Saturday, June 29, 2013

Tuzna vijest...


...koja me jos drzi u soku. 
Umro je nas Milorad Mico Brujic - Bruja! Ne mogu da vjerujem. Druzio sam se s njim emailovima, internetom, blogovima. Osim mozda u djetinjstvu u Banjaluci, nikada se ni culi ni vidjeli nismo. A postali prijatelji jer sa Brujom brzo i lako shvatis da mu mozes vjerovati i biti mu prijatelj.
Nikada utanacili susret, mada ne zivimo daleko jedan od drugoga.
Uvijek nam nesto drugo prece.
I onda strasna vijest:
"Banjalucanin Mico Brujic umro iznenada u drzavi Canada, provincija Ontario u Stoney Creek-u.
Iza sebe je ostavio ozaloscenu majku, suprugu, sina,  kcerku, unuku te voljenog brata Svetu, kao i ostalu rodbinu i prijatelje! Pocivaj u miru dragi Bruja, citacemo tvoj blog...Brujine price.... I neka ti je laka canadska zemlja! Necemo te zaboraviti! Iskreno saucesce porodici. Jaca Gare"

Sada, dok jos uvijek ne vjerujem, razmisljam i o Bruji i nasim zivotima uopste.
Uvijek nam je nesto drugo prece. A onda nas, nenajavljeno i nemilosrdno nesto pokosi i odnese zauvijek.
Tek kada cujemo ovakvu vijest za nekoga koji nam je blizak; tek tada se osvjestimo.
Sada shvatam da nemam ni Brujin telefon. Ne znam ni kada i gdje ce biti ispracen.
A zelio bih ga bar ispratiti.

O Bruji cete vise doznati na njegovim blogovima:
http://brujamica.blogspot.ca/
http://desniblog.blogspot.ca/

Pocivaj u miru, starac moj! Nedostajaces mi!
Porodici iskreno saucesce i neka vam utjeha, ako je sada uopste moze i biti, bude saznanje da smo svi mi koji smo ga upoznali zavoljeli Bruju jer je bio dobar, pozitivan covjek.

Nas Bruja je otisao u petak, u njegov crni petak.
"Crni petak" je i jedna od Brujinih prica. I juce, na Brujin crni petak, iz crnih oblaka nad Ontariom padala je "strasna kisurina". Kao da ga je ispracala....

CRNI PETAK


Sinoć negdje oko osam naveče udari strašna kišurina, brisači jedva razgrću vodu sa stakla; pravi proljetni prolom oblaka. Navukoše se crni oblaci, a ja vraćajuć' se iz Toronta sa Pearson aerodroma primjetih da mi lampica za gorivo signalizira još desetak litara goriva u autu i premda bi se i sa tom količinom mogao dovući do kuće, sama pomisao, na neki nepredvidjen zastoj u prometu, na ovoj kiši natjera me da skrenem na prvu benzinsku u Oakvillu.

Kako je petak, pa još trinaesti, greškom povukoh ručicu i otvorih poklopac prtljažnika, umjesto poklopca za rezervoar goriva. Sad sam u problemu, jer se ta bravica ponekad zbog resetovanja mora ručno podesiti i zatvoriti. Obično koristim privjesak za ključeve sa daljinskim, da bih otvorio gepek, al' ovaj put nisam. Ipak, dobro je, pumpa je natkrivena i nakon uzimanja benzina pokušavam podesiti bravicu, a to se obično radi vještim pomakom jezička bravice unazad. Dok to radim pridje mi mladji čovjek i pridruži se "popravci".

-Imam i ja isti taj "problem" na mom autu, - mislim da to treba ovako napraviti, - prstima pritiskajući pokušava vratiti unazad jezičak bravice.

Za časak mu prepustih popravku u nadi da će to uspjeti riješiti, jer on reče da ima isti problem kod svog auta.

Ne ide, ja opet pokušavam, pa onda opet on i tako radimo naizmjenično, dok njegova sqvadra strpljivo čeka, gledajuć' i nestrpljivo zureći iz auta.

Rekoh nešto po naški, a on me pogleda začudjeno, te me priupita:

-Koji je to jezik?

-Sočni srpskohrvatski, - rekoh.

-Pa mi smo komšije iz Evrope, - ja sam iz Italije, iz Napulja, - jel' znaš gdje je Napulj? - zapita on, vjetrovatno misleći da će dobiti odgovor kao i od ostalih Kanadjana, koji usput rečeno nemaju blage veze ni koji je glavni grad u Kanadi, a kamo li da znaju gdje je Napulj.

-Znam,- kako ne bih znao, - odgovorih mu, a on nema pojma kol'ko bih mu mogao pričati o Reggio di Calabria, pa i dalje o jugu Italije.

Volim ovakve dijaloge, al' kiša neumorno pada, mi smo u redu za gorivo, drugi čekaju na red.

Zaboravismo na trenutak na bravicu i počesmo priču, jer znam da su Talijani sjajni momci, gotovo sazdani kao mi, imaju slične životne navike i temperament kao naši ljudi i uz to kuže sport, eto ti teme za priču, a primjetivši jednog iz njegovog auta u plavom dresu rekoh.

-Onda ti sigurno navijaš za Napoli? - Maradona je igrao za vas. On se brecnu, a vidim da mu je drago.

-Igrao je i dok je igrao navijao sam za Napoli, ali poslije sam više volio Sampdoriju - reče.

Jest, kad vas je vodio Vujadin Boškov, - onda ste bili i šampioni Italije,- pecnuh ga u šali.

-Yes, Boskov..!- prisjeti se on sa čudjenjem.

-I ne samo Boškov, - igrao je za vas i Jugović, Mihajlović, Manćini, isti ovaj što sad vodi Manchester city. Smije se on klimajući glavom, a na licu mu vidim da mu je drago, a ovi iz auta ga samo gledaju i nešto komentarišu. Dobro da nismo počeli još pimplati loptu, onako, na prazno, kol'ko smo se zapričali.

Jel Boskov iz Srbije ili iz Jugoslavije?- zapita on.

On ti je iz Srbije, a onda je bio iz Jugoslavije, - dok je trenirao Sampdoriju.

-Jesi čuo za Riveru, Sivorija, Mazolu, Pratija? - pa dodadoh,- Altafinija, Faketija i Mazoratija?- a ovaj zadnji je bio košarkaš i nikad nije ni postojao kao fudbaler, al' ga dodadoh, samo zato što se rimuje sa ostalim, - a Talijan razvuko osmjeh, od uva do uva.

-Dobro ostavimo sad bravicu, pada kiša, - rekoh, - podesit ću je kod kuće.

Pozdravismo se i on ode u auto kod svojih Talijana. Upališe auto i krenuše, usput osmjehujući se i mašući mi u znak pozdrava.

Da sam neki luzer završio bih ovu priču, petak je, pa još trinaesti, crni oblaci se nadviše nad Ontariom, pada dosadna kišurina, ljudi me mrzovoljno posmatraju iz svojih auta, a ja na njihovim licima vidim da me mrze. Bravica od gepeka mi se pokvarila, ma otišlo sve u božju mater, ma o'šlo sve u pivsku flašu; al' pošto nisam, priču ću završiti:

Juče bješe Crni petak; crni oblaci pokriše Ontario, a padala je i jaka kiša. Imao sam problem sa bravicom i jest da je petak, al' nije ni petkom sve tako crno. Uvijek ima ljudi finih manira, koji su ljubazni, koji žele i hoće da vam pomognu.

7 comments:

  1. Ode moj Mico, a da se ni upoznali nismo. Ode i ostavi veliku prazninu svojim najblizim, a i nama koji smo ga virtualno poznavali. Napusti nas dobar covjek koji je jako volio svoj rodni grad.
    Ozaloscenoj porodici iskreno saucesce od Andreja i vjeke

    ReplyDelete
  2. Mario i Ljilja M.29 June 2013 at 13:56

    Cijeli dan smo nijemi od nevjerice da nas je napustio još jedan dobar čovjek. Prerano je Lena izgubila svoga dedu, prerano su 'neboderci' ostali bez dobrog prijatelja...
    Iskreno saucesce Brujinoj porodici iz njegove voljene Banjaluke, Mario i Ljilja.

    ReplyDelete
  3. Poznavali smo se dugo ,pozdravljali se i upitali u prolazu; ali tek iz daljine citajuci njegove komentare i price upoznao sam Bruju, jednog divnog, dragog covjeka koji mi je ozivio stara vremena i dogadjaje tako blisko i iskreno, tako zivopisno.Ponovo sam gledao tako poznati film u kom smo svi mi ucestvovali...

    Strasno me je razalostila nevjerovatna vijest, toliko neocekivana , nicim nagovjestena!

    Porodici i prijateljima najiskrenije saucesce.Bruja ce nam mnogo nedostajati!Sejo sa familijom Bahtijarevic

    ReplyDelete
  4. Drugi dan u nevjerici. Zamrla, tuga, duboko u meni.
    Kako? Zašto? Zar je moguće? Pitanja mi stalno naviru.
    Još uvijek nijema, ukočena, ne mogu da pišem.
    Zar ponovo da pišem o nemilosrdnoj smrti, o čovjeku koji nas napušta, i to ovako iznenada, a još se puno godina mogao družiti s nama.
    Koji je ovo put da pišem?
    Previše je često. Teško je to.

    Bruju nisam poznavala, nikada ga nisam vidjela, nikada s njim uživo razgovarala. Poznajem ga po ovoj njegovoj fotografiji, po njegovim lijepim, toplim, često i duhovitim pričama iz prošlosti i sadašnjosti, koje su tako životne, uvijek bliske, kao da su i iz mog života.
    Poznajem ga i po komentarima na blogu.
    Moje zadnje pojavljivanje na blogu, bio je komentar na njegov upit i komentar na njegovu lijepu priču. I onda i sada pisani su s lijepim osjećajem.
    Nisam ga poznavala, ali kao da jesam, možda i bolje nego da smo se poznavali iz Banjaluke, i to kroz njegove priče i komentare, i to s one ljudske, unutranje strane bića, kroz njegovu dušu.
    Ježim se prisječajući se mog nedavnog komentara da je lijepo pisati sjećanja, potvrđujući kroz njih da smo živjeli, ali je ljepše pisati o sadašnjosti, jer nju jedino imamo, budućnost ne znamo hoćemo li imati, ili kakva će nam biti? Znala sam da je to životna istina, ali nisam znala, ni slutila, da će se tako brzo ponovo potvrditi i da će se odnositi na jednog od nas.
    Rasipamo energiju, kao da ćemo vječno živjeti, trošimo se na glupostima, predrasudama, pogrešnim pretpostavkama, zavisti, zlim ljudima,.., umjesto da tražimo i vidimo dobro i lijepo, jer ga ima, svuda oko nas.
    A Smrt vreba. Zgrabi nekad tako iznenada, tako okrutno, na užas naših najmilijih i svih koje smo poznavali.

    Dragi Bruja, bilo mi je drago družiti se s tobom, drago mi je što sam te poznavala i teško mi je što smo te izgubili, ipak ne zauvijek, ostat ćeš u našim sjećanjima, u našim srcima.

    Svim članovima obitelji i prijateljima iskrena sućut.

    Nataša

    ReplyDelete
  5. Djoko Kaludjerovic-Sopen30 June 2013 at 08:34

    Canci moj,
    pa sta se to desili Bruji,ne mogu da vjerujem,bas sam u soku.
    Skoro smo se dogovarali oko Kube ali da se skupi raja,cestito mi na mojoj unuci,ne mogu da vjerujem. Molim te da porodici preneses moje izraze saucesca.
    Tvoj Penso

    ReplyDelete
  6. Da. Tako to ide sa emocijama. Kada se okacis o neku temu kojoj si dorastao rijeci poteku kao bujica. Preplave te i u tren si istusirao dusu. Preslikao sebe, slikajuci druge.

    A opet, nekad, kada zivot stane u raskoraku, ostanes nijem i slijep. Prazan.

    Bruju nisam poznavao. Citao sam ga. Sa mnogo pozitivnih vibracija citao je i on mene. I sve dobronamjerne na blogu. Uz reakcije koje su nagradjivale svaki sekund uspomena. “Mi mora de se poznajemo jer nije moguce da pominjemo iste osobe i dogadjaje a da se nismo sreli”- tako nekako je komentirao jedan moj pogled na djetinjstvo.

    Ne Bruja. Nisam te znao. Ali upoznao sam te kao dio sebe i svih ljudi kojima je crna strana razmisljanja bila strana. Cudne se stvari dogadjaju. Odlazak bica koga sam u zivotu mozda nesvjesno sreo u nekom prolazu svojih i njegovih banjaluckih ulica me iskreno potresao. Kao da smo prozivjeli istu mladost i djecastvo, na pragu preko puta, a onda je neka demencija ucinila da se ne znamo a prepoznajemo samo kroz rijeci, kroz vibracije proslosti.

    Susretali smo se iz teksta u tekst u istim bojama bolnih i lijepih uspomena koje ne postedjuju nikoga koga su emocije po rodjenju neizljecivo inficirale. Nisam za velike rijeci. Kome to treba. Na dan njegovog ispracaja sa ovog privremenog zastajalista nasih zivota necu biti obican. Bicu tuzan.

    Pozdravicu prijatelja koga nikada nisam vidio, a tako sam ga dobro poznavao. Da. Bas tako to osjecam.

    Mirno spavaj…

    Mladen

    ReplyDelete
  7. Juce sam se pohvalio da me taj cudesni covjek ima kao preporuku na My Blog List-i. Bio sam u njegovoj pricaonici, citao, gledao, slusao... a nisam znao da domacina vise nema. Neka tako i ostane... kao da ga ima.

    Luka Ban

    ReplyDelete