Thursday, February 24, 2011

KAKO JE PUTOVAO KRLEZA

Maria je tema o kojoj se poslednjih dana suskalo po Parkicu inspirisala da posalje kraku pricu o jednom putovanju koju je Enesu Cengicu ispricao Miroslav Krleza.
*******************
Miroslav Krleza, crtez Zuke Dzumhura
- Prije Lirike objavio sam 1917. kao prvijenac malu knjižicu pod naslovom Pan u vlastitoj nakladi u sedam stotina primjeraka. Novac, četiri stotine i pedeset kruna, posudio mi je Ljubo Babić. Knjigu sam brzo rasprodao i kad sam podmirio sve troškove ostalo mi je gotovo pet stotina kruna. Toliko sam otprilike zaradio kao svoj prvi honorar 1914. za tekstove u »Književnim novostima«. Stavio sam taj prvi honorar u džep i otišao u kavanu »Medulić«, nešto popio, pa onda kod Bednjanca pojeo hrenovke i dva jaja na oko, popio kriglu piva i pošao u šetnju prema Savskom mostu. U nekoj kavani kod mosta opet sam popio pivo i krenuo prema Remetincu. Mislim, tu ću sačekati vlak, a onda natrag u grad. Dođem na stanicu, kad nailazi vlak za Karlovac. Tada su vlakovi bili tako točni da su ljudi prema njima satove navijali. Hajde, mislim, da skočim do Karlovca. Ionako tamo nisam dugo bio. Prošetao sam gradom, večerao i pošao na stanicu s namjerom da se vratim u Zagreb. Taman dolazim u staničnu zgradu, a ulazi brzi vlak za Rijeku. Ukrcam se u nj, dođem u Rijeku i tamo prespavam u hotelu. Ujutro šetam gradom i gledam svoje cipele. Loše i jadne. Odem i kupim cipele. Pogledam kaput, i on je dotrajao. Kupim kaput, a onda i košulju, pa prošetam do luke. Na pristaništu samo jedan brod i on zvoni oglašavajući polazak za Veneciju. Uskočim brzo i tako odem u Veneciju, a zatim u Milano i Torino. Vratim se u Zagreb s još nešto gotovine. Nitko me na cijelom putu nije upitao ni kamo putujem, ni tko sam, ni što sam. Tako se onda, eto, putovalo.

(Miroslav Krleža u „Balada o životu koji teče“, Enesa Čengića)

KAMO PLOVE OVI GRADOVI?


Kamo plove ovi gradovi
sa dimnjacima i zvonicima
na blatnom oknu s tužnim licima?

Što trunu ovi truli krovovi
i blatne ulice i prazna zvonjava,
a nebo je sivo kao ponjava?

Lukovi crkveni s mrtvim svecima
i blatne krpe gnjilih novina,
sa lažima i smradnim recima.

I sve se mota mutno, lajavo,
ko klupko zmija, mračnih otrovnica.
Nad gradom šumi čađav lepet ptica.

Miroslav Krleža



PJESMA O PJESMI

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran
i kad je svibanjsko podne
azurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o ja sam tu sunčanu pticu
ko bolesni Pan,
ganjao umoran.
I nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu.
I ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O jadan, što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
I tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno ugine.

Miroslav Krleža

No comments:

Post a comment