-Ovo nije obična knjiga, ovo je neobična knjiga, ovo je knjiga o šahu, a šah nije sport, - šah
je čarobna igra, - šah je šah!
-Po čemu je onda ta knjiga neobična i značajna?
-Značajna je po tome što su Nikola Zeljković i Nikola Lakić, autori knjige, koju može svako
čitati, koju može svako razumjeti, knjiga koja će vam otvoriti neke nove vidike i spoznaje o
šahu u Banjaluci, bez obzira da li igrate šah i da li znate poredati figure, knjiga, koju će te
pročitati u jednom dahu, knjiga, koja će vam na najjednostavniji način ispričati, ko igra šah ,
kakvi su šahisti ljudi, kako razmišljaju i gdje se okupljaju.
Knjige, izuzetno vrijednog sadržaja i karakteristika, knjige koja je nedostajala banjalučkoj
istoriji šahovske igre, knjiga koja govori sve o istoriji šaha, na prostorima Balkana, a posebno
Banjaluke, a Banjaluka u šahu, jako, svjetli, na nebeskom šahovskom svodu, pa se svi šahisti
svjeta orijentišu, po toj svjetlećoj šahovskoj mapi. Ako su Madrid, Rio de Žaneiro, London
nešto u fudbalu, onda je i Banjaluka isto to u šahu, jer dolazio je ovamo, Fišer još u džemperu,
Spaski, Korčnoj, Talj, šahovski Pele, Maradona, Euzebio i Mesi u liku šahovskih majstora, da
ih ne nabrajam, ko sve nije boravio u našoj Banjaluci, gradu koji u životu šsahovskih velemajstora
nešto znači, a mi obični smrtnici nemamo pojma, koliki je šahovski svod naše Banjaluke, u
svjetskim razmjerima.
Knjiga je slojevita i ne sadrži samo puste šifrirane poteze, nego je protkana sjajnim dogadjajima,
anegdotama koje su velemajstori nekad negdje nekom prilikom izjavili. Knjiga je mali istorijski
vremeplov, koji su autori vrlo uspjesno prikazali.
Knjiga se može naći u knjižari Libra i Litera, u Jevrejskoj ulici bb. u Banjaluci.
Hvala Bruji na ovoj informaciji.
ReplyDeleteŠah je prelijep sport, igra,.., da slažem se, šaj je šah.
Nisam ga igrala od gimnazijskih dana, iako imam šah u kući. Nemam s kime, Miljenko, kao i moje prijateljice ne znaju igrati šah.
Sjećam se kad sam bila u osmoljetki, da je razrednik bio presretan što ima učenicu, koja zna igrati šah, pa me je prijavio na gradsko takmičenje. To što sam dobila diplomu, ne znači da sam dobro igrala šah, već bila bolja od nas tri takmičarke. Rijetki su igrali šah, pogotovo nisu djevojke, a bili smo velesila u tom sportu.
Znala sam sve naše i svjetske šahiste, pratila njihova takmičenja. Kako nisam imala s kime igrati, tako je šah izašao iz mog života. Šteta!
Bruja mi je ovaj svoj lijepi osvrt na knjigu o banjaluckom sahu poslao prije, vjerovatno mjesec dana. Ja procitao, nasao u tu i moga duga Nikolu Lakica, predivnog tihog covjeka, uspjesnog sahistu i sahovskog novinara, i... negdje zaturio, a pri sredjivanju hotmaila kasnije slucajno i izbrisao. Da me Bruja na svoj fini nacin nije podsjetio ne bih ja to ni objavio. Zato, dragi moji, kad vidite da nesto zabrljam, zaboravim, ne objavim, ili objavim dva puta, ne zamjerite. Javite mi to i ja cu ispraviti. A ako i odlucim da nesto ne objavim, ja cu vam to javiti i objasniti razlog.
ReplyDeleteSah je predivna igra. Nekada sam je igrao, cak doguro do kategorije osrednjeg pacera, poznavo neke sahiste i divio im se. I sada se pitam kakva je to memorija u njihovim glavama. Svi sahisti koje sam znao su izuzetno pametni ljudi, duhoviti... U Gimnaziji su Ognjenka i Drasko igali sah tako sto se okrenu ledjima jedno drugom, naslone i na pamet diktiraju poteze. Marceta i Ilic su sjedili u klupi i tokom casova igrali sah isto tako na slijepo. Njih dvojica su cak imali i neke kategorije. Najsladje su bile njihove rasprave ako jedan od njih pogrijesi u nekom potezu. Kasnije, kad su otisli na studije u razicite gradove, jos godinama su slali poteze na dopisnicama. Dopisnica- potez.