Wednesday, December 15, 2010

Zdravko Jurišić: Kafana “Kod Mamurnih”

To je više nalikovalo na garažu nego na kafanu. Da nije bilo nevješto ispisanog jelovnika na vratima koji je nudio jela sa roštilja i pivskih gajbi iza kafane, niko ne bi pomislio da se tu od ranog jutra, do kasno u noć okupljaju stanovnici obližnjeg radničkog naselja.To je bio jedan od onih sklepanih ugostiteljskih objekata napravljen za gazdu, ljubavnicu, par njegovih prijatelja, i pokojeg usamljenika koji traži društvo. Neugledno s vana, i bolno za oči iznutra, ali krije neku nevidljivu toplinu i slast za one koji ne mare mnogo za spoljašni izgled.
Kao da si ušao kod siromašnog rodjaka u kuću, samo što se ovdje plaća pravim parama, ne nosi se plastična kesa u koju je ubačeno 200 grama mljevene kafe, kila kocke, i jeftina čokolada od riže za djecu.
Sarajevo je puno takvih kafana domaće atmosfere gdje se okupljaju ljudi koji nemaju para, volje, a ni manira da posjete neki restoran u komšiluku, ili da izvedu familiju na ćevape do čaršije, pa da jednom u životu preskoče grah ili pitu za nedeljni ručak.

Noć je već uveliko prekrila neuglednu ulicu okruženu visokim zgradama napravljenim još dok su bili aktivni ‘dobrovoljni’ samodoprinosi i fondovi solidarnosti u svakom SOUR-u i OOUR-u od Vardara do Triglava. Rijetki prolaznici su žurili kućama ne obazirući se na nešto glasnije nego inače društvo iz kafane romantičnog imena ‘Kod Mamurnih.’ Sa svakim otvaranjem ulaznih vrata iz kafane su u noć izlazili zvuci narodne muzike seljaka na kokainu, pomiješani sa nerazumljivim i promuklim muškim glasovima koji su se nadvikivali izmedju sebe.
Oduvijek je u Sarajevo bilo kafana gdje su ljudi prekraćivali ovozemaljsko vrijeme, otvarali ili trovali dušu, malo veselili, a još više tugovali. Nekad se u Sarajevu orijentisalo po kafanama, a ne po ulicama, jer su ulice, trgovi, i parkovi kao i danas često mijenjali nazive. Pa tako, ako bi pitao nekog za lokaciju obično bi to izgledalo ovako;”A jel’ ta zgrada pored Istre, samo malo iznad,” ili “znam ba’ dje je to, odma’ kod Triglava.”
Svako vrijeme nosi svoje, pa tako i ovo danas. Ono malo Sarajlija koji se sjećaju prijeratnih kafana poput Parkuše, Kvarnera, Bagrema, Šetališta, Dubrovnika, Tilave, ili legendarnih sarajevskih kafića od Nave na čaršiji, do Adamsa na Otoci, danas zbunjeno gledaju kako se sve oko njih mijenja, od zabrane točenja alkohola u nekim, i skorom protjerivanju pušača iz svih ugostiteljskih objekata.

Do početka osamdesetih, u Sarajevu se uglavnom odvaljivalo rakijom i pivom, dok su funkcioneri, fudbaleri i lopovi pili viski i skupe francuske konjake. Hašišari u Kaktusu, Roku i Djerdanu su malo duvali, malo preprodavali travu i hašiš. Onda su osamdesetih krenule ekipe za Holandiju i tako je počelo masovno drogiranje po Sarajevu. Većina ubica, šanera, valera, sitnih lopova i djeparoša koji su u ratu postali diverzanti, specijalci i generali, prije rata nisu razlikovali peršun od djointa. Onda su ti isti zanesenjaci i glupani kojima je idol bio američki gangster Dutch Schultz i srpski mafijaš Ljuba Zemunac, počeli da kopiraju Beogradjane, Zagrebčane i Crnogorce, pa umjesto da sa djepovima punim bibera i cigle obijaju kuće i stanove po švapskim i švajcarskim selendrama, prešli su na unosniji posao, dilanje droge i uživanje u istoj.

Poslije rata se krenulo sa izgradnjom bogomolja i kafana u Bosni, na svakih sto metara jedna bogomolja, a na svakih dvadeset jedna kafana. Djaba crvene cipelice od poglavice ‘bijeli dim’ kao simbol neskrivenog feminizma i nastranosti, djaba bradate utvare sa krstovima do zemlje koji lažu, kradu i truju ljude, djaba pola života provedenog u klanjanju i molitvi, kad jedna flaša rakije ili gajba pive daju više topline, bezgraničnog zadovoljstva i prosvjetljenja nego sva hodžina kazivanja.
Kafana je i dalje sveta istina i omiljena obaveza većine u Bosni, jer se za razliku od bogomolja u nju ulazi bez stida i straha prema svijetu koji je ostao napolju, i u koji se valja vratiti poslije. A život poslije života, pa hiljadu mu Irskih piva, nije valjda da tamo gore nema nijedna birtija.
Ljudi u garaži-kafani su bili u zadnjem stadiju opijanja. Alkoholol je učinio svoje. Muškobanjasta gazdarica je nalijevala zadnje runde nekolicini najupornijih koji još nisu uspjeli da ugase žedj i izbace sav onaj jad i muku iz organizma. Ritual koji se u Sarajevu i Bosni ponavlja svakodnevno.
Rutina u kojoj se živi, i u kojoj se odlazi s ovoga svijeta. Tu rutinu vide samo oni koji ne pripadaju toj družbi, ako ih još ima uopšte.
Za jednim od nekoliko stolova prekrivenih istrošenim kockastim stolnjacima sjedili su jedan preko puta drugog dva čovjeka zapuštenog izgleda. Neobrijani, mršavi, zgužvani i spuštenih ruku prema zemlji, izgledali su kao dobrovoljnji davaoci krvi na odmoru poslije duplog ispumpavanja.
Ispred njih su bile prazne flaše i pepeljara puna opušaka. Lik koji je licem bio okrenut prema vratima je ustao bez glasa sa stolice, zabacio glavu unazad, i podigao obje ruke u vis. Onda je polako sjeo i smirio se na trenutak. To je izgledalo kao jedan od onih meksičkih talasa-navijanja na fudbalskim stadionima, samo što ovo nije bio stadion, niti je čovjek koji ustaje bio navijač. Nakon kratke pauze, lik je ponovo ustao sa stolice, opet sa podignutim rukama, samo što je ovaj put kriknuo iz sveg glasa:”Allahu Ekber.”

Dok su ga drugi začudjeno gledali on se počeo tresti kao prut i nekom nestvarnom snagom i brzinom je opet sjeo, pa još brže ustao sa jos glasnijim uzvikom: ”Allaaaaaahu Ekber”. Da li je on znao šta radi, i gdje se nalazi, nisam bio siguran, ali znam da je tu radnju ponovio još nekoliko puta dok se nije umorio i sjeo, kao izduvani balon. Očigledno da se precjenio, i da više nije imao ni snage niti namjere da skače sa stolice.
Imati veliku muku, a ne pokazati je medju ljudima bar na trenutak je jako teško. Biti gazda kafane, ili na vlasti u državi koja je puna ljudi s mukom, a ne iskoristiti tu njihovu muku u svoju korist je još teže, graniči se sa nemogućim.
Ovako se ponašaju likovi na ‘Ice-u’, koji se redovno bacaju s drveća na glavu, ili se valjaju goli po ulici umišljajući da im je tijelo prekriveno bubama, pa se češu do krvi, ili povrijedjuju sebe i druge boreći se sa snagom trojice odraslih ljudi.
Ovako se ponasaju na ‘Rave’ partijima kad većina učesnika ima deluzione poremećaje, kad ne znaju šta je java, šta je san.
Ali, ništa od toga. To je bio prosječni stanovnik današnjeg Sarajeva koji će kad dodje kući prvo štocirati ženu, poslije toga pozdraviti klozet šolju, dok će mu sirotica držati dlanom čelo i zabaciti zalojenu kosu unazad da vidi kuda riga, da ne povrati okolo po pločicama. Sutra će njegova djeca, mala, nesretna bića bez djetinjstva pitati majku: ”Mama, djeca su mi opet rekla da je tata inkompetentan da nadje posao, šta to znači.” Majka bi samo uzdahnula i rekla: ”To znači dijete moje da on više vremena provede u kafani nego tražeći posao.”
To je ličilo na scenu kad je u Sarajevo za vrijeme rata dolazio tadašnji predsjednik UN-a, a ispred zgrade vlade su se okupili demonstranti, većinom žene, starci, izbjeglice iz istočne Bosne. Kamera je okrutno fokusirala starca koji je bio bez zuba u glavi, suv kao suva šljiva, a cijelo vrijeme se udarao u prsa, trzao glavom i nekontrolisano tresao uvrijedjen lažnim obećanjima moćnika iz svijeta, koji su još jednom produžili rat i odustali od masivnog bombardovanja srpskih položaja oko Sarajeva i po Bosni.
Dok je gost kafane ustajao, sjedao i urlikao, niko od preostalih gostiju nije ništa rekao, samo su ga gledali i čekali da završi. Znali su da je noćas njegov red da pukne, sinoć je jedan drugi namlatio ženu pa je policija morala doći da ga smiri.
To je bio jedan od onih ljudi za koje kažemo da su dobri k’o hljeb, i što na kraju ne dobiju puno od života. Ono što je nadjačavalo tu njegovu dobrotu i skromnost su bile njegove stalne egzibicije, pogotovo kad popije, gdje je on uvijek izigravao nekoga ko je bolji nego što je.
Šta bi njegova sirota žena rekla za takvu dobrotu koju trpi otkad zna za sebe? Vjerovatno ništa, poslije nekog vremena otupi i odrveni i duša i tijelo.
Kao što je iznenada počeo da skače da stolice, čovjek koji je dozivao Allaha počeo je da nekontrolisano udara glavom u sto ispred sebe, sve jače i jače, dok ga gazda kafane nije uhvatio s ledja i zaustavio uvježbanim potezom koji upotrebljavaju borci u kavezima, ili policajci kad žele da onesposobe prestupnika ako je nasilan. UFC je za skakača ipak bio prevelik zalogaj. Čovjek se nije opirao, niti je imao fizičke snage za to. Njegovih dva minuta slave su nepovratno prošli, do neke slijedeće prilike.

Sarajevo i Bosna su puni nakrivo nasadjenih ljudi s mukom koji ništa ne čine da se oslobode tog stanja koje ih muči. Jedino što znaju je da kukaju i pretjeruju u svemu što rade, a rade puno toga što ne bi trebali. Tjeraju stvari do apsurda, dok ne padnu do samog dna, dok im se život ne smuči, dok se ne sjete štrika sa ormara koji im je otac ostavio, a njemu opet njegov otac.
Gazdarica je mahala debelim i maljavim rukama po zraku tjerajući preostale goste napolje u namjeri da napravi fajront. Nevoljno ali poslušno, gosti su jedan za drugim izašli iz kafane. Jako teško je objasniti pijancu koji nema osjećaj ni za vrijeme ni prostor šta znači natpis iznad šanka: “Ne služimo goste koji nemaju pantalone na sebi.” A to da je ključ za WC moguće dobiti od gazdarice samo poslije minimum dva ispijena pića, to nikad ne zaboravljaju.
Pijanci znaju dok su trijezni da se treba čuvati kasnih noćnih sati kad mrak ovlada tamo gdje je doskora svjetlost bila. Oni to znaju, a opet ništa ne čine da izbjegnu te trenutke kad se izgovaraju pogrešne riječi, kad padaju lažni osmjesi, i sklapaju prijateljstva koja traju koliko i kutija cigara, ili ispijena flaša. I svaki dan počinje isto, “nikad više,“ dok ne kroče u carstvo u kojem sve vrvi od bijelih miševa i delirijuma.
Živjeći u iluziji mnogi svršavaju svoj životni put uvjereni da su uspjeli što mnogi prije njih nisu, da izbjegnu samoću, stid od neuspjeha, i strah od prolaznosti.
Nekoliko dana kasnije, prošao sam istom ulicom otprilike u isto vrijeme. Sve je bilo kao i prije neku noć. Isti ljudi, svi na istim mjestima, raščupane glave uvučene u uska ramena, pivske flaše poredane po stolovima kao olovni vojnici koji se spremaju za neki novi rat koji će kao i onaj prošli, biti rat koji će biti zadnji.
Čovjek koji je prije par noći napravio incident je sjedio na istom mjestu. Bio je nestvarno miran, zurio je u jednu tačku ispred sebe kao da meditira. Možda je odlučio da postane budista, ko zna šta mu se motalo po glavi.
Sve je bilo isto, samo je čovjek koji je skakao sa stolice preko nosa imao veliki bijeli zavoj, uspomenu na neravnopravni dvoboj sa stolom.
Da li je uspostavio kontakt s onim gore ne znam, ali znam da ga je svaki skok sa stolice približio bar za pedalj bliže njemu.
Rijetko se dešava da naše ovozemaljske želje putuju zaista svojim putem, pogotovo u Bosni, gdje su neznanje i neizvjesnost jedino imanje onih koji nikad nisu osjetili onu ljepšu i sretniju stranu života.
Ako ne računamo onih deset intimnih minuta sa ženom prije spavanja.

(Preneseno sa dovla.net )

No comments:

Post a comment