In memoriam: Djoko King

1946. - 2020.

Danas je na bolji svijet otisao i Djoko Rakic, poznat u gradu kao Djoko King.

Djoke Kinga se sjecan jos iz djetinjstva. Iz tog perioda ga se sjecam kao dizaca svega sto se moglo podici. Bio je izuzetno snazan i razvijen jer je dizao sve. Njegovi tegovi tada su bile bacene tracnice pronadjene pored pruge od predgradja do centra grada, betonirane stare gume, mi djeca iz komsilukja, automobili koji su se zaglavili... Sve sto drugi nisu mogli pokrenuti - Djoko King bi podigao i uz osmijeh odlazio ostavljajuci prisutne da se cude i dive. Uzivao je u tim scenama, da izazove divljenje i ode ne slusajuci komentare!

Sjecam se da je nekada, prije nego je napravljen Bulevar zivio u jednoj od kucica pored Crkvene. Kasnije je, kada je Bulevar izgradjen, zivio u nekoj od prostorija na tavanu jedne od novosagradjenih visekatnica.  Prije nego je Bulevar probijen prema Lausu, omiljeno mjesto gdje se u svako doba dana mogao naci bila je ograda na mostu preko Crkvene. Tu je neprestano sjedio i sacekivao poznate koji bi isto kao i on sjeli na ogradu i pricali. Jedni su dolazili - drugi dolazili. Djoko ih je docekivao i ispracao...
Uvijek je bio drugaciji, nekako poseban. O svemu je imao svoje misljenje. Zivot je posmatrao filozofski. Ali, prije svega dobrocudan i zastitnik slabijih. Svojim jakim karakterom uticao je na razvoj nas mladjih. Ucio nas je kako da budemo svoji, da mislimo svojom glavom i ne prihvatamo sve sto nas uce, ucio nas da se ne plasimo, ucio nas kako da se branimo, kako da ne pokazujemo strah. Propitivao nas ponekad da provjeri koliko smo naucili. Izazivao nas da se suprotstavljamo jedan drugome. Slusao nas. Na kraju davao svoje misljenje. A to njegovo misljenje za nas mladje bilo je zakon. Ako te Djoko pohvali - slijedecih dana lebdis. Ako Djoko primijeti da lebdis previsoko, znao je on na lijepi  nacin da te prizemlji pred svima drugima. Ne sjecam se da nam je ikada dao neki los savjet koji bi nas poveli a pogresan put.

Sada, kad razmisljam o tom periodu, mislim da sam prve prave lekcije sa banjaluckog asfalta dobio bas od Djoke Kinga. U tim godinama kada niko od nas nije znao gdje i kako ce zavrsiti, kada smo svi bili po malo buntovnici,  Djoko King nam je bio zastitnik a i zbog svog druacijeg razmisljanja i slobode koju je on istinski zivio, na neki nacin bio nam je i idol.

Sjecam se dobro jednog dogadjaja koji Djoku iz tog perioda opisuju na najbolji nacin. Sezdesetih godina, duge kose i "cupavci" u Banjaluci nisu bili dobrodosle. Jednog dana, prigradske siledjije se skupile na korzu i prijete da osisaju jednog od prvih banjaluckih cupavaca, Gorana Rajica. I prije nego sto su ostvarili svoju namjeru, odnekud bez najave pridje nam Djoko, zagrli Gorana i napravi s njim dva kruga korzom. Bilo je to dovoljno da niko vise ni ne pokusa prici i prijetiti Goranu, a kamoli ga sisati.

Tuzan sam danas jer je otisao jos jedan Banjalucanin, jos jedan drag covjek koji je na svoj jedinstven nacin cinio moju Banjaluku.

Pocivaj u miru, dragi Djoko!