Jesmo ucili, ali, kao i mnoge druge stvari koje smo ucili, nije ni to bas tako.
Prvo, neki ratovi nisu nikada zavrseni pobjedom jednog ili drugog. Neke, rekao bih mnoge ratove, su iscrpljeni neprijatelji prekidali na pola, a onda pocenjali pregovore.
Drugo, istoriju su pisali a i sada je pisu, i pobjednici i porazeni.
Za neke ratove i jedni i drugi pisu da su pobijedili.
Primjera u nedogled: od Kosovske bitke, a u nedavnoj istoriji rat u Bosni, pa onda rat Srbije i NATO, kada je onaj sto mu ni ime ne zelim pominjati, pobjedonosno objavljivao pobjedu nepobjedive srpske vojske nad najvecon svjetskom vojnom silom - NATO.
Na nama citaocima je da odaberemo knjige koju hocemo dacitati, ili, jos bolje, da koristimo internet i da izaberemo stranice koju vise volimo.
Sta je tu istina a sta nije i kome vjerovati a kome ne je vec drugi par rukava; i druga tema. Iskustvo nas uci da i kada citamo iste knjige ponekada zakljucujemo suprotno. Tada nije ni do knjige vec do "predubjedjenja" onoga koji je cita.
Jos mi uvijek mi u glavi odzvanjaju izvjestaji sa ratista u ratovima na prostorima bevse nam. Sustina svih tih izvjestaja, sa bilo koje da su strane dolazili, bila je da je "neprijatelj jakom artiljerijskom vatrom po nasim polozajima i naseljenim podrucjima izazvao opravanu kontra-akciju" i da su nakon toga "nasi borci" pomjerili liniju fronta dublje u "neprijateljske redove".
Ali necemo samo nase primjere. Ima takvih primjera i kod drugih; svugdje u svijetu.
Evo, bas ovdje, sa ove strane Atlantika, mali rat rijecima oko toga ko je pobijedio u velikom ratu izmedju Kanadjana i Amerikanaca, prije 200 godina, ratu zapocetom 1812. i zavrsenom 1814.godine.
Povod tog rata bili su dogadjaji u Evropi. Tu se, oko rata sa Bonapartom, Britanci i Amerikanci nesto nisu mogli sloziti, i da im malo vrate, Amerikanci krenu na Gornju Kanadu (danas Ontario) , gdje je bilo smjesteno oko 1,200 britanskih vojnika. Rat je trajao je oko dvije godine i za to vrijeme vojske su napadale, branile se, osvajale, povlacile se, pobjedjivale, bile porazene. Pri tome su Amerikanci uspjeli da spale Toronto, Niagaru na jezeru, i jos neke manje gradove usput, a Britanci Bafalo, New York, Wasington... Izvjestaji tipa: "neprijatelj je jakom artiljerijskom paljbam po nasim polozajima izazvao nasu opravanu kontra-akciju" su se smjenjivali jedan za drugim.
Jedna od bitaka koja je, kazu Kanadjani, obiljezila ovaj rat i kasniju buducnost ovih prostora je i bitka na rijeci St. Lawrence. Amerikanci su sa juga pokusali zaposjesti tu rijeku, koja je u to doba britanskim vojnicima sluzila kao jedini vodeni i najlaksi put od Atlantika prema unutrasnjosti Kanade, gdje su sirili svoje teritorije. Da su napadaci s juga presjekli ovaj vazan vodeni put, vrlo lako bi osvojili preostali dio Gornje Kanade.
I da se to desilo niti bi kasnije bilo Ontaria, niti Kanade, sve bi bilo USA, a sta bi tek bilo s nama, to sada ne mogu ni da zamislim.
Ali nije bas tako. Iako je sve ostalo onako kako je bilo, sve je nakon rata bilo drugacije nego sto je bilo ranije. Kanadjani su postali svjesni da su dugaciji, da se komsiji s juga svidja ta Kanada, da on ne preza i da ih napadne i osvoji. I sve to je ojacalo do tada neprimjetnu granicu. Kazu sada, da nije bilo tog rata Amerikanci bi prostim naseljavanjem osvojili Kanadu na isti nacin kako su naseljavanjem od Mexika osvojili Kaliforniju. Svjesni toga, Kanadjani su uspjeli da sacuvaju svoju teritoriju ali i nezavisnost i razlicitost od velikog brata.
Cinjenica da zvanicno ne postoji pobjednik u ovom ratu daje mogucnost da ga obje strane vec godinama tumace onako kako im odgovara. Vec dvije stotine godina Amerikanci govore da su oni pobjednici u tom ratu.
Za razliku od njih, Kanadjani smatraju ovaj rat pocetkom stvaranja Kanade koja se ujedinila u konfederaciju 1867. godine. Do sada Kanadjani nisu bili dovoljno glasni u tome.
Svjesni toga oni za slijedecu godinu u septembru planiraju pocetak velike proslave i obiljezavanje ovog rata. Kanadska vlada je vec izdvojila milijaru i tristo hiljada dolara za manifeestacije i proslavu koja ce trajati dvije godine. 600 miliona dolara je izdvojeno samo za memorijalni park posvecen bici za rijeku St. Lowrance. Park ce se nazvati po heroju ove bitke pukovniku Joel Ston-u koji se smatra glavnim organizatorom bitke koja je obiljezila odbranu protiv agresije sa juga.
Ovom proslavom Konzervativna vlada Kanade nastoji da ojaca i naglasi razlike izmedju Amerike i Kanade, da pokaze da istorija Kanade nije samo od juce, da Kanada ima svoju tradiciju, da nije sve pocelo sa Trudoovim Liberalima....
Koliko sve to dotice novodosle Kanadjane, nije mi poznato.
A novodoslih je preko polovina stanovnistva ove zemlje.
Koliko je meni znacajno da se napravi park i postavi spomenik u cast tog pukovnika Stonu? Koliko je nekom novodoslom Rusu, Ukrajincu, Italijanu .. to vazno ?
Nisam siguran da bi moj odgovor potvrdio neophodnost svega toga .
Ali, ko mene (nas) uopste nesto pita!?
U glavi mi Predraže zvoni tvoja zadnja rečenica – Tko mene (nas) pita?
ReplyDeleteNezadovoljni onim što se oko nas događa, nažalost bilo gdje se nalazili, s nerealiziranim očekivanjima onoga što mislimo da je za opće dobro, zaboravljamo da nismo ni prvi ni posljednji kojima se to događalo, događa se i događat će se.
Kroz generacije, bilo je obrazovanih, pametnih i progresivnih ljudi, koji su vidjeli, razumjeli i željeli boljitak i napredak društva u kojem su živjeli.
Nisu ih slušali, mnogi su i glave izgubili ili proživjeli život u neimaštini, odbačeni od svih.
Zaboravljamo na čovjekovu prirodu.
Čovjek je po prirodi: zao - pohlepan, željan vlasti, sujetan, egoist, prevarant, lažljiv, prevrtljiv, potkupljiv, …. Previše je manipulatora ljudima – političara, Crkve i vlasnika kapitala.
Zaboravljamo da je dobrih i razumnih malen postotak, a onih koji u potpunosti razumiju što se oko nas događa još manji, i da naše želje, često puta nisu ostvarive ili su teško ostvarive. Očekivanja su prevelika, pa time i razočarenja.
Čovjekova priroda je i da želi ići naprijed, pod bilo kojim prijetnjama, zato je i razočaranih, ali i pomaka naprijed.
Ako malo razmislimo; kroz stoljeća, iako nam se čini nedovoljno brzo i uz velike žrtve, društvo se razvija na svim poljima, u svakom stoljeću sve brže, i to je činjenica, koja s obzirom na naš životni vijek nije utješna, ali tako je ustrojen naš svijet.
Sve ovo rečeno, ne znači mirenje s ovakvim životom, znači da se trebamo potruditi informirati se i razumjeti ono što se oko nas događa, a razumjeti se može samo ako na događaje gledamo sveobuhvatno, nikako ne zanemarivši društvene odnose i čovjekovu prirodu.
Neki će odabrati i aktivan doprinos razvoju društva, i najmanji koračić u tom smjeru, vrijedan je, pa tako i naš “Parkić”.
Svi pisu istoriju i vazno je biti na vlasti, a cim neko sa argumentom pobije tvrdnje, napravi istorijski osvrt na pobjede ili poraze, druga strana zbog nedostatka argumenata ili siromasne retorike, poteze jeftinog Kviska.
ReplyDeleteNajcesce pod imenom: Tamnica, diktatura, Yugonastalgija ili malo slozeniji oblik Kviska izjednacavanjem porazenih i pobjednika.
Prema nekim događanjima posebno mislim na znamenja, ambleme i zastave u ovim novim balkanskim ratovima uvjerili smo se da fašistička neman još nije sasvim poražena. Postoji mišljenje da se ratom u BiH završava II svjetski rat. Kraj?! Možemo li ga prihvatiti kao razlog za radovanje? Na Balkanu je sve drukčije, u BiH – posebno. Poslije ovdašnjeg rata bez pobjednika uspostavljaju se nove granice... Zamišljene kao meke, ali u praksi postaju ipak tvrđe.
ReplyDeleteA kada bih se ja pitao na ovdašnjim prostorima bih podigao spomenik Gluposti (toliko ih ima da bi trebala dobiti odrednicu ’zajednička’). Naime, ovdje se spomenici uklanjaju. Kako? Na jedan od načina, često i dinamitom.
Na ovom blogu a zato i dolazim na njega i ostavljam ponekad komentar mozes sve napisati, al bez etiketiranja, neprovjerenih tvrdnji, nepotrebnog blacenja ljudi, koji se ne mogu braniti, jer nemaju komjuter, nemaju ni za hljeb ponekad. Slazem se sa Natasinim tekstom koji govori mnogo:
ReplyDelete"Neki će odabrati i aktivan doprinos razvoju društva, i najmanji koračić u tom smjeru, vrijedan je, pa tako i naš “Parkić”.
Potrebno je, pa makar i mrvicu napraviti pozitivan korak napred i tako smanjivati prostor ljudima koji ne znaju komunicirati, osim mrziti.