Sjećanje na prvu samostalnu izložbu skulptura Ahmeda Bešića

AHMED BEŠIĆ (1933-2013.)

U svojoj karijeri banjalučki vajar Ahmed Bešić izradio je mnoštvo bisti, figurina, reljefa, medaljona, pozorišnih lutaka... Njegove skulpture i danas ukrašavaju, obilježavaju, podsjećaju... Izlaže od 1960. ali ponajviše skulptura je na 'stalnoj izložbi' u eksterijeru. U ljeto 2008. posljednji put je izlagao u Banjaluci, u gradu kome je i najviše ostavio. Kao izbjeglica nastanio se u Stokholmu gdje je nastavio vajati. Tamo je nedavno preminuo. Ostaje upamćen kao umjetnik malog rasta ali ogromne stvaralačke energije.

***********************************

(Banjaluka, 1977.)

Sin rudara Huzeira-Huske, majke Fatime, rođene Budimlić, najstarije dijete od pet sinova i triju kćeri - od petoro braće i triju sestara.

I tako počinje život, a nije to bajka kad otac kaže:

- Ne da babo triju kćeri! - već to je java kad majka tepa: - Ne da majka svojih pet sinova, Stari Majdan i prvo viđenje Ijubijske žičare.

U školi učitelji su iznenađeni gledajući crteže a uskoro malu maketu žičare koja se napinjala da preskoči i horizonte staromajdanskog pejsaža iza kojeg su veliki i svijetli gradovi Ljubija i Sana.

Učitelji i rođaci gledali su makete tih gradova izrađene dječijim rukama Huskinog sina.

Jedni su proricali: - Biće zidar, da ga neće biti na Krajini!

Drugi se nisu slagali: - To će biti kovač da će mu i Varcarani pozavidjeti.

A djetinjstvo je prošlo brzo kao besplatna vožnja na drvenom konjiću vašarskog ringišpila, za koju je trebalo "odraditi" pet guranja - vožnji druge djece u mornarskim odijelima i bijelim lakovanim cipelicama... I ti drveni konji sa ringišpila tolike su ga noći proganjali da im ni najbrži konji na trkama prijedorskih urija nisu bili ravni po ljepoti.

Došli su zatim mlinovi na rijekama Željeznici, Gračanici i Sani.

U žagoru djetinjstva dolazila je pjesma i muzika ujaka, tih čuvenih krajiških sevdalija i trubadura, i lijepe oči majke. I vječno bremenit lik žena gdje god se osvrnuo... i čudom se čudio da je vijek tankostrukih majki tako kratak!

Rat mu je otkinuo oca u logor (zarobljeništvo)... dječije igre postale bombe, one prave i one koje su djeca pravila. Ahmine ni vojnici nisu razlikovali, da li su fabričke ili njegove proizvodnje.

Banjaluka, kućari i kućice kraj Crkvene, gostoprimstvo dajdži Esada i Muharema zvanog Hodža.

Industrijska škola preko Vrbasa... susret sa lauš kamenom i portreti djevojčica, Tita i Lenjna...

A onda je jednog dana izronio bombaš sa zamahnutom rukom i malom kragujevkom. Taj zamah desne ruke odveo ga je u Sarajevo i Beograd, u školu za primijenjenu umjetnost, a zatim Akademiju.

Tog Ahmetovog bombaša vidio sam jednog dana u jednoj kancelariji, sjećam se, u toj sobi bilo je puno knjiga i na zidovima mnogo slika.

I danas i noćas, dragi Ahmede, kad sticajem okolnosti u tvom i našem Domu kulture otvaram tvoju prvu samostalnu izložbu, jer u njemu si prošao, živio i radio od podruma do tavana, a od 1967. godine i vodio, a i danas vodiš, naš vajarski atelje, ne mogu da se ne podsjetim da sam ti to davno obećao, ne sjećam se tačno kada:

- da li si radio bistu našeg sugrađanina Ivana Frane Jukića (stogodišnji dug Banje Luke, kojeg smo uz tvoj talenat i pomoć odužili),

- ili si radio mladenački portret Vese Masleše (on je svega trideset i sedam godina imao; bilježili smo tu kuću, to mjesto njegove rodne kuće u njegovoj ulici),

- oduživali smo dug kao zaljubljenici Kočića i Zmijanja (portret kočića u Stričićima, figure Davida Štrpca i Lujinog Jablana),

- ili spomenik u Orlovcima ispod legendarne Kozare, odakle su nam preci oduvijek gledali prema našoj Banjoj Luci. Obećanje ispunjavam. Mislio sam da će to biti mnogo ranije, ali u životu, pogotovo u umjetničkom, da budem konkretniji vajarskom, izgleda da kao u tvom djetinjstvu svaki krug zadovoljstva na drvenom konjiću radosti i ljepote treba "odraditi" u Dječijem pozorištu, osnovnim školama, Domu kulture, kao što ga odrađuješ ti kao i većina tvojih i naših zajedničkih prijatelja stvaralaca.

Jer noćas kad vidim ove tvoje skulpture u našem salonu i sve one biste i poprsja boraca, heroja i revolucionara na zelenim površinama i parkovima Čelinca, Ukrine, Skender-Vakufa, Sanskog Mosta, Lušci Palanke, Prijedora, Cazina, Goražda, Kozare, Srpca, Stričića, Beograda i Banje Luke - ne mogu a da ne kažem da si mogao imati i drugačiji život i slobodno vrijeme, ali samoća u ateljeu uz muziku istinskih velikana često ti je bila draža od porodice i prijatelja. Pečenu glinu na možeš više mijenjati, ljuti bijeli kamen i topla bronza opominju da su se i godine nagodinale.

Znam tvoja razmišljanja i zajedničke želje:

Obnovljenoj Banjoj Luci, kada se ozelene i ocvjetnu radilišta, i pokupi zauvijek razbijena cigla, kreč i malter, a posljednje barake podignu, da tragove zauvijek prekriju cvjetovi u bronzi i kamenu, da vode zapršte sa fontana i šadrvana u parkovima fabrika, škola i univerziteta. Znam dragi Ahmede, i one dugove: prvim partizanskim ikarima (da možemo odvesti prijatelje i goste na jedno od stotine svetih mjesta revolucionarne Banje Luke), revolucionarnoj mladosti radničke i kabovske Banje Luke, tim zaljubljenicima Vrbasa i prkosa. I druge… da ne nabrajam.

Možemo biti sretni jer uz tvoju tek prvu samostalnu izložbu u publici su i tvoji članovi ateljea.

Njihovi konji druge će trke trkati.

I ova izložba jedan je od mnogih primjera, kako se u zajednici zbratimljenih naroda i narodnosti naše Bosne i Hercegovine i samoupravne Jugoslavije ostvaruju Titove riječi da "samoupravljanje pruža najbolje mogućnosti za stvaralaštvo".

Po starom običaju zahvaljujem se dr Borisu Kandiću (tekst u katalogu ove značajne izložbe i kulturnog praznika u našem Domu kulture), radnoj zajednici NIŠP-a "Glas" na izradi reprezentativnog kataloga, drugovima Graniću Misirliću, Momčiloviću, Katušiću, Čorbegoviću i drugarici Nadi Kotaraš.

Fuad Balić (pročitano 7. aprila 1977. na svečanom otvaranju izožbe u Domu kulture)

Na plakatu prve samostalne izložbe (fotografija s otvaranja) prepoznajemo Bešićevu Safikadu (zbog ibrika u ruci promijenili su joj ime u Emina). Bila je postavljena na platou kod Gradskog mosta, a uklonjena kada su je prije deset godina nepoznati vandali obezglavili. Kada će biti restaurirana i vraćena Gradu – nepoznato je.

Ahmed Bešić: Figura

Ahmed Bešić: Lezeca figura