Prvo, prijatno je iznenadjenje da neko, ko i sada stanuje u toj ulici, zalazi u Parkic! Nejro, iako nas sada dijeli 8000 kilometara mi smo i dalje komsije i to nam ni daljina, ni godine, ni promjena imena ulice, ni sve sto nas snaslo i sto nas u zivotu snalazi ne moze oduzeti. Jednom komsija - zauvijek komsija! Angel koji je stanovao u Strosmajerovoj, pa Sejo i Niskana Bahtijarevici - mi smo i dalje komsije. I ti draga Nejro isto tako. Ne ljuti se na ovome ti , pa jos i malim slovom. Znam pravila, koristim ih kad sam zvanican, ali ne i sa porodicom, prijateljima i komsijama. Na moju zalost i sramotu Nejro, ne mogu prizvati tvoj lik, kao ni likove mnogih koje si pomenula. Mnogih prezimena se sjecam, jer sam nekada davno kupio, za mog tatu, pretplatu za rezervne oficire u toj ulici, pa naucio prezimena i gdje ko stanuje. Ali, vrijeme je ucinilo svoje. Zato, ako ti nije zahmet, posalji nam koju sliku, svoju, svoje porodice. Vidis da se ovdje u Parkicu druze normalni ljudi i znaj da to niko nece zloupotrijebiti.
Predivan je suncan i topao jesenji dan u Torontu, sluzam Dire Straits, udisem miris trave koju sam upravo pokosio, zadovoljan ucinjenim u dvoristu citam Nejro tvoje javljanje i vracaju mi se slike naseg komsiluka: Vojnicke livade koju spominjes, groblja koje je kasnije postalo dvoriste Braca Pavlic skole, Pascola, njihove vile i livade, pruge i rampe koje su presijecali ovu malu ulicu, kaldrme oko pruznog prelaza, mirisa pragova na kojima je pruga odlazila put Predgradja, a koji su nam sluzili za prva odmjeravanja u brzini, prodavnice "Aleja" u zgradi u kojoj sam stanovao, koje se sjecas, a u kojoj sam kupovao cokoladice sa slikama fudbalera koje su bile nekako tvrde, izmedju bombona i cokolade, i od kojih su mnogo bolje bile Krasove cokoladice Zivotinjskog carstva, a kasnije rum-plocice... Necu dalje, da slatkim ne pokvarim rucak koji ce uskoro.
I evo Nero, za tebe, jer ti si ovim svojim javljanjem, iscackala sliku zaboravljenu, pricicu iz bivseg zivota:
TROKRILNA ULAZNA VRATA
Strosmajerova 13 je imala je, a mozda i sada ima ( Nejro, na tebi je da provjeris) trokrilna drvena vrata na ulazu u stubiste koje je vodilo prema tri stana u ovoj zgradi. Vrata su rijetko bila zatvorena. Desno je krilo bilo ono sa kvakom i bravom za koju niko nikada nije imao kljuc, jer se tada stubista nisu zakljucavala. Lijevo krilo je bilo nekako zakovano i nije se ni moglo otvarati. Sva tri krila su bila povelika, kako se to nekada bilo pravilo. Ono srednje, koje se uz samo veliki napor i jos vecu skripu moglo pomjerati, najcesce je bilo potpuno preklopljeno, i posto je bilo nesto sire, cinilo je zajedno sa lijevim krilom i zidom, pravougli trougao. I tako otvoreno i preklopljeno do zida, pravilo je predivno mjesto za skrivanje. Mi mladji smo ga jedno vrijeme koristrili za skrivanje u igri zmire, ali smo brzo odustali, jer svi smo znali za njega i prvo odlazili da trazimo skrivace bas na skrovitom mjestu oblika trougla. Bio je tu jos jedan razlog zasto smo izbjegavali ovo skrovito mjesto. Cesto bismo naletjeli na one malo odraslije od nas kako se skrivaju bas na tom mjestu i rade neke tajanstvene stvari o kojima mi tada pojma nismo imali.
Poznato je da su u Strosmajerovoj i njenoj neposrednoj blizini odrastale mnoge banjalucke ljepotice. Necu ih nabrajati jer lista bi bila prilicno dugacka a pored toga izostavljanje jedne od njih bio bi neoprostiv grijeh. U pravouglom trouglu na ulazu u stubiste u dvospratnoj zgradi Strosmajerova 13 , mnoge banjalucke ljepotice ucile su prve lekcije trigonometrije. Bilo je to veoma davno, ali uz pomoc Nejrinog javljanja, vracaju mi se slike parova koji su u tom trouglu nalazili sigurno skloniste - u bilo koje doba dana ili veceri. Trigonometrija je tada bila veoma popularna. Kasnije je prerasla u neke druge discipline. A mi, tada mali, koji nismo bili dorasli za trigonometriju, bili smo dorasli bar za prekidanje tih casova. Razradili smo mi i taktiku za to: Prvo bismo svi zajedno tiho usli u stubiste, sjeli na stepeniste kao u kakav amfiteatar, a onda bi jedan od nas malih, koji bi taj dan trebao da dokaze svoju hrabrost pred ostalima, tiho i na prstima prisao srednjim vratima i naglo ih otvorio. Ostali, poredani na stepenistu imali su prve casove iz trigonometrije, ili onoga sto se u tim kratkim trenucima, sekundama, moglo uociti i nauciti. Moram priznati, da nam strah od bijesnog, prekinutog i otkrivenog momka nije dozvolio da mnogo toga vidimo i naucimo. Jedan trenutak, i magla! Pojekad se istrcavalo iz stepenista i prije tog jednog trenutka. Jer momci cije casove smo prekinuli bili su i veci i jaci i brzi. Bilo je dovoljno samo jednom njihov bijes i ne pozeljeti to nikad vise. Ali, na momke koji bi uhvatili nekog od nas, kasnije smo imali poseban pik.
Pored nas piculaje, i baba Mara, majka dirigenta Stipe Blazevica sa drugog sprata, bila strah i trepet za ove parove. Zbog nekog, samo njoj poznatog razloga imala je pik na njih i kao da je sebi dala zadatak da dezura i provremeno provjerava da li je pravougli trougao zauzet. Ponekad bi, kad joj je bilo dosadno, sisla i provjerila da li neko uci trigonometriju iza ovih vrata ili, ne daj boze, vrsi neku nuznu radnju. Ako bi nasla neki par otjerala bi ih uz glasnu pratnju i prijetnju ljepotici da ce sutra sve ispricati njenoj mami. I znali smo, ponekad bi svoju prijetnju i ostvarila. Znali smo po tome sto bi slijedecu nedjelju ili dvije ta ljepotica odlazila kuci ravno iz skole i nije bas cesto izlazila iz kuce. Dakle, ta prva iskustva iz trigonometrije nisu bila sala ni za parove ali ni za nas malu raju. Bila su ona povezana sa rizikom kao i sva druga - prva iskustva.
Kasnije, kad smo zamijenili stan sa Blazevicima i preselili na drugi sprat, moje je zadovooljstvo bilo da onim momcima koji su na nama dokazivali svoju jacinu i brzinu, priredim prekid casova. Oni nisu znali da baba Mara vise ne stanuje na drugom spratu, ali su zapamtili zvuk i lupu njenih velikih cipela koje su odzvanjale o stepenice dok je gegajuci se, stenjuci i drzeci se za gelender, silazila u prizemlje. Kada bih s prozora naseg stana na drugom spratu ugledao nekog od tih momaka kako sa svojom ljepoticom "neprimjetno" ulazi u haustor, sacekao bih petnaestak minuta, da se cas razvije, a onda navukao oceve cipele, najvece sto je imao, i polako, naglasavajuci svaki korak, stenjuci i hukteci poceo silaziti prema prizemlju. Zaustavio bih se na prvom spratu i kroz prozore koji su se pruzeli od prizemlja do plafona drugog sprata gledao tog "junaka", kako ne obaziruci se trci i vuce za ruku svoju ljepoticu u potrazi za novim skrovitim mjestom, daleko od baba Mare. Dva- tri dana ne bi se vracali, ali cari trigonometrija i skrovito mjesto - najskrovitije od svih u blizoj okolini, ucinili bi svoje, i oni bi se vracali sa svojim ljepoticama, rizikujuci i nadajuci se da im "baba Mara " nece prekinuti uzitak casa trigonometrije.
Ucis se gazda kako se to radi.
ReplyDeleteNeka, za svaku je pohvalu.