****************************
Gunduliceva 46 pedesetih : Jadranka, Mladen, Zeljko i Snjezana |
Uz sve moguce greske u imenima ljudi i ulica kojima gospodare rupe u sjecanjima od prije vise od pedeset godina, fragmenti tog ambijenta u kome sam proveo prvih cetrnaest godina zivota ostali su kao pecati - stabilni i neizbrisivi cak i kada se radilo o najbanalnijim dnevnim dogadjanjima . Tada pogotovo. I sada bih mogao ozivjeti sve nijanse.Jer, ispod tog nevidljivog staklenog zvona,svakome je bilo dopusteno da izadje, ali za ulazak je trebalo mnogo vise od dopustenja: tu negdje se trebalo roditi i srasti sa svakim coskom, sa svakom kucom i likom.
Ustvari tek sa takvom propusnicom ce ti kao pasivnom promatracu postati jasno kako covjek sa toliko emocija moze opisivati najobicnije gacanje po dubokoj, vreloj, ljetnoj prasini trceci u oblaku te iste prasine za zapregom koja je petkom odvozila smece… A tih i takvih vrlo znacajnih dogadjanja bilo je na svakom koraku.
Kazu da su me u Gundulicevu 46 bez moje volje dovezli u fijakeru nakon sto sam usrecio ovu planetu svojim postankom. Toliko se o tom dolasku pricalo da mi se cini kao da se i toga sjecam,stim sto mi boja fijakera nije ostala najjasnija. Tog 3.februara godine pedesete pocelo je odbrojavanje vremena koje prema svim statistikama prolazi najbrze jer je najljepse.
Poratno dijeljenje viska prostora dovelo je u poziciju vlasnike te vrlo upecatljive stare gradjevine - obitelji Dobric i Alaupovic -da svoju imovinu dijele sa drugima kojima su ti kvadrati bili pitanje opstanka. Na katu kuce moga djetinjstva naslo se mjesta za jos dvije familije: Horvat i moje. Nama su pripale dvije dominantne prostorije od kojih je jedna preko starinske mansarde gledala direktno na sva zbivanja u Ulici.
O tome kako su se stvarni vlasnici te kuce osjecali, posto su vjerojatno pod nekom vrstom prisile tadasnje vlasti morali sve to presutati, nisam nikada razmisljao. Sve je to u djecijoj glavi bilo nekako normalno. Pogotovo kada su se tokom godina pocetni ,obicni odnosi pretvorili u istinsko razumijevanje i prijateljstvo. Kako kod roditelja, tako i nas djece-Snjezane (sada Rakic), Jadranke, brata Zeljka i moje malenkosti. Ti obicni, odmjereni, skromni i iznad svega dobri i vrijedni ljudi za sve te godine nikada nisu iza sebe ostavili niti jednu mrlju koju bi netko mogao zloupotrijebiti. A tako je ostalo i kada su nam se putevi godinama kasnije razisli. Vjerovali ili ne ali i takvi ljudi postoje..
E bas sa te i takve mansarde pratio sam cetrnaest puta sva godisnja doba koja su tada bila i toplija i hladnija i sarenija i sjetnija….
Zime su pocinjale i zavrsavale sa debelim snjeznim pokrivacima i decijim ludilom na Brdu prije kasarne Borik. Zasluzilo je veliko slovo jer smo ga tako zvali i nikakav drugi opis ga ne bi uljepsao. A to ludilo sanjkanja na svim mogucim spravama i radost koja je pritom zracila iz svakog klinca ne moze se smjestiti u nekoliko redova.
Kasna proljeca i ljeta su nam skidala obucu (to je vec bilo pitanje prestiza…ko ce prije).Onako bosi protrcali bismo te tople mjesece po livadama za loptom i sa tabanima punih oziljaka I naboja docekali jesen, skolu i….obucu. Ipak ljeti smo bili malo privilegiraniji od drugih. Odmah poslije skole cekao nas je dug i zamoran put do mora odakle je bio otac Ante, pa sve do kraja osmog mjeseca kada smo se vracali crni k’o gavrani tamo gdje pripadamo.
Jesen nikada nisam volio, ali u onim suvljim, toplijim danima ogromne hrpe suvog lisca su postajali novi poligoni za igru i mastu. Tada ni ta jesen nije vise bila tako tmurna.
A koje su bile kulise tih dnevnih parada od jutra do sutra?Ako se opet spustimo do cuvenog ducana Vis pa poslije Graniceve kuce prema Gundulicevoj prolazilo se pored Grmecke, porodice Mraz, Zorana I Pere Sucur a na uglu se krizalo sa kucom Snjezane Ivezic. O njoj bi nam Zlatko Semic-Semara mogao mnogo vise ispricati. Ta strana Ulice je dalje izbijala na Dom za nezbrinutu djecu i cuvenu Generalovu vilu. Zasto generalovu to nitko nije znao, niti zelio znati. Bila je to prava pravcata vila sa manje-vise nepoznatim tajanstvenim ukucanima.
U sjecanja dalje izbija kuca Pere-Pese a potom Mice Trube i njegove sestre Bebane - malo starija garda. Bas tu ispod njegovog prozora godinama je stajalo ogromno drvo lipe sa korijenima koji su izjeli pola ulice. Na tim i takvim korijenima sjedilo se i prepricavalo strasne, izmisljene price do dugo u noc dok su ocajne majke urlale sa prozora u cuvenoj Gundulica- kakofoniji dozivanja svoje djece da konacno posjete i rodjenu kucu. Najdalje je sa pricama isao nesto stariji Mico Karanovic zvani Krava. Nakon njegovih strasnih prica malo tko je mogao mirno zaspati a nisam siguran da i sam nije poceo vjerovati u svoje strahote.
Korak dalje su rasli Mikolcevici . Zvonko-Goge Mikolcevic je bio taj koji je prvi zazvizdao cuveni zov iz opere Carmen (Sur la place)… Taj kratki zvizduk je godinama nakon toga ostao jedini ljubavni i ini “tajni” nocni zvuk Gunduliceve. Nekako u to vrijeme preuzeli su ga u Muzickoj skoli i godinama svojatali. Nije bilo fer jer im ni Bizet ni Goge ni Gunduliceva nisu dali licencu, ali o tome nekom drugom prilikom …
Ta strana Ulice je zavrsavala sa dvoaktnicom sa adresom Franje Gagule i velikom livadom, poligonom za cjelodnevne nogometne borbe. Tu je Branko Lazic otac Svjetlane i Jadranke pionirski usao u pilot-projekat igralista za djecu sa sadrzajima koji su nam obecavali dugu i sretnu buducnost. Nazalost vec poslije nekoliko mjeseseci sve je palo u vodu – stigli su arhitekti i radnici sa lopatama. Snovi da je igra vjecna katogorija za par godina su nestali u novim, ruznim zgradama…
Druga strana Gunduliceve tekla je od vec pomenute Grobljanske. Vrlo znakovito i tuzno ime za ulicu koja se –za nevjerovati- zavrsavala na ulazu u …groblje. Tu negdje od kuca Ivice Andrijevica, Porobica, preko brojne porodice Katana (Prga, Eso), preko Ipeta-Sipija Gunica i sestre mu Azre, do ugla sa Ulicom Mise Stupara (ranije kuca teta Rajne koja nije propustala niti jednu sahranu-bilo je to pitanje prestiza – kasnije lokacija kafane “Borac”u kojoj je na jeziv nacin nastradao nas prijatelj Vehbija),niz poznatih kulisa se zavrsavao najvecom zgradom.
Oko te gradjevine koja je dominirala velicinom i brojem stanara i svakodnevnih dogadjanja je ispisano najvise prica mladosti svih ovih imena: Ranko i Zdravko Bosanac, Miro, Pero Trikic-Trika,Bero, Jelica ,Olgica i Zoka Obrovski, vec pomenuti Mico Karanovic, Ozana (majka Borisa Novkovica), Lala i Zlatko Vranesic… Par kuca dalje u Mise Stupara, preko puta Durica i Pavlisina , moj veliki prijatelj rano preminuli Rade Topic , korak dalje Bozo sa psom legendom Medom (nikada se nisu razdvajali) i ….ko zna ko jos. I ovo sam jedva sacuvao u glavi.
I nakon svih tih kuca opet Gunduliceva 46 i moja mansarda….pod prozorom ljeti Bastica puna jorgovana i tulipana, a na dugoj strani Basta – uglavnom zabranjeni teritorij za djecu u kojoj je centralno mjesto godinama imala velika tresnja. Slike koje se ne brisu i ne nestaju. U dvoristu veliki orah ispred odvojene kuce Dante i Seke Dobric, Lidija, Dubravka, Cica Mirjana… pod orahom kucica za ptice i bunar – pravi bunar izvor sumnjive bistre vode i mojih nocnih mora…ispred ves kuhinje pozornica od plahti i deka, ulaznice dva dinara, klupe, predstava – prava predstava sa namackarenim likovima. Na sredini dvorista sprzeni krug gdje trava nikada nije rasla-mjesto za kotao za pekmez u jesen, za cvarke pred zimu. I jedra robe koja se pod podbocajima susi neovisno o vremenu.
Jos jednom smo se Zdravko, Pero, Miro,Sika, Rade ….i ja zagrljeni prosetali Ulicom uz urlanje pjesme “Na kraj puta kuca zuta, u toj kuci….”, jos jednom je kitir prodao hrpe ogromnih usecerenih lopti kokica sumnjivog sadrzaja, jos jednom je Mimi sjedeci vjecno u svojim invalidskim kolicima propratio na gitari Gundulica -serenadu vjecnih zavodnika, jos jednom je moj otac Ante poslije igranke u Domu kulture i terevenke koja nije imala veze sa kulturom doveo citav orkestar (Momo Ristanovic, Franjo Petrusic, Hasko, Irfan, Nandi Kulijer…) pod prozor mansarde da pjesmom majki Janji napisu ispricnicu… i tu je negdje zavjesa spustena.
Gundulicevu 46 sam napustio nekoliko dana pred kraj decembra 1963 vukuci sanjkama brata Zeljka i lonac za ves pun cumura. Snjezana mi je pomogla do prodavnice Vis. Tu smo se rastali, a ja sam krenuo u svijetlu buducnost. Bio je to jedan od mojih najtuznijih dana u zivotu.
Neki od ovih dragih likova vise nisu u zivotu. Sa ovih par redova sam pokusao da ih sacuvam od zaborava. Cuo sam da ni kuce sa mansardom vise nema. Neko se konacno sjetio da dobar parking vrijedi vise od svih ovih nabacanih emocija. Valjda tako mora biti.
U Banjaluku vise godinama ne odlazim. Ni Banjaluka ni Gunduliceva 46 godinama ne odlaze iz mene…
Prelijepo Mladene.
ReplyDeleteDobro nam došli u Parkić i sretan vam rođendan.
JBG, Mladene
ReplyDeleteKod mene vec cetvrti. Pa kasnim. Al' bio sam u kafani, sto je za oprostit'.
Sretan rodjendan!
Zaista lijepa mladost... Gunduliceva je i danas lijepa.
ReplyDeletePozdrav,
Mario
Mladene, Cestitam ti rodjendan i zelim sve najbolje!Osvjezio si mi uspomene a Zoku sam obavijestio da procita.Zaboravio si samo spomenuti svoj teniski period u "grobljanskoj raji".Pozdrav od Seje
ReplyDeletePozdravljam Mladena.
ReplyDeleteVrlo ljepo i dobro nam doso u konobu.
Sjecam se dobro Gunduliceve, jos iz vremena kad je bila kaldrma, al kakva kaldrma, ubi boze, a ja naucio voziti biciklo na Sipijevom plavom biciklu, bas u toj ulici i nisam mogao izabrati goru ulicu, za ucenje vozenje bicikla, a moj prijatelj Ismet Gunic- Sipi se cudi kako sam uspio, a ja jadan sav izubijan ramom, odozdo i izmedju, znate vec gdje, pokazujem mu.
Dobro se sjecam Sipjevih roditelja njegove sestre Azre, a bio sam uvjek ljepo primljen i dobro dosao u tu kucu.
bravo Mladene i sretan rodjendan...
ReplyDeleteOva šetnja po Gundulićevoj budi nam sjećanja na naša vlastita “bosonoga djetinjstva”. Puno imena (svaka čast na memoriji), al’ jedan lik je ovdje meni veoma poznat . To je portret moje koleginice Snježane, sa kojim se tako fino uvodi i sa kojim završava priča o dječaštvu. Snježana je ostala uvijek ista, samo više ne stanuje u Gundulićevoj, već na reliciji Borik - Bulevar, pa opet Borik, između svoga i stanova svojih sinova (kao i prekrasnih unuka , lijepih k’o lutke!)
ReplyDeletePozdrav iz Rosulja!
P.S.
Moglo bi se puno toga napisati i o mojoj “rosuljskoj raji”, jel’ da?
Divno pises Mladene.
ReplyDeleteVratio si me u moje lijepo djetinjstvo provedeno u Grobljanskoj ulici u carstvu Rabe i Cere, samo u maloj raji sa Svjetlanom i Jadrankom. Cesto bi zalutali u tvoje dvoriste igrajuci se igre-narandja i limun.I meni je 1963 godina kada sam se kao i ti odselila, bila najnesretnija godina. Igrom slucaja postali smo opet stari komsiluk u novom komsiluku o kome sigurno mozes da napises dugu pricu.Dragi nas Mladene,mislimo i pricamo o vama cesto. Idem nazvati Svjetlanu da podjelim ovaj sretni trenutak sa njom i evociram uspomene.Hvala ti sto si se javio i uljepsao moj dan.
Biljana Canak
hm, hm, Bruja, izvini, a kad je Gunduliceva imala kaldrmu?
ReplyDeleteA i bicikl bio plavi, Sipijev? Svijetlo plava specijalka?
Makadam, jeste, ali ne kaldrma.
A da vidite danas Gundulicevu ulicu, ma, nema nigdje kraja;
J.
Eh, Dobric Snjezana,
ReplyDeleteKoliko mi je samo zadaca napisala u skoli!Imao sam svoje "zrtvice" za te rabote. Natasa Topolovsek ,Ljilja Kacar, Nevenka Dragosavljevic...
Nazalost, Ljilja i Nevenka nisu vise medju nama...
Veliki pozdrav Snjezani!
Sejo
"J" ne ljuti se, al makadam il kaldrma, meni su se isto drndala.
ReplyDeleteSipijev plavi biciklo ili kako "J" rece svjetlo plava specijalka- nije sija, nego vrat.
E sad molim precizno pojasnjenje, koja je razlika izmedju makadama i kaldrme?
A ja sam dosljedan i dokazat cu, da je bila kaldrma.
Finog li drustva! Zamislite sad da ovo drustvo u nekoj stvarnoj konobi; pa red loze, red vina, kisele, pa skampe, ribe sa gradela, krompir salata i Marijeve gljive, pa miris ruzmarina umocenog u maslinovo ulje... Mi sjedimo, sjecamo se; pa nazdravimo... Pa Mladen konacno ode po gitaru i zapjeva... Kao nekad...
ReplyDeleteP.S. Ja se ne sjecam kaldrme u Gundulicevoj. Makadama - tucanika, da. Ali sta bilo da bilo, Bruja znam kako ti je bilo.
Ljiljo M., mogla bi nas pocastiti pricom o "rosljskoj raji".
Baš je lijepo vidjeti nas ovako raspoložene u lijepom razgovoru i uz dobru mezu i vino.
ReplyDeleteJedino mi je žao što je izgleda Mladen požurio otputovati na more.
Ali ništa zato, možda nam uskoro stigne i kakva priča s našeg Jadrana.
Bilo bi lijepo da Dalmatinac malo zamijeniti Dalmatinku.
Dosta više priča o Splitu i Trogiru, zanimaju nas i druga dalmatinska mista.
A vi ostali, ne brinite, ima još puno dana i za Banjaluku, ipak daleko je ljeto.
Drago mi je da je moj blic pogled u djetinjstvo privukao malo paznje, jer to mu ga dodje kao neka vrsta tusiranja duse. Zao mi je sto sam ispustio ili zaboravio neka imena, ali namjera i nije bila pisati faktografiju . Samo sam se malo druzio sa uspomenama i cini mi se da to druzenje mnogima prija, pa bismo ga povremeno trebali uvesti kao neku vrstu terapije -da nam se sloze izgubljene misli (moze i kao terapija protiv demencije).U svakom slucaju, nakon takvog izleta u bezbrizna vremena, prodje cesto noc kada sa poluosmjehom buljis u plafon i rovaris po nijansama samo tebi vaznih uspomena. A to je bas dobro.
ReplyDeleteInace rasprava o tome da li je bila kaldrma ili neka druga podloga definitivno pada u vodu (u pravom smislu) . Gunduliceva je u to vrijeme najcesce bila celava, bez ikakve podloge sa velikim rupama idealnim za lokve poslije kise i gacanja. Pazljivo sa raspravama, jer u proslosti su takve teske diskusije dovodile do ratova.
Odgovor Seji Bahtijarevicu: Vrijeme tenisa nisam zaboravio ,ali nisam htio izlizati temu jer zasluzuje poseban tekst, posebno sjecanje ,ali samo u okvirima tenisa kao (djecije) gre sa kojom se do perioda koji promatram vezala citava jedna generacija - kako je zoves grobljanske raje. Bice jednom i to...
Pozdrav svima,
Mladen
Prelijepo sjecanje na nasu mladost, komsiluk, drage nam porodice.Jako me
ReplyDeleteje obradovao tvoj clanak, pozdrav od Vesne Granic Balic