Saša Veljović Ćeklić: U RALJAMA SNA

Nenadano sam procitao knjigu prica Sase V. C. ('meko c')... tako je potpisana knjiga ('Sarajevo u zemlji cuda'),

a radi se o bivsoj Sarajki Sasi Veljovic Ceklic koja je preselila u Kanadu. I to u Kalgari gdje je srela Davida Albaharija koji joj je napisao povoljnu recenziju (a ona me i privukla knjizi). Lagano, cesto vrlo vjesto ona pise price koje je smjestila u jedan sarajevski soliter  u poslijeratno vrijeme... da ne duzim, saljem ti jednu njenu pricu... od vase zemljakinje. Mozda tendenciozno, a mozda i ne...

Pozdrav,

Mario

*******************

Ako izgubiš prijatelja,

Sedam godina ga ćeš se sjećati,

A ako izgubiš domovinu,

Sjećaćeš je se do smrti.

(Mongolska narodna poslovica)

DUŠAN

Treći sprat

Stan broj 13

Stan broj trinaest bio je prazan već godinama. Baš kao prazna ljudska duša mirisao je na bajate uspomene.

Napušten nekoliko mjeseci nakon početka rata, čekao je na svoje stanare kao tužna nevjesta na svoga dragana.

Iako je bio obeščašćen i opljačkan od strane lokalnih bandita, još uvijek je stajao ponosan i željan ljudskih glasova.

Na praznim zidovima zjapile su rane od eksera na kojima su nekada visila uljana platna.

Zid u spavaćoj sobi sad je krasio rad nepoznatog umjetnika, koji je velikim slovima našvrljao svoje remek--djelo:  ČETNICI.

Podovi stana su bili bez sjaja, ali još u snazi da podnesu dječja ganjanja i štikle komšinica. Na ulaznim vratima je još stajala stara mesingana pločica na kojoj je pisao taj nesretni broj 13 i ime: Dušan Matijcvić.

- Ima li ga konačno? - nervoznim će glasom muškarac.

- Evo ga Dušane! - pruži mu supruga ključ u ruku.

Dvojica dugokosih dječaka su stajala iza njih nezainteresovano, cimajući glavom u ritmu muzike koja im je dopirala u uši kroz minijaturne slušalice. Obojica su u ustima prevrtali žvakaće gume, čulo se mljackanje sve do prizemlja.

Dušanova ruka se nervozno tresla dok je otključavao bravu, svjestan je da otvara vrata novoga života. Otključao ih je, ali se zaustavio. Kao da se boji da će, ako ih otvori osloboditi nekakve nemani.

- Hajde više, ukočih se živa! - prenu ga Sandrin glas i njena ruka gurnu vrata.

Ukaza se prazna utroba stana.

- Auuu, što smrdi! - uzviknu žena.

Zakoračiše unutra pažljivo kao da ulaze u minsko polje.

Gledaju Dušan i Sandra prazne zidove, pokušavaju da se sjete gdje je šta bilo okačeno, kako je namještaj bio raspoređen.

Sve je odneseno, osim gomile zgužvanih papira koji prekrivaju ko zna koliko staru fekaliju u ćošku dnevne sobe.

Fuj! - uglas uzviknuše.

Djcčaci gledaju oko sebe, kao da su propali u mračnu dimenziju video-igrice. Ne kriju nestrpljenje da što prije izađu iz ovog prostora.

Sandra ni sama ne zna čemu se nadala. Čula je već da je sve opljačkano, ali ipak ne vjeruje svojim očima.

Ostavili su rezervni ključ komšiji Zdenku, a on ga navodno izgubio.

Kome su trebale naše porodične fotografije?

Bakina knjiga starih recepata?

Burdini šnitovi za krojenje?

Pramen moje kose kad sam bila mala?

Obuze je neka ljutnja dok je razmišljala o tome kako su svi njoj dragi predmeti zapaljeni, uništeni... pokradeni. Pripali nekome kome ama baš ništa ni ne znače.

- Vidi, Dušane, u kupatilu su čak i lavabo iščupali! - doviknula je mužu ljutitim glasom.

Dušan jc gledao u oronule kuhinjske kabinete i prisjećao se života u prijeratnom Sarajevu. Vjenčali su se godinu dana prije rata, Dušanovi roditelji su se penzionisali i otišli da žive u Rakovicu, u vikendicu, a njima ustupili trosoban stan. Taman su sve opremili po svom ukusu i nazdravili za Sandrinu prvu trudnoću, kad je počelo da se puca. Pucala su braća Srbi sa okolnih brda, stisnuli grad za gušu i pokušavali živa da ga udave.

Svi su se nekuda evakuisali iz Sarajeva, pa kad shvatiše i oni da se tužna, patetična istorija ponavlja, otputovaše u Kanadu...

Kanada, obećana zemlja.

Tamo se rodio Luka.

Dobili su zaposlenje u struci.

Kupili su dva auta, crveni za nju, crni za njega.

Dušan je magistrirao.

Sandra jc magistrirala.

Dobili su kanadsko državljanstvo.

Kupili su kuću s bazenom.

U Kanadi se rodio i Lazar.

Sandra jc postala partner u firmi.

Dušan je otvorio svoju firmu.

Obišli su čitavu Sjevernu i Južnu Ameriku.

I sva tropska ostrva.

Sandra je dobila desetak kilograma.

Dušan je dobio srčani udar!

Dok je ležao u bolnici u Torontu, došao je veoma čudnim putem do saznanja da se mora vratiti u Sarajevo, inače bi mu srce opet puklo.

Zamišljeno, i urađeno.

Ko mu je tada i mogao protivrječiti?

Svi su se bojali da mu se opet nešto ne dogodi, i evo ih sada tu, nakon toliko godina u Kanadi, opet u svom sarajevskom stanu.

- Mama, da li ćemo stvarno ovdje živjeti? - priupita stariji dječak s akcentom koji je podsjećao na pokojnog Broza.

- Da, sine - odgovara mu Sandra i razmišlja kako da ukloni taj izraz užasa sa dječakovog lica.

- Šta znači četnici? - čuje se glas drugoga dječaka iz spavaće sobe.

Šta znači, baš dobro pitanje, pomisli Dušan.

- Ma, sine moj, ne znači ništa... baš ništa - odgovorio mu je otac neuvjerljivim glasom.

- Čuj, ništa?! Znamo dobro šta to znači! - dobacuje žena Dušanu s prijekornim pogledom.

Sandra gleda malu trpezariju, nekad joj se činilo sve tako prostrano. Nema velike ostave... valja sve renovirati... A gdje ću staviti mašine ...

Stan broj trinaest bio je napet od iščekivanja.

Samo da ostanu, samo da ostanu, nadao se.

Udahnuo je vazduh duboko i zadržao ga u sebi da bi spavaće sobe izgledale što veće! Šta još da učini da mu se vrate?

- Joj, Dušane, vidi kupatila! Vidi ovih pločica! Pa kako ćemo nas četvero na jedno kupatilo?!

Dušan ćuti, ne odgovara.

- Jao, Dušane, vidi parketa, sav je uništen! Sve ovo treba strugati, pa ponovo farbati i lakirati!

Dušan ćuti, ne odgovara.

- Dušane, vidi kuhinjice, samo šest visećih elemenata, gdje će mi sudje stati!?

Dušan ćuti, ne odgovara.

-Dušane, pogledaj samo ovaj zid probušen granatom, skoro da se vidi kroz njega napolje!

Dušan ćuti, ne odgovara.

- Mama, moramo li mi jednu sobu dijeliti? - dolivaju djeca ulje na vatru.

Sandra je sjela na pod nasred dnevne sobe i počela da rida:

- Kuku meni, šta ćemo ovdje? Gdje će ova djeca u školu, ne znaju ni pričati kako treba. Kako ćemo sa ovim narodom živjeti!?

Dječaci su gledali majku unezvjereno, kao da su se tek sada probudili iz dubokog sna.

Auuu, kako ćemo stvarno ovdje ići u školu?

Znamo malo pričati, ali ne kao ovi ljudi ovdje?

Čuli su svakakvih čudnih riječi, više su dosadili i bogu i narodu. Samo zapitkuju - šta to znači, šta to znači?

Merhaba?

Babo?

Sabah?

Nafaka?

Šejtan?

Hanuma?

Najgora je ona riječ fakat, jer podsjeća na onu englesku, bezobraznu. Mama nije dala da Lazara zovu glasno imenom na Baščaršiji, rekla im je da ga zovu Laki. Kaže nešto joj je neugodno, kao da svi samo u njih gledaju.

Djeca se čude, kakve IME ima veze?

Odrasli su drugujući s Kinezima i Indijcima, kakve veze ima je li se neko zove Čoj Kong Li ili Humar, drug je drug!

Sve je čudno u ovoj Bosni!

Kako ćemo živjeti s ovim ljudima? Nema starih komšija. Kako ćemo slušati da nas zovu četnicima i psuju nas iza leda? Ko će ih slušati samo, gdje smo do sad bili, dok su se oni borili i ginuli? - plače Sandra, ne prestaje.

- Meni je ovo grozno! Užasno!!! - dodaje prkosno stariji sin.

- Tata, haj'mo nazad u Kanadu - uplakano reče mlađi dječak.

- Tata, molim te haj'mo se vratiti - i stariji je bio na ivici suza.

-Stan broj trinaest je odjekivao kuknjavom i suzama, drhtali su mu zidovi i prozori od straha da ne bude ponovo ostavljen.

Gledao je Dušan u ženu i djecu, ali je ćutao, nije im odgovarao. Najrađe bi i sam zaplakao, ali muškarci ne plaču.

Stisla mu se duša kao čestica prašine, bojao se da će je žena i djeca oduvati svojom kuknjavom.

Onda se sjetio onih nekoliko minuta iz bolnice, u Torontu, kada je bio klinički mrtav. Nije tada lebdio iznad svoga tijela na operacionom krevetu kako su to obično ljudi sa istim iskustvom prepričavali.

On je lebdio iznad Bosne.

Lebdio je i gledao izgorena sela, kao crne rane po požutjelim livadama. Napuštene kuće koje su svojim očima gledale kako joj vojnici ubijaju ukućane, siluju domaćice i nožem probadaju prestrašenu djecu.

Lebdio je i gledao u korov zarasle njive, ni traga krompiru, paradajzu i tikvama, samo ponegdje iz visoke trave viri ljudska kost, ili lobanja nekog nesretnika koji se tu mislio pred vojskom sakriti.

Lebdio je, a suze su mu odozgo kapale po ranjenoj bosanskoj zemlji. Gdje god bi koja kap pala, tu bi zemlja najednom oživjela, rijeka bistra potekla, šuma ozelenjela i cvijeće poljsko izraslo.

Nešto ga je vuklo dole, da se spusti i napije te bistre vode sa vrela Bosne, da čuje staru sevdalinku i otkine zapečeni okrajak sirnice.

Bosna ga je vukla k sebi.

Kada mu je srce opet počelo kucati, znao je da je to znak, da mora nazad po svaku cijenu. Morao je nazad na svoje, da ugasi zapaljeno, da izgradi porušeno.

Nikome nije pričao o svojoj viziji iz bolnice. Sandra i djeca su bili u šoku kada im je rekao da se pakuju za Sarajevo.

Gledao ih je sada ovako slomljene i uplakane, osjećao je kako mu tijelo probada njihovo razočarenje. Svaki njihov jecaj se zabijao kao oštra sablja. Mogu li sve ovo izdržati? Jesam li donio pravilnu odluku?

- Ne znam ovdje nikoga! - čuje Luku.

- Ovdje je sve staro i smrdi - Lazar još plače.

- Neću da živim sa ovim ljudima! - ponavljala jc Sandra kao pokvarena ploča.

DOSTA!!! - prekide njihovu kuknjavu gromki glas.

Sve troje se začuđeno okrenuše prema Dušanu.

- Pobogu, Dušane, zašto se tako dereš? - upita ga zapanjena žena.

On je i sam stajao zabezeknut, jer to NIJE bio njegov glas!

Najednom se sva vrata u stanu sama pozatvaraše, spustiše se roletne na prozorima, nastade mrkli mrak u sred bijela dana! Sve se zamračilo kao u pozorištu pred početak predstave.

Stisnuli su se jedno do drugoga preplašeni, u sred dnevnog boravka, osluškivali su sopstveno disanje.

TIŠINA!

SLUŠAJTE ME SAD PAŽLJIVO!

Nisu mogli da vjeruju. Zvuk je dolazio iz zidova, podova, iz svakoga čoška, plafona, utičnica.

Obraćao im se Stan broj 13!!!

ČEKAO SAM VAS DUGO DA MI SE VRATITE. PREŽIVIO SAM GRANATE, VATRU, PLJAČKANJE I VANDALIZAM, JER SAM SE NADAO DA ĆETE MI SE VRATITI.

Na zidovima se pojaviše pokretne slike, kao u bioskopu. Slike iz njihove sretne prošlosti. Stari prijatelji na kafi, rodbina u gostima, Nova godina, rođendani...

KAD GOD SAM BIO RANJEN ZATVORIO

BIH OČI I SJETIO SE MIRISA ČORBE KOJU

STE KUHALI, MIRISA ŠAMPONA KOJI STE

KORISTILI, MIRISA POSTELJINA IZ VAŠIH KREVETA.

TRPIO SAM BOL U NADI DA ĆU OPET ČUTI ONU PJESMU KOJU STE SVIRALI, ONE POLJUPCE U NOĆI PUNE OBEĆANJA, ONU SREĆU KOJOM STE ME PUNILI.

NA MOJU VELIKU ŽALOST, NISAM JA VIŠE ONO ŠTO STE ZAPAMTILI, NITI STE VI ONO ŠTO SAM JA TAKO DUGO OČEKIVAO. JA SAM SE ZAUSTAVIO U VREMENU, A VAS JE VRIJEME ODNIJELO DALEKO U ZAGRLJAJ NEKIH ŠIRIH PROSTORA.

MOLIO BIH VAS NA KRAJU DA ME UČINITE OPET SRETNIM, DA PRONAĐETE NEKOGA KOME SAM ZAISTA POTREBAN I KO ĆE ME CIJENITI I VOLJETI KAO ŠTO STE I VI NEKADA.

Slike su se ugasile, vrata se otvorila, roletne podigle. Svjetlost se probila u sobu. Niko nije progovorio. Šutke, jedno za drugim, izađoše iz stana. Dušan je ostao posljednji da zaključa, pa kad je vidio da su žena i djeca zamakli na stepeništu, obratio se praznim zidovima:

- Hvala! Hvala za sve! Ne boj se, dovešćemo ti dobre stanare! - osjetio je na trenutak kako je pored njega prostrujao neki topli propuh, kao da je Stan broj 13 odahnuo s olakšanjem.

Dušan pogleda na mesinganu pločicu sa svojim imenom, pa odvrnu labavi šraf koji ju ie držao za vrata. Skinuo je pažljivo i stavio u džep.

Za uspomenu.

Krenuo jc za svojima zviždukajući, rasterećen od teškog sna koji ga je obavezivao na izgradnju Bosne. Sada je konačno shvatio njegovo značenje.

Nije njega Bosna zvala da je on obnavlja iz ruševina, nego da se pošteno oproste, zauvijek, jedno od drugoga.

Saša V.Ć.