Prije cetiri i vise godina, potaknut lijepim razmisljanjem i komentarom jednog Rokija, koga ne poznajem , posaljem svoj komentar i svoje razmisljanje o Bosni onako kako to vidim i osjecam, na jednu od banjaluckih stranica. Ostavim i svoju adresu za one koji bi htjeli da nastavimo pricu na tu temu. Iskreno, ocekivao sam da ce se ljudi javiti, reci svoje misljenje, reci s cim se slazu a s cim ne.
Bilo je nekoliko pozitivnih komentara na raznim stranicama, samo nekoliko, ali se ne sjecam da mi se iko javio na moj email. Pitao sam se ponekad da li ja negdje grijesim, i gdje, kad ljudi ne reaguju. A rekao bih, da se moje misljenje o Bosni ne mijenja vec 60 godina. Volio sam je , obozavao, i bio ponosan sto sam bas Bosanac. Danas, na zalost, vise nisam. Jer one moje Bosne, na koju sam ja bio ponosan vise nema. A kako da budem ponosan na ono sto danas postoji?!
A onda, iznenada, javi mi se Eso Salkanovic, koji danas zivi u Australiji. Oni koji su studirali Elektro Fakultet sedamdesetih sjetice se Ese.
Eso Salkanovic, moj drug i dobri prijatelj iz studenstrskih dana, me podsjetio na moje razmisljanje o Bosni od prije cetiri godine koje je i danas aktuelno i nepromijenjeno.
Evo, prvo Esin email koji sam dobio prije par dana, a i moj komentar ciju kopiju mi je poslao.
****************************************
CANAK,
Ako jos uvek koristis ovu adresu onda sam presretan da uspostavimo vezu?
Kako da te ne poznajem kada se, ama, ni za dlaku nisi promenio.
Ponosim se sa ovim sto si napisao pa ti to saljem u prilogu, ponosim se jer smo drugari.
Sada te puno pozdravljam sa nadom da kontaktiramo!
Esad Salkanovic
********************************************
Komentar Br.12
Poslao : Predrag Canak, canakp@hotmail.com Datum : 04.10.2006.
Roki moj,
bilo je na Kajaku raznih komentara, dobrih, losih, pismenih, nepismenih, pametnih, glupih, predivnih, odvratnih ali ovaj tvoj me pogodio u dusu. Zato ne mogu da ga precutim, kao sto sam precutao, a mozda nisam trebao, mnoge komentare do sada. Zasto? Rekao si da treba pobijediti gorcinu i mrznju u sebi, ispuniti se ljubavlju prema covjeku, prema zivotu. Rekao si da se treba izdici iznad "stada", vratiti povjerenje medju "stadima", pokrenuti "svoje stado" da pomete iza sebe...Rekao si to direktno, upotpunio si to ljubavlju i dusom. Rekao si to u trenutku kada se Bosna, po mom misljenju, definitivno rusi. Mozda ce drzava Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada, ili preuredjena, opstati, jer "stranci" to tako zele, ali se ona vec petnaest i vise godina rusi u glavama i dusama ljudi, Bosanaca. Rusi se Bosna a mi to necemo da vidimo i prihvatimo. Njeno rusenje je pocelo kada su ti isti Bosanci poceli sumnjati jedni u druge , slusati "svoje" iz Srbije, Hrvatske , Turske, Rusije, Amerike, Vatikana, Irana... Rusi se od kada su se pregrupisali u "svoje torove" i osnovali nacionalne stranke. Rusila se ona ratom a kada je rat, intervencijom velikih sila zaustavljen, rusi se i dalje.
Rusi se svugdje: u politickim tijelima, sredstvima informisanja, kafanama, minderima, chatovima na Internetu,
pa i komentarima na Kajaku. I zato me je u ovom trenutku tvoj komentar tako pogodio, ali i pruzio tracak nade. Jer samo ljudi sa takvim shvatanjima i pricom mogu spasiti Bosnu, onu u nama. Tu istu pricu ja pricam i zivim, vec vise od petnaest godina. Istina sve je rjedje pricam, jer boli saznanje da je nade sve manje. Moja prica se razikuje od tvoje samo po predznaku-srpskom ( ne pravoslavnom-nisam religiozan), jer takvog me roditelji stvorise i u jugoslovenskom i bosanskom duhu odgojise.
Bosna (naravno, i Hercegovina, ali dozvoli mi da pisem skraceno) nije samo drzava sa svojim ustavom, vojskom, policijomili policijama, granicama... Bosna je, kada Srbin, Hrvat, Musliman ili Jevrej iz Bosne, sa ponosom istice da je Bosanac, a istovremeno i Musliman, ( Bosnjak) , i Hrvat, i Srbin, i Jevrej, a da ga pri tom ne zacepe da on oboje ne moze biti jer....Bosna je kada shvatis da je njena istorija, izuzimajuci pojedine periode kao sto je i ovaj posljednji rat ( a koji to narod takvih perioda nije imao ili nema), dakle kada shvatis da je ta istorija njena prednost. Ona nas je mijesala stoljecima i izmijesala tako da smo, posebno u
gradovima kao sto je Banja Luka, odrastali jedni uz druge. Ne jedni pored drugih, vec jedni uz druge, jedni sa drugima, zajedno. Prihvatali smo ono dobro iz razlicitih tradicija, religija, obicaja, postajali intelektualno, mentalno i kulturno bogatiji, jaci. Sve najjace svjetske tradicije, dijametralno razlicite, su se nasle u Bosni, na tako malom mjestu i stoljecima zivjele zajedno, cuvajuci svoje, postujuci drugo, usvajajuci dobro, odbacujuci lose. Tako se stvarala i opstajala, nasa, bosanska multi-kulturna sredina. Onaj ko ne shvata da je bosanski Srbin drugaciji od srbijanskog Srbina, da je bosanski musliman ( ili Bosnjak) drugaciji od muslimana iz Sandzaka, Turske, arapskih zemalja..., bosanski Hrvat drugaciji od Hrvata iz Hrvatske, taj ne shvata sta je Bosna. Cast i postovanje svima njima, ali mi Bosanci smo drugaciji. Ali isto tako, tom Bosancu moras dozvoliti , i ne sprdati se stim, da navija za Dinamo ili Zvezdu, pa i za Tursku kada igra protiv Moldavije, ako vec tako osjeca. I tim sprdanjem i neshvatanjem se rusi Bosna. A nece svi ni navijati za "svoje" preko grane. Bice i onih koji ce navijati samo za Bosnu i njene klubove. No, oni me moraju zbog toga biti bolji Bosanci od onih drugih. A Bosanci znaju i ono sto drugi ne znaju, jer ti drugi to nisu probali: znaju koliko bogatsvo je u njegovanju i ljubavi prema vlastitoj tradiciji, a istovremeno i kolika je prednost zivjeti uz ljude i sa ljudima drugih tradicija i vjera. Koliko je lijepo bilo zivjeti u toj raznolikosti i uzivati u tom bogatstvu. Pokusao sam ovakvom pricom i u ratu ubijediti one koje su vode nacionalizma ponijele, ali nije islo. Nije bilo sanse da se suprotstavim fasizmu "mojih", isto kao sto nisam mogao svariti fasizme onih "drugih". Znao sam da se oni hrane i potpomazu jedni druge. Rezultat je, da sam ja, Srbin iz Banjaluke sa porodicom u Kanadi od 93. I veliki dio moje porodice, izmjesane kao sto Bosna izmjesana, je sada "preko bare". Bosna se rusi i prestaje i onda kada se vrijedjaju i omalovazavaju obicaji i tradicija drugih, kada se vrijedjaju i omalovazavaju " drugi" samo zato sto nisu "nasi", kada se ne osudjuju i sude "nasi" zlocinci, kada se prave heroji od "nasih"
zlocinaca, profitera, kriminalaca, ubica, siledzija, lopova svih vrsta i boja. A sve to je Bosna sada. To je drzava u kojoj niko nikome ne vjeruje. Jedni bi da grade drzavu gradjana u kojoj ce svi bit ravnopravni, samo sto ce"moji" biti malko ravnopravniji od drugih, drugi bi da se odvoje potpuno, treci bi.. to sta bi treci htjeli, ni sami oni ne znaju, jer vec godinama idu po svoje misljenje u susjednu drzavu, naravno kao i oni prvi i drugi...Zajednicko im je nepovjerenje i sijanje mrznje prema onim "drugima".
Zajednicka im je i beskrupulozna pljacka i bogacenje, pa dok traje. A narod trpi i glasa za "svoje".
Samo ljudi sa idejama, shvatanjima i dusom kao sto su tvoja mogu zaceti i pokrenuti ideju nove Bosne. Tek onda kada svako pronadje i osudi "svoje" zlocince, bice zaceta ta nova Bosna. Tek onda kada se izgradi sistem da svako (individualno i nacionalno) osjeti da je svoj na svome, da ce i generacije iza njega osjecati isto, kada se izgradi sistem ( ustav) koji ce to svima garantovati bice izgradjena nova Bosna koja ce imati buducnost. Koliko je takvih ljudi i snage u njima za tako nesto ostalo? Ja, nazalost vise nisam veliki optimista. Tvoje mi je pismo pobudilo nadu, kao i reakcija moga starog druga i kolege Seje B. Jedna recenica ali dovoljna. Bas zato i pisem, jer zelim da pobijedim pesimizam u sebi. Zelim da vjerujem...
Predrag Canak
P.S. Ko me poznaje - vjerovace da su moje namjere postene a savjest cista. Na komentare necu odgovarati, jer ne zelim biti uvucen u prljavstinu i primitivizam zbog kojih su sa ove stranice otisli mnogi posteni i dragi ljudi. Za dobronamjerne i one koji shvataju, moj email je: canakp@hotmail.com
KRAJ KOMENTARA
Procitao davno, nekoliko puta, na raznim mjestima i opet danas i procitacu sigurno jos ponekad. Iako ne trebam, jer sve mi je jasno, i sve znam a najgore u svemu je da znam da oni koji bi trebali procitati, nece/ne smiju ni procitati, a pogotovo razmisliti pa i pokusati shvatiti napisano.
ReplyDeleteNišta u ovome što si rekao nije mi nepoznato, rekao si nebrojeno puta, i mnogo puta smo ovakve stavove razmijenili, ali si ih u ovom komentaru prelijepo napisao, duboko proživljeno i nadahnuto. A time si potpuno nenamjerno otvorio i drugu temu - prijateljstvo. Sretan je svatko tko ima pravog prijatelja. Sve možeš izgubiti i neće boljeti kao što će boljeti kad izgubiš pravog prijatelja. Prijatelju se možeš povjeriti, prijatelj razumije, ne idealizira, oprašta ako ima što za oprostiti, priznaje ako pogriješi, savjetuje, oplemenjuje nas. To isto mi činimo njemu. S prijateljem čuvamo humanost, toplinu, ljubav u sebi. Postajemo čovjek, u najplemenitijem značenju te riječi. Može li prijatelj prestati biti prijateljem? Pravi prijatelj sigurno ne može. Može li onaj koga smo do jučer dizali u zvijezde, sada biti u našim očima netko drugi? Ne može, jer jedno u tom prijateljstvu nije pravi prijatelj.
ReplyDeleteSvaka cast za napisano glasno i svima jasno.
ReplyDeleteNisi jedini koji tako misli, ne krijes se iza Anonimnog pseudonima, razmisljas banjalucki, razmisljas zdravo bosanski, ali kako Vjeko rece: "najgore u svemu je da znam da oni koji bi trebali procitati, nece/ne smiju ni procitati, a pogotovo razmisliti pa i pokusati shvatiti napisano."
Pravo da ti kazem ne znam sta ce sa BiH biti, ne usudjujem se ni prognozirati.