Mario M.:Brend a banjalučki

Banjalucki...........

Neke strane riječi dolete brzinom munje i zakuju se nekako lako u siromašne rječnike kao što su ovi naši. Ima riječi koje su zaista efektne, vrijeme dokaže njihovu vrijednost, lako se šetaju našim padežima, a ni deklinacije ni komparacije im ne narušavaju šarm... i obogate nam jezike. I kada bi htjeli, čini mi se, ne bi mogli postavljanjem strogih graničara na ulaze u naše jezike spriječiti uvoz tzv. tuđica. Tako je bilo i ranije, neke turske, njemačke, talijanske riječi prigrliše Balkanci s lakoćom, a neke od njihse udomaćile i zaboravile na rodnu grudu (od kniževnika Basare sam čuo da je i ’igla’ turska riječ).

Milan Rakić

Nema tu ništa neobično, ako hoćeš da komuniciraš prihvataš sva raspoloživa sredstva.

Riječ ’brend’ se odavno ugnijezdila u našu svakodnevicu, a ističem je sada jer mi u glavi zvone monolozi iz jednog filma. Radi se o dokumentarno – turističkom filmu o banjalučkom ćevapu. Sada već penzioner, Milan Rakić, nekada novinar poznat i po novinskim reportažama i po tv putopisima, sa sinom Janom, snimateljem napravio je film o najpoznatijoj banjalučkoj tradiciji. Autori filma nas upoznali sa tehnologijom izrade ćevapa i lepinje, zavirili u istoriju, prošetali Banjalukom, pričali s ljudima... Sagovornici bili mesari, pekari, aktivne ćevabdžije, gurmani, novinari, ali i gradski predstavnici Uprave, Komore, turizma... Govorili oni u filmu, a neki i na svečanoj premijeri filma (Zanimljiva je gospođa Stošić iz Arhiva koja je pričom svoje odrastanje vezala za poznate nam ćevabdžinice, njihove majstore te o izazovu uživanja ćevapa svim čulima. Za nepovjerovati, žena pričala ne pomenuvši riječ ’brend’). Jer kad se povede priča o prepoznavanju Banjaluke ljudi ne mogu da zaobiđu taj naš brend. Brend, pa brend... Moje asocijacije na ćevape su vezane za dječiju radost, za određene lokacije, za Vrbas i banjalučke bašče... Teško mi je ugurati brend u ćeif, ne uklapam se u trendove.

Najpunija usta tog ’brenda’ su onima čija i jeste dužnost da ga verificiraju. Oni znaju da kod nas u tom smislu neke regule postoje, da neke opet ne postoje, ali ne radi se ništa konkretno. Brend se nudi k’o na tacni, ali ćevap nažalost nosi pridjev ’banjalučki’ pa je osuđen jer akciju licenciranja moraju voditi samo Banjalučani. Gdje su ti Banjalučani? Nije ih malo nego oni više vole pričati... ili čekaju da ga, kao ajvar uostalom, zaštite Slovenci.

Banjalučki ćevap je pomenutim filmom makar u ’svom gradu’ dobio skromnu promociju. Ipak budućnost mu je neizvjesna jer je tradicionalna aroma ćevapa i luka dobila konkurenciju šarenila i aditiva McDonald’sove ponude. Neću fotografisati tek otvoren McDonald’sov restoran koji se razbaškario u Gospodskoj, neću da ga dodatno reklamiram.

Mario M.

***********
Slike cevapa i Nektara kojima je Vjeko ukrasio svoj komentar: