talibana sa oko hiljadu ukopanih ‘pobunjenika’. Kada su marinci izvojevali ‘tešku’ (očekivanu) pobjedu, najveće medijske kuće su javljale kako su ‘marinci osvojili veći dio grada’ i da ‘u nekim kvartovima još postoji otpor’… Tek kada su lani istraživački novinari Associated Pressa javili da je Mardža rijetko naseljeno područje sa tri pijace i jednom džamijom te da u sukobu nije bilo ni avganistanske vojske, dio kritičke svjetske javnosti je mogao shvatiti da je na sceni još jedna obmana ‘demokratskog’ vojnog saveza. Običnim trikovima je opravdano izvršenje ofanzive na američko i svjetsko javno mnijenje, očigledno usmjereno protiv kritičara rata. A u tim akcijama u Avganistanu (još) učestvuju i vojnici naših malih balkanskih državica. Pitam se: ‘’Čije kućne pragove oni tamo brane?’’
    (Inače, pretpostavlja se da pokretu talibana pripada petnaestak hiljada ‘svojih na svome’pripadnika.)
    Pozdrav,
    Mario
    P.S. O talibanima ništa nisam učio u školi; učio sam o demokratskom svijetu ali od loših učitelja.

    ReplyDelete