Ne znam koliko se to da primijetiti, ali neki dogadjaji kao i nove okolnosti u mom zivotu su me malo odvojili od bloga.
Sada mu mogu posvetiti mnogo manje paznje i vremena.
Necu vas opterecivati razlozima, ali evo bar jedan od njih: Nekada sam na poslu mogao odraditi dosta toga vezano za blog. Sada - i od kuce se okljucujen na mrezu firme i radim. ( K'o Lenjin nekada)
Pokusavam, koliko mogu, da se blog ne zaledi. Neki od vas mi uskocite svojim prilogom bas u momentu kada mi je blog zadnji na "listi dnevnih prioriteta". I tako, zahvaljujuci nekolicini vas kojima sam zahvalan, umjesto da se zaledi na poslednjem prilogu, blog plovi dalje.
Neki drugi prilicno odmazu svojim odnosom i prema blogu i meni, ocekujuci od blga da bude neka vrsta njihovog javnog dnevnika ili saljuci, hajde ka kazem najblaze, "cudne " ali lako citljive komentare. Da ponovim, ja ovo nase okupljanje shvatam kao druzenje gdje cemo se opustiti , nasaliti i zabaviti; a ne prepucavati i nadmudrivati i dokazivati ko je bolji i pametniji i ko je vise u pravu.
Necu dalje da se ne ponavljam...
Zbog ovakvih, ponekad se pitam, treba li meni sve ovo.
Vas koji zelite da se ovo nase druzenje nastavi pozvao bih da se aktivirate, saljete svoje priloge i prijedloge, svoja razmisljanja o proslosti, sadasnjosti, buducnosti...
Svoja razmisljnja, zapazanja o sebi, o nama, o svom okruzenju...
Ali molim vas ne u obliku dnevnika, jer forma " Danas sam ustao, obrijao se, popio kavu, otisao u WC, doruckovao, sreo Peru... ", primijetili ste, nije koncept na koji bih ulozio svoj trud i vrijeme, a vjerovatno ni vi ne biste trosili svoje vrijeme citajuci to. Broj slika po prilogu ne bi trebao prelaziti deset, jer svaka slika trazi moje vrijeme da se pripremi, prenese na blog, spremi na posebnu stranicu (koju placam po kolicini memorije pohranjene na njoj).
Dakle, potrudite se i pomozite ako vam je stalo da se druzenje nastavi.
U ovom momentu, nemojte mi zamjeriti, ali meni je skoro pa svejedno.
Zbog mnogih razloga, jednostavno- prazan sam.
Nisam nimalo iznenadjena ovim tvojim prilogom. U potpunosti te razumijem i shvacam sva tvoja osjecanja. Prazninu pogotovo.
ReplyDeleteI sama sam mnogo puta dozivljavala isto.
Sve sto smo mi normalni ljudi pokusavali i troseci sebe, svoje vrijeme, uskracujuci si mogucnost uzivanja za dobrobit drugih, nije imalo efekta. Ljudi su ravnodusni, neki dvolicni, neki neobrazovani.
Sto su recesije i restrikcije vece to je i pohlepa adekvatna tome.
Mladi nemaju nikakvu potrebu da shvati vrijeme i nacin zivota kako smo mi zivjeli i kako smo odgajani
Mene je moja vlastita sestra smatrala ludom sto " se svakome nudim"
I da to u danasnje vrijeme nije zahvalno.
Znala sam i oplakati.
Onda mi je za rodjendan kupila knjigu od DJ. Parkinsa " J... mi se".
U knjizarama se trazi " ima te li knjigu" i zna se na sta se odnosi.
U pocetku mi se nije svidjela , ali dublje citanje je pomoglo.
Pocnes razmisljati da nesto sto sto cinis je uzalud utrosen trud prema svemu sto radis da bi svijet bio bolji.
Odaberes samo ono sto ti licno pricinjava zadovoljstvo da radis a za sve ostalo " ukucas u svoju memoriju" j..... mi se . ". To vrijedi i za odnos prema blogu.
Stariji citaju ali mnogi ne znaju da se ukljuci a mladima se .... Za nasu proslost.
Ja sam uzivala u mnogim prilozima i cesto se i vratim.
Vise uzivam u tome nego sto bi na facebooku
Pozdrav Saima . Hvala za trud i pokusaj. Nije do tebe.
Hvala, Saima. Hvala I vama koji ste mi se obratili na email privatno, ne zeleci da me javno “drugarski kritikujete”. Ja nemam problema da vase prijateljske savjete I primjedbe objavim jer su iskreni I dobronamjerni. Ja ih kao takve cijenim.
ReplyDeleteDa objasnim prvo okolnosti pod kojima sam ovaj prilog objavio. Naime, pisao sam ga da bih ga pripremio za neku priliku u buducnosti, ako dodje do te prilike. Tako radim sa nekim svojim prilozima koji se ponekad “kuhaju” danima ili nedjeljama. Ovaj je trebao biti takav vjerovatno prepravljen, ili mozda cak ni ne objavljen, kao sto neki od ranijih priloga nikada nisu objavljeni. Prepravljajuci ga juce ujutro greskom sam ga objavio. Gresku sam, na svoje iznenadjenje, primijetio 2.5 sata kasnije I tada je bilo prekasno da ga “skidam”.
Prihvatam da je pokretanje bloga javni rad I preuzimanje odgovornosti kojih se ne mozes tek tako rijesiti. Isto tako “svejedno” koje sam upotrijebio se moze shvatiti I kao omalovazavanje vas koji citate blog. Nije mi to bila namjera I vama koji ste to tako shvatili se izvinjavam.
Vi koji me od ranije poznajete, znate I da nikada nisam bio pizdunjav. Mislim da to nisam ni sada. Ja ne kukam I ne najavljujem nesto sto na kraju necu uraditi, pokusavajuci time da dizem cijenu sebi ili svome radu.
Bio sam, nadam se jos sam i uvijek, borac, koji kad nesto odluci onda to I sprovede. Tako je I sa blogom. Donio mi je mnogo zadovoljstva I zabave, ali sam s njim prosao vec podosta Scila I Haribdi a da vecina vas to ne znate, niti treba da znate.
Dakle, ne oprastam se ja od vas, ali ako u buducnosti jedan isti prilog vidite dan za danom, znajte da se bavim necim drugim, necim sto mi je u tom momentu vaznije, ili da sam prazan I da cu se vjerovatno jednog dana vratiti.
Ili, ako vi koji ste mi ( i nama) do sada pomagali “potegnete” malo vise I saljete priloge I prijedloge cesce nego do sada, tada – idemo dalje.
A I vi, koji ste do sada bili samo citaoci (kojima sam I za to zahvalan), mogli bi razmisliti I poslati poneki prilog ili prijedlog. Time ce blog biti raznovrsniji I zanimljiviji I, na kraju krajeva, dobacice ( a I mi s njim) dalje…
Predraže, treba biti realan, blog, odnosno tekstovi kojima je popunje nije dovoljno ni atraktivan, ni provokantan da bi izazvao reakcije publike. A i publika koja ga prati je pomalo sramežljiva, pomalo lijena, razmažena... Na par svojih tekstova objavljenih na blogu sam dobio pitanja i komentare na privatnu adresu (!?). Da, čudno, ali istinito. Poredim cijelu situaciju sa mjestom koje su meni odredili mnogi stari prijatelji, poznanici, rođaci čak... koji sada naseljavaju neke druge meridijane. Naime, smješten sam na marginu, u zapećak, a bogami i izbrisan. Imaju oni najmoćnija sredstva za komunikaciju, dođu oni u BiH, povremeno i u BL, ali imaju oni preća posla. Ja ih razumijem, neka, ni sada se ne sekiram ('Bože sačuvaj', rekla bi moja pokojna mama, ili da upotrijebim onu bosansku: 'Saburom je džennet napravljen'). Hoću ti reći, moj Predraže, koristi blog za opuštanje i igru. Obratno – jok!
ReplyDeletePozdrav, Mario
Mi te razumijemo legendo Ličine. SVAKA TI ČAST. Ako hoćeš preuzmi neki naš tekst i fotke slobodno. Da nema ovog bloga i banjalučkog duha u tebi i nama ne bi bilo ni komentara. Samo naprijed.
ReplyDeleteSPORTLIVE TEAM. www.sportlive.ba