Savo Drakulić
Jedan je od onih pisaca koje prosto volite ili ne. Nemalo puta osporavan i napadan zbog svojih stavova, koje se ne libi da javno iznese, te raspravlja o njima sa jednakim žarom sa kojim i piše. Sa druge strane, činjenice govore da se radi o višestruko nagrađivanom piscu, što u domaćim, tako i u međunarodnim krugovima. Takođe je jedan od najtiražnijih i najprevođenijih hrvatskih književnika. Miljenko Jergović za "Nezavisne" otkriva kome smetaju njegove nagrade, zašto vjerske institucije ne smiju da se miješaju u život građana i šta nas čeka u Evropskoj uniji.
NN: Nedavno ste dobili nagradu "Angelus" u Poljskoj, a po nekom uvidu, to je medijski prošlo pomalo nezapaženo. Mislite li da je to zato što ste Vi u pitanju ili je prosto takav stav ovdašnjih medija kada je bilo koji oblik kulture u pitanju?
JERGOVIĆ: Stvarno ne znam. Vjerojatno je bilo nekih, naročito u Zagrebu i Sarajevu, koji su bili lično pogođeni i potreseni viješću da sam dobio nagradu "Angelus", za najbolju knjigu srednjoeuropskog pisca, objavljenu 2011. u prijevodu na poljski. A kako ćeš svoju potresenost drukčije da prikriješ, nego da okolo vičeš: "Nije mi ništa, nije mi ništa..." Mimo toga, ne čini mi se baš da je moja nagrada prošla medijski nezapaženo, u regionu, a bogme i oko regiona.
NN: Šta za Vas predstavlja ta nagrada, s obzirom na to da se radi o zemlji van ex-YU prostora?
JERGOVIĆ: Ne treba precjenjivati, ali ni potcjenjivati nagrade u životu. Osim što čovjeku donesu određenu materijalnu dobit, uvjere ga, barem na trenutak, da je drugima važno ono što radi. Ovo nije prvi put da sam čašćen nekom europskom nagradom, koja sa zemljama bivše Jugoslavije, niti s ljudima koji se pobliže bave našim književnostima, nema nikakve veze. Ali bi se moglo reći da je riječ o najznačajnijoj nagradi koju sam dosad dobio. Takvom je čine imena prethodnih dobitnika, ali i imena pisaca koji su se našli u užem izboru. Lagao bih da kažem kako mi sve to ne imponira, no sa druge strane, teško da će se i s ovom nagradom išta u mome životu promijeniti. Ne bih ni volio da se mijenja.
NN: Smatrate li da li se van granica više cijene umjetnici sa ovih prostora? Koliko smo danas otvoreni prema inostranstvu i koliko je inostranstvo otvoreno za nas?
JERGOVIĆ: Na ovakva pitanja odgovori su uvijek individualni, od slučaja do slučaja. Što se tiče otvorenosti - kojom se mi često hvalimo - svaki put kada se zateknem na nekoj književnoj manifestaciji izvan regiona, primijetim da su drugi neusporedivo otvoreniji od nas. Mi smo pomalo zaostali u svome tradicionalnom uvjerenju da smo najsrdačniji, najotvoreniji i najkomunikativniji ljudi u Europi i na svijetu. Zapravo smo zatvoreni, zatrovani i puni predrasuda. Znate, lako je nekom Banjalučaninu ili Zagrepčaninu biti otvoren prema Indijancima ili Tibetancima, jer u Banjaluci, kao ni u Zagrebu, takvih nema. Ili ih nema u većem broju. Otvorenost se uvijek i svugdje mjeri prema otvorenosti za prve susjede, a još prije toga za one koji u nekom društvu predstavljaju manjinu. U tom smislu, svi smo mi zatvoren i zatucan svijet. Oni koji među nama nisu takvi, obično su prezreni i usamljeni. Srećom, među takvima se nađe u svijetu vrlo uspješnih i cijenjenih umjetnika. Eto, recimo, ako već razgovaramo u banjalučkim novinama, takva jedna umjetnica je Margareta Kern. Njezina je umjetnost istovremeno banjalučka i emigrantska, a svijet ju je, eto, prepoznao, Europa je prema Margareti Kern i njezinom talentu bila vrlo otvorena. A koliko je Banjaluka otvorena prema njoj? To je, čini mi se, vrlo zanimljivo pitanje.
NN: Kako danas vidite jugonostalgiju, koje, čini se, ima više nego ikada? Da li je riječ o iskrenom žalu za prošlim vremenom ili je to samo posljedica sve težeg života u kapitalizmu?
JERGOVIĆ: Jugonostalgija je samo drugi naziv za ono što Bora Stanković naziva "žal za mladost" ili što se oduvijek nazivalo dobrim starim vremenima. Nikad nije bilo vremena u kojem ljudi nisu mislili da nekad, u nekakvoj stvarnoj ili imaginarnoj prošlosti, nije bilo bolje nego što je danas. Eto, to je i ta jugonostalgija. U vrijeme Jugoslavije bilo je manje demokracije nego danas, ali je barem u posljednjem desetljeću njezina postojanja bilo više slobode nego danas. Mirne duše ću reći da mi je sloboda važnija od demokracije. Ali isto tako: za Jugoslavijom ne žalim, ono što je propalo moralo je propasti. Ili je moralo dotrajati, budući da Jugoslavija i nije trajala tako kratko. Mislim da se o toj zemlji, o Jugoslaviji, ne bi smjelo govoriti u isključivim kategorijama, ili crno ili bijelo. Bila nam je dobra dok je postojala i bila nam je grozna, jer je u načinu njezina postojanja bio upisan i način njezina nestanka. Ali jedno se mora imati na umu: Jugoslavija je bila uvažavana europska država, kao Jugoslaveni bili smo u toku sa svim europskim kulturnim i političkim modama i trendovima, kao Jugoslaveni bili smo u središtu pažnje. Danas, u svojim malim, ojađenim zemljama, mi smo sasvim drugorazredni, mi smo provincijalci, građani trećega svijeta. Naravno, Hrvati i Hrvatska su ispred građana Bosne i Hercegovine, Srbije ili Makedonije, primjerice. Hrvatska će, naime, postati članica Europske unije. Ali u toj Uniji Hrvatice će biti sobarice bogatim njemačkim penzionerima, dok će Hrvati biti žandari i panduri, ili će se baviti bombardiranjem i artiljerijskim djelovanjem po arapskoj i afganistanskoj sirotinji, a sve u sklopu takozvanih mirovnih misija. Eto, to je hrvatska europska perspektiva i time su Hrvati danas sretniji od Srba. Srpkinje još još jedno vrijeme neće moći da budu europske sobarice.
NN: Da li ste upoznati sa trenutno aktuelnim mjerama u Srbiji kada su u pitanju smjene u oblasti kulture?
JERGOVIĆ: Mislim da je Srbija, u prošlom sazivu Vlade, imala dobroga i poštenog ministra kulture. Predrag Marković, za razliku od nekih drugih ministara kulture u regionu, nije krao, niti je putem ministarskog autoriteta rješavao svoje probleme i probleme svoje privatne firme. Izdavačko preduzeće "Stubovi kulture", kojem je on vlasnik, možda ponajprije zbog njegovoga principijelnog odbijanja da prima pomoć od države dok god je on na ministarskom položaju, na kraju je otišlo u stečaj, i tko zna hoće li ubuduće postojati. Ovo moram spomenuti zbog onih koji su došli nakon Markovića. Da se zna kakav im je bio prethodnik. A smjene na rukovodećim položajima u kulturi počesto su znak da vlastodršce više zanima politika ili njihov stranački interes, nego kultura. Tako je, nažalost, i u današnjoj Srbiji.
NN: Smatrate li da reforma društva podrazumijeva, prije svega, reformu kulture?
JERGOVIĆ: Reforma društva podrazumijeva uspostavu minimalnog vrijednosnog sustava u okviru jedne zajednice. To je ono što nedostaje postjugoslavenskim društvima od Triglava do Gevgelije. Dakle, reforma podrazumijeva da su svi ljudi jednaki pred zakonom, da pripadnici jedne nacije, vjeroispovijesti ili rase nisu bolji od drugih, da živimo u europskome i sekularnom društvu u kojem se vjerske zajednice nemaju pravo miješati u svakodnevicu građana, a kamoli u njihove kulturne potrebe, običaje i navike.
NN: Da li je kod nas riječ, ipak, o manipulacijama da bi se stekao utisak da se radi na budućnosti ili su te promjene stvarno potrebne i izgledne?
JERGOVIĆ: Naši se političari odvajkada vrlo lagodno odnose prema budućnosti. Naime, svejedno im je za nju. Njihov je posao popravljanje prošlosti. Samo to i rade. Nažalost, birači im takav rad neprestano honoriraju. Možda zato što ni birače ne zanima budućnost, ili se plaše budućnosti (a za takav strah imaju razloga), ili je problem u onome što sam maloprije spomenuo: imamo demokraciju, ali nemamo slobodu. Sloboda, naime, podrazumijeva bolju budućnost, ili ideju o boljoj budućnosti. A demokracija je, naročito u našim uslovima, pokušaj, uglavnom uzaludan, da učinimo nešto kako nam ne bi bilo gore nego što je sad. I zato je mudro uvijek izaći na izbore i glasati za - manje zlo. Demokracija podrazumijeva izbor manjega zla. Sloboda podrazumijeva nekakvo dobro. Naravno, ako ste budala, nećete glasati za manje zlo, nego ćete se prepustiti drugima i njihovom izboru - većega zla.
NN: Kakva je, po Vama, komunikacija u oblasti kulture kada je region u pitanju? Da li biste nešto promijenili i koliko umjetnici uopšte mogu uticati da društva između sebe počnu istinski i iskreno komunicirati?
JERGOVIĆ: Mislim da je komunikacija prirodna i privatna. Vjerojatno bi bilo bolje da je i institucionalna, ali na to s ovim i ovakvim vlastima teško da možemo računati. Ne toliko jer ih ne zanima komunikacija sa susjedstvom, nego zato što ih ne zanima kultura. Vlastita, koliko ni komšijska.
NN: Predsjednik Hrvatske je ličnost koja se profesionalno dobrano obrela u umjetničkim vodama, za razliku od ostalih lidera u regionu. Da li bi, po Vašem mišljenju, "više sluha" moglo izroditi bliskije međudržavne odnose i lakše izvidati neke stare rane?
JERGOVIĆ: Da, Ivo Josipović je, između ostaloga, kompozitor ozbiljne muzike. Je li to dobro? Vjerujte, pojma nemam je li dobro. Niti bih precjenjivao kompozitore, niti bih potcjenjivao, recimo, mesare ili mašinbravare. Uostalom, najveći državnik na ovim prostorima bio je - bravar. Što god tko mislio o njemu, većega državnika, nažalost, nismo imali.
NN: Sa druge strane, da li pisci danas mogu da utiču, javnim nastupima ili makar posredno, na društveno-političke prilike u zemlji?
JERGOVIĆ: Ne mogu utjecati, i to je, možda, i dobro. Mislim da je važnije za pisce da pišu. I to po mogućnosti da dobro pišu. Društveno-političkim pitanjima i prilikama u zemlji mogu se baviti oni koji nemaju talenta za pisanje. Bilo bi, recimo, glupo da se neki veliki slikar krene baviti državnom politikom. Ili da neki darovit glumac postane direktor komunalnog preduzeća te da vodi računa o odvozu smeća. Bilo bi to katastrofalno.
NN: Zbog Draže Mihailovića su Vas optuživali da ste krivi za reafirmaciju četništva. Koliko je ta tvrdnja utemeljena?
JERGOVIĆ: Pod jedan: da se zna, jedini antifašistički pokret u Jugoslaviji bio je onaj partizanski i vodio ga je maršal Tito. To je ono od čega polazimo. Sve drugo je podložno slobodnim tumačenjima i interpretacijama. Pod dva: optužila su me dvojica ljudi, političar Andrija Hebrang i književni kritičar Velimir Visković. Podloga im je bio moj roman "Dvori od oraha" i intervju koji sam dao beogradskome sedmičniku "Vreme", a u kojem sam raspravljao o Draži Mihailoviću isključivo kao o književnome liku. Pod tri: Andrija Hebrang je prethodno izjavio da je Dinko Šakić, zapovjednik koncentracijskog logora u Jasenovcu, žrtva povijesnih okolnosti, a da su ustaše Ante Pavelića bili borci za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, dok su Titovi partizani najveći zločinci u hrvatskoj povijesti. Velimir Visković je, pak, urednik Hrvatske književne enciklopedije u kojoj se o Anti Paveliću govori kao o važnom hrvatskom romanopiscu, publicistu i političaru, dok se nijednom riječju ne spominje da je bio poglavnik kvislinške NDH, ratni zločinac, najvjerniji Hitlerov sljedbenik... Činjenica da me Hebrang i Visković proglašavaju za četnika u tom mi pogledu nije neobična. I pod četiri: da, imao sam ozbiljnih problema zbog hajke koju su ta dvojica ljudi, skupa sa svoja dva čopora, poveli protiv mene. Nagrada "Angelus" mi je važna i zato što s njom bivam barem malo zaštićeniji pred ovakvim progonima.
NN: Koliko Vas, kao čovjeka, raduje to što je Milan Mladenović dobio ulicu u Zagrebu i da li smatrate da je taj "antinacionalistički" potez naškodio integritetu Hrvatske?
JERGOVIĆ: Raduje me, a istovremeno me i ne raduje. Milan Mladenović važna je ličnost u našoj zajedničkoj kulturnoj i popkulturnoj povijesti, važna je grupa "Ekatarina Velika", koju je predvodio. Ali nisam siguran koliko u tome leže razlozi zbog kojih mu je vladajuća, lijevo liberalna vlast u Zagrebu ukazala čast. Prije će biti da je ulica nazvana po Milanu Mladenoviću da bi se pokazalo da i jedan Srbin, pa još i Beograđanin (rođen u Zagrebu, odrastao u Sarajevu), može u Zagrebu da dobije svoju ulicu. Ako je tako, onda je stvar prilično promašena, jer niti je Milan bio važan zato što je bio Srbin, niti se "Ekatarina" sluša zato što je beogradska grupa. Oni, kao ni on, nikada nisu bili simbolični predstavnici nečega što bi bilo ekskluzivno srpsko, a sa čime bi se u periodu normalizacije Hrvati i Zagrepčani trebalo miriti i čemu bi trebalo odavati tu vrstu počasti.
NN: Šta se tim činom, po Vama, u stvari želi poručiti javnosti?
JERGOVIĆ: Slaveći Milana Mladenovića mi ništa ne govorimo o Srbima, nego, eventualno, govorimo o jednom umjetniku, govorimo o novom valu, rocku i omladinskoj kulturi u osamdesetima, dakle, govorimo o nečemu što je i nakon ratova ostalo nedjeljivo i nepodijeljeno. Nadijevanje imena ulice Milana Mladenovića iz bilo kojih drugih, osim iz takvih razloga, bilo bi nedostojno i kukavično. Ali da su razlozi bili u kulturi&umjetnosti, ne bismo mi danas o Milanu i njegovoj ulici ni govorili. On je, nažalost, dobio ulicu iz političkih razloga. Ti razlozi su, inače, posve legitimni, ali tada je ulicu trebalo nazvati po porodici Zec, mirnoj zagrebačkoj porodici, ocu, majci i dvanaestogodišnjoj kćeri, koji su 1991. odvedeni od kuće i ubijeni samo iz jednoga razloga - zato što su bili Srbi. Ali na takvu gestu današnji Zagreb nije spreman. Volio bih da jest, kao što bih volio da su na takve stvari, iz svoje perspektive, spremni i drugi gradovi u kojima se govori moj jezik: Beograd, Banjaluka, Sarajevo... Ali, priznat ćete, i tamo jedva da se kroz zube procijedi ono što bi se moralo naglas govoriti, ono što bi se trebalo urlati.
Loš pisac najbolje zna ko takav nije
NN: Kao pisac ste često napadani i osporavani. Smatrate li da su možda neki od tih verbalnih napada neutemeljeni i da su Vaše riječi stavljane van konteksta?
JERGOVIĆ: Već godinama o tome ne mislim. Nemam vremena. Bavim se stvarima koje me više zanimaju od toga što neka budala misli o meni, ili u kakav kontekst dovodi moje riječi. Nezgodno je samo kad počnu da prijete. Tad odlazim na policiju i prijavljujem stvar. I ne istražujem dalje stvari. Mene osobno nitko ne ugrožava, osim loših pisaca. Oni bi, nekako, da me nema. To mi je, možda, najbolja potvrda vrijednosti onoga što radim: to što bi loši hrvatski pisci željeli da me nema. Nitko bolje od lošeg pisca ne zna tko je dobar pisac.
Književna provincija
NN: Bili ste nedavno na Sajmu knjige u Beogradu, kakve utiske nosite? Postoji li nada za knjigu i koliko čitamo u odnosu na neki raniji period?
JERGOVIĆ: Beogradski sajam knjiga i dalje je veličanstven. U tih sedam dana knjige u našem jeziku - hrvatskom, srpskom, bosanskom, crnogorskom i srpskohrvatskom - ponovo bivaju važne. Takve knjiške i književne manifestacije u Hrvatskoj nema, niti je može biti. Ali u Hrvatskoj nema ni pisaca kakav je, recimo, Svetislav Basara. Ili kakvi su Albahari, Milena Marković, Ljubomir Simović, Radoslav Petković... U odnosu na Beograd i na srpsku književnost, današnja živa hrvatska književnost je provincijalna. Tako to izgleda iz moje perspektive pa neka se slobodno nerviraju oni kojima takva perspektiva smeta.
No comments:
Post a Comment