"Sviju nas to ceka!"

Terasa Sport bara kao baza i orijentir u Oriliji: Edo, Tonka, stub, Boro, Biljana, ja i Tanja

Boro je covjek za druzenje u uzem krugu. Blage naravi,  tihog glasa. Njegova licnost, posvecena detalju, prirodi, kao da se opire vecem drustvu, guzvi. U takvim  drustvima, on je pazljiivi slusalac koji kao da nema ni volju ni zelju da nadglasava druge umnozene glasove. Kasnije, kad se nadjete u uzem drustvu, on ce nastaviti temu zapocetu u guzvi i tiho i razlosno reci svoj stav i misljenje. Uziva da te uputi na ljepote koje nam priroda u nasoj neposrednoj okolini pruza svakog dana.  On vidi razliku u rastu biljaka, prati cvijet od pupanja do opadanja... Uziva u svojoj maloj bastici u kojoj rastu rijetke biljke koje jela cine ukusnijima.
Ne pitajte me sada koje su to biljke, jer ce Boro, ako ovo ikad procita, shvatiti da lekciju koju mi je dao nisam savladao, ali siguran sam da je medju tim biljkama i kopriva koju on gaji, pazi i mazi kao najplemenitiju biljku,  jer kako on objasnjava, kopriva je korisna zbog...
Iz te i takve mirnoce i blagosti ponekad izleti iskra humora izgovorena istim onim mirnim glasom. Sala vas zbog svoje neocekivanosti u pocetku zbuni, ali nakon sto savladate nevjericu, shvatite da je i sala koju Boro izgovori drugacija i zbog toga se pamti duze od ostalih.

"Baby boomers" nasmijani, jer ih je djevoka koja se sama ponudila, prije slikanja na sve nacine zasmijavala

Prije nekoliko nedjelja proveli smo sa Selmanovicima i Gagulama lijep vikend u Oriliji. Opusten, bez detaljnog planiranja, sve dogovoreno u pola sata. Koncert Gypsy Kingsa nije nas posebno odusevio. Kratak, odradjen profesionalno, ali bez duse i kontakta sa publikom. U kockarnici, za koju niko od nas nije posebno zaiteresovan, svako  je izgubio koliko je planirao da izgubi, osim Tanje koja se obogatila za lijepu ljetnu haljinu.
Da se vratim na temu, jer sve ovo ja pisem zbog dvije Borine sale koje necu lako zaboraviti.
Sala za koncerte je u okviru velike kockarnice u Oriliji, ciji vlasnici su lokalni indijanci. Kao i kod svakog ovakvog objekta parkinzi su ogromni.
U Oriliji smo i ranije bili, ali priznajem Bori da se ne sjecam ni parkinga , ni ulaz  - nicega.
Boro, dvije godine mladji od mene,  mi ravnomjernim, blagim glasom odgovori:" Sviju nas to ceka."
U prvom momentu ne znam da li da to shvatim kao utjehu ili salu.
Tek kasnije kad shvatim da smo usli na ulaz koji nikada ranije nisam koristio i da se zato nicega ni nisam mogao sjetiti, pa kad sam jos ugledao i prepoznao salu i binu, pocnem se smijati Borinoj, kao iz topa ispaljenoj sali na moj racun.

Bolje polovine sretne, sa punim kesama

Sutradan, mi muski odemo na obalu jezera dok zenski dio ode u kupovinu. Orilija je vrlo malo mjesto; tridesetak hiljada stanovnika. Glavna ulica je puna predivnih malih prodavnica, butika, kafica... Prelijepa za laganu i neobaveznu setnju. Nas trojica Edo, Boro i ja, naslonimo se na ogradu u blizini mjesta gdje camce i brodice uvoze i izvoze iz vode. Za to je potrebna posebna vjestina i mi sa paznjom pratimo i ocijenjujemo uvjezbanost posada. Neki su veoma uvjezbani i cijela operacija traje par minuta. Neki drugi, pocetnici, muku muce. Zapazimo starijeg Kanadjanina i mnogo mu mladju partnerku Filipinku, i unaprijed procijenjujemo koliko ce njima vremena i truda biti potrebno. Edo i ja pozelimo da uranjanje njihove brodice u vodu potraje duze zbog atraktivne Filipinke. Boro se ne izjasnjava. I ne lezi vraze, kao da smo nesto baksuzirali, motor se ne da upaliti. Kanadjaninu se brodica otima i podje prvo prema drugoj brodici, pa prema doku. U tom trenutku i on i Filipinka pomalo uspaniceno zovu za pomoc u nasem pravcu. Mi se okrecemo - nikoga iza nas. Znaci zovu nas. Edo i ja u momentu preskacemo onizu zicanu ogradu, koja nam je do tada bila dobar oslonac. Boro i dalje naslonjen. Ja iz prve hvatam konopac koji mi Kanadjanin dobacuje i kontrolisem krmu brodice, ali Edo nikako da uhvati konopac koji mu Filipinka dobacuje. Ona zamahuje ali konopac kao da je prekratak ili je njen zamah slabasan, ili Edo ne zna hvatati konopce... Pri svakom zamahu njene grudi sve vise izlaze na svidjelo dana i Edo dekoncentrisan scenom ispusta i konopce koji dobace do njegove ruke. Pramac camca ponovo se ponovo opasno priblizava drugom camcu. Situacija prilicno dramaticna. Ja vazno drzim svoj konopac,  kontrolisem krmu. I naravno, uzivam u sceni. Da li vise zbog toga sto Edi, bivsem rukometasu hvatanje ne ide od ruke, a ja, bivsi kosarkas, uhvatio iz prve, ili zbog lijepe scene Filipinke i njenih pokusaja da raznim tehnikama napravi taj konopac dovoljno dugackim  i dobaci ga do Ede. Konacno, kad je i Edi bilo dosta , on uhvati konopac, privuce pramac camca, zaustavi ga na doku zajedno sa Filipinkom. Camac je napokon pod kontrolom. Povlaceci grudnjak uskog kostima prema gore,  Filipinka nam se ljubazno zahvaljuje. Naravno i Kanadjanin, ali on u ovoj prici nije vazan,  jer cim je motor upalio, zajedno sa svojom Filipinkom  u punoj brzini raspalio je prema pucini.

Edo i Boro. U pozadini camac sa Kanadjaninom i Filipinkom

A Boro? On je, i dalje podbocen na ogradu, posmatrao svu tu scenu tiho, bez komentara i uzbudjivanja.
Kasnije, u basti sport bara, gdje je ljubazno osoblje vec nakon prve  nase posjete zapamtilo i nas i pica koja pijemo, Edo i ja se pohvalimo nasim boljim polovinama avanturom koja nam se desila na obali jezera. U tom prepricavanju, ni sami ne znamo kako i zasto, posebno smo naglasili ljepotu pogleda na razigrane filipinkine grudi. U tom momentu Borina Tonka pogleda Boru ispitivacki, ne drugacije - samo ispitivacki, pogled trajanja ni desetinke sekunde i Boro ce kao iz topa: "Ja to nisam vidio!"
Edi i meni nije preostalo nista drugo nego da prasnemo u smijeh, jer ni mi nismo sigurni da je sve to bilo bas tako kako smo mi to ispricali, ali smo bar dozvolili masti da se rasplamsa...
Hoce to Edo tako, mislim da ne uhvati kad mu se baca... Mislim konopac.
(Sad bi moja Bojana s prijekorom rekla:" Znate li vi koliko vam je godina?!")

Boro nije nista vidio!

Sretna i zadovoljna Tanja, sa novom haljinom  u cekeru.