Thursday, October 20, 2011

Samir Sestan: A, ja sranja na Wall Streetu

Protesti podrške američkim demonstrantima, u borbi „protiv korporativne pohlepe i uticaja kapitala na politiku”, po sjebanim ex jugoslovenskim metrovukojebinama, podsjećaju na onu čuvenu scenu iz „Ničije zemlje“, s replikom: „A, ja sranja u Ruandi.“


WOODOO BLUES: Mada je svaki aktivizam, u zemljama davno ubijenih ljudi, koji bauljaju naokolo poput zombija, pod kontrolom plemenskih voodoo vračeva, suhog zlata vrijedan, on je istovremeno i beznadan, a aktuelni i tragikomičan u svojoj grotesknoj ambicioznosti i pogrešnoj usmjerenosti.

„Mi smo 99%“, tvrdi šačica demonstranata u Sarajevu, Banjaluci i Zenici, brojnosti nabrzinu organizovanog nacionalističkog mitinga u manjoj mjesnoj zajednici. No, mada je slogan koji koriste, izvorno, snažno ukazivanje na nepravednu raspodjelu društvenog bogatstva i sve veći jaz između siromašnih i bogatih, on u ovoj situaciji, mijenja smisao i dobija komičan prizvuk. Ne, vi(!), koji protestvujete i nešto pokušavate, ne da niste 99%, nego ste duboko ispod promila. Tačno 0,006%! Ili: tek svaki osamnaesthiljaditi stanovnik države. Ispod nivoa statističke greške, dakle.

99% su (hajde da i ja simplificiram i pretjerujem) oni po kafanskim baštama, trgovačkim centrima i iza zavjesa na prozorima svojih stanova ili budžetskih sinekura, koji vas, dok prolazite sa transparentima, uzvikujući parole protiv kapitalizma i banaka, gledaju s mješavinom nelagode, prezira i straha. Ta inertna, konzumeristička, konformistička, propagandom, beznađem i korupcijom ubijena masa, sa zombi filozofijom usenaseipodase, srogatimsenijebost & nekkomšijicrknekrava. Gomila sa stoljećima izgrađivanim duhom podanika, koja u zemlji pretvorenoj u septičku jamu, poput Bosne i Hercegovine, za dvadeset posljednjih godina nije našla za shodno da organizuje ozbiljan protest ni protiv čega, da pročisti odvode i pusti vodu.

SAMO MIRNO. I DOSTOJANSTVENO.: Pozivanje na činjenicu da su i američki protesti počeli od stotinjak ljudi pa narasli do neslućenih razmjera je besmisleno (jer ovdje narasti neće!). Kao što je besmisleno kopirati zahtjeve nezadovoljnih građana visokorazvijenih zemalja ili ih čak pretvarati u sveti rat protiv kapitalizma (nije dovoljno što nam je pola stanovništva na ivici gladi, broj nezaposlenih skoro identičan broju zaposlenih i što godinu dana nemamo vlast, jer nam se zadrigla i napljačkana politička kasta zajebava sa životima, dok se po EU institucijama pričaju vicevi o našem „napretku“, nego nam trebaju američki razlozi za proteste?).

Okupacija Banjaluka 15. oktobra
Mada, iskreno, cijenim ljude koji se bore za bilo šta (tačnije „bilo šta“ što mogu, makar nazor, podvest pod pozitivno), ozbiljno me nervira tretiranje društvenih protesta kao mode („Baš smo cool i u trendu, demonstriramo protiv kapitalizma“). Ili neshvatanje proturječnosti simbolike koja se upotrebljava (mahanje zastavom sa likom Che Guevare, koji je, uz korištenje punk standarda u reklamama, „živi dokaz” da korporacijski kapitalizam sve guta, na svemu zarađuje i sve pretvara u svoj proizvod ili reklamu - nek vas ne čudi, ako, koliko sutra, u prodavnicama „markirane” robe, hit budu „Anti Wall Street” majice i najke „za demonstracije”, a tv reklamni slogani budu pozivali „Svi na proteste!“). Ironizirajući čitavu situaciju Aleksandar Stanković je, ovih dana, napisao: „...ja se nakratko ispričavam jer baš nešto žurim. U 6,00 imam rušenje kapitalizam na Trgu Bana Jelačića, a u 8,00 mi je Supertalent.”

Osim toga, možda sam staromodan, ali zazirem od protesta koji liče na pokretni party na otvorenom (odnosno, da budem precizan – zabavni su mi, ali ih ne tretiram ozbiljnim). Sanjam one koje predvode ljudi ozbiljnih, smknutih lica, kojima je dosta zajebavanja sa njihovim životima i koji zahtjevaju ili promjenu smjesta(!) ili da neko plati za uništene im živote. Sanjam (Yes, I Have a Dream, Too), pobunu istinski potlačenih, čiji će izraz lica sam po sebi biti dovoljna prijetnja i bez upotrebe sile. I koji neće morati ni da galame, ni da zvižde, ni da udaraju u bubnjeve, nego će samo kroz stisnute zube procijediti svoje zahtjeve. Prije nego „mirno i dostojanstveno“ demoliraju simbole nasilja nad njima, na užas malograđanske svjetine i korporacijskih medija (kako smo to vidjeli u jedinim ozbiljnijim demonstracijama na ovom prostoru, onim u kojim je „demolirana“ zgrada kantonalne vlade u Sarajevu).

Okupacija Sarajeva 15. oktobra
SVOJA SEPTIČKA JAMICA, SVOJA SLOBODICA: Antikapitalistički slogani, u suštini, iz ovdašnje pozicije, identični su palamuđenju o tome kako u EU ne cvjetaju ruže i kako tu ima raznih sranja, problema i negativnosti. Ma, nemojte mi reći? Pa je bolje da ostanemo u svojoj plemenskoj septičkoj jami, sa svojim vračevima i poglavicama, koji nam se prazne po glavama, dok mi u mazohističkom sladostrašću svršavamo, kidišući jedni na druge, ćutke se utapajući, jedući govna ili ustajući u borbu protiv kapitalizma, globalizma i EU kao nove tamnice naroda?


Mi smo... na dnu! Intravenozno priključeni na tuđe novčanike, bez kojih bi sutra završili u komi. Zahtijevati propast kapitalizma, iz naše pozicije, identično je glupo kao svojevremeni stampedo „socijalističke” marve iz „komunističke” diktature, u kapitalistički „demokratski raj”. Demokratski socijalizam, koji se čuje kao zahtjev, je propušten kao istorijska šansa, jer je gomila holivudsku reklamu shvatila kao stvarnost i potrčala u Kapitalizam, s uvjerenjem da će svi biti milioneri, da bi se, u sljedećem koraku, probudili goli i bosi. I bez mogućnosti povratka! (Znamo, jer su neki pokušali).

U Bosni i Hercegovini (a nema ozbiljnije razlike ni u drugim exjugoslovenskim državama), pritom, zahtjev za borbu protiv kapitalizma je posebno komičan. Naprosto zato što na identičan način na koji je ovo tek formalno država sa tek formalnom demokratijom i kapitalistički poredak je tek formalan. U stvarnosti, mi smo u predpolitičkom društvu, fašisoidnih plemenskih zajednica, u kome je na snazi sofisticirani feudalni sistem, zakon jačeg i najprimitivnija pljačka i ljudi i prirodnih dobara (koja se doživljava kao prirodno pravo, identično pravu feudalaca na prvu bračnu noć). Od kapitalizma protiv koga se bune po Americi i Evropi, mi smo udaljeni svjetlosnim godinama, onoliko koliko smo nekad bili daleko od komunizma.

Stoga su i zahtjevi za uvođenjem „direktne demokratije“ i narodnih plenuma, da zanemarimo njihovu krajnju neprovedivost iz praktičnih razloga, u zemlji sa ovolikim brojem nepismenih u bukvalnom smislu, a još mnogo većim brojem u političkom, čiji se nivo znanja, inteligencije i svijesti pokazuje na svakim izborima, prije očajničko lupetanje i hvatanje za slamku, nego, izlaz i rješenje problema.


PROCENTI SU RELATIVNA STVAR: S tim u vezi, i tupo sječivo ovdašnjih protesta je potpuno pogrešno usmjereno. Pa čak i predstavlja svojevrsni konformistički bijeg od stvarnih sveprisutnih problema ka sigurnosti uopštene borbe protiv apstraktne kapitalističke nemani.


Mogu se opravdati jedino kao još jedan očajnički pokušaj nalaženja najmanjeg zajedničkog imenioca između kleronacionalističkom politikom duboko podijeljenih svjetova. Pa, „eto, budale smo, kojim' plemenski vračevi i poglavice manipulišu i međusobno nas suprotstavljaju kako i kad im padne na pamet, al', složićemo se u borbi protiv apstraktnog kapitalizma i apstraktne pljačke apstraktnih 1% nad apstraktnih 99%“.

Ali... naši problemi i naši pljačkaši su vrlo konkretni. Samo što se, naših 1% „vrlo nezgodno“, poklapa sa nacionalnim i vjerskim vođama nam, koji su nam neupitni i amnestirani od svake odgovornosti. Jer, jebu majku onim drugima, u 100%-tnom kapacitetu, a u tijesnoj saradnji sa njihovih 1%, koji jebu majku nama.

Mada jedan od inače vrlo inteligentnih mladih lidera pokreta koji stoji iza sarajevskih protesta, koji je trenutno marginalan, ali bi, u situaciji evidentne izdaje ljevičarskih ideja od strane ovdašnje „tradicionalne stranke ljevice“ i njenog utapanja u sveopšti politički smrad, mogao odigrati značajnu ulogu u maglovitoj budućnosti (ako ne završi kao još jedan inkubator pomenute stranke), tvrdi da nije nacionalizam nego ekonomija naš glavni problem, sve (ali baš sve), od Ante Markovića do Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije, ga demantuje.

"Veliko pitanje je kako raspoređujemo bogatstvo koje 99% ljudi stvara, jer trenutno to bogatstvo završava u džepovima jednog postotka ljudi". Možda se upravo u „grešci“ sakrivenoj u ovoj rečenici krije i dio odgovora na pitanje o malobrojnosti protestanata. Broj zaposlenih u BiH, zemlji od 4,5 miliona stanovnika, je svega oko 695.000 (tek nešto veći od broja nezaposlenih ili od broja penzionera). Pokušamo li doći do cifre onih koji su zaposleni u proizvodnji ili „realnom sektoru“ (nemam podataka za BiH, ali Asocijacije slobodnih i nezavisnih sindikata tvrdi da je takvih u Srbiji tek svaki 24. zaposleni) dođemo do poražavajućih podataka o tome ko zapravo stvara a ko i kako raspoređuje društveno bogatstvo i zašto imamo na djelu Nijemo društvo. Odnosno dođemo do činjenice da politička oligarhija na ovaj ili onaj način (tolerisanjem sive ekonomije, držanjem u rukama skoro kompletnog sistema zapošljavanja ili socijalnim davanjima u cilju svog održanja na vlasti) korumpira i ucjenjuje čitave slojeve stanovništva, vežući ih za sebe i pacificirajući. Pretvarajući ih u saučesnike u sveopštoj pljački. Ili kupujući, mrvicama plijena, njihovu šutnju nad pljačkom prirodnih bogatstava i bišeg društvenog vlasništva.


POKRET OTPORA: No, koliko god, eventualno, ironisali, omalovažavali i za loš izbor razloga protesta optuživali, organizatore i učesnike demonstracija održanih ovih dana u 3 bosanska grada, stoji činjenica da su oni nešto uradili (ili pokušali uraditi), dok smo mi ostali, svako iz svojih razloga, pokazali ravnodušnost, ljenost i (u konačnici se svodi na to) - glupost. Ne ravnodušnost prema američkim demonstrantima (ko ih jebe, uostalom – nije kapitalizam juče postao čudovište iz ormara - bune se sad, kad je njima kriza došla do guše, a desetljećima mirno ignorišu umiranje miliona ljudi i djece od gladi, i neokolonijalističko siledžijsko i zločinačko ponašanje svoje vlasti i kompanija), nego ravnodušnost prema vlastitim životima i njihovom urnisanju od strane prije svega naše (i tek usputno „međunarodne“) političke i birokratske bagre.


Stéphane Hessel, bivši borac Pokreta otpora i jedan od učesnika u kreiranju Opšte deklaracije o pravima čovjeka, u svojoj brošurici Pobunite se!, koja je prethodila talasu svjetskih demonstracija i bila inspiracija njihovim pokretačima, kaže: „Najgori stav je ravnodušnost, kazati „Ja tu ništa ne mogu, snalazim se“. Takvim ponašanjem gubite jedan od bitnih sastojaka koji vas čini čovjekom. Jedan od neophodnih sastojaka: sposobnost da se pobunite i angažman koji iz toga proizilazi.“... „Odgovorni ste kao pojedinci! – to je bila libertarijanska poruka. Odgovornost čovjeka koji se ne može pouzdati ni u vlast niti u boga. Naprotiv, treba se angažirati u ime svoje odgovornosti, kao ljudskog bića.“ Dodajući: „Svima vam želim, svakome među vama, da nađete svoj vlastiti motiv za pobunu! On je dragocjen.“

Pa ga čuvajte „kao zjenicu oka svoga“. A ja, ipak, neću završiti sa Hesselom, iako je starčić sjajan (pročitajte tu knjižicu, ko još nije!) nego sa nekim mnogo mlađim. Već neko vrijeme mi se vrti po glavi - a ovo mi se čini prigodnim mjestom da ga „trehnem“ - Marčelov fajterski stih: „Ako spadnem na prosjački štap – uzeću njime da bijem!“

E, to je nivo „aktivizma“ koji bi probudio interesovanje onih „1%“.

(Preuzeto iz e-Novina)

No comments:

Post a comment