Dirljivo pismo srednjoškolke: Bojim se "njihovih" i "naših"

Ovo mi je poslao skolski kolega iz Beograda. Nevjerovatno je da ovo nisam nigdje cula u Bosni.
Mislim da je dobar materijal za tvoj blog

Pozdrav Saima
**********************

U Sarajevu je početkom maja završen projekat "Jedna BiH, jedna knjiga" u organizaciji Ambasade SAD-a. Projekat je započeo u januaru, 2013. a uključilo se više od 70 srednjih škola i fakulteta širom BiH. Učenici su čitali knjigu Shermana Alexiea "Apsolutno istiniti dnevnik Indijanca na određeno vrijeme", o njoj vodili rasprave, učestvovali u takmičenju pisanja eseja i poezije, te crtanja stripova. U takmičenju u pisanju eseja pobijedila je Barbara Markešić iz Srednje škole Prozor. Pročitajte njen rad:

'Običavao sam misliti da je svijet podijeljen na plemena', rekao sam, 'Na bijele i crne. Indijance i bijele. Ali sada znam da to nije istina. Svijet je podijeljen na samo dva plemena, na ljude koji su seronje i ljude koji nisu.' (Sherman Alexie)
Naš svijet je čudna stvar. Dok se s jedne strane provodi globalizacija, s druge strane stvara se sve veći i veći jaz među ljudima. Čini se da ljudi još uvijek nisu spremni zbližiti se, čuti drugačije mišljenje, te isto prihvatiti kao jednako vrijedno. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila zemlja suživota, poštovanja i prijateljstva između običnih, malih ljudi, no rat je uništio taj duh zajedništva.
Razumijem ljude koji su izgubili voljene osobe, cijele porodice, dom, da još nisu spremni izići iz ‘plemena’, ali ono što zbilja ne razumijem su generacije mladih ljudi, kojima i sama pripadam, koji nisu osjetili ni najmanju posljedicu tog užasnog događaja, a opsjednuti su glupim nacionalizmomČovjek je doveden u situaciju da se bori, da ubija onoga s kim je dijelio životne jadikovke, s kim je pjevao i bio blizak. To je jedna apsurdna situacija kojoj se ne nazire smisla. Ljudi su postali ogorčeni jedni na druge, ispunjeni bolesnom mržnjom i netrpeljivošću. Ogradili su se u svoja ‘plemena’ i čvrsto su odlučili iz njih ne izlaziti.
Sve je trebalo ponovno graditi, ali ovaj put bilo je mnogo, mnogo teže. Čak i danas, dvadeset godina od završetka rata taj proces traje. Razumijem ljude koji su izgubili voljene osobe, cijele porodice, dom, da još nisu spremni izići iz ‘plemena’, ali ono što zbilja ne razumijem su generacije mladih ljudi, kojima i sama pripadam, koji nisu osjetili ni najmanju posljedicu tog užasnog događaja, a opsjednuti su glupim nacionalizmom.
Najgora stvar je što mladi ne znaju gotovo ništa o stvarima koje su se događale, a ono malo informacija što znaju, isuviše je pristrano da bi bilo vrijedno pažnje. Najviše me žalosti stanje u mom mjestu, gdje su ljudi ograničeni, gdje je skandal biti prijatelj s muslimanom, gdje nema snova, mašte, nema pogodnosti za stvaranje dijaloga.
Moj grad je podijeljen na dva dijela, na ‘njihov’ i na ‘naš’. Sve je podijeljeno. Svako od nas tačno zna gdje mu je mjesto. Djeca uče kako biti ‘pravi’ Hrvat (ili pravi Bošnjak). Svoje veličamo, njihovo pljujemo.
Takvi smo mi. Tužno je to, ali zbilja. Ponekad imam osjećaj da se ništa neće promijeniti, da će uvijek i zauvijek postojati granica između ova dva ‘plemena’ i niko neće biti toliko uporan da napravi promjenu, toga se bojim.
Uprkos svemu, ipak se nadam da će s vremenom ‘plemena’ postati pametnija, srušiti sve te zidove koji nas razdvajaju i shvatiti da nas puno više toga povezuje. Hajdemo prestati biti Hrvat, Bošnjak ili Srbin i na minuticu budimo samo dobri ili loši, samo takvi. To je jedini način da postanemo svjesni činjenice da jedino ujedinjeni u različitosti možemo ostvariti velike stvari.