U predizbornom Splitu udara se svim ideološkim oružjima. Osobito je pritom uzbudljivo što više nitko ne može pretpostaviti na čijim će usnama završiti ova ili ona rentabilna parola, iz čijih će razglasa suknuti ovaj ili onaj ubitačni slogan, niti se akteri oko toga zabrinjavaju. Grabi se sve što je pri ruci i preprodaje svakome tko naiđe. Desničari zazivaju klasnu pobunu i citiraju velikane marksističke misli, ljevičari se pozivaju na Boga i Tuđmana, povremeno ih brkajući, centristi se pozicioniraju ljevije od ljevice i desnije od desnice, federiraju ovisno o trenutnoj inspiraciji, bilježe se dojmljivi prodori u tuđe zahode i idejne teritorije, zavladala je divna svjetonazorska šizofrenija, nad gradom se, poput oblaka nastalog spaljivanjem starih guma i pohabane knjiške građe, zamrsio golemi ideološki čvor i sva je prilika da će u narednim danima zakloniti vidik čak i na onaj 10-metarski marjanski križ, odnosno petokraku na kojoj je razapet Krist, ili koji to već klinac na vrh brda bager drnda…
Vjekoslav Ivanišević, kandidat za gradonačelnika građansko-šovinističkog i seljačko-tradicionalističkog HDZ-a, odvažno je na svojim predizbornim posterima istaknuo misao J.P. Sartrea („Onaj tko se buni u pravu je.“), egzistencijalističkog filozofa lijevih nagnuća i svojedobno vatrenoga sovjetofila, a još je zanimljivije bilo prije desetak dana, kada je podno Marulićeva spomenika na Voćnome trgu priređena izložba plakata što ih je za Ivaniševića izradila skupina nestašnih umjetnika: na jednome on njih citiran je Walter Benjamin („Spoznavanja ili čitanja.“), a na čak dva Alain Badiou („Nada ne razočarava.“; „Razlike postoje. Ništa drugo ne postoji.“).
Prolazeći slučajno tuda, nisam odolio napasti da jednoga mlađahnog partijskog aktivistu, angažiranog oko priručne izložbe i urešenog odgovarajućim bedžom, ne upitam je li mu poznato da je Badiou – čiji su aforizmi stavljeni u službu HDZ-ove promidžbe – prokleti marksist, a da ni Benjamin nije bio daleko od toga, na što me je mladac zbunjeno pogledao (za konfuziju je, doduše, imao razloga, jer se autor plakata potrudio navesti kako Badioua citira iz knjige „Sveti Pavao“, pa je među okupljenima očito vladalo mišljenje da je riječ o nekom ćudorednom teologu), no brzo se vražićak snašao i poučio me kako se njegova stranka, bez predrasuda, „obraća cjelokupnome političkom tržištu“.
Slična zamisao vjerojatno se vrzmala po glavi i Zoranu Milanoviću, kada je u ponedjeljak na Matejuški uveličao predizborni skup SDP-ova kandidata Ive Baldasara (usporedivši ga, uzgred budi rečeno, sa „starim dizel motorom“, valjda zbog utjecaja na okoliš), te poručio okupljenima kako je današnji Split „više Balkan nego Europa“, a to se njemu, Milanoviću, ne dopada: „Kad gledam Split, pitam se je li ovo Balkan. Ne, ovo je mediteranska kolijevka, ponos svih hrvatskih građana.“
Samo su ga boja glasa i poneki nevažan detalj razlikovali od pokojnoga Tuđmana, koji je s ozloglašavanjem „Balkana“ devedesetih napravio dobar opsjenarski posao i konstituirao poželjnu verziju hrvatstva, takvoga koje će se visokim fantazmatskim zidom ograditi od vražjeg poluotoka i smjestiti svoju moralnu i civilizacijsku nadmoć nad okolnim plemenima u prirodno mitteleuropsko (i hajde, mediteransko) okruženje. Balkanofobiju je, istina, njegovao i SDP, no ipak je u domaćim prilikama taj sinonim svakovrsnog zla – „Balkan“, uz kojeg ne možeš biti ni hrvatski, ni europski, ni mediteranski – klišej iz Tuđmanova nacionalističkog laboratorija. Kako bi Milanović objasnio Grcima, na primjer, da ne mogu pripadati i Balkanu i Mediteranu, ne vrijedi nagađati, ali je sigurno da bi mu muzičku pratnju osiguravao pulen Baldasar – on, veli, u glazbenome smislu podjednako cijeni i Dedića i Thompsona!
Željko Kerum, s treće strane, najgladniji među kandidatima, iznio je toliko simboličkih jestiva na trpezu da bi uslijed obilne konzumacije lako mogao prsnuti i razmiljeti se u vidu fonje čitavim gradom, od Meja do Lovrinca: ispod Pazara spomenik Franji Tuđmanu, na zapadnoj obali desetke metara dugačak titoistički transparent („Što je više kleveta i laži, Kerum nam je miliji i draži“), točno ispod četiri kata visokih portreta Žele i Neve na nedovršenom hotelu (dvostruko većih, na primjer, od plakata Velikoga Vođe koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća zakrivao ulaz u Crkvu sv. Frane), pa onda ustaška budnica otpjevana nasred Rive, da se i Ante Pavelić svečano uvede u tržišnu utakmicu, a povrh svega gigantski kršćanski simbol na vrhu Marjana, dostojan znamen za stanje u podnožju – gore križ, dolje humka, a u humci grobonačelnik. Ne treba sumnjati da se i ona feta pršuta na čelu, kao krv crvena, ako bi je kum Jure i sestra Nevenka pravilno odgrizli sa svake strane, učas može pretvoriti u zvijezdu petokraku.
Na tu nezajažljivost polemički je reagirao don Ivan Grubišić, prorok iz vedra neba, kandidat za župana, sljedećim riječima: „Slogan ‘Što je više kleveta i laži, to sam narodu miliji i draži’ izvorno je moj, ali mi ga je ukrao Željko Kerum, čovjek koji sve krade, pa tako i ideje.“ Kako dirljiv prizor, autentično mediteranski, aktualno splitski – jedan pop i jedan idiot međusobno si kradu „izvorne ideje“ i kopaju oči oko autorskih prava nad titoističkim pokličem iz 1948. godine!
Grobno mjesto pod Marjanom je, dakle, ideološki življe nego ikad, po onoj Maovoj tu cvjeta tisuću plastičnih cvjetova, bujaju blistavi hibridi – neokomunistički konzervativci, neotuđmanistički socijalisti, neonarcistički i neoateistički svećenici, pa do tanko rezanoga neoprasećeg tajkuna u fazi zrele propasti – dok pokretne političke jedinice, svaka za sebe, nalikuju trgovinama mješovitom robom u kojima će zainteresirani pronaći sve, od igle do lokomotive za Auschwitz.
Kampanja za osvajanje vlasti dreždi moćno, odjekuje jednoglasno u svojoj raznolikosti, poput laveža kojeg proizvode čopori prpošnih križanaca. Čovjeku je prosto žao što nije načinjen i korak dalje, pa da Ivanišević i društvo, recimo, propagandno iskoriste i onoga (meni još simpatičnijeg) Sartrea koji je znao biti manje općenit: „Svaki antikomunist je pas.“ Ili još bolje Badioua, koji je umio tako lijepo pljunuti parlamentarizam za račun demokratske dobrobiti zajednice: „Nema govora da se riječ ‘demokracija’ prepusti psima.“
Ipak, najupečatljiviji slučaj predizborne izmjene identiteta – smioniji od HDZ-ova prisvajanja Alaina i Jean-Paula, SDP-ova oslanjanja na Tuđmana, don Grubišićeve identifikacije s Titom ili Kerumova sučeljavanja s pršutom – po skromnome sudu ovoga potpisnika predstavlja ukazanje Nevenke Bečić (Žekijeve sestre, predsjednice Gradskog vijeća, kandidatkinje za županicu) u tjedniku Glorija i izjava dotične gospođe koju je mudro uredništvo istaknulo u podnaslov: „Da nisam ovo što jesam, bavila bih se pisanjem.“
Priznajem da nemam snage to komentirati. Raspolažem tek kratkim priopćenjem što ga je uredništvo Glorije sročilo za sljedeći broj, te ga – budući da se radi o ekskluzivnoj robi – donosim u cijelosti prije nego je objavljeno u matičnome tjedniku:
„Uredništvo Glorije ispričava se čitateljima zbog nenamjerne tehničke pogreške koja se dogodila u prezentaciji intervjua s gospođom Nevenkom Bečić: u njenoj izjavi kako bi se, da nije ovo što jeste, ‘bavila pisanjem’, omaškom je ispuštena kvačica na slovu s.“
Novosti,
Peščanik.net,
No comments:
Post a Comment