Prvi gramofon u našu kuću donijela je moja starija
sestra Beba. To je bio „Rizov“ mono gramofon koji je kao pojačalo koristio
radio. U to vrijeme bili su vrlo rijetki i jako skupi stereo gramofoni sa
pojačalom i zvučnicima.
Moja sestra je, kao i sve ostale cure u to vrijeme,
bila „smrtno“ zaljubljena u Arsena Dedića, dok je moj brat slušao francuske
šansone. Naravno, mene, kao puno mlađeg, nisu mogli ni zamisliti da uopšte
slušam muziku, tako da na moj ukus nisu ni obraćali pažnju. Kasnije se pokazalo
da ja ne samo da slušam dobru muziku, već da se u nju puno bolje razumijem nego
što su oni mogli i pretpostaviti.
Dakle, gramofon je bio tu, ali mojih ploča „ni od
korova“. Međutim, kako sam ja na tom planu bio jako uporan i one su vrlo brzo
stigle u našu kuću.
Naravno, svi putevi ka kupovini dobrih ploča su vodili
preko čuvenog kolekcionara Brane Ćore, od kojeg sam, da bih dobio adresu firme
preko koje sam mogao kupovati albume, morao kupiti tri singla. To su bili moji
prvi originali: „Hey Joe“ i „Purple Haze“ od Džimija Hendriksa i „White Room“
od grupe Krim. ( Krimovce mi je neko još davno popalio, dok „Hey Joe“ i „Purple
Haze“ i danas stoje uokvirene na počasnom mjestu u mojoj radnoj sobi zajedno sa
ostalom ornamentikom iz mojih gruvi-dana. )
U to vrijeme ploče smo kupovali direktno iz Engleske,
preko neke firme iz varoši Notingem, koju je provalio taj već pomenuti Brane
Ćoro.
Postupak je bio jednostavan − „crvenu paru“ (100
dinara, nakon denominacija 10 dinara. Dinar je tad bio konvertibilna valuta)
staviš u avionsko pismo, zamaskiraš je narudžbenicom na kojoj napišeš naslov
koji želiš, pismo adresiraš na tu firmu iz Notingema, kojoj sam zaboravio ime,
i za deset dana poštar Šukrija donosi naručeni naslov.
Na ovaj način sam ’68, ’69. i ’70. godine nabavio
svoje prve albume: Janis Joplin „Cheap Thrills“ i Kosmic Blues“, The Doors
„Strange Days“, Blind Faith, Jimi Hendrix „Electric Ladyland“, The Who „A Quick
One“, „The Best Of Spencer Davis Group“, „Greatest Hits Of Yardbirds“ i „Led
Zeppelin 1 i 2“. Naravno, već od ranije sam imao „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts
Club Band“.
(Ovaj legendarni album Bitlsa koji je objavljen 1967.
godine. Mnogi ga smatraju najboljim albumom svih vremena. U stvari, ovaj
psihodelični album je predstavljao most pomirenja među generacijama i napokon
donio trijumf duha nad formom.)
O mom poštaru
Dok sam stanovao u ulici Vase Pelagića, moj poštar se
zvao Šukrija Arnautović. I kad sam preselio u Borik, ponovo se moj poštar zvao
Šukrija Arnautović. I Relin poštar se tih godina zvao Šukrija Arnautović.
Dakle, radi se o dugogodišnjem kućnom prijatelju koji je svoj posao radio
svojski, prije svega na zadovoljstvo mojih roditelja, jer je donosio penziju, a
svega mi, i na moje, jer je ranih sedamdesetih odigrao istorijsku ulogu u
promociji rokenrola.
Kakva je ta poština istorijska uloga?
U ta davna vremena, kao i sada, poštar te je mogao
popaliti samo tako, a da za to nikom ne odgovara, jer način na koji smo
kupovali ploče bio je prvorazredni carinski prekršaj. Međutim, naš Šukrija je
bio pouzdan kao švajcarska banka i u svakom trenutku si mogao računati na njega
i njegovu diskreciju, jer naši starci nisu baš uvijek bili najsretniji
trošenjem love za kupovinu jebenih ploča. Ljudi koji su pripadali „Odjelu za
(ne)obojene“ nisu se baš mogli pohvaliti visinom svoje penzije.
Druga poština vrlina je bila blagovremenost, jer nije
dozvoljavao da se pošiljka „kiseli“ na terminalu, već ju je odmah po prispjeću
donosio.
Nezaboravni su bili trenuci kad naš pošto ide iz
pravca Muratove kafane (Na mjestu gdje se nalazila Muratova kafana danas se
nalazi velika poslovna zgrada i konzulat Republike Srbije) i već sa pola puta
maše kartonskim omotom i viče „Sine Sudo, evo je, stigla je!“, a kad se skroz
približi, diskretno na uho kroz smijeh upita „Smijem li ovo prijaviti materi?“
Odgovor je vrlo često bio: „Nemoj, pošto, kumim te
bogom.“
Moj poštar
Šukrija Arnautović
Little Sule
Ha, ha, ha Sule, podsjeti me na Muratovu kafanu. Mala kucica pod ogromnim drvetom (koje?), sa ogromnom bastom. Ta slika mi cesto iskrsne pred ocima. Moj, nedavno pokojni tata je tu igrao sah do iznemoglosti, a mama nas je slala po njega da ide na rucak posto obicno zaboravi na vrijeme. Za taj dolazak bili smo nagradjivani rahatlokumom ili jogurtom iz staklenke.. Nikad nam nije bilo tesko otici po njega jer smo znali da nagrada slijedi.Eto nisam ni znala da smo odrasli u istom komsiluku.Pozdrav tebi i Vrbasu, Biljana
ReplyDeleteSule, moji komplimenti za lijepu priču u kojoj poštar nije samo najznačajniji začin. Kao vrlo zaslužnog aktera stavio si ga i u naslov. Uostalom čemu nam gramofoni ako nemamo poštara. Bar u ta vremena kada se teško dolazilo do novih naslova. I ja sam nekoliko puta uspješno koristio istu proceduru i adresu u Nottinghamu dobijenu od Brane Ćore.
ReplyDeletePozdrav,
Mario