Monday, December 20, 2010

STROSMAJEROVA 13

S lijeva, drugi red: nepoznata osoba, moja majka Zora, Ivanka Blazevic, Janja Zoric, Ante Zoric (previsok za fotografa)
Prvi red: Nadica Blazevic, ja, Zeljko Zoric, Mladen Zoric
Slika kao slika. Vi cete je pogledati,  vecina vas vjerovatno nikoga nece prepoznati.  A i zasto bi?
Ja sam se, gledacu ovu sliku,  vratio u rano djetinjstvo prozivljeno u Strosmajevoroj 13.
Poslao mi je, kao najljepsu cestitku za Novu godinu  moj drug i prijatelj Mladen Zoric, koji danas sa svojom Stankicom, sinovima Dinkom i Antom zivi u Holandiji. U njihovoj blizini zivi i njegova majka Janja, uciteljica mnogim generacijama banjalucana, medju njima i mojoj sestri Bobi. Slika je iz 1955. ili 1956 nakon neke od parada. Znam da tada jos nisam bio pionir, ali sam nosio maramu jer sam je toliko zelio i toliko navaljivao, pa mi je mama morala sasiti. Sjecam se da su mi pricali da sam ljut na ovoj slici jer sam bio razocaran sto mi nisu dozvolili da ucestvujem u paradi. A imao sam maramu!
Sa Blazevicima smo nekada stanovali na kraju Strosmajerove, u poslednjoj kuci na cosku sa Alejom uzdisaja. Ta kuca na cosku je ne pomijerajuci se mijenjala brojeve. U pocetku je bila broj 13, a zavrsila kao broj 25. Na svojoj fasadi je, sve do zemljotresa, cuvala rupe od ulicnih borbi u drugom svjetskom ratu. I niko to nije popravljao, jer kuca je do rata pripadala nekom, zaboravio sam mu prezime, koji se u ratu opredijelio na pogresnu, gubitnicku stranu, pa su mu je partizani, nakon rata nacionalizovali, to jest oduzeli, upisali u svoj opstinski fond i dijelili onima koji su u ratu bili na pobjednickoj strani. Ili su na vrijeme izvadili potvrde ili imali jake svjedoke o svom opredjelenju. Kasnije, nakon duge borbe po sudovima, pred zemljotres 1969, tu ce kucu dobiti nazad u vlasnistvo nasljednici,  supruga i kcerke, kazu ubijenog " narodnog neprijatelja". To ce i biti razlog sto je kuca, nakon zemljotresa iako oznacena 6/1, sto znaci neupotrebljiva, jos dugo, dugo ostati nepopravljena, sve dok je nije otkupila Krivaja, sredila, jedan sprat dogradila...

Kuca, tada,  na dva sprata - tri stana  plus poslovni prostor. Tri velika stana. I valjda zato sto su bili veliki ili jos vjerovatnije, zato sto nije bilo dovoljno stanova za svaku porodicu, po tadasnjem standardu, te stanove je dijelilo vise porodica. Zapravo samo stanove na prvom i drugom spratu. Onaj u prizemlju uzivala je viseclana porodice Kulenovic i Bostandzic, dvije nene, njihove dvije kcerke, i od jedne kcerki kcerka, prelijepa Agnesa. Nigdje muskarca. Samo oni koji su se bezuspjesno motali oko lijepe Agnese.
U preostala tri stana ove kuce, onog sa prvog, drugog sprata i kao i poslovnog prostora koji je koristen kao stan, smjenjivale su se mnoge porodice. Jedni su dolazili, drugi odlazili. Stanovi su se mijenjali, tako da smo mi poceli u poslovnom prostoru a zavrsili na drugom spratu. Sjecam se samo nekih od porodica: Blazevici, Trajkovski, Kulenovici, Bostandzici, Jocici, Djordjevici, Malici... Jedno, kratko vrijeme stanovala je tu  moja tetka, znaci Vokici. Neke sam sigurno i zaboravio.
Bilo je to doba kada je ta kuca bila blizu jevrejskog groblja, pa su nas djecu zvali 'grobljanska raja'. Groblje je bilo puno ogromnih rupa od bombi koje su bile divna mjesta za sakrivanje. Kasnije su, na zalost 'grobljaske raje', groblje ispraznili, povadili kosti. Mi djeca smo to uredno nadgledali. Sve kosti, pa i lobanje su bile boje zemlje tako da ih se nismo mnoo bojali. Jednog dana su jednu lobanju zaboravili u cosku groblja tamo gdje su stanovali Toni i Irena Ljevar. Mi smo je nasli i Toni je, kao najveci, odnio radnicima. Poslije nam je pokazivao ruke. Okretao dlanove i kazao: " Nista!" Neko, stariji od nas, nam je rekao da  ce onaj koji se igra lobanjom umrijeti u toku noci. Te noci smo tesko zaspali zabrinuti za Tonija. Sutradan, rano nas je probudila Irena, Tonijeva sestra, i sva sretna uzviknula:" Nista mu nije! Ziv je!" Bili smo sretni za Tonija, jer on nam je bio dobar drugar, a i zastitnik.
Lijepa sjecanja na taj period zivota budi mi divno druzenje i prijateljstvo sa porodicom Blazevic.  Stipe i Ivanka imali su dvije kcerke, Dinu, vrsnjakinju moje sestre i Nadicu, malko mladju od mene, kao i babu Maru, Stipinu mamu, krupnu zenu sa Korduna, koja je nama djeci svojim krupnim glasom i rukama podbocenim na kukove ulijevala strah u kosti. Meni posebno. S razlogom. Nije me posebno volila jer sam se stalno motao oko njene Nadice, drzao je za ruku i nisam krio svoju zaljubljenost. Nadica je ispunila moje srce nakon sto su Trajkovski odselili u Titanik i odveli Lenu, do tada stanovnicu moga mladog srca, koju sam, na nagovor starijih mangupa iz komsiluka, sa svoje tri-cetiri godine, obecao odvesti na 'pudu' (prugu) i ozeniti. U mojoj porodici je ta izjava ostala zapamcena do danasnjih dana.
Sa jednog od izleta sa Blazevicima iz tih dana
 Ja sam bolje zapamtio baba Maru, kojoj je drzanje za rukice Nadice i mene izgleda prekipilo, pa me je jednom uvela u svoju sobu gdje je Nadica vec oplakivala batine. Ja sam prosao bolje, nije me tukla, tudje sam dijete, ali mi je odrzala pridiku, ali takvu da je proslo mnogo vremena i trebalo mi mnogo hrabrosti da ponovo na metar pridjem Nadici. Mislim da su baba Marina pridika, njene ogromne prijetece oci, krupan glas, debele ruke i crna pregaca,  ostavili prilicnu traumu na moju psihu i dalji emotivni razvoj, jer dugo, dugo nisam smio ni jednu djevojcicu drzati za rukicu. Sve dok u sestom razredu nisam poceo igrati folklor. A tu je drzanje za rukice dozvoljeno i nije trebalo kriti ni od baba Mare ni od ostalih baba. Valjda sam zato taj folklor i poceo igrati.
U vecini porodica koje su se smjenjivale u toj kuci na kraju Strosmajerove zivjele su tri generacije. Svi u malim prstorima, na  koje su ti stanovi bili isparcani. WC i kupatilo kao i hodnike koristilo je vise porodica.  Pravio se raspored kad ce koja porodica koristiti kupatilo. Kupalo se uglavnom subotom i nedjeljom jer da se kupalo cesce, mnogi ne bi imali sansu koristiti WC. Lozila se pec, koja je grijala vodu. Za koricenje WC-a raspored se nije pravio i to su neki zloupotrebljavali provodeci mnogo vise vremena u njemu nego drugi. Smatralo se da takvi imaju problema sa bon-tonom. I ja sam tako nekada mislio. Poslije sam shvatio da su oni imali problema sa stolicom.
Prvih godina mi smo zivjeli u  poslovnom prostoru koga je bilo veoma tesko ugrijati tako da pamtim zaledjene prozore i hladnocu zimi. Ali taj stan je imao prednost jer nas je samo jedan stepenik dijelio od dvorista i igre. A tek to dvoriste. Koliko je tu djece bilo. Koliko se tu vremena provodilo. U kucu se ulazilo samo kad se moralo. Kuca do nas, Pascole, Toni i Irena Ljevar,  do njih u istom ulazu Miki i Milena Zec. Kuca uz nasu, dijeli nas samo malo dvoriste, taman toliko za igru na male golove. Prvo Mujezinovici, Sejo, Sejda i Mujo. Kasnije, Jasna, Dina i Nerma Dervoz. U prizemlju Agnesa Bostandzic. Koliko pravih ljepotica na malom prostoru: Agnesa, Jasna, Irena, Nerma...
Na drugom spratu su zivjeli Blazevici. Moji i Blazevici su vrlo brzo postali prijatelji. Druzenja, u pocetku nedjeljna, pretvorila su se u skoro svakodnevna. Veceri i druzenja su obicno pocinjali tombolom, a zavrsavali pjesmom.  Tada jos nije bilo televizije, pa je bilo vremena na pretek za druzenja. Zorici, koji tu nisu stanovali, su im se cesto pridruzivali ili su svi zajedno iz Strosmajerove isli u Gundulicevu kod Zorica. Mi djeca, obavezno sa roditeljima. Zivjeli kao jedna slozna porodica. Svi rodjendani su proslavljani zajedno. Posto su u drustvu bila dva muzicara, Stipe Blazevic i Ante Zoric, i svi oni su prelijepo pjevali, odrastali smo uz divnu muziku i pjesme. Mislim da sam muziku tada zavolio  i naucio mnoge pjesme, koje cu tek kasnije pjevati sa svojim drustvom.  Na tim druzenjim nasih roditelja otpocelo je i Mladenovo i moje druzenje. Nastavilo se u Gimnaziji i kasnije nakon sto smo se ozenili i stekli porodice.
I evo, kako to samo dugogodisnji prijatelj moze, posla mi sliku koja sama isprica ovu pricu.

16 comments:

  1. Bas lijepa prica... Pozdravi cika Mladena. I ja ga se sjecam kao tinejdzer iz Enter-BL dana.

    ReplyDelete
  2. slusaj ti ,
    da se samo nadovezem na rukice, Nadicu i tebe...pa ti pobi, ako smijes:))))
    vrlo cesto smo mi bili u Strosmajerovoj,gotovo vise nego u Dositejevoj tako da sam bila ocevidac ganjanja Nadice i Bate po kuci i coskovima.....
    ne sjecam se koliko mi je bilo god. ali bilo je toliko dovoljno da sam skupila hrabrosti i kad bi Bato ganjao Nadicu ja bih ganjala njih oboje .....elem jednom u cosku iza nekih vrata cujem ja ..
    "joj Nadice sto ti je shlatka pljuvacka" valjda Nadica samo sto je pojela bombonu ili cokoladu a tebi do poljubca bilo:))))

    sad bi moja sestra kazala ...ma nisi ni hodala, kako se ti tog mozes sjecati, ali to je bila dugo javna tajna,porodicna sega i kroz ovu Batinu pricu meni je to prvo palo na pamet....
    a ti sad kazi istinu!!!
    ma nisam ni ja cvjecka bila, ja se sjecam neke teta Smiljke, valjda poslije Blazevica..i nesto sam najvise voljela otici sama u to veliko kupatilo i buljiti u onu ogromnu pec sto je grijala vodu (bojler)a piljkala i dirkala po svemu, sta je mene bilo briga da li je to tetkino ili teta Smiljkino.Kako da me prestrase stariji rekose da na zidu ima jedna rupa gdje teta Smilja viri na zlocestu djecu...sta mislite da li sam ja pronasla tu rupu?
    Pronasla sam je zavrsivsi u kadi punoj vode (iz kog razloga ali uvijek je bilo vode u toj kadi)
    pitajuci jel' to ova rupa na koju teta Smiljka vi....buc.buc....upadoh u kadu i obukose me u djecacica (sve Batino) i odosmo kuci...ne sjecam se batina, ko zna mozda sam i fasovala.....
    stvarno sta jedna slika napravi....

    ReplyDelete
  3. Sta bih ja bez svoje dvije sestricne, Sladje i Ljilje. Jedna pise i otkriva zaboravljene detalje, druga ne pise ali telefonom kritikuje i to tako da sam pricu malko ispravio... Necete pogoditi u kom dijelu cak i ako je ponovo procitate, jer se i nije trebala mijenjati, ali ja to zbog moje kriticarke Sladje. A ti Ljiljo, ovo za "Shlatka pljuvacka". Prvo, ti si tada bila toliko mala, da to nisi mogla razumjeti. To su opet oni klipani, stariji od nas izmislili ili me nagovorili, pa je i ta, k'o biva moja, izjava ostala zapamcena u porodici. Bili kako bilo, baba Mari se nije svidjela...

    ReplyDelete
  4. Gdje je tacno bila Strosmajerova ulica? Pokusavam da se sjetim bez plana grada, ali ne ide.
    Neka imena i prezimena su se slozila u moj mozaik, napokon.
    pozdrav, J.

    ReplyDelete
  5. Strosmajerova ulica je pocinjala od Hotela Bosna i zavrsavala Alejom uzdisaja ( Aleja Braca Pavlic), gdje je kasnije bila kapija Cajevceve Profesionale. U toj ulici nekada su zivjela tri brata Pascollo. Jedan, u vili tacno preko puta te kuce o kojoj pisem. Drugi u kuci do nje. U toj kuci su kasnije bili penzioneri ( mozda su i sada). I treci, malo dalje u kuci pored njihove poljane, koja se tada i zvala Pascollina poljana. Na tom prostoru je kasnije, nakon zemljotresa, napravljeno naselje poslovnih baraka. U Strosmajerovoj ulici su zivjele i porodice Pisteljic, Lastric, Vukic, Bjelajac, Bahtijarevic, Jakic ( foto)....Dok ovo kucam, vidim njihove kuce. Mnogih drugih se sada vise ne mogu sjetiti.

    ReplyDelete
  6. jest' ako su TI penzioneri jos zivi...

    ReplyDelete
  7. Dragi komšija,baš si me obradovao ovim sjećanjem na našu ulicu i bezbrižno djetinjstvo.Mi smo doselili sredinom pedesetih godina,kada je još postojalo groblje,gdje je ubrzo sagrađena škola Braće Pavlić.Sjećam se vaše porodice,kada bi uređeni išli u grad,a ti i sestra išli ste naprijed držeći se za ruke.Sjećam se Blaževića(vojni muzićar) injihovih kčeri,Agnese(koja živi u Beogradu),prelijepe Irene i Tonija,sestara Devoz,Jocića,,Paskola,Pišteljića,poznatog košarkaša Kotarca,pa Ibrišagića, Vukića,LastrićaKlinndića,Bjelajaca itd.Onda je bilo lijepo tamo živjeti,igrati se bezbrižno ne sanjajući da ćemo se tako raštrkati po svijetu.Svima koji čitaju ovaj blog želim sretne nadolazeće praznike!Niskana

    ReplyDelete
  8. Vidim da mi je sve to nekako izdaleka poznato, hvala velika.
    Tu su mi baka i tetke zivjele neko vrijeme, a kcerka mi rece da jos ima i neki veci kamen, koji je ostao, tamo na Pasculinoj ciglani.
    Tamo je bila kucica, a poslije (?--1953--?) jedni su zivjeli i u jednoj od zgrada, na desno, na spratu.

    I one hlace na vama (sada je Vama) su mi poznate, bilo popularno jedno vrijeme pored pionirske marame.
    Sva ta prezimena su prezimena prijatelja mog tate...

    J.
    P.S. a gdje je to groblje tacno bilo?

    ReplyDelete
  9. J., groblje je bilo na mjestu gdje je izgradjena skola Braca Pavlic.
    Niskana, moje sjecanje dobacuje do doba kada je Strosmajerova bila neasfaltirana. Sjecam se tacno kad ste vi doselili. Sjecam se tvoje mame na prozoru. Bili smo opomenuti da nam se slucajno ne bi desilo da prodjemo a tu gospodju ne pozdravimo. Ona bi na svaki pozdrav uzvratila nekom lijepom rijecju. Prvi kozni fudbal dobio sam kad je valjan kamen za podlogu asfaltu. Sjecam se tate kako ga donosi, ja vidim da je fudbal, trcim k'o lud prema njemu da ga sto prije dobijem. On ga baca na tucan kamen, ja se zaledim od straha da ga ostrice kamena ne probuse. Fudbal odskace tamo - ovamo. Ja ga jedva hvatam i provjeravam... Stiscem. Nije probusen! Bio je to prvi kozni fudbal u Strosmajerovoj, dobijen na nekoj lutriji kod Germovica.
    On mi je bio ulaznica da me starija raja prime da igram s njima. Ako hoce igrati koznim fudbalom a ne krpenjacom, moze ali moram i ja igrati!

    ReplyDelete
  10. Lijepo. Divan flash-back kako biste vi sa tih prostora rekli. Cini mi se kao da si bez zadrske u jednom potezu istresao dusu. Cudno je to koliko prvi periodi zivota (bar sudeci po dogadjanjima I sjecanjima) traju strasno dugo ( na nasu radost), a ovi sadasnji se kotrljaju preko noci (na nasu zalost) I traju bezobrazno kratko I prazno u poredjenju sa vremenom djetinjstva I djecastva.

    A onda ta djecija masta. Ja recimo tu tvoju zgradu pamtim potpuno drugacije. Djelovala mi je nekako luksuzno. Vracaju se blijede slike ogromnih ulaznih vrata, otmenog dnevnog boravka (?) velikih balkona, visokih stropova...

    Kada tome dodas I blizinu tajnovite Paskoline kuce I okucnice, slika je kompletnija.Par puta smo kod Blazevica i prespavali dok su nasi stari tulumarili.

    Inace taj dio grada u tim ranim godinama mi je bio dosta daleko. Zivjelo se u svojim ulicama, a jedini odlasci preko crte su bili odlasci u skole ili na godisnje feste sa cevapima i vatrometima. Ali to se itekako pamtilo. Kada krenes od Hotela Bosna, a preko nekadasnje rampe put Bahtijarevica i tebe, stoji jedna velika kuca (valjda Jelsingradova) sa cijeg balkona sam vidio Tita prilikom posjete BL. I dan danas sam uvjeren da je samo meni mahnuo.

    Kasnije sam proveo godinu u skoli Brace Pavlic – sesti razred- koji pamtim i po slomljenoj ruci. U to vrijeme je nestalo groblje koje pominjes i niknulo betonsko igraliste na radost djecurlije i nas povremenih korisnika.

    Ako pobijedim svoju letargiju mislim da cu sjesti i oslikati Gundulicevu u kojoj sam proveo najljepsih cetrnaest godina zivota. A eto ti i ideje da tvoji citaoci vrate sjecanja u svoje ulice i najranije trenutke djetinjstva. Kud ce ljepsa knjiga kada se sve spoji. Kada se zaroni u te vode svi postajemo pjesnici i knjizevnici cak i bez prevelike zelje da nas netko procita. Vazno je da smo pobjegli u vrijeme kada se zivjelo za danas a sutra kako bude….

    ReplyDelete
  11. Novi blogovac! Moj drug iz djetinjstva Mladen! Za one koji ga ne znaju, u Mladenovoj krvi je veliki procenat Jadranskog mora. Zato, brzo ce se uklopiti sa Natasom, zbog vina sa Mariom, zbog ljubavi prema muzici, konobama i druzenju, sa svima nama. Ocekujem nakon Nove godine i turu pica kako to i pripada za novoga u drustvu. Ocekujem Mladenovu pricu o Gundulicevoj a i vas druge da se prepustite ovoj lijepoj ideji. Sjetite se djetinjsta, svojih najblizih, komsija i pisite o tome. Nije ni vazno hocemo li mi prepoznati likove o kojima pisete, cak ni da li je ta ulica ili sokak iz Banjluke. Kako Mladen rece, vazno je pobjeci u vrijeme kada se zivjelo za danas a sutra kako bude, i pokusati to opet...

    ReplyDelete
  12. Nevjerovatna telepatija.Meni je danas pala na pamet ista ideja da preložim da blogeri pišu sjećanja na ulice gdje su odrasli.Drago mi je da se Mladen javio na blog.Dok sam radila na Građ. školi praksu je predavao Pero Zorić a bila si i 2 učenika Zorića.Možda su Mladenovi rođaci i pitam se gdje su oni danas.Prije Štrosmajerove ulice Bahtijarevići su stanovali u ulici Save Kovaćevića.O tome ću pisati sutra.Htjela sam još dodati da sam prepoznala na vašoj slici onog"posmatraća" iza vas,Ne sjećam se imena.Sjećam ga se iz grada jer jer ćesto šetao sa mamom na koju je jako slićio.Preselili su davno u Beograd,pa sam ga skroz zaboravila.Pozdrav svima Niskana

    ReplyDelete
  13. Ja se sjecam i tate i mame Zorica; djece tako-tako; pristojni uglavnom!

    2009, april, prosetam Mladenovom ulicom, a bilo predvecerje, ni dan ni mrak, kad ono nema kuce; vratim se ponovo, nema...stoji Afganova stara kuca, ali nema kuce od Dobrica?! Tamo neka kola parkirana i onaj kafic...napokon udjem u kafic i pitam 'gdje je kuca', a oni meni 'prodato, srusseno'.
    To me nekako najvise pogodilo; valjda je nekome smetala kuca, (hajde sto je kuca prodata, ali su je mogli renovirati, tako bar ja mislim), kao sjecanje na jednu veoma postenu i dobru Banjalucku porodicu!
    pozdrav, J.

    ReplyDelete
  14. Predivan tekst,o najljepšoj ulici u kojoj i danas živim-desna strana.Koliko se sjećam iz moje rane mladosti u Vašo kući je bio GRANAP u kojem su naši roditelji kupovali FASUNGU,a čiko kome se ne sjećam imena u trokolici dovozio do kuće.Moj muž,ja,sestra,moja kćerka svi smo išli u Braće Pavlić školu.Moji drugovi iz naše ulice-mala raja-Macanovići,Lapajne,Brzovići,Ruždijić,Mermol,Knežević,Mujčinović.Đerić,Janjić,Džakula,Božić,Begović,Janković,Kesići,Jakić,Milošević-mi smo imali svoje carstvo do VOJNIČKE LIVADE.Pozdravvvv komšijaaaa Nejra

    ReplyDelete
  15. Jakšić Zoran2 July 2017 at 13:51

    Pročitah dosta stvari o ulici .I ja sam 1952.god rođen u Štrosmajerovoj br.9 , u prizemlju gdje sam živio sa bratom Branom i Majkom .Taj veliki stan smo djelili sa porodicom Antić , jer bio je veliki za nas troje ,a i takva vremena bila .... do nas su stanovali Mile Vojnović i teta Radana sa kćerkom Cicom -Ksenijom , na spratu Mimija sa Majkom do njih Anđelka Konte i por. Telić , Zvone i Ljilja .... kasnije je napravljena zgrada do nas .. ta br.7a a kasnije 13 .. u kojoj su bili Kotarci ... Blaž i Marija , Vojo i Draško Erceg , Dojčinovići , Milenko i Jelenko , Gina sa mlađom sestrom itd.itd.... eh , sjećanja , lijepa sjećanja moj Batane .......Da , kako reće Nejra , imali smo svoja dvorišta i Malu livadu iza kuće Dr. Slavka Pišteljića i to bijaše naše carstvo sve do Vojničkih bara-livada do nizbrdice kod Jakića kuće ....

    ReplyDelete
  16. Drago mi je, Zoka, da si se javio i dopunio sjecanja na nasu ulicu. Na neka imena si me podsjetio, neka druga su definitivno iscezla iz mog sjecanja. Zato je dobro zapisati...pa neka ostane ...

    ReplyDelete